Milivoja Beadera često se sreće u centru Zagreba: u blizini njegova radnoga mjesta, uostalom. Obligatni šešir: blag i strpljiv sugovornik. A biografske činjenice, kojih se dotičemo ovim razgovorom, sve su drugo nego blage. O njima, između ostaloga, razgovaramo. Nalazimo se netom po gostovanju ansambla njegova matičnog kazališta ZKM s predstavom "Noćni život" po tekstu Ivana Vidića i u režiji Paola Magellija u Beogradu. Ondje je predstava doživjela ovacije, naš je sugovornik zadovoljan.

Ali uvijek je tako kad radi s Magellijem? "Magelli je za mene i dalje najveći režiser s kojim sam radio. U mladosti učitelj, zatim i prijatelj. A ako ćemo pošteno, mnogi glumci iz regije će reći da su s Paolom napravili svoje najbolje uloge: u legendarnim predstavama, kojih je u životu glumca jako malo. On ima zanat u malom prstu, pamet, erudiciju, inteligenciju, ludilo, senzibilitet, hrabrost, nevjerojatnu maštu poput dječje koju zna ukrotiti."

A od mlađe generacije redatelja tko su 'favoriti'?

Na isti način, poput Magellija, osjećam Olivera Frljića i Igora Vuka Torbicu. Obojica posjeduju one komponente koje čine velikog režisera te koje nas glumce umjetnički i intelektualno uzbuđuju. Reći o Frljiću da je puki politički pamfletist mogu samo oni koji o teatru pojma nemaju. Da ne kažem da mnogi njegovi osporavatelji uopće nisu vidjeli ni jednu njegovu predstavu niti dolaze u kazalište. Oliver je za mene u kazalištu ono što mi je nekad značio Feral u novinarstvu - jedini svjetionik slobode - i samo zato ima problema u našoj provinciji, jer bi ga isti ljudi htjeli zabraniti i ukinuti kao nekad Feral.

Određene braniteljske udruge su u političkoj zbilji preuzele ulogu (para)profesionalaca kulturne politike. To ste, kažete, osjetili i na vlastitoj koži: kako? Budući da imate ulogu u filmu 'Ministarstvo ljubavi' Pave Marinkovića, koji je po toj političkoj opciji 'nepoćudan' za javno prikazivanje, recite iskustva...

Kako sam bio branitelj dragovoljac iz 1991., moram reći da se s današnjim braniteljskim udrugama ni u čemu ne slažem. Pa sam tako nakon intervjua koji sam dao pred premijeru predstave 'Pad Vukovara' Mirana Kurspahića, u kojemu sam rekao istinu o Hasanbegoviću i Anti Nazoru koji su opovrgavali našu predstavu rađenu po transkriptima, primio telefonski poziv u kojemu mi je čovjek koji se predstavio kao branitelj otvoreno prijetio.

Nisam se zbog toga pretjerano uzbudio ni preplašio, ali suludo je da branitelji koji su ratovali sa mnom prijete zbog istine iznesene o Vukovaru braneći kukavicu Hasanbegovića. To dovoljno govori o njima pa me nije iznenadio ni njihov dolazak na inicijativu 'Puko nam je film' u kino Europa kao ni najnovija uplitanja i traženja zabrane Marinkovićeva i Grlićeva filma. A borili smo se valjda u tom ratu za slobodu da nesmetano živimo i radimo, i to sam im i rekao na sastanku inicijative 'Puko nam je film', kad su nam nepozvani tamo upali.

Mislim da smo tad trebali puno žešće reagirati jer je susret premijera Plenkovića i filmaša donio samo prazna obećanja. Bojim se da ovo što se sad dešava s HAVC-om neće izroditi ništa dobro, po tom sam pitanju pesimist. Da ima obraza, ministar branitelja Tomo Medved podnio bi ostavku čim se otkrilo da je protuzakonito zvao HRT da se 'skine' i zabrani film 'Ministarstvo ljubavi', u kojem sam i glumio te u kojemu nema ništa sporno. Riječ je o benignoj komediji koja nikoga ne vrijeđa, pa tako ni udovice Domovinskog rata.

