Kultura
2985 prikaza

"Moja nona je Tuđmana učila francuski, ali nije glasala za njega"

Miran Kurspahić
Anto Magzan (PIXSELL)
Čitajući transkripte Dedaković-Tuđman i gledajući stare ‘Latinice’, redatelj Miran Kurspahić postavlja predstavu ‘Pad’ u ZKM-u, u kojoj se bavi tabuom - padom Vukovara

Miran Kurspahić, nekad buntovni student režije, a danas autor angažiranih i kritičnih predstava, kao što su “Žrtve zemljopisa 2” i “Potop”, izvedenima u Teatru &TD, te Mrozekova “Policija” u Kerempuhu, u ZKM-u priprema novi autorski projekt “Pad”, s podnaslovom “Priča o izdaji”, u kojem se bavi tabuom - padom Vukovara, ali i pitanjem vukovarskih žrtava - civila, branitelja i heroja. 

Ta ga tema intrigira još od djetinjstva, a kad je počeo dublje kopati po dokumentima o Vukovaru, čitajući transkripte Dedaković-Tuđman i gledajući stare “Latinice”, kaže, na površinu je izlazilo sve više prljavštine, što ga je dodatno zaintrigiralo. Shvativši da je Vukovar mutna i tabuizirana tema, napisao je tekst u kojem je postavio, ističe, neka ključna pitanja o Vukovaru o kojima se uglavnom svih ovih godina šutjelo. Praizvedba predstave bit će 7. svibnja, a u naslovnim ulogama su Milivoj Beader i Filip Nola. 

Čime se konkretno bavite u predstavi “Pad”? 

Miran Kurspahić | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

U predstavi se bavim zadnjim danima prije pada Vukovara, ali i padom svih moralnih i ljudskih vrijednosti, poput nade, lojalnosti, empatije i entuzijazma, koje su se urušile sa samim gradom. Bavim se i pitanjem žrtava, branitelja i vukovarskih heroja. Predstava ima dva dijela i sastoji se od dokumentarne građe i fabriciranih dramskih dijelova. Prvi se zove “Jastrebov pad” i temelji se na originalnim transkriptima Dedaković -Tuđman te nekim dopisanim prizorima temeljenima na dokumentarnoj građi, a u drugom dijelu “Konačni pad” fabricirana je 1993. godina, kad se Zagreb i Tuđman sa svojim uredom nalaze u okruženju srpske vojske. Teza je da su pali Vinkovci, Osijek i Virovitica pa se Zagreb našao pod uzbunama, u istoj situaciji u kakvoj je bio Vukovar. Zbog toga se drugi dio zbiva u uredu predsjednika, u tunelima ispod Gornjega grada. Inače, transkripti su užasno moćno štivo jer svjedoče o apsurdnosti tih vremena i stravičnoj pragmatičnosti i hladnoći političkog vrha, prvenstveno Šuška i Tuđmana, što nas tjera da se zapitamo o tome na čemu baziramo sliku o nama samima. Ovo je odličan moment za predstavu o Vukovaru, pogotovo sada kad je na izborima pobijedila Domoljubna koalicija, koja provodi tzv. kulturnu revoluciju i radi na izgradnji nacionalnog identiteta. 

Koja je intencija predstave? 

Predstavu radim iz pijeteta prema Vukovarcima i Vukovaru jer to zaslužuju, zato što smatram da su se onda osjećali izdano i zaboravljeno, što je vidljivo iz pisama Siniše Glavaševića, a tako se osjećaju i danas. Država se Vukovarom bavi samo jednom godišnje, kao nekim spomenikom a ne živim gradom, umjesto da pokrene industriju, stvara nova radna mjesta i omogući ljudima pristojan život. Kad ljudi rade i imaju pristojan život, ne zamaraju se nacionalizmom, brojenjem krvnih zrnca i ćiriličnim pločama, politika ih tjera u to zato što nema nikakva konkretna rješenja za goruća gospodarska i ekonomska pitanja. Država bi se Vukovarom trebala baviti cijele godine, a ne samo 18. studenog. Dok se stvari ne raščiste i kosti ne izbroje, ne može završiti proces žalovanja i ti ljudi ne mogu kvalitetno krenuti dalje. To je proces koji nije dovršen. Ako se polpotovski, poput Hasanbegovića, tvrdi kako je Domovinski rat nulta godina i baza hrvatske države i nacije, te da je sve prije toga bilo ‘goli ku...’, onda napokon trebamo postaviti prava pitanja o Vukovaru, koji je, složit ćemo se, najveći simbol tog rata. Očito je mnogo toga tu prešućeno i mutno, a ako su nam ti temelji truli, ne trebamo se čuditi što nam je i država takva. 

