Isprva je to bila tek tipična hrvatska rezignacija. Najava programa javnih dočeka Nove godine za Zagreb je spominjala Gazde, Doris, Huljića, za Split se kao “gost iznenađenja” danima unaprijed najavljivao na Rivi Jole... I tome slično. Da se tko još i ne uvrijedi. A onda je rezignacija prerasla u bijes kad je stigla vijest iz Kotora da se u gradiću od 14.000 duša na Trgu od oružja priprema rokerska teška artiljerija: Električni orgazam, Rambo Amadeus, Let 3, Disciplina kičme, sve u tom stilu.

Točno u ponoć sretnu 2018., “bolju nego što je bila prošla”, u pauzi između dvije pjesme čestitao je euforičnoj gomili Zoran Kostić Cane. I dok je iznad njih eksplodirao vatromet, Partibrejkersi su i glasnije i žešće nego spektakl na nebu razvaljivali svojim pobunjeničkim jurišom “Šta radiš?” s albuma “Sirotinjsko carstvo”. 

Mnoga gorka hrvatska suza pala je među masama koje su na Silvestrovo uspoređivale programe u Hrvatskoj s onim u Kotoru, a iz ovih ili onih razloga nisu mogli potegnuti do crnogorskog primorja. Ali OK, već 19. dana 2018. Partibrejkersi su bili na Brijačnici u Zagreb, pa smo nazvali Caneta pitati ga kako je, kako je došlo do te fenomenalne večeri u Kotoru i tome slično. Bio je doma u Zrenjaninu i frontmen Partibrejkersa pustio je dobrih pola sata vodoinstalatera koji je upravo došao da pričeka dok ne završi razgovor.

Nije vam ostao samo Hajduk i heroin

“Pa znaš šta, da ti kažem nešto, ljudi žele da se izvuku iz nametnutih stvari, iz te situacije u kojoj im se nameću turbo folk i slične stvari, iz te jedne jezive sveopće atmosfere. Zbog toga su taj koncert u Kotoru neki mladi ljudi odlučili organizirati s turističkom zajednicom. Okupili su sve te bendove i podijelili ih u dva dana.

Taj doček Nove godine bio je tako pozitivan, tamo je napokon moglo nešto da se čuje. Došli su ljudi iz svih krajeva, iz Hrvatske, Srbije, Bosne... Došlo je baš puno ljudi, trg je bio stvarno pun, s jednom finom atmosferom”, pričao je Cane.

Opisao je tu večer kao noć pročišćenja od agresivnosti, crnila, turbofolka u svim njegovim oblicima pojavljivanja, gotovo pa rokerski egzorcizam od “sebične grabežljivosti svijeta danas koji ti ne ostavlja nikakvu nadu za krenuti u budućnost”.

Faca stoljeća Stefan Milenkovich: Sa 14 sam svirao pred papom

Pa je nabrajao kako su u Kotor došli ljudi iz Sinja, Leskovca..., a kad je s toliko zanosa opisujući Kotor spomenuo i Split, prisjetili smo se koncerta na Bačvicama iz 2002., koji su Partibrejkersi u tom gradu održali 12 godina otkako su još 1990. rasturali s tad svježim hitom “Kreni prema meni”. Ono, možda slučajno i on pamti taj nastup...

“O! Da, da, da! To je bio nevjerojatan koncert! Pa da! Još kad su se upalile one baklje. Pa ono skandiranje iz publike, pa moj odgovor njima na to skandiranje, na ono njihovo: ‘Šta je Cane! Šta si stao! Zašto si nas odjebao?’. Pa sam im ja odgovorio: ‘Ej, ljudi. Ne možete da kažete da vam je ostao samo Hajduk i heroin. Vas vole vaši Brejkersi!’. To su stvari koje se ne zaboravljaju, od kojih, kad ih se prisjetiš, naježiš se, koji ti neizbrisivi ostaju za cijeli život”, nevjerojatno, Cane je skoro fotografski zapamtio tu noć na Bačvicama.

Što se publike tiče, to se doista nije moglo zaboraviti. Prošlo je 12 godina, u međuvremenu i rat te sva posljedična tragedija i sranja, a Partibrejkersi su na binu došli bez predgrupe, Cane je došetao do mikrofona, zgrabio ga kao da mu se nešto zamjerio i rekao samo: “Preživesmo!”. Odmah u sljedećem trenutku Anton, Nebojša Antonijević, počeo je “derati” gitaru i grmljavina se nije zaustavljala satima.

Danas se neki pitaju kako to da su tako hrabro jurnuli u taj koncert. “Mi ni ne znamo kako bismo drugačije. Smisao života je u tome da pobijediš strah od života, da ga nekako izneseš do kraja, da ga izneseš što dostojanstvenije. Ne možeš ti izaći na binu i reći: ‘Izašao sam’, a da nisi i doista izašao”, objasnio je. Osvojili su na frontalni juriš.

Zagreb je određivao popularnost albuma

Što se Caneta tiče, i nakon 35 godina, otkako bend postoji, ništa manje ne dolazi u obzir. S takvim duhom sad dolaze i u Zagreb koji redovito pohode još od 1983. Cane je uvijek pričao po intervjuima da je Hrvatska uvijek bila ta, i to u prvom redu Zagreb, koja je udarala ritam popularnosti svakog novog albuma Partibrejkersa, da su prvo prolazili ovdje, tek potom u Srbiji i drugdje.

Tako je bilo i sa “Sirotinjskim carstvom” i svima unazad tko zna koliko godina. Zato se, kaže, itekako sjeća kad je gdje vidio da je netko potegnuo stotinama kilometara kako bi ih čuo. Kao sad ekipa iz hrvatskih gradova u Kotor. Ili Splićani u Labin 1997.

“To su stvari koje ti začepe usta i tjeraju te da budeš na visini onoga što se traži od tebe. A mi često nismo na svojim visinama, naprosto zato što nam ova stvarnost tako često dijeli pljuske. Jer ovo je svijet kojim upravljaju ljudi koji su nastali u negativnoj selekciji, svijet u kojem je sve manje mjesta za nas. Ja sam prešao već 50 godina i nije mi lako. A tek mladi ljudi, njih stvarno žalim jer mi se još i sjećamo boljeg, a oni žive u ovom sranju otkad su se rodili.”

Ono “mladi ljudi” odnosilo se na mlade po svim bivšim jugoslavenskim republikama, pa smo ga zamolili da bude konkretniji, žive li ljudi doista posvuda lošije nego prije rata? Onako, kao obrnuti onodobni buldožerovski prst u oko predratnim vlastima o “puno više nego prije rata”...

“Ljudi ne žive dobro, čak više nisu ni svjesni kako žive. Suočeni su s nečim od čega ti se diže kosa na glavi. U jednom trenutku im se dogodilo da im netko prvi put može dati otkaz bez ikakvog objašnjenja, kapiraš... Ili možeš izići iz svoja četiri zida da bi se prošetao, a dok se vratiš da ti vjerovnik upadne unutra i uzme stan.” Mračno je zvučao Cane opisujući kako su ljudi ubijeni u pojam.

Glazbena ikona Prije smrti: Posljednja fotka velikog Freddieja

“Bez ikakve razlike jesu li to Hrvati, Srbi ili bilo koji drugi. Nije to više samo borba za egzistenciju, nego i borba za ljudskost. Ta borba za egzistenciju nastoji da od tebe napravi životinju. Čovjek se čovjeka danas plaši, pa onda i ta želja za osvetom koja ljude drži na životu, a to je malo bez veze”, ostavio je da to na trenutak visi u zraku, da bi se ubrzo probudio onaj fajter s prve linije fronte Brejkersa na “stageu”. “Svatko je nekome za nešto kriv. Šta je, bre, meni kriv, bre, nemam pojma, bre, tko!?”

Pobjegao je grobaru s lopate

Za čovjeka koji je s Ekatarinom Velikom, Električnim orgazmom i svojim Partibrejkersima tijekom 1992. i 1993. bio trn u oku režimu Slobodana Miloševića antiratnim projektom Rimtutituki domovina odavno nije geografska, još manje politička kategorija. “Moja domovina je u mojoj porodici i u mojoj muzici. A jezik? To je naprosto narodni jezik, u ovisnosti tko ga upotrebljava, tako se i zove. To je jezik sveopćeg sporazumijevanja, ujedno i pokazatelj da nam je ista majka, ali drugi otac, ha, ha, ha.”

Uopće, 90-e godine ni po njega ni po Partibrejkerse nisu bile nimalo nježne. Jedino s tom razlikom u njihovu slučaju što su oni bili jedni od ne baš mnogih s beogradske predratne glazbene scene koji su to desetljeće uspjeli preživjeti, onako kako je Cane na sprovodu Milanu Mladenoviću 1994. rekao: “Ja tebi čitam zadnje slovo. A tko će meni?”.

Nekoliko godina poslije, još u 90-ima, Cane je u intervjuu za Feral Tribune rekao da su to bile godine u kojima je “pobjegao grobaru s lopate”. “Jest, to je tako svarno i bilo. Obeshrabri se čovjek kad mu život počinje nalikovati na dug put oduzimanja vlastitog života. Ostane bez nade. Ne može preživjeti jedan jedini dan, cijelo vrijeme se utapa. A onda se netko pojavi, recimo Bog, da li kroz ženu koju ti pošalje ili kroz neku drugu osobu koja te spasi, vrati život mrtvom čovjeku.”

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Tako smo došli do jedne od stvari koju smo ga svakako htjeli pitati, o atipičnoj religioznosti u mnogim njegovim pjesmama Partibrejkersa, čak i benda Škrtice s kojim je, paralelno s Partibrejkersima, počeo raditi prije četiri godine. Primjerice, u pjesmi “Hit”: “... ljudi ne žele istinu da čuju, zbog nje razapinju i čuju...”.

“Je l’ ti se sviđaju Škrtice? Da samo čuješ kako to uživo zvuči! Nijedan bend ne zvuči tako. To zvuči kao neka mašina, nekakav gusjeničar, tenk, nešto što nam je tako potrebno u dobu kad nas stalno pokušavaju kastrirati, kad nas stalno drže na nekoj obdukciji, kad licitiraju s nama na aukcijama, prodaju nas za potrebe svoje, jebote, bez da nas išta pitaju. To s Bogom, to je bilo uvijek prisutno. Samo što se u 90-ima pojavio taj jedan trenutak kad sam to konačno imenovao.

Imaš u pjesmi ‘1000 godina’ stih: ‘... ceo bi mi život stao u jedan dan’. To je u suštini Druga poslanica apostola Petra. Uvijek si bio na strani slabih, uvijek si u stvari i sam bio slab, iako si se svojom arogancijom kočoperio i od svojeg neznanja i od okoline. Branio si se onim stvarima koje su ti nanosile bol, a onda si ti bol nanosio nekom drugom.

Znaš, Bog je naš otac, stalno i iznova nas rađa, on nam sve prašta. A čovjek čovjeku ne prašta... Praštanje su ljubav, sloboda, originalnost i autentičnost. Vjera u vertikalu, u nebesa, to je paljenje svjetla. Svakodnevni život sa svojim razočaranjima pomalo te gasi, pa su naši životi zapravo stalne igre svjetla i sjene.”

Život te gasi

Što se tiče Škrtica, za taj bend od prvog trenutka kritika je zaključila da je sve ono što bi trebali biti i Partibrejkersi. Za njih je Cane pričao da su se okupili praktično slučajno, usput, da su tako i nastavili svirati, vježbajući poput Ekatarine Velike nekoć, u dugačkim sessionima iz kojih se spontano oblikuje pjesma.

Gotovo istodobno, i Anton je okupio svoj paralelni bend, pa i snimio album. Nakon prvog šoka od straha da bi se Partibrejkersi mogli ugasiti, vremenom je postalo jasno da su paralelni projekti obojici bili potrebni kao sredstvo pročišćenja i da se takvi potom vrate Partibrejkersima.

Briljantni! Nippleople: Digli su 'Frku', tako se radi elektronika

Pričao je Cane čak i to da bi autorski umro da mu se nisu dogodile Škrtice. Kao i to da je taj bend prvo prošao u Hrvatskoj, tek potom u Srbiji.

“Ma, jeste. To je samo podsjetnik da se možemo vratiti na početak svojeg bavljenja muzikom, bez posebne namjere, da budeš nov, da se okrijepiš, reanimiraš. S Brejkersima smo do sada obradili sve te ključne teme koje zanimaju čovjeka. A ovo je vrijeme poput oseke, kad se more povuče, pa na obali ostavi smeće. Ovo je danas oseka čovjeka, ljudskosti. Pa da, ovo je ledeno doba. I kako ćemo onda mi da se punimo? Čime ćemo se puniti? Onim lošim!? Sretan čovjek ne pjeva, on pjevuši i uživa. A ja želim da mu taj trenutak što dulje traje”, kaže Cane.

Nahranimo gladne

Pričajući dalje o Škrticama, odjednom je u pola rečenice zapitao: “E, je l’ imaš ti djecu? Mi tu djecu odgajamo tako što im prenosimo strah, frustracije, poluprerađena loša iskustva. Čovjek u strahu nestaje, on se pretvara u običan hodajući strah koji se obnavlja, njime hrani, putuje za njim. Nekad se nerado budim i to me ubija. A moram se probuditi jer netko postoji i oko nas. To su naša djeca, a na kraju i ta publika koja želi nešto čuti. Nahranimo gladne, jer i nas će netko nahraniti kad budemo gladni. Nahranimo te duše koje iščekuju neku riječ koja će im dati snagu, ohrabrenje, snage za radost”.

Uslijedila je kratka tišina. A onda smo potegnuli Brijačnicu 19. siječnja u Boćarskom domu u Zagrebu. Popis ide, osim Partibrejkersa, M.O.R.T., Artan Lili, She Loves Pablo i The Miceks, pa Vlatko Stefanovski Trio, Kawasaki 3P, Antenat, Intergalactic Lovers, Slow Motion Suicide i Rizol. Zanimalo nas je da li mu je možda poznat M.O.R.T., zbog jedne posebne oštrice u mnogim njihovim pjesmama koju na ovim prostorima, osim Partibrejkersa, posjeduje još malo tko.

“Ne znam, prvi put čujem za njih. A i ja nisam neki tip koji bi istraživao u stilu, kao, novi bendovi i tako dalje. Šta kažeš, kakvi su? Kad sebe pogledam, imam dojam kao da živim u ilegali, kao da živim u rezervatu, pa onda još i u ilegali. A kakav je taj bend, o čemu se radi? Baš me zanima da ih čujem u Zagrebu.” Tad je situacija s vodoinstalaterom koji je strpljivo čekao čuti gdje to curi pa da navali na posao postala ozbiljna. Iz pozadine se čulo da netko doziva Caneta.

"Ej, Ferdinande, nemoj nas ugnjetavat"

“E, druže, sad moram da idem. Jesmo li uradili sve?”, pitao je. Skoro sve. Preskočili smo priupitati za ovogodišnje otkriće o njegovoj rodbinskoj povezanosti s Gavrilom Principom, o čemu je pričao za Nedeljnik. “Majka Gavrila Principa i moj pradjed su rođeni brat i sestra. Mi smo porodično partibrejkeri. Svašta se pisalo o Gavrilu. Najgore to da je njegov metak ubio trudnu ženu. Nije istina. Sofija Hotek nije bila trudna. Ona je dva mjeseca prije imala pobačaj.

Suština je da je to bila borba za slobodu. Nije on mogao napisati molbu: ‘Ej, Ferdinande, nemoj nas ugnjetavati’. Gavrilo nije bio sam. Tu su bili i Hrvati, muslimani. Mehmedbašić je imao namazan nož otrovom i htio je cara ubosti u sarajevskoj vijećnici. Čabrinović je bacio bombu. A cara su htjeli ubiti i Tin Ujević i ekipa”, ispričao je ljetos.

Najbolje u 2017. Ne sudite po Thompsonu i cajkama - bilo je dobre mjuze

Zanimalo nas je kako tumači da je, možda ne u tolikoj mjeri u Sloveniji, ali dalje sve do Makedonije prisutan sindrom da milijuni građana govore o skupini ljudi iz elite u njihovoj zemlji - političke ili ekonomske - za koje smatraju da ih potkradaju i uništavaju.

“Takvi ljudi (iz elita) svugdje su isti i odlično se sporazumijevaju. Čovjek je prepustio svoju sudbinu u ruke ljudi kojima nije stalo do njih. A stvar nije samo toliko lokalna. Mi imamo posla s ljudima koji se predstavljaju kao kreatori naših života imamo posla s dehumaniziranim ljudima koji svaku emociju proglašavaju za slabost. Nitko nije valjano objasnio odakle potreba za nadmoći nad drugim čovjekom, a ta potreba tako je prisutna da se na njoj ustraje jednom baš luđačkom žestinom. Kao, ako imam veća i snažnija kola, onda sam iznad onoga koji ima slabija i manja”, rekao je Cane.

I prije nego što smo se pozdravili baš je inzistirao da prenesemo i ovo: “Želim da pozdravim sve koji će ovo pročitati i koji će da se snalaze u ovim povezano-nepovezanim mislima”.