A ako ministar već to sam nije napravio, onda su ga trebali razriješiti Vlada i premijer. Oni će to očito i nastaviti raditi do mile volje jer im HDZ uz blagoslov Crkve to dopušta bez ikakve svijesti i odgovornosti. Dok se jednom ne prolije krv nedužnih ljudi, a onda će već biti kasno. Ali kao i svaki put dosad, ovdje je riječ o igri moći, novca i beneficija, što traje još od početka 1990-ih. Prema tome osjećam samo gađenje. 

Profesionalno-biografski podaci u vašem su slučaju, možda, i politički indikativni. Jedanaest ste puta pokušavali upisati zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti, dok niste uspjeli. Otkud, najprije, vama taj snažni 'drajv' da se posvetite glumačkom poslu nakon tolikih odbijenica? Momak iz Drniša, Vlajine, gdje je umjetnička struka na zlu glasu? Možda zato što ste znali, ili slutili, da je u vrijeme vaših prijamnih ispita bilo važno 'kakvo je' ime oca kandidata?

A to je već stara stvar, tih mojih 11 izlazaka na prijamni za glumu! Iz današnje perspektive sebi ne mogu objasniti otkud mi ta ludost: da svih tih deset godina budem uporan kao ovan, u nakani da budem glumac. Jer trebalo je živjeti od prijamnog do prijamnog, na fakultetu ekonomije koji sam upisao zbog oca koji mi nije dao da idem na glumu - a da to ne ostavi na meni traga. Nasreću, široka je ta zagrebačka cesta.

Kao u pjesmama Arsena Dedića ili Štulića, na kojoj sam, kao i u kafanama gdje sam nakon razlaza s ocem počeo konobariti, stjecao životno iskustvo. Ali svih tih godina, pa ni kasnije, nisam u sebi nosio gorčinu ni mržnju zbog neke nepravde. Jer je od svega bila jača moja želja, ljubav da postanem glumac i odluka da ću na taj prijamni ići dok god me ne prime. Kako su me godinama za prijamne spremali najveći hrvatski glumci, koje sam upoznavao po birtijama u kojima sam konobario, te kako sam pet puta bio u užem izboru prije nego što su me konačno primili, bilo je očito da tu nešto gadno ne štima.

Pa je tako negdje u jesen 1991., kad sam bio dobrovoljac na frontu u sklopu 113. šibenske brigade, tadašnji profesor na Akademiji Tomislav Radić pitao mojega prijatelja Filipa Šovagovića hoću li opet doći na prijamni. Na to je Filip odgovorio - pa naravno, čim se Mićo vrati iz garde. Da bi taj profesor, ugledni filmski režiser, odgovorio da "što ja radim u gardi kad mi se otac zove Jovo".

Njegova supruga Maja Freundlich, profesorica scenskog govora, i profesor glume Damir Munitić, koji mi je tijekom studija jednom prilikom i spočitnuo moje podrijetlo, glasali su također uvijek protiv mojeg upisa. Dakle, troje od šest članova žirija koji su bili protiv brojili su mi krvna zrnca. U to vrijeme je bilo dvanaest članova komisije i sa šest glasova si mogao ući u uži izbor, ali zadnji dan je trebala dvotrećinska većina i uvijek su mi nedostajala ta dva glasa.

Konačno mi se osmjehnula sreća pa sam upao 1992., vjerujem zahvaljujući tome što te godine dvojica kolega koji su godinama glasali protiv mojeg upisa zbog drugih poslovnih obaveza nisu bili članovi žirija. Šovo i ja smo izračunali da sam rekorder u cijeloj Jugi po broju izlazaka na prijamni, a Magelli je jednom rekao da bih trebao napraviti monodramu 'Moji prijamni ispiti'. 

