U ona doba, dok je James Newell Osterberg na gažama u Detroitu divljao uz Stoogese i pretvarao se u Iggyja Popa, dok su MC5 urlali pred 1000 ljudi: "Kick out the jams, motherfuckers!", rađala se ideja da svatko s dovoljno prstiju može na gitari odsvirati nešto zanimljivo. Naravno, ako je dovoljno glasan, ako mu je pun kufer, ako nije mrtvo puhalo. Sedam godina poslije punk je nepovratno pregazio i London, zatim cijeli svijet.

Pola stoljeća poslije Miran Kurspahić predstavom "Fury Revolution Revival Tour" obilježio je u ITD-u 50. obljetnicu anarhoidne eksplozije koja je uzdrmala civilizaciju. Neki će čak reći da ju je spasila. Tog jutra u bircu u dvorištu ITD-a Kurspahić je iza sebe imao već tri izvedbe predstave, koje su donijele i tri žestoke pankerske gaže na pozornici. "Oprosti, glas mi je malo u kurcu", pristojno se ispričao, sjeo i naručio kavu. Dio štete pokrivale su tamne naočale.

Kosa u stilu Clasha iz zlatnog doba, SMB-košulja s ordenom s lijeve strane, ogrlica oko vrata zakopčana malim gambom, majica s porukom: "No regret, go ahead!"... "Glas bi se slomio i boljima od mene. Imali smo i dvije generalne probe, znači pet dana skakanja, divljanja, urlanja, pjevanja", pričao je. A sad, baš ovih dana, oni, kao ekipa iz fiktivnog benda Fury, trebali bi u studiju početi snimati svu onu prekrasnu pankoidnu glazbenu nepogodu iz predstave.

"Trebala bi to biti nekakva polulive snimka, da i sami čujemo kako doista zvučimo, ne samo sa snimki s predstave. Mislim, zašto ne? Na tim pjesmama smo kolektivno autorski radili, a po reakcijama ljudi vidimo da se to i njima sviđa", pričao je. Nije da imaju komercijalnih ambicija. Ali, kaže on, bilo jest malo čudno kad bi im netko iz publike doviknuo kako mogu do njihova CD-a. A CD ne postoji. Postoji li barem punk? Ili je u stanju kliničke smrti, kako je davno dijagnosticirao legendarni grafit?

"Ako postoji, onda egzistira na marginama. Na toj sceni ima nekako i mene, preko mog brata koji svira u Erotic Biljan And His Heretics. Idem po koncertima i sve ostalo. Ova predstava do sada zapravo najbolje opisuje mene."

Udar i na HRT 3 Pomor kulture na HRT-u, Kurspahić ogorčen: "Nećemo šaptom pasti"

Dalo se to zaključiti i bez tog očitovanja. Onih nekoliko desetaka tetovaža koje su pokrivale oko 80 posto površine ruku, koliko je izvirivalo iz kratkih rukava, u sebi je sadržavalo elemente od ITD teatra do minijaturne replike Picassove "Guernice". Njegova predstava o rađanju njujorške scene, kao i svaka priča s prijelaza iz 60-ih u 70-e, u sebi nosi i politički i društveni aspekt.

"Neki će se uhvatiti za politički dio, neki za glazbu, neki za modu... Predstavu sam ipak radio iz vlastitoga gušta, kao i inače, i dogodio se dobar spoj jednog, drugog i trećeg. Nije baš da će na predstavu doći bake i tete, jer je jako glasna. Ali i garaža je glasna, hehehe. Ovdje nema fejkanja, nema glumatanja. Dajemo se maksimalno", kazao je. Za koncertne elemente rekao je da su opravdani pravom dramskom predstavom; negdje kao kulisa zbog atmosfere, negdje poput izvođenja na koncertu u doba protopunka prije točno 50 godina.

