Kultura
5110 prikaza

"Čistim ljude od agresivnosti i turbofolka"

Zoran Kostić Cane
Željko Mršić/ Pixsell
Zoran Kostić Cane iz Partibrejkersa o trijumfu roka u Zagrebu

Isprva je to bila tek tipična hrvatska rezignacija. Najava programa javnih dočeka Nove godine za Zagreb je spominjala Gazde, Doris, Huljića, za Split se kao “gost iznenađenja” danima unaprijed najavljivao na Rivi Jole... I tome slično. Da se tko još i ne uvrijedi. A onda je rezignacija prerasla u bijes kad je stigla vijest iz Kotora da se u gradiću od 14.000 duša na Trgu od oružja priprema rokerska teška artiljerija: Električni orgazam, Rambo Amadeus, Let 3, Disciplina kičme, sve u tom stilu.

Točno u ponoć sretnu 2018., “bolju nego što je bila prošla”, u pauzi između dvije pjesme čestitao je euforičnoj gomili Zoran Kostić Cane. I dok je iznad njih eksplodirao vatromet, Partibrejkersi su i glasnije i žešće nego spektakl na nebu razvaljivali svojim pobunjeničkim jurišom “Šta radiš?” s albuma “Sirotinjsko carstvo”. 

Mnoga gorka hrvatska suza pala je među masama koje su na Silvestrovo uspoređivale programe u Hrvatskoj s onim u Kotoru, a iz ovih ili onih razloga nisu mogli potegnuti do crnogorskog primorja. Ali OK, već 19. dana 2018. Partibrejkersi su bili na Brijačnici u Zagreb, pa smo nazvali Caneta pitati ga kako je, kako je došlo do te fenomenalne večeri u Kotoru i tome slično. Bio je doma u Zrenjaninu i frontmen Partibrejkersa pustio je dobrih pola sata vodoinstalatera koji je upravo došao da pričeka dok ne završi razgovor.

Nije vam ostao samo Hajduk i heroin

“Pa znaš šta, da ti kažem nešto, ljudi žele da se izvuku iz nametnutih stvari, iz te situacije u kojoj im se nameću turbo folk i slične stvari, iz te jedne jezive sveopće atmosfere. Zbog toga su taj koncert u Kotoru neki mladi ljudi odlučili organizirati s turističkom zajednicom. Okupili su sve te bendove i podijelili ih u dva dana.

Taj doček Nove godine bio je tako pozitivan, tamo je napokon moglo nešto da se čuje. Došli su ljudi iz svih krajeva, iz Hrvatske, Srbije, Bosne... Došlo je baš puno ljudi, trg je bio stvarno pun, s jednom finom atmosferom”, pričao je Cane.

Opisao je tu večer kao noć pročišćenja od agresivnosti, crnila, turbofolka u svim njegovim oblicima pojavljivanja, gotovo pa rokerski egzorcizam od “sebične grabežljivosti svijeta danas koji ti ne ostavlja nikakvu nadu za krenuti u budućnost”.

Stefan Milenkovich Faca stoljeća Kultura Stefan Milenkovich: Sa 14 sam svirao pred papom

Pa je nabrajao kako su u Kotor došli ljudi iz Sinja, Leskovca..., a kad je s toliko zanosa opisujući Kotor spomenuo i Split, prisjetili smo se koncerta na Bačvicama iz 2002., koji su Partibrejkersi u tom gradu održali 12 godina otkako su još 1990. rasturali s tad svježim hitom “Kreni prema meni”. Ono, možda slučajno i on pamti taj nastup...

“O! Da, da, da! To je bio nevjerojatan koncert! Pa da! Još kad su se upalile one baklje. Pa ono skandiranje iz publike, pa moj odgovor njima na to skandiranje, na ono njihovo: ‘Šta je Cane! Šta si stao! Zašto si nas odjebao?’. Pa sam im ja odgovorio: ‘Ej, ljudi. Ne možete da kažete da vam je ostao samo Hajduk i heroin. Vas vole vaši Brejkersi!’. To su stvari koje se ne zaboravljaju, od kojih, kad ih se prisjetiš, naježiš se, koji ti neizbrisivi ostaju za cijeli život”, nevjerojatno, Cane je skoro fotografski zapamtio tu noć na Bačvicama.

Što se publike tiče, to se doista nije moglo zaboraviti. Prošlo je 12 godina, u međuvremenu i rat te sva posljedična tragedija i sranja, a Partibrejkersi su na binu došli bez predgrupe, Cane je došetao do mikrofona, zgrabio ga kao da mu se nešto zamjerio i rekao samo: “Preživesmo!”. Odmah u sljedećem trenutku Anton, Nebojša Antonijević, počeo je “derati” gitaru i grmljavina se nije zaustavljala satima.