Film 'Pismo ćaći' u režiji Damira Čučića, koji je 2012. osvojio niz nagrada, pa i onu za najbolji film na Pulskom festivalu, sigurna je prekretnica, katarza vašega umjetničkog (možda i privatnog) života? Ondje brutalno iskreno 'uprizorujete' kompliciran odnos s vašim ocem, koji je vam je jednom rekao nešto što je teško zaboraviti: 'Jedino šta na tebi vridi je to šta ne pušiš'. Kako se danas osjećate kad razmišljate o iskustvu toga filma?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Danas s ponosom gledam na 'Pismo ćaći' te hrabrost i ludilo da se uopće u to upustim. Kao i puno puta u životu, rukovodio sam se instinktom. Kad mi je režiser i frend Čučić, nakon cijelog jutra glumačkih improvizacija, rekao: 'Mićo, razmisli dobro: da nastavimo film samo s ćaćom?', pomislio sam bit će bolno i zajebano, ali idem u to pa što bude, jer se hoću suočiti s vlastitim demonima, hoću se ogoliti do kraja . Tako je bilo, pa smo tri dana i tri noći s pauzama tek za ručak i večeru radili.

Na kraju sam bio potpuno iscrpljen, ali i pomiren sa sobom. Puno više od katarze, kad mislim o tome danas, bio je to pokušaj da se sa svojim starim ispričam u kameru kako nas dvojica u životu to nikad nismo znali ili htjeli. Da mu kažem sve ono što mu nisam stigao reći dok je bio živ. I sad me uhvati neka drhtavica, dok ovo govorim. I teško je, kako je rekao Danilo Kiš, pisati o majci, a da ne budeš patetičan. To vrijedi i za oca.

Nakon završetka snimanja moj je stari poživio još nekoliko godina i umro neposredno pred izlazak filma, a da ga nije pogledao. I mislim da je to dobro jer sam slutio da bih imao problema s njim da je vidio film, iako mi je i krivo zbog toga. S druge strane, nakon što sam to snimio počeo sam gledati drugim očima na starog i tih smo zadnjih nekoliko godina njegova života imali odnos kao nikad do tada. On je ostario i postao mekši, a i ja sam postao blaži prema njemu i nije više bilo one naše ovnovske tvrdoglavosti kao u sukobima iz prošlosti.

Iako je uvijek ispod toga tinjao potencijalni sukob. Sve u svemu, za mene je film kao i naš odnos - teška vlaška priča o nerazumijevanju oca i sina ispod svega prožeta ljubavlju. I kao što je on mene u djetinjstvu vodio na Hajdukove utakmice sa svojom ekipom u Split, tako je i naša priča završila - umro mi je na rukama u kolima Hitne pomoći dok sam mu čitao monografiju o Hajduku. Samo me uhvatio za ruku, htio mi nešto reći i izdahnuo. S filmom sam tu našu priču zaokružio. 

Mitomanija i okrutnost fabuliranja nečijih biografija na temelju pukog trača glavna su obilježja onoga što se, u nedostatku boljega pojma, možda može zvati dalmatinskim, 'vlajinskim' mentalitetom. To osobito znate jer je na temelju različitih postratnih insinuacija nastradao vaš otac, kad se iz izbjeglištva vratio u rodni kraj.

Čuli smo i mi malomišćanske priče o 'kralju restorana di se skupljaju četnici i skuplja oružje', onako sporadično. Kao što smo ovoga ljeta, na istom tragu mitomanije, slušali 'precizne' dijagnoze o srpskim paliteljima dalmatinskih mista u tijeku ljetne turističke sezone. O čemu je ovdje riječ? Ima li nade da se promijeni smjer razmišljanja, u ime racionalnosti činjenica kao polazišta, u domaćoj (mentalnoj) proviniciji?

Povijest ovih prostora nas uči da su za naše prljavštine uvijek krivi oni drugi. Toliko o indicijama, tračevima i idiotskim tekstovima prošlog ljeta o tome da požare u Dalmaciji podmeću četnici. Čiste posljedice našega palanačkog jala i primitivizma. Hoću reći, te glasine da su se u restoranu koji je vodio moj stari i koji je bio utočište ponajboljih pokeraša u Dalmaciji skupljali četnici i prikupljalo oružje za Krajinu, laži su maloumnika i falsifikatora.

