Strastveno subverzivan, zaneseno refleksivan, zavodljivo farsičan - Ivan Vidić jedan je od onih književnika čije pismo izmiče kategorizacijama.

Dramatičar, scenarist i prozaik, Vidić je nesumnjivo jedan od najintrigantnijih suvremenih glasova na hrvatskom literarnom nebu: ludičko poigravanje konvencijama i predlošcima, korištenje fantastičnih narativnih postupaka, napuštanje klasične koncepcije prostorno-vremenskih odnosa, dekonstrukcija stvarnosti kombinacijom ironičnih, disperzivnih i nejasnih značenja, i polemičan odnos s društvenom zbiljom temeljne su strukturne i tematske odrednice Vidićeva pisma.

Čvrsto ukorijenjen u postmodernističkoj paradigmi, Vidić je apokaliptični ikonoklast, tužni revolucionar opsjednut temama seksualnosti, političkog nasilja i novčane pohlepe.

Istina u facu RH i kriza: Desnica je ukrala revoluciju izgubljenoj ljevici

Sve to prisutno je i u njegovoj novoj knjizi "San od tisuću ljeta" (2018., Hena com), satiričnoj sagi suvremene stvarnosti u kojoj kroz 20 međusobno ulančanih kratkih novela "svijet zlih slutnji", karakterističan za čitav njegov opus, dobiva svježe ažuriranu emocionalno iscrpljujuću anamnezu, s tipičnom humoristično intoniranom dijagnozom tog pisca-obješenjaka: nema nam pomoći (...), ali nema veze - ionako je strašno dosadno.

Nakon više od dvadeset kazališnih drama, niza filmskih scenarija i radijskih adaptacija njegovih djela te šest proznih knjiga, Vidić se s novom zbirkom ponovo potvrđuje kao majstor asocijacija: sve je fluidno - njegovi se protagonisti nejasnih spolnih, dobnih i inih određenja kreću unutar samosvrhovitog perpetuuma neprekidno ponavljajuće povijesti, u pričama nejasnoga ili nikakvoga zapleta, s otvorenim, amorfnim svršetkom. Svaku njegovu knjigu struka dočekuje s ovacijama, najizvođeniji je hrvatski dramatičar, a opet - posljednji smo ga put u domaćim kazalištima imali prilike gledati prije više od dvije godine.

Često ste najavljivali da dižete ruke od drame i kazališta u korist proze, u međuvremenu ste postali jedan od najcjenjenijih i najizvođenijih suvremenih dramatičara te se ustoličili kao notorni 'zviždač' akutnih društveno-političkih i kulturnih fenomena. Vaša posljednja postavljena drama je 'Noćni život' 2016. u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), o nemogućnosti istinske revolucije. Ako prihvatimo da je novo stanje unipolarnoga klanjanja bogu Novcu dokinulo snagu čvrstog zajedničkog ideološkog pozicioniranja, što nam je ostalo? Što riječ 'revolucija' znači ljudima današnjice?

S vremenom sve više pišem prozu, jer jedino tako mogu kontrolirati konačni izgled djela. I više sam promatrač očiglednog nego zviždač. Ne posjedujem insajderske informacije, ja sam promatrač sa strane. Zviždači su, ili bi trebali biti, hrabri ljudi s integritetom, ali danas treba posebno dobro osluhnuti što to točno zvižde i za čije interese zvižde. U vremenu mutnih nevladinih udruga, od kojih su mnoge produžene ruke korporacija i tajnih službi, zapadnih social justice warriorsa, koji isključivošću i ponašanjem podsjećaju na djecu kineske kulturne revolucije, postoje i zviždači koji za novac zvižde zadanu im melodiju. To su zapravo lažni prijavitelji te širitelji kaosa i panike. Revolucija danas bila bi kao pokušaj popravka razorenog društva novim i još sveobuhvatnijim razaranjem. Pogledajte samo razne obojene revolucije i arapska proljeća. Čak i kad su te tzv. revolucije spontane, kad proističu iz realnih problema i nesreća, one vrlo brzo postaju manipulirane izvana i vođene u korist globalističkih elita.

'Trg s fontanom u sredini, okružen zgradama prljavih i dotrajalih fasada ukrašenih blistavim reklamama' iz 'Noćnog života' u širem smislu možemo shvatiti kao metaforu države, naroda, kulture, mitologije, obitelji i tradicije koja se urušava pod prijetnjom novog poretka, što se u 21. stoljeću može interpretirati u kontekstu povratka fašizma skrivenog iza ideologije neoliberalnog kapitalizma koji gazi nespremnog pojedinca. Na kojoj neuralgičnoj točki danas izrasta 'divlje meso' globalnog društveno-političkog uređenja?

