Pred Božić 1892. godine u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu izvedena je dvostruka premijera opere i baleta za koje je glazbu skladao Petar Iljič Čajkovski, po narudžbi ravnatelja Carskog teatra Ivana Vsevoložskog. Izvedeni su tad njegova posljednja opera “Jolanta” i balet kojemu je sam Čajkovski predviđao dugovječnost, za razliku od kritike, čija je recepcija nakon premijerne izvedbe bila podijeljena. Priču o jednom snu djevojčice Klare, u kojem oživljava drvena lutka, božićni poklon ujaka Drosselmeyera, ta posve neobična ulaznica u prostor Klarine mašte, napisao je 1812. godine pruski autor E. T. A. Hoffmann. Objavljena je pod naslovom “Orašar i Kralj miševa”. Bajku je kasnije preradio Alexandre Dumas stariji u “Priču o Orašaru”. Prema toj Dumasovoj adaptaciji, uz Čajkovskog je libreto za balet u dva čina i tri slike napisao možda i najveći baletni koreograf u povijesti, “otac ruskog baleta”, a inače rodom iz Marseillea, Marius Ivanovič Petipa. Uz asistenciju Lava Ivanova, Petipa je i koreografirao prvog “Orašara” izvedenog u Marijinskom teatru. Nepovoljne kritike rezultirale su time da se “Orašar” ili u izvorniku “Ščelkunčik” nije izvodio sve do 1919. godine, kad je predstavu obnovio koreograf Aleksandar Gorski. Uzevši u obzir inicijalne reakcije, intervenirao je, između ostalog, zamjenom djece u ulogama Klare i Princa odraslim plesačima. Baletna bajka tako je dobila ljubavnu priču, publika je ispunila teatar - i ostalo nam je poznato. Do danas “Orašar” je, uz “Labuđe jezero”, najizvođeniji klasični balet na svijetu. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prodano je čak 13.000 ulaznica u samo dva dana, a na ulazu u kazalište od tada stoji natpis da je balet rasprodan. Nešto čega se uistinu treba sjetiti kad god pomislimo kako interes za kazalište opada.

Prvi je put izveden u Europi kao cjelovita predstava 1934. godine u londonskom Sadler’s Well Theatre u koreografiji Nikolaja Sergejeva. Godine 1921. u Zagreb stiže Margereta Froman, nekadašnja solistica Boljšoj teatra, balerina i koreografkinja koja će u samo nekoliko godina potpuno promijeniti zagrebačku kazališnu scenu, unijeti na nju balet kakvog do njenog dolaska nije bilo - suvremen i minuciozno elegantan, balet koji je oblikovao zagrebačko kazalište do današnjih dana. Ta je kazališna raskoš na zagrebačku pozornicu stigla bijegom iz Rusije, nestabilne i osiromašene nakon Revolucije, odakle je Margareta Froman stigla s obitelji i malom plesnom skupinom nakon dugog putovanja istočnom Eurpomom (Maja Đurinović, Kretanja, 35/36). I tek dvije godine nakon dolaska, 1923. Froman na sceni HNK postavlja predstavu u dva dijela u kojoj sudjeluju cijeli ansambl te učenici njezine plesne škole, “Scene iz Ščelkunčika” i “Baletni divertissement”. Pohvaljena od strane kritike i publike, predstava je

otvorila put za ono što se dogodilo 1931., čak tri godine prije londonske premijere: izvedba “Ščelkunčika” na zagrebačkoj pozornici, u režiji Margarete Froman. Iste Margarete Froman, koja je omiljeni božićni balet postavila i u milanskoj Scali 1938. godine. Od tada se na daskama zagrebačkog kazališta odigralo pet verzija ovoga baleta - čak i jedna koju u potpunosti plešu djeca, koju je koreografirala također Froman 1940. godine. Prvi put pod nazivom “Orašar” postavljen je također u dječjoj izvedbi 1952. (Mirna Sporiš, Kretanja 35/36). U kazališnoj sezoni 2022./2023. po četvrti put imamo priliku gledati “Orašara” u režiji Vladimira Malakhova, i to u ukupno 19 izvedbi.

Svima poznata priča odgojila je generacije ljubitelja kazališta, no odgaja i generacije baletnih plesača - to je prva predstava u kojoj zaplešu još kao polaznici Osnovne baletne škole, predstava s kojom profesionalno rastu. Pripreme za premijeru u pravilu traju dva mjeseca, a kad se predstava sljedeće sezone obnavlja, taj je period nešto kraći. Ove godine baletni ansambl usporedno s “Orašarom” priprema i premijeru “Spartaka” zakazanu za kraj siječnja, zbog čega su pripreme za božićni balet počele ranije nego inače. Ako nagodinu pomislite kako su izlozi u centru grada prerano okićeni, sjetite se da se Čajkovski svira u prostorima HNK već krajem rujna. No kako kažu članovi ansambla, radi se o klasičnom baletu koji im je prirodno u tijelu i dovoljno je tek čuti glazbu da se prisjete svih pokreta. Ipak, probe se odvijaju šest dana tjedno, od ponedjeljka do subote, od 10 do 15 sati s jednom pauzom, s dva tjedna intenzivne pripreme pred prvu izvedbu. Pleše cijeli baletni ansambl, svatko ima i po nekoliko uloga - u slučaju nenadane ozljede moraju biti spremni zamijeniti kolege.