"Neki bi rekli da sam obljetničarski redatelj. Planirao sam raditi predstavu povodom 100 godina Oktobarske revolucije, radio sam predstave povodom poplave u Zagrebu, povodom pola stoljeća ITD-a, pa i 2011. povodom 20. obljetnice hrvatske samostalnosti. Mislio sam povodom 'Oktobra' raditi iz pozicije Romanova koji se budi u svojoj dači nakon 100 godina s rupama po sebi. Kao, uvijek slušamo onaj revolucionarni dio priče, idemo sad malo čuti onaj intimni, obiteljski dio", pričao je. E, samo što je onda nabasao na knjigu o povijesti punka "Please Kill Me" Gillian McCain i Legsa McNeila i svi su planovi pali u vodu.

"U knjizi su izjave iz prve ruke članova bendova, groupie djevojaka, menadžera, slike, sve bez naracije, samo izjava na izjavu, ali sjajno složeno. Od Velveta iz sredine 60-ih, pa Detroit scene MC5 i Stoogesa, pa rane njujorške scene Dollsa, od priče oko Max's Kansas Cityja, gdje je konobarila Debbie Harry, oko CBGB-a i Ramonesa plus Talking Headsa do upada Malcolma McLarena s Pistolsima i otvaranja scene u Engleskoj '76, '77.", nabrajao je taksativno, recimo to tako, sve ono što "pa, tko to ne bi volio".

I još kad je uletio Jarmusch s dokumentarcem "Gimme Danger", bilo je to to. Nazvao je prijateljicu Ronu Žulj i odluka je pala; mora se raditi hommage dobu u kojem je eksplodirala kontrarevolucija.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Bili su to ljudi koji su tražili promjene sad, s onim što se ima. Ako se zna tri akorda, svirat će se tri akorda. Nitko nije čekao, kao, daj prvo da svladamo glazbeno umijeće. Kad su čuli Stoogese, svi su rekli: 'Vidi, pa ovi baš nešto i ne znaju pjevati, svirati.' Ali to je zvučalo odlično, pa su u publici iz toga zaključili još nešto: 'Pa ako mogu oni, onda možemo i mi!' Pobuna i revolucija trebala se dogoditi odmah, bez odlaganja", opisujući duh vremena, opisivao je duh predstave. Htio je u predstavi imati čistu situaciju, čisto platno, pa je izmislio bend Fury. Uostalom, ako je Bowie mogao izmisliti Ziggyja...

"U toj revoluciji bilo je važno pokušati, ne dopustiti da se ljude uvjeri da ništa nije moguće, da je svaki otpor uzaludan, da ih se uvuče u apatiju kao danas", pričao je. Da bi objasnio fenomen punka, Kurspahić se, kaže, voli prisjetiti kako je Lemmy objasnio što je rock and roll bio u svojim korijenima, još kao "rebel music", u doba Little Richarda, koji mu je bio uzor:

"'Zamisli da si u '50-ima u Americi, da sviraš rock and roll, da izgledaš kako izgledaš, da si peder i da si crn.' Pa, to je to! Isto to je i punk!" To i jest bio razlog zašto punk nikad nije mogao postati mainstream kao rock. "Tek Nirvana je komercijalno naplatila kapital tog doba. A oni iz prapočetaka, poput MC5 i Stoogesa naplatili su nešto tek u 2000-ima. Nije im bilo dopušteno da uspiju. Običavam reći da mi je najpolitičnija scena u predstavi kad prikazujem kako bend radi pjesmu, kad raspravljaju hoće li raditi ljubavnu ili pjesmu o revoluciji, melodioznu ili nabrijanu. Začetnici benda, pjevač i gitarist, u odnosu su kao Robespierre-Danton, Lenjin-Trocki, Fidel-Che", otkrivao nam je kako je krojio predstavu.