Na svakoj. Globalističko društveno uređenje za koje se zalažu američki imperijalisti, međunarodni bankari i ovi beznačajni, orvelijanski činovnici Europske unije nije ništa nego ropstvo ili novi feudalizam sa stotinama milijuna robova i promilom promila sretnih gospodara. Oni dijele i zavađaju narode po svakoj osnovi ne bi li vladali stanovništvom kao krdom preplašenih krava. I u tom krdu pojedinci se stvarno tako i osjećaju, jer više ne postoji i jedna točka slaganja niti jedna dodirna točka, zajednička moralna osnova, makar minimalna, koja pruža mogućnost društvenog konsenzusa, nekakvog dijaloga koji ne završava odmah zabijanjem prsta u oko sugovorniku i grabljenjem za vrat. Nikad nismo bili dalje od nekog ponovnog približavanja i pomirenja. Atomizirani, svatko sam i bijedan, bijesan i nesretan, prezire i mrzi drugog, priznajući samo sebe - ostatak društva, ili svijeta - to je neprijatelj. Ali to nije isključivo hrvatski problem, štoviše, prisutan je u mnogo većoj mjeri na Zapadu, ili kolektivnom Zapadu, kako se to danas ponekad naziva. I to će tako trajati dok se taj Zapad ne raspadne.

Katolička crkva pod vodstvom pape Franje pokrenula je posljednjih godina niz inicijativa kojima želi provesti reforme kojima bi odgovorila na izazove suvremenog svijeta: najnoviji je primjer nedavna konferencija u Vatikanu na kojoj se otvoreno govorilo o svećeničkom seksualnom zlostavljanju maloljetnika i na kojoj su prihvaćene mjere kojima bi se taj strašni problem riješio ili barem umanjio. Takvo što je prije nekoliko godina bilo nezamislivo, no čini se međutim da Crkva u Hrvata ne prati te trendove i da ostaje na svojim konzervativnim pozicijama. Kako vi vidite ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj danas?

Duhovno, mislim da bi se Crkva trebala vratiti izvornom poslanju, evanđelju i Kristovu nauku. I tad bi bila korisna i sebi i narodu. Ovako ispada da je tzv. crkvenoj vlasti jedini žal što više nije i svjetovna. Društveno, ovakav, feudalni ustroj Crkve i ignoriranje promjena u svijetu vrlo brzo može tu instituciju učiniti suvišnom. Ako bih bio sarkastičan, rekao bih da je crkvi potrebno nešto poput MMF-a i zahtjeva za strukturnim reformama, stvari koje smo mi ostali prisiljeni slušati od jutra do mraka. Trebalo bi im pomoći tako što bi im se srezalo prihode, rashode, posjede, nekretnine i vozne parkove. Neki od njih bi zaista trebali otići i na dijetu poradi zdravlja i za svoje dobro, jer pretilost je vrag, a neki i u programe prekvalifikacije i cjeloživotnog učenja, jer šefovanje vjernicima, zlostavljanje djece, negiranje Jasenovca, uz teoriju o Zemlji kao o ravnoj ploči, nije baš neki moralni i misaoni doseg s kojim će moći dalje, u stoljeća koja slijede, ako slijede.

Notorno je poznato vaše zanimanje za tematiku ljudske gramzivosti koja prerasta u osudu utrke za profitom i tržišno orijentiranoga suvremenoga svijeta. Je li današnja Europa postala tek zapušteni, tragikomičan logor za usamljene beskućnike, mjesto bez prošlosti, bezlične sadašnjosti? Čija je to odgovornost?

Uvijek sam se pitao što stoji iza fraze 'europske vrijednosti' ili 'mi moramo prihvatiti europske vrijednosti'. Ja više stvarno ne znam što je to. Na trenutak bih mogao pomisliti da su to različite kulture i jezici, povijest i tradicije društvenih uređenja, duhovne osnove, znanstvene umjetničke i vjerske, grčki filozofi i rimsko pravo, nordijski epovi i slavenske bajke i plesovi, talijanska renesansa, barokna glazba, engleska, francuska i njemačka filozofija, književnost i slikarstvo. Ali zagovornici EU-a o takvim stvarima nikad ne govore. Njih zanima kontrola građana, suzbijanje slobode govora, monstruozna politika privatizacije svega i štednje koja će građane povijesno najrazvijenijeg i najbogatijeg kontinenta uskoro pretvoriti u sirotinju bez prava glasa. Ne privlači me ni najmanje to odustajanje od sebe i utapanje u masi bezličnih robova.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Projekt Europske unije dovodi se u pitanje i s ljevice i s desnice. Nekadašnji konsenzus Europljana oko poštovanja ljudskih prava, multikulturalnosti i liberalne demokracije više ne postoji, a sve je veći raskol unutar samih europskih društava, kao i razlike između istoka i zapada Unije. Kakva je po vašem mišljenju budućnost europskog projekta?

Čini mi se da ovakva EU nema budućnosti. Čak bi se na nju mogla upotrijebiti i stara, prašnjava sintagma 'tamnica naroda'. U njoj smo mi, naši interesi, naše želje i potrebe, beznačajni. Nikad nismo bili manji i manje suvereni. Tuđman je 1991. sastavio ruke iznad glave i slavodobitno povikao: "Imamo Hrvatsku!", a četvrt stoljeća kasnije mi svi skupa možemo ponoviti tu trijumfalnu gestu i povikati: "Imamo Nutellu!". I koliko god to farsično zvučalo, to je istina. Kad izgubiš suverenost, i za Nutellu se trebaš boriti.

Moderna radikalna desnica mobilizira se posljednjih godina ponajviše na pitanju sve većeg broja imigranata iz muslimanskih zemalja koji, kako tvrdi, 'ugrožavaju kulturnu i civilizacijsku sliku bijele kršćanske Europe". Pojedine zemlje zabranile su burke u javnosti, antiimigrantski političari dobivaju sve više glasova. Kako vi gledate na taj 'kulturološki sukob' islama i kršćanstva? Postoji li on uopće?

Ne nasjedam na priče o radikalnoj desnici jer ni NF u Francuskoj ni AfD nisu ni radikalne ni totalitarističke stranke. Bezvezne, populističke, možda. Ne moraju vam se sviđati, osobno ne dijelim njihove stavove, ali označiti ih kao fašističke i nacističke najgluplja je i najpokvarenija demagogija te pokušaj da ih se isključi po automatizmu. To je reductio ad hitlerum, kretenizam po kojem svakoga s kime se ne slažete oko bilo čega, smjesta proglasite Hitlerom, i on je istog trena tobože matiran. S druge strane, ljevica u Europi ne postoji od vremena Tonyja Blaira i sličnih ništarija, kad je odustala od radništva i klasne borbe, ekonomskih i socijalnih prava. Ostali su odustali od straha da ih se ne proglasi komunistima. Od tada ljevica traži svoju bazu te je posljednjih godina nalazi u identitetskim politikama, migrantima i raznim manjinama. Ja sebe ne nalazim ni na toj strani. Što se migracija tiče, uvijek sam za to da se migranti prihvaćaju, a izbjeglice spašavaju i štite. Ali to ne znači da mi se imalo sviđa ovaj globalni inženjering, gdje se svjesno, ratom, razruši i opljačka čitav niz zemalja, pa onda odjednom presele milijuni da bi bili još jadnija masa rezervne radne snage u europskim gradovima.

U kontekstu rasprave izazvane novim kurikulom povijesti, koji se proziva da ne potiče kritičko razumijevanje povijesnih zbivanja i multiperspektivnost, nego da promiče nacionalistički diskurs i povijesni revizionizam, kako gledate na korištenje mitologije kao sredstva manipulacije? Zadržavamo li sami sebe u mazohističkom grču povijesnih zabluda? Ili je to previše fatalistična primjedba?

Taj grč je civilizacijski, a opuštanje još nismo osjetili. Hoće li do njega uopće doći, to još ne znamo. Ne znamo hoće li naša civilizacija preživjeti. Povijest i mit koji ste spomenuli su dva važna momenta u priči o našem preživljavanju. Povijest, ako ćemo samo histerično mijenjati razne kurikulume i jednu ideološki obojenu verziju mijenjati drugom, neće nam puno pomoći. Da bismo proučavali i shvaćali povijest, moramo je uzimati u totalu - treba znati događaje smjestiti u prostor i vrijeme te shvatiti suodnose, a tu pomaže proučavanje razvoja filozofije, znanosti i umjetnosti kao njezinih bitnih dijelova, škola mišljenja i kulture općenito. Ovako kako se povijest kod nas proučava i poučava, sličnija je čitanju jučerašnjih novina i njihovu objašnjavanju u današnjem ideološkom ključu. S