Čista klasika: Iza kulisa legendarnog baleta Orašara

Pred Božić 1892. godine u Marijinskom teatru u Sankt Peterburgu izvedena je dvostruka premijera opere i baleta za koje je glazbu skladao Petar Iljič Čajkovski, po narudžbi ravnatelja Carskog teatra Ivana Vsevoložskog. Izvedeni su tad njegova posljednja opera “Jolanta” i balet kojemu je sam Čajkovski predviđao dugovječnost, za razliku od kritike, čija je recepcija nakon premijerne izvedbe bila podijeljena. Priču o jednom snu djevojčice Klare, u kojem oživljava drvena lutka, božićni poklon ujaka Drosselmeyera, ta posve neobična ulaznica u prostor Klarine mašte, napisao je 1812. godine pruski autor E. T. A. Hoffmann. Objavljena je pod naslovom “Orašar i Kralj miševa”. Bajku je kasnije preradio Alexandre Dumas stariji u “Priču o Orašaru”. Prema toj Dumasovoj adaptaciji, uz Čajkovskog je libreto za balet u dva čina i tri slike napisao možda i najveći baletni koreograf u povijesti, “otac ruskog baleta”, a inače rodom iz Marseillea, Marius Ivanovič Petipa. Uz asistenciju Lava Ivanova, Petipa je i koreografirao prvog “Orašara” izvedenog u Marijinskom teatru. Nepovoljne kritike rezultirale su time da se “Orašar” ili u izvorniku “Ščelkunčik” nije izvodio sve do 1919. godine, kad je predstavu obnovio koreograf Aleksandar Gorski. Uzevši u obzir inicijalne reakcije, intervenirao je, između ostalog, zamjenom djece u ulogama Klare i Princa odraslim plesačima. Baletna bajka tako je dobila ljubavnu priču, publika je ispunila teatar - i ostalo nam je poznato. Do danas “Orašar” je, uz “Labuđe jezero”, najizvođeniji klasični balet na svijetu. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prodano je čak 13.000 ulaznica u samo dva dana, a na ulazu u kazalište od tada stoji natpis da je balet rasprodan. Nešto čega se uistinu treba sjetiti kad god pomislimo kako interes za kazalište opada.