Dotičete li se i kontroverznih pitanja oko obrane Vukovara? 

Miran Kurspahić | Author: Borna Filic (PIXSELL) Borna Filic (PIXSELL)

To ostavljam vojnim analitičarima. Prvenstveno se dotičemo pitanja civila i ljudi koji su ostavljeni u okruženju na milost i nemilost četnicima i rezervistima, što može ići na dušu onima koji nisu učinili sve za spas tih ljudi. Jer pitanje nije toliko je li se grad dao spasiti nego jesu li se ti ljudi mogli izvući. Mislim da civile i ranjenike nisu izveli iz grada zbog političkog pragmatizma. Tuđman i njegovo vodstvo trebali su zbog međunarodnog priznanja neki simbol, žrtvu, i zato su svjesno ostavili na cjedilu te ljude, koje je zadesila sudbina Ovčare, progona i logora. Ako i pokušamo shvatiti tu pragmatičnu makijavelističku političku odluku, onda taj, ružno rečeno PR moment, nije dobro iskorišten u međunrodnom kontekstu. U svijetu svi znaju za Sarajevo i Srebrenicu, a Vukovar je simbol samo nama, ali ne i globalno. Nemojmo zaboraviti kako se upravo u tim ratnim godinama odvija famozna pretvorba, kako se šverca i trguje oružjem, otimaju stanovi, preuzimaju tvornice, preuzima društvena imovina, drugim rječima – stvara se Tuđmanova feudalna vizija Hrvatske s 200 odabranih obitelji s njim na čelu. Vukovar, njegovi stanovnici i njegovi branitelji žrtvovani su upravo za tu i takvu Hrvatsku, a posljedice toga osjećamo i danas. Na ruševinama toga grada nastala je Tuđmanova Hrvatska. 

Kako tretirate branitelje? 

Miran Kurspahić | Author: Goran Jakus (PIXSELL) Goran Jakus (PIXSELL)

Obrana Vukovara bila je vojno čudo s brojnim primjerima epskog herojstva, no godinama medijski zamućivana i mistificirana, što je rezultiralo raslojavanjem branitelja. Ali oni između sebe znaju tko je doista krvario i branio Vukovar, a tko spada u korpus fiktivnih branitelja. Ta podjela datira od pada Vukovara, jer su to nakon rata bile tabu teme, kao što su to bili i hrvatski zločini iz Bljeska i Oluje. Razgovori Šuška, Tuđmana, Šarinića i Tusa, snimljeni u transkriptima, otkrivaju da se na liniji odlučivanja i nabave oružja stvorila klijentelistička grupa, ne samo u sferi vlasti, koja je funkcionirala po principu ‘ja tebi, ti meni’. Iz tog balkanskog mentaliteta razvili su se ti lažni branitelji, koji danas moraju braniti tu svoju poziciju jednako žustro kao što su pravi branitelji branili Hrvatsku, jer im o tome ovisi egzistencija i mirovine. I ta se prljavština godinama gomilala i gurala pod tepih zbog glasova na izborima i socijalnog mira, a kulminirala je podizanjem šatora u Savskoj, na koji impotentna SDP-ova vlast nije znala adekvatno reagirati. 

Što je s vukovarskim herojima? 

Heroji su u Vukovaru bili namjerno dokinuti. Odmah se krenulo s tom potenciranom sintagmom grada heroja, kako živi ljudi ne bi ispričali istinu o Vukovaru. Ministar Hasanbegović rekao mi je jednom prilikom u Kerempuhu kako smatra da su transkripti Dedaković – Tuđman potpuna fabrikacija, Dedaković i Borković budale, a u cijeloj priči jedino je dobra Manolićeva optužnica, koja tereti ne samo Dedakovića i Borkovića nego i cijeli stožer obrane. Dakle, oni su bili uhićeni i optuženi za rušenje ustavnog poretka, krađu novca iz Vukovarske banke, za veleizdaju i zatim medijski izolirani. O vukovarskim braniteljima i ‘samozvanim vitezovima’, kako je Tuđman govorio, nije se smjelo znati. Sve se trebalo staviti pod medijsku izolaciju kako se ne bi postavljalo pitanje o tome kako je Vukovar pao. U Vukovaru nije smjelo biti heroja, pogotovo živih i utjecajnih, koji bi mogli govoriti istinu i svjedočiti o tome što se zbivalo tamo. Samo su mrtvi odabrani za martire jer oni ne pričaju. 