Što se motiva tiče, bili smo dojma da predstavu nije radio samo zbog obljetnice, nego je nešto prepoznao u sadašnjem dobu. "Apsolutno je bila riječ o prepoznavanju aktualnog trenutka u vremenu i društvu. Htio sam poručiti da, ako ništa drugo, barem možeš reći: 'Fuck you!' Ja danas još i mogu shvatiti stare i rezignirane, ali definitivno ne mogu mlade, koji su odustali a da nisu niti počeli. Kod nas ne postoji kultura prosvjeda, pobune, da se kaže svoje mišljenje, što je posljedica sustava obrazovanja. A tu onda dolazimo i do ovog problema s kurikularnom reformom", kazao je, nakratko zašutio, a onda ustvrdio da ne bi on štedio niti te današnje "starce".

Miran Kurspahić "Moja nona je Tuđmana učila francuski, ali nije glasala za njega"

Posebno ako su ti "starci" bili mladi u doba novog vala? "Tako je. Ljudi su i inače zaboravljiva vrsta, a posebno u Hrvatskoj imamo pamćenje na razini vinske mušice. Ako u ovoj zemlji upotrebljavaš i četvrtinu mozga, često ćeš se osjećati usamljeno. Međutim, za odustajanje nema opravdanja. Ako si uskratiš otpor, što ti onda još ostaje!? Što se mene tiče, otkad znam za sebe, sudionik sam baš svih prosvjeda. Bio sam sto puta razočaran, ali sam barem nailazio tamo čak i na te stare pankere. Komatozno društvo, rekao je, nije stvar samo naše 'hrvatske prćije' nego je sav Zapad u banani, preko desničarenja i nacionalizama po Europi, Brexita i SAD-a..., u kojem su se sami doveli dotle da biraju između dva zla", pričao je i zaključio da nema šanse da se sve skupa diljem svijeta ne raspadne na vrlo ružan način.

Uvijek je bio i bit će optimist, ali: "Ipak, nimalo mi nije zabavna ideja retrogradnog izranjanja atavizama poput ovakve Crkve, poput nacionalizama. Ono što smo smatrali da je odavno mrtvo izranja poput vampira, i to ne bih rekao da me plaši nego me ljuti. Upravo te 60-e i 70-e bile su vrhunac vjere u znanost, u čovjeka, doba nevjerojatnih otkrića, odlaska na Mjesec, popularizacije znanosti, rasta kritičkog promišljanja.

Dok danas imamo savršene uvjete za ovakvo izranjanje Crkve, drugih religija, pseudoreligija, antivakcinacijskih udruga, organizacija o Zemlji kao ravnoj ploči, teorija urote, raznih manifestacija totalnog skepticizma, ali bez ikakvih argumenata", sročio je dijagnozu. Za ulogu Crkve u hrvatskoj republici u 21. stoljeću rekao je kako je očito da se ona više nema niti potrebu skrivati iza konzervativnih udruga.

"Ona danas djeluje direktno na politiku, na obrazovanje, svoje odvratne prste sad su gurnuli i u zdravstveni sektor. Vrijeme je da se napokon počne direktno djelovati, da se postavi pitanje koliko kod nas još ima zdravog razuma, da se jasno kaže da je Crkva postala direktan neprijatelj sekularne države. U crkvenim strukturama smatraju da imaju kapital, logistiku, moć, veze i poručuju nam: 'Pa se sad jebite!' E pa neće moći", kazao je Kurspahić.

"Zato se i dogodilo to da jedan Hasanbegović govori o 1991. kao o 'nultoj godini' kao posve legitimnoj stvari. Mislim, pa dokle svi oni žele unazad pobrisati povijest? Je li se uopće dogodila i 1789.!? U koje stoljeće nas namjeravaju vratiti i izignorirati sve što se dogodilo u međuvremenu? A to nisu u stanju izvesti osim tako da udare po obrazovanju i kulturi.

Na tome mjestu se naprosto mora reći: No pasaran! Nema što tražiti vjeronauk i vjerska obilježja u školama, nemamo zašto mi svi plaćati toj crkvi račune. Zato i pizdim toliko na Vatikanske ugovore. Nije to nimalo benigno. Pa pogledajmo samo Poljsku, Mađarsku, da ne govorimo o Srbiji i BiH. Zato se mora djelovati sad i odmah. Zato punk i zato nema odlaganja."