Početkom rata, u vrijeme barikada u Kninu, moj stari već dobrih desetak godina više nije držao taj restoran, a otišao je u mirovinu prije rata kao šofer. Digao je ruke od restorana kad je moja majka krajem 1979. oboljela od raka, a umrla je 1984. godine. Svakodnevno je vozio mamu u Split u bolnicu i nije više bio u stanju voditi birtiju. Znači prije Titove smrti, sukoba na Kosovu, pojave Miloševića i barikada u Kninu, da utuvi u glavu ta stoka, moj ćaća više ne posjeduje restoran.

A znaju oni vrlo dobro, jer to svi znaju u Drnišu, da su moj ćaća i stric odbili poziv Jovana Raškovića da se priključe demonstracijama na Kosovo polju i kasnije. Uz to, obojica su iz Drniša otišli u progonstvo sa sumještanima Hrvatima i manjim dijelom Srba u hotele diljem Dalmacije kad je ratni zločinac Ratko Mladić okupirao Drniš. Pa su tako završili u Trogiru u hotelu Medena kao izbjeglice. U to sam vrijeme već bio dragovoljac u sklopu 113. šibenske brigade.

Ono što je staroga posebno boljelo, iako je bio drčan i svakome znao uzvratiti, jest to da mu je, kad se nakon Oluje vratio u Drniš, mnogo građana odbilo pozdrav, a znali su mu svašta i dobacivati. Govorio sam mu da se ne obazire na to, da ima svoju familiju i prijatelje koji ga vole i poštuju, ali ja sam živio u Zagrebu, on dolje u provinciji i to je ostavilo traga na njemu. Imao sam puno neslaganja i razmimoilaženja s njim, ali ćaća baš nikad nije dijelio ljude prema nacionalnosti. Uostalom, svi smo u Drnišu bili više-manje 'miješane krvi': mi ne možemo biti nacionalisti ni po genetskom kodu.

Što vam je kao ocu dviju kćeri najvažnije vidjeti kao promjenu u ovom društvu? U kojem političkom, društveno-socijalnom polju bi se ta promjena trebala dogoditi?

Ovako bih poručio kćerima: kad im već stari nije bio pametan i otišao početkom rata, one neka ne ponove moju pogrešku. Čim završe škole - pa i ranije - neka odu odavde, makar se rijetko viđali. Jer strahujem da će ovdje još dugo carevati HDZ, Crkva, markićke, bujanci, branitelji - ukidajući nam elementarne ljudske slobode. S druge strane, uvijek smo živjeli mimo vlastodržaca, ispunjeni svojim poslom, familijom i prijateljima, u nekim našim oazama diljem zemlje. Zato je danas, ako želimo zaštititi i obraniti sebe i pogotovo svoju djecu, potrebno artikulirati otpor i aktivnije se uključiti u kreiranje društvenih prilika na svim razinama. Kao na svjetionik i putokaz gledam na inicijativu 'Zagreb je naš' i koaliciju s Radničkom frontom i Novom ljevicom, stranke čiji sam član.

I još pitanje glumačkog dostojanstva. Što je to? Kako se ono najbolje živi i 'brani'?

Društva se identificiraju s traumama, često ratnim: bilo da je riječ o pobjedama ili porazima. Te traume se dehistoriziraju i mitologiziraju, od njih prave svetinje koje se 'ne smije propitivati'. Na toj, naime, 'svetosti' vlast i elita grade svoj legitimitet. Upućivanjem na prešućenu i zabranjenu traumu i ranu vraća se dijaloški moment u društvo, kazalište postaje doista javna stvar. Tu negdje vidim i obranu glumačkog dostojanstva - da kazalište postane javna stvar, da se u njega vrati dijaloški moment jer mi danas, kao društvo, uopće ne razgovaramo. A morali bismo moći barem pokušati.