U “Orašaru” je baletnu karijeru započela i Dora Blaić, balerina kojoj je Španjolski ples u drugom činu dosad prva demi-solistička uloga.

Baletnu predškolu Dora je upisala s pet godina i, kako kaže, to je bila ljubav na prvi pogled. Od 17. godine članica je ansambla HNK, a u “Orašaru” pleše otkad joj je bilo devet, kad je poput većine polaznika Baletne škole na Ilirskom trgu počela s ulogom Mišića. Kasnije je u “Orašaru” Dereka Deanea plesala ulogu Djevojčice.

”I dugo sam bila Djevojčica, zbog sitnije građe, još mogu plesati tu ulogu”, kaže Dora te dodaje kako u verziji Vladimira Malakhova, koja je trenutačno na repertoaru, Djevojčice igraju članice ansambla, dok je uobičajena praksa da u toj ulozi plešu članice Baletne škole. Osim Djevojčice, Dora pleše i među Pahuljicama, a do ove sezone plesala je i Valcer cvijeća u drugom činu. Ono zbog čega joj je ovogodišnja produkcija posebna upravo je Španjolski ples.

Prva demi-solistička uloga podrazumijeva, osim standardnih probi s ansamblom, i samostalne probe s balet-majstoricom, na kojima plesači i plesačice uče koreografiju i stječu kondiciju, nakon čega se uključuju u cjelovite probe ansambla. Uči se po prvoj premijernoj izvedbi - kako je Vladimir Malakhov to izvorno koreografirao, svaki pokret ruke, glave, stopala... ono je što plesači trebaju ponoviti. Ipak, postoji prostor za umjetničku ekspresiju.

”Kad plešeš sam, ipak možeš unijeti i nešto svoje. Koreografski nema tu prostora, no ima karakterno. Španjolski ples mi po tome leži, ima tu mog karaktera”, govori Dora.

Ulogu njezina brata u prvom činu pleše Mario Diligente. Rodom iz okolice Napulja, školovan u Veneciji, Mario je već četiri godine član zagrebačkog ansambla, upravo od one sezone kad je Malakhov prvi put postavio svog “Orašara”. Dolazi iz plesne obitelji - roditelji su vodili baletnu školu, a i njegova su dvojica braće također profesionalni baletani.
Nakon završene Akademije u Veneciji, s 18 je godina počeo raditi u Mariboru, nakon čega je otišao u Beograd. Tamo je saznao za audiciju u HNK u Zagrebu, čiji mu se repertoar, rasponom od klasike do suvremenog baleta, iznimno svidio te je došao na audiciju te u Zagrebu pronašao svoj osobni i profesionalni dom.

”U Italiji više djece ide na balet nego na nogomet. A nogomet je opet puno cjenjeniji nego što su to balet i kazalište općenito, iako je balet potekao iz Italije”, objašnjava Mario svoju odluku. “Malo je kazališta, a mnogo ljudi koji se time bave. Jako je teško dobiti ugovor za stalno - mogao bih raditi nekoliko mjeseci na jednom projektu, pa se vratiti kući i tražiti novi angažman. Uz to, kad bih tamo rekao da plešem balet, uvijek bi uslijedilo pitanje: ‘Dobro, a što radiš zapravo?’. Toga ovdje nema, imam osjećaj da ljudi razumiju i poštuju ovu profesiju.”

Osim što uz Doru pleše jednu od uloga Djece, Mario također pleše i ulogu Orašara, ulogu Klarina brata Fritza te Ruski ples. Iako su mu klasične baletne predstave manje izazovne od onih suvremenih, a kazalište je na zaista svakoj predstavi puno, kaže kako je “Orašar” poseban zbog publike - ima nešto u tome kad dvoranu ispune djeca.

”Njima je to možda prvi put u kazalištu. Stalo mi je da i oni uživaju, da zavole kazalište i možda se i sami odluče time baviti. Naporno je jer imamo puno izvedbi i svaka mora biti jednako dobra, za publiku nema ponavljanja. Sjećam se kako je meni bilo kad sam u djetinjstvu išao u kazalište i to je ono što nastojim prenijeti.”