Kakav je dojam ostavio na vas Hasanbegović? 

Miran Kurspahić i Dražen Ilinčić | Author: Marko Lukunić (PIXSELL) Marko Lukunić (PIXSELL)

Mislim kako on zapravo nije bitan te da se radi o velikom spinu i da bespotrebno od njega pravimo desničarskog heroja ulice. Mi se godinama nismo bavili kulturom, u predizbornoj kampanji kultura nije ni jednom spomenuta ni na desnici ni na ljevici, a tretiranje kulture kao zadnje rupe na svirali potvrdila je i Milanovićeva vlada. U sadašnjem slučaju svima je jasno da Hasanbegović ima radikalni svjetonazor i kako je njegov izbor svjesno izvješena crvena krpa za kulturnjake. On na to ima puno pravo, ali je neprikladno i neukusno da takve stavove ima kao ministar kulture. Kulture koja kao svoju temeljnu pretpostavku ima slobodu, koju on takvim svjetonazorom negira, a ta kultura ga zapravo i ne zanima. Njegovi potezi poput gašenja Povjerenstva za neprofitne medije i cjelokupne ‘kulturne revolucije’ koju je Vlada počela provoditi, primjerice, uklanjanje Maje Sever iz emisije ‘Hrvatska uživo’, sječe glava na HTV-u, dakle revanšizma, jasno govori o intencijama Vlade. No mislim da je halabuka oko Hasanbegovića krivo usmjerena. Mi se zabavljamo crvenom krpom, a imamo neizabranog, nametnutog premijera, Vladu koja u pozadini rasprodaje imovinu, ponovno se zadužuje i najavljuje privatizaciju zdravstva, a vjerojatno i uvođenje poreza na nekretnine. Taj isti premijer je predstavnik krupnoga kapitala, dakle gotovo da se nalazi u sukobu interesa sa svojom pozicijom, jednako kao i ministar financija. Mislim da je od ustaške kape puno važnije pitanje hoćemo li doskora uopće funkcionirati kao država i biti u stanju isplaćivati plaće i mirovine. Ne zavaravajmo se, Hrvatima je kultura ionako zadnja na tapeti. 

Što je najviše utjecalo na vaše političko opredjeljenje i svjetonazor? 

Miran Kurspahić | Author: Anto Magzan (PIXSELL) Anto Magzan (PIXSELL)

Prvenstveno obitelj, a zatim i obrazovanje i literatura, koja vas uči kako da promišljate svijet oko sebe, ali i političko okruženje. Na mene su jako utjecale i ‘90-e, kad sam se počeo zanimati za politiku, dok me je povijest oduvijek zanimala. U mojoj obitelji se uvijek živo i argumentirano raspravljalo o politici, nije bilo tabua. Moji roditelji su slobodoumni, liberalno orijentirani intelektualci, a takvi su mi bili i djedovi i bake i oni su me naučili da mislim svojom glavom. Nona s mamine strane je bila intelektualka, profesorica francuskog, predavala je i Franji Tuđmanu u Trgovačkoj školi, i cijeli je život prijateljevala s njim i Ankicom. No nikad nije glasala za njega jer organski nije mogla podnijeti primitivce, kojima se okružio. Više su joj odgovarali Gotovac, Supek, pa i Savka, od Tuđmana. Djed, njen muž, završio je ‘41. u ustaškim logorima, bio je u Jasenovcu i Jadovnom i jedva su ga izvukli. Izašli su iz Partije nakon rata jer su bili užasno razočarani razvojem događaja. Djed Azis s očeve strane je bio u Partiji, surađivao je s partizanima, a kad su ga cinkali, završio je u ustaškom zatvoru gdje je bio s Dujšinom. I on je kasnije bio nepoćudan za partijski režim, a izvlačio ga je njegov bratić Džemal Bijedić. 

Zašto ste se opredijelili za kazalište? 

Kazalištem sam se bavio od ranog djetinjstva. Odrastao sam s Jerkom Marčićem, sinom kostimografkinje Danice Dedijer i redatelja Radovana Marčića, i vjerojatno sam se već tad inficirao kazalištem. U osnovnoj školi bio sam u raznim dramskim grupama, a u pubertetu sam polako počeo uviđati da bih se ozbiljnije želio baviti kazalištem. Prvo sam upisao pravo, no zatim sam shvatio da želim studirati režiju, koja može obuhvatiti široku paletu mojih interesa. Danas me prvenstveno zanima angažirani, politički teatar, i teme koje se tiču mene i moje okoline.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.