Milivoja Beadera često se sreće u centru Zagreba: u blizini njegova radnoga mjesta, uostalom. Obligatni šešir: blag i strpljiv sugovornik. A biografske činjenice, kojih se dotičemo ovim razgovorom, sve su drugo nego blage. O njima, između ostaloga, razgovaramo. Nalazimo se netom po gostovanju ansambla njegova matičnog kazališta ZKM s predstavom "Noćni život" po tekstu Ivana Vidića i u režiji Paola Magellija u Beogradu. Ondje je predstava doživjela ovacije, naš je sugovornik zadovoljan.
Ali uvijek je tako kad radi s Magellijem? "Magelli je za mene i dalje najveći režiser s kojim sam radio. U mladosti učitelj, zatim i prijatelj. A ako ćemo pošteno, mnogi glumci iz regije će reći da su s Paolom napravili svoje najbolje uloge: u legendarnim predstavama, kojih je u životu glumca jako malo. On ima zanat u malom prstu, pamet, erudiciju, inteligenciju, ludilo, senzibilitet, hrabrost, nevjerojatnu maštu poput dječje koju zna ukrotiti."
A od mlađe generacije redatelja tko su 'favoriti'?
Na isti način, poput Magellija, osjećam Olivera Frljića i Igora Vuka Torbicu. Obojica posjeduju one komponente koje čine velikog režisera te koje nas glumce umjetnički i intelektualno uzbuđuju. Reći o Frljiću da je puki politički pamfletist mogu samo oni koji o teatru pojma nemaju. Da ne kažem da mnogi njegovi osporavatelji uopće nisu vidjeli ni jednu njegovu predstavu niti dolaze u kazalište. Oliver je za mene u kazalištu ono što mi je nekad značio Feral u novinarstvu - jedini svjetionik slobode - i samo zato ima problema u našoj provinciji, jer bi ga isti ljudi htjeli zabraniti i ukinuti kao nekad Feral.
Određene braniteljske udruge su u političkoj zbilji preuzele ulogu (para)profesionalaca kulturne politike. To ste, kažete, osjetili i na vlastitoj koži: kako? Budući da imate ulogu u filmu 'Ministarstvo ljubavi' Pave Marinkovića, koji je po toj političkoj opciji 'nepoćudan' za javno prikazivanje, recite iskustva...
Kako sam bio branitelj dragovoljac iz 1991., moram reći da se s današnjim braniteljskim udrugama ni u čemu ne slažem. Pa sam tako nakon intervjua koji sam dao pred premijeru predstave 'Pad Vukovara' Mirana Kurspahića, u kojemu sam rekao istinu o Hasanbegoviću i Anti Nazoru koji su opovrgavali našu predstavu rađenu po transkriptima, primio telefonski poziv u kojemu mi je čovjek koji se predstavio kao branitelj otvoreno prijetio.
Nisam se zbog toga pretjerano uzbudio ni preplašio, ali suludo je da branitelji koji su ratovali sa mnom prijete zbog istine iznesene o Vukovaru braneći kukavicu Hasanbegovića. To dovoljno govori o njima pa me nije iznenadio ni njihov dolazak na inicijativu 'Puko nam je film' u kino Europa kao ni najnovija uplitanja i traženja zabrane Marinkovićeva i Grlićeva filma. A borili smo se valjda u tom ratu za slobodu da nesmetano živimo i radimo, i to sam im i rekao na sastanku inicijative 'Puko nam je film', kad su nam nepozvani tamo upali.
Mislim da smo tad trebali puno žešće reagirati jer je susret premijera Plenkovića i filmaša donio samo prazna obećanja. Bojim se da ovo što se sad dešava s HAVC-om neće izroditi ništa dobro, po tom sam pitanju pesimist. Da ima obraza, ministar branitelja Tomo Medved podnio bi ostavku čim se otkrilo da je protuzakonito zvao HRT da se 'skine' i zabrani film 'Ministarstvo ljubavi', u kojem sam i glumio te u kojemu nema ništa sporno. Riječ je o benignoj komediji koja nikoga ne vrijeđa, pa tako ni udovice Domovinskog rata.
A ako ministar već to sam nije napravio, onda su ga trebali razriješiti Vlada i premijer. Oni će to očito i nastaviti raditi do mile volje jer im HDZ uz blagoslov Crkve to dopušta bez ikakve svijesti i odgovornosti. Dok se jednom ne prolije krv nedužnih ljudi, a onda će već biti kasno. Ali kao i svaki put dosad, ovdje je riječ o igri moći, novca i beneficija, što traje još od početka 1990-ih. Prema tome osjećam samo gađenje.
Profesionalno-biografski podaci u vašem su slučaju, možda, i politički indikativni. Jedanaest ste puta pokušavali upisati zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti, dok niste uspjeli. Otkud, najprije, vama taj snažni 'drajv' da se posvetite glumačkom poslu nakon tolikih odbijenica? Momak iz Drniša, Vlajine, gdje je umjetnička struka na zlu glasu? Možda zato što ste znali, ili slutili, da je u vrijeme vaših prijamnih ispita bilo važno 'kakvo je' ime oca kandidata?
A to je već stara stvar, tih mojih 11 izlazaka na prijamni za glumu! Iz današnje perspektive sebi ne mogu objasniti otkud mi ta ludost: da svih tih deset godina budem uporan kao ovan, u nakani da budem glumac. Jer trebalo je živjeti od prijamnog do prijamnog, na fakultetu ekonomije koji sam upisao zbog oca koji mi nije dao da idem na glumu - a da to ne ostavi na meni traga. Nasreću, široka je ta zagrebačka cesta.
Kao u pjesmama Arsena Dedića ili Štulića, na kojoj sam, kao i u kafanama gdje sam nakon razlaza s ocem počeo konobariti, stjecao životno iskustvo. Ali svih tih godina, pa ni kasnije, nisam u sebi nosio gorčinu ni mržnju zbog neke nepravde. Jer je od svega bila jača moja želja, ljubav da postanem glumac i odluka da ću na taj prijamni ići dok god me ne prime. Kako su me godinama za prijamne spremali najveći hrvatski glumci, koje sam upoznavao po birtijama u kojima sam konobario, te kako sam pet puta bio u užem izboru prije nego što su me konačno primili, bilo je očito da tu nešto gadno ne štima.
Pa je tako negdje u jesen 1991., kad sam bio dobrovoljac na frontu u sklopu 113. šibenske brigade, tadašnji profesor na Akademiji Tomislav Radić pitao mojega prijatelja Filipa Šovagovića hoću li opet doći na prijamni. Na to je Filip odgovorio - pa naravno, čim se Mićo vrati iz garde. Da bi taj profesor, ugledni filmski režiser, odgovorio da "što ja radim u gardi kad mi se otac zove Jovo".
Njegova supruga Maja Freundlich, profesorica scenskog govora, i profesor glume Damir Munitić, koji mi je tijekom studija jednom prilikom i spočitnuo moje podrijetlo, glasali su također uvijek protiv mojeg upisa. Dakle, troje od šest članova žirija koji su bili protiv brojili su mi krvna zrnca. U to vrijeme je bilo dvanaest članova komisije i sa šest glasova si mogao ući u uži izbor, ali zadnji dan je trebala dvotrećinska većina i uvijek su mi nedostajala ta dva glasa.
Konačno mi se osmjehnula sreća pa sam upao 1992., vjerujem zahvaljujući tome što te godine dvojica kolega koji su godinama glasali protiv mojeg upisa zbog drugih poslovnih obaveza nisu bili članovi žirija. Šovo i ja smo izračunali da sam rekorder u cijeloj Jugi po broju izlazaka na prijamni, a Magelli je jednom rekao da bih trebao napraviti monodramu 'Moji prijamni ispiti'.
Film 'Pismo ćaći' u režiji Damira Čučića, koji je 2012. osvojio niz nagrada, pa i onu za najbolji film na Pulskom festivalu, sigurna je prekretnica, katarza vašega umjetničkog (možda i privatnog) života? Ondje brutalno iskreno 'uprizorujete' kompliciran odnos s vašim ocem, koji je vam je jednom rekao nešto što je teško zaboraviti: 'Jedino šta na tebi vridi je to šta ne pušiš'. Kako se danas osjećate kad razmišljate o iskustvu toga filma?
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Halo niste vi bili dragovoljac već vojni obaveznik RH!!!
Zato film " Ustav Republike Hrvatske " lijepo pokazuje kakvo je stanje od devedesetih godina naovamo nastalo u lijepoj našoj. Dok dobar broj gradjana umjerenih stavova i koji ne preferiraju nacionalnu mrznju ni pojma nisu imali sta se desava, drustvo ... prikaži još! nam je poprilicno otislo udesno, a to sto su neki morali kriti svoje nacionalno porjeklo, a pojedini mjenjati i svoja imena, samo govori o karakteru države u kojoj sad zivimo. Ovaj nesretluk oko nacionalnih predznaka nas je unazadio do katastrofe.