U Zagreb je prije 11 godina iz Portugala došao i Guilherme Gameiro Alves. Zbog baleta, ali i balerine Ive Vitić. Ljubavnu priču “Orašara”, prvi put postavljenu 1919. godine u Marijinskom teatru, na zagrebačkoj pozornici plešu upravo Iva i Guilherme. Iva Vitić, danas prvakinja baleta, počela je plesati sa šest godina te je, kao i Dora Blaić, završila osnovnu i srednju Baletnu školu na Ilirskom trgu. Nakon toga je dobila stipendiju na prestižnoj Tanz Akademie u Zürichu te po povratku postala članicom ansambla HNK. Ponuda za Portugalski nacionalni balet odvela ju je na dvije godine iz Zagreba, da bi se vratila u ansambl s plesnim i životnim partnerom Guilhermeom.

Njih dvoje čine jedan od šest solističkih plesnih parova koji plešu glavne uloge “Orašara”. Solisti imaju usporedno dio radnog dana probe s ansamblom i “mirne probe” s balet-majstorom.

”Kod ‘Orašara’ uvijek postoji stres upravo zato što su svi opčinjeni predstavom, uvijek se traži karta više, ljudi zovu da ih probamo ubaciti na predstavu...”, govori Iva te nastavlja kako joj činjenica da radi sa suprugom, koji je ipak bolje poznaje od svih, uvelike olakšava.

”Mogu se opustiti, dugo već plešemo skupa i znamo kako onaj drugi reagira. Probe, doduše, znaju biti kompliciranije, jer si sve izravno kažemo, s drugim plesačima je to, naravno, suzdržanije. No Guilherme je sjajan partner, nekad se i previše brine za mene. I naravno da se ta kemija vidi i osjeti. Kad plešemo s nekim drugim, to nadoknađujemo glumački, no ipak je ovo prirodno i posebnije.”

Ivi je ovo treća produkcija u kojoj pleše, ujedno i prva predstava s kojom je došla na daske HNK, kao i većini njezinih kolega. Osim što uloge Djece plešu članovi ansambla, kod Malakhove verzije specifično je i to što ulogu Klare i Vile šećera pleše jedna balerina, dok su u prijašnjim produkcijama to bile odvojene uloge.

Sve se klasične baletne predstave, kao što “Labuđe jezero”, “Giselle”, “Trnoružica”, koreografijom pozivaju na svoje izvornike iz 19. stoljeća. U slučaju “Orašara”, radi se o verziji koju je uz Lava Ivanova koreografirao Marius Ivanovič Petipa. Nema tu puno odstupanja i sve su izvedbe diljem svijeta u konačnici vrlo slične - u božićno vrijeme na svim se svjetskim pozornicama plešu gotovo istovjetni plesni pokreti. A opet, svaka izvedba, svaki koreograf, imaju svoju atmosferu. Prostor kreativnog upliva postoji u plesovima iz drugog čina, kad koreograf ima mogućnost vlastite interpretacije. Na plesačima je onda ona karakterna nadogradnja.

”Poznata je produkcija Waczlawa Orlykowskog, moja generacija je odrasla na njoj, to je prvi ‘Orašar’ u kojem sam plesala još kao dijete. Kasnije je obnovljen, pa sam nastupala u njoj i već kao zrela balerina. To je nešto što pamtimo kao idealnog Orašara”, prisjeća se Mihaela Devald Roksandić, v.d. ravnateljica baleta HNK u Zagrebu. Ta verzija predstave „Ščelkunčik“ postavljena je 1970. godine i dugo se zadržala na zagrebačkoj sceni.

 

Novije vrijeme donijelo je napredak baletne tehnike, što se odrazilo i na razvoj baletne umjetnosti. Stvarati ukorak s vremenom, a njegovati klasičnu osnovu, izazovno je te se upravo u tim malim, a vještim intervencijama otvaraju neka nova čitanja kanonskih priča.

”To što Klaru i Vilu šećera igra jedna balerina daje drugačiju dramaturšku podlogu, to postaje priča o odrastanju”, govori mi Mihaela. “Za balerinu je zahtjevno, s obzirom na to da pleše dva potpuno različita lika. Klara je zaista djevojčica, mora imati tu zaigranost i naivnost, dok je Vila šećera i tehnički i u izrazu uloga za zrelu balerinu - kulminacija čiste klasike.”

Kulminacija čiste klasike, koja svake godine u rekordnom vremenu ispuni kazališta, a sam je centralni motiv toliko dijelom popularne kulture da je već postao komercijaliziranim simbolom. I zaista, ako se sjetimo toga, držanje koraka s vremenom djeluje neupitnim: u doba kad postoji svojevrsna fetišizacija tragedije u umjetnostima, pa tako i u kazalištu, jedna arhaična bajka, idejom i tehnički tako zamrznuta u vremenu, možda upućuje na potpuno suvremenu potrebu prepuštanja tom nevinom idealizmu.