Dinko Kreho u hrvatskom je i regionalnom književnom polju prisutan prije svega kao pjesnik, književni kritičar i esejist, a po svojim širim interesima aktivni je sudionik kazališne prakse teatra potlačenih te prevoditelj s francuskog jezika. Objavio je tri pjesničke i dvije esejističke knjige, radiodramu i stotinjak književnokritičkih i esejističkih tekstova. Knjiga Odmor od kulture prva mu je zbirka kratkih priča. Čitanje ove knjige zahtijeva neki od sljedeća dva preduvjeta: ili trebate biti vrlo iskusan čitatelj SF-a i srodnih tipova fikcije ili vrlo znatiželjan, entuzijastičan i strpljiv čitatelj. Budući da potpisnica ovih redova ne pripada prvoj skupini čitatelja, Krehina knjiga ju je uspjela zavesti tek u trenutku kad je počela pripovijedati priču o – književnosti. Sve do tada (gotovo polovica priča) nad glavom su joj lebdjela pitanja: kakav je ovo svijet o kojem pripovijeda Kreho? Od čega je sastavljen? U kakvoj je relaciji s našim, poznatim svijetom? Koja su značenja bića, stvari i pojava koje ga nastanjuju? Je li sve ovo satira, alegorija? Koja je namjera autora skrivena iza ovih pripovjedačkih konstrukcija? 44 45 U Krehinoj knjizi uočljivo je ponavljanje i dominacija motiva praznine. “Brzo naučiš da se prazninu ne smije pokušavati ukrotiti: moguće ju je slijediti, izučavati, razgovarati i pregovarati s njom, ali je se mora poštovati. U suprotnom se možeš pozdraviti s razumom”, pripovijeda njegov pripovjedač prikazujući ujedno poetiku svoga autora: on uočava da praznina može biti sve, samo ne isprazna. Praznina je prisutnost, a ne odsutnost. Krehini likovi imaju sklonost druženju s prazninom i nestajanju. Oni su istraživači praznine. Njihove radnje su često eskapističkoga karaktera – primjerice, igranje kompjutorskih igara kao oblik održavanja na životu (priča “Komesari”). Međutim, i te igre imaju svoje potrebe: “one nas možda trebaju čak više nego mi njih”, zaključuje pripovjedač. Teško je procijeniti jesu li ove priče utopijske ili antiutopijske jer je u njima cijeli svijet karnevalski izvrnut naglavačke, a stvarnost kritizirana tako što je se likovi odriču. 

Kreho se kao pripovjedač ne oslanja ni na stil ni na jezik ni na likove, nego mu je pozornost usmjerena na stvaranje posebnog svijeta koji liči na ovaj, ali je mrvicu drukčiji od njega. Riječ je o pomaknutom, iskošenom svijetu, pomalo distopijskom, tehnološkom, otuđenom svijetu. Kontekst toga svijeta, horizont njegova nastanka i pojavljivanja su mange i anime, a autori koji su mu bliski po senzibilitetu i žanrovskom pozicioniranju su Asja Bakić, Nenad Stipanić i Luka Bekavac u kontekstu domaće proze, a u kontekstu inozemne Kate Atkinson, Tristan Garcia i China Mieville. Kako Kreho dolazi do čitatelja kojemu ovakvi sadržaji nisu bliski? Tako što pripovijeda o kulturi. Priče koje tematiziraju kulturu i umjetnost pripadaju najuspjelijima pričama ove knjige. Izdvojila bih tri priče u tom kontekstu: “Projekt Knez”, “Osvrt na fenomen ‘neposlušne baštine’ i na naše iskustvo s njim” i “Odmor od kulture”. U prvoj priči pripovijeda se u ženskome rodu i priča počinje obrascem “stvarnosne” proze, a onda donosi motiv nestajanja, tako čest kod Krehe. Ova eskapistička strategija uvodi čitatelja u svijet transformacije i nestajanja te priču smješta u okvir političke satire. Jedan od nezaboravnih citata koji donosi ova priča je da je književnost previše važna stvar da bismo je prepustili piscima – protagonist je pjesnik-kiborg; klon, hologram; zombi. Priča ima i autoreferencijalni karakter: pripovjedačica u jednom trenutku ustvrdi da se našla usred zapleta iz animea. Druga priča pripovijeda o neposlušnoj baštini – fenomenu iskoračujuće likovnosti: skulpture u muzeju mijenjaju položaje tijela i ponašaju se na nezamisliv način. Priča govori o promjeni u percepciji i potkopava naše uvjerenje da suvereno vladamo opipljivim svijetom. Treća priča pripovijeda o genijalnom autoru narodnjačkih hitova, koji se bavi neobičnim projektima: jedan od njih je izgradnja algoritma koji predviđa razvoj zbivanja u kulturnom polju. Sposoban je prognozirati događaje u kulturi, kao što je sposoban i učiniti da sam nestane iz kulturnog polja kako bi omogućio njegovu optimizaciju. Zašto Krehini likovi svako malo nestaju? Što ih motivira na strategije eskapizma? Je li riječ o nekoj vrsti zamora postojećim svijetom? Kreho pripovijeda o svijetu s golemom raspuklinom – u njemu stare norme umiru, ali još nisu mrtve, a nove nisu zaživjele. Likovi su prisiljeni na improvizaciju. Svima im je svojstvena iznimna kreativnost i transformativna moć, sposobnost stvaranja i poništavanja postojeće zbilje, pa i samih sebe. Kreho pripovijeda o mogućim svjetovima, paralelnim stvarnostima, čipiranju, vanzemaljcima, nezamislivom ponašanju predmeta, teorijama zavjere, muzejskoj psihozi, kući koja se pretvara u golemo čudovište, terapeutu koji se hrani traumama, karnevalu koji preuzima grad i pljačka gradsku blagajnu, fašniku koji oživljava, transformaciji roda – iznutra, noćnoj crkvi i odmoru od kulture. Tko se ovdje odmara od kulture? Rekla bih: svi redom. I pripovjedač i likovi i čitatelj. Čitanje knjige Dinka Krehe ulazak je u svijet bez hijerarhije. Njegove priče djeluju kao zraka svjetlosti koja se pojavi iz svemirskog broda i povuče vas unutra, u drugi svijet. Čak i ako mu niste naklonjeni. Riječima njegovog pripovjedača: “Vjerojatno ću se jednom predomisliti, no zasad mi je potreban odmor od kulture.”