Crkva ima novac i moć, kaže nam: 'Jebite se!'

U ona doba, dok je James Newell Osterberg na gažama u Detroitu divljao uz Stoogese i pretvarao se u Iggyja Popa, dok su MC5 urlali pred 1000 ljudi: "Kick out the jams, motherfuckers!", rađala se ideja da svatko s dovoljno prstiju može na gitari odsvirati nešto zanimljivo. Naravno, ako je dovoljno glasan, ako mu je pun kufer, ako nije mrtvo puhalo. Sedam godina poslije punk je nepovratno pregazio i London, zatim cijeli svijet.

Pola stoljeća poslije Miran Kurspahić predstavom "Fury Revolution Revival Tour" obilježio je u ITD-u 50. obljetnicu anarhoidne eksplozije koja je uzdrmala civilizaciju. Neki će čak reći da ju je spasila. Tog jutra u bircu u dvorištu ITD-a Kurspahić je iza sebe imao već tri izvedbe predstave, koje su donijele i tri žestoke pankerske gaže na pozornici. "Oprosti, glas mi je malo u kurcu", pristojno se ispričao, sjeo i naručio kavu. Dio štete pokrivale su tamne naočale.

Tomislav Miletić/PIXSELL

Kosa u stilu Clasha iz zlatnog doba, SMB-košulja s ordenom s lijeve strane, ogrlica oko vrata zakopčana malim gambom, majica s porukom: "No regret, go ahead!"... "Glas bi se slomio i boljima od mene. Imali smo i dvije generalne probe, znači pet dana skakanja, divljanja, urlanja, pjevanja", pričao je. A sad, baš ovih dana, oni, kao ekipa iz fiktivnog benda Fury, trebali bi u studiju početi snimati svu onu prekrasnu pankoidnu glazbenu nepogodu iz predstave.

"Trebala bi to biti nekakva polulive snimka, da i sami čujemo kako doista zvučimo, ne samo sa snimki s predstave. Mislim, zašto ne? Na tim pjesmama smo kolektivno autorski radili, a po reakcijama ljudi vidimo da se to i njima sviđa", pričao je. Nije da imaju komercijalnih ambicija. Ali, kaže on, bilo jest malo čudno kad bi im netko iz publike doviknuo kako mogu do njihova CD-a. A CD ne postoji. Postoji li barem punk? Ili je u stanju kliničke smrti, kako je davno dijagnosticirao legendarni grafit?

"Ako postoji, onda egzistira na marginama. Na toj sceni ima nekako i mene, preko mog brata koji svira u Erotic Biljan And His Heretics. Idem po koncertima i sve ostalo. Ova predstava do sada zapravo najbolje opisuje mene."

Udar i na HRT 3 Kultura Pomor kulture na HRT-u, Kurspahić ogorčen: "Nećemo šaptom pasti"

Dalo se to zaključiti i bez tog očitovanja. Onih nekoliko desetaka tetovaža koje su pokrivale oko 80 posto površine ruku, koliko je izvirivalo iz kratkih rukava, u sebi je sadržavalo elemente od ITD teatra do minijaturne replike Picassove "Guernice". Njegova predstava o rađanju njujorške scene, kao i svaka priča s prijelaza iz 60-ih u 70-e, u sebi nosi i politički i društveni aspekt.

"Neki će se uhvatiti za politički dio, neki za glazbu, neki za modu... Predstavu sam ipak radio iz vlastitoga gušta, kao i inače, i dogodio se dobar spoj jednog, drugog i trećeg. Nije baš da će na predstavu doći bake i tete, jer je jako glasna. Ali i garaža je glasna, hehehe. Ovdje nema fejkanja, nema glumatanja. Dajemo se maksimalno", kazao je. Za koncertne elemente rekao je da su opravdani pravom dramskom predstavom; negdje kao kulisa zbog atmosfere, negdje poput izvođenja na koncertu u doba protopunka prije točno 50 godina.

"Neki bi rekli da sam obljetničarski redatelj. Planirao sam raditi predstavu povodom 100 godina Oktobarske revolucije, radio sam predstave povodom poplave u Zagrebu, povodom pola stoljeća ITD-a, pa i 2011. povodom 20. obljetnice hrvatske samostalnosti. Mislio sam povodom 'Oktobra' raditi iz pozicije Romanova koji se budi u svojoj dači nakon 100 godina s rupama po sebi. Kao, uvijek slušamo onaj revolucionarni dio priče, idemo sad malo čuti onaj intimni, obiteljski dio", pričao je. E, samo što je onda nabasao na knjigu o povijesti punka "Please Kill Me" Gillian McCain i Legsa McNeila i svi su planovi pali u vodu.

DPA/PIXSELL

"U knjizi su izjave iz prve ruke članova bendova, groupie djevojaka, menadžera, slike, sve bez naracije, samo izjava na izjavu, ali sjajno složeno. Od Velveta iz sredine 60-ih, pa Detroit scene MC5 i Stoogesa, pa rane njujorške scene Dollsa, od priče oko Max's Kansas Cityja, gdje je konobarila Debbie Harry, oko CBGB-a i Ramonesa plus Talking Headsa do upada Malcolma McLarena s Pistolsima i otvaranja scene u Engleskoj '76, '77.", nabrajao je taksativno, recimo to tako, sve ono što "pa, tko to ne bi volio".

I još kad je uletio Jarmusch s dokumentarcem "Gimme Danger", bilo je to to. Nazvao je prijateljicu Ronu Žulj i odluka je pala; mora se raditi hommage dobu u kojem je eksplodirala kontrarevolucija.

Nastavak na sljedećoj stranici...