Danas se neki pitaju kako to da su tako hrabro jurnuli u taj koncert. “Mi ni ne znamo kako bismo drugačije. Smisao života je u tome da pobijediš strah od života, da ga nekako izneseš do kraja, da ga izneseš što dostojanstvenije. Ne možeš ti izaći na binu i reći: ‘Izašao sam’, a da nisi i doista izašao”, objasnio je. Osvojili su na frontalni juriš.

Zagreb je određivao popularnost albuma

Što se Caneta tiče, i nakon 35 godina, otkako bend postoji, ništa manje ne dolazi u obzir. S takvim duhom sad dolaze i u Zagreb koji redovito pohode još od 1983. Cane je uvijek pričao po intervjuima da je Hrvatska uvijek bila ta, i to u prvom redu Zagreb, koja je udarala ritam popularnosti svakog novog albuma Partibrejkersa, da su prvo prolazili ovdje, tek potom u Srbiji i drugdje.

Tako je bilo i sa “Sirotinjskim carstvom” i svima unazad tko zna koliko godina. Zato se, kaže, itekako sjeća kad je gdje vidio da je netko potegnuo stotinama kilometara kako bi ih čuo. Kao sad ekipa iz hrvatskih gradova u Kotor. Ili Splićani u Labin 1997.

“To su stvari koje ti začepe usta i tjeraju te da budeš na visini onoga što se traži od tebe. A mi često nismo na svojim visinama, naprosto zato što nam ova stvarnost tako često dijeli pljuske. Jer ovo je svijet kojim upravljaju ljudi koji su nastali u negativnoj selekciji, svijet u kojem je sve manje mjesta za nas. Ja sam prešao već 50 godina i nije mi lako. A tek mladi ljudi, njih stvarno žalim jer mi se još i sjećamo boljeg, a oni žive u ovom sranju otkad su se rodili.”

Ono “mladi ljudi” odnosilo se na mlade po svim bivšim jugoslavenskim republikama, pa smo ga zamolili da bude konkretniji, žive li ljudi doista posvuda lošije nego prije rata? Onako, kao obrnuti onodobni buldožerovski prst u oko predratnim vlastima o “puno više nego prije rata”...

“Ljudi ne žive dobro, čak više nisu ni svjesni kako žive. Suočeni su s nečim od čega ti se diže kosa na glavi. U jednom trenutku im se dogodilo da im netko prvi put može dati otkaz bez ikakvog objašnjenja, kapiraš... Ili možeš izići iz svoja četiri zida da bi se prošetao, a dok se vratiš da ti vjerovnik upadne unutra i uzme stan.” Mračno je zvučao Cane opisujući kako su ljudi ubijeni u pojam.

Freddie Mercury Glazbena ikona Kultura Prije smrti: Posljednja fotka velikog Freddieja

“Bez ikakve razlike jesu li to Hrvati, Srbi ili bilo koji drugi. Nije to više samo borba za egzistenciju, nego i borba za ljudskost. Ta borba za egzistenciju nastoji da od tebe napravi životinju. Čovjek se čovjeka danas plaši, pa onda i ta želja za osvetom koja ljude drži na životu, a to je malo bez veze”, ostavio je da to na trenutak visi u zraku, da bi se ubrzo probudio onaj fajter s prve linije fronte Brejkersa na “stageu”. “Svatko je nekome za nešto kriv. Šta je, bre, meni kriv, bre, nemam pojma, bre, tko!?”

Pobjegao je grobaru s lopate

Za čovjeka koji je s Ekatarinom Velikom, Električnim orgazmom i svojim Partibrejkersima tijekom 1992. i 1993. bio trn u oku režimu Slobodana Miloševića antiratnim projektom Rimtutituki domovina odavno nije geografska, još manje politička kategorija. “Moja domovina je u mojoj porodici i u mojoj muzici. A jezik? To je naprosto narodni jezik, u ovisnosti tko ga upotrebljava, tako se i zove. To je jezik sveopćeg sporazumijevanja, ujedno i pokazatelj da nam je ista majka, ali drugi otac, ha, ha, ha.”

Uopće, 90-e godine ni po njega ni po Partibrejkerse nisu bile nimalo nježne. Jedino s tom razlikom u njihovu slučaju što su oni bili jedni od ne baš mnogih s beogradske predratne glazbene scene koji su to desetljeće uspjeli preživjeti, onako kako je Cane na sprovodu Milanu Mladenoviću 1994. rekao: “Ja tebi čitam zadnje slovo. A tko će meni?”.

Nekoliko godina poslije, još u 90-ima, Cane je u intervjuu za Feral Tribune rekao da su to bile godine u kojima je “pobjegao grobaru s lopate”. “Jest, to je tako svarno i bilo. Obeshrabri se čovjek kad mu život počinje nalikovati na dug put oduzimanja vlastitog života. Ostane bez nade. Ne može preživjeti jedan jedini dan, cijelo vrijeme se utapa. A onda se netko pojavi, recimo Bog, da li kroz ženu koju ti pošalje ili kroz neku drugu osobu koja te spasi, vrati život mrtvom čovjeku.”

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

  • Stranica 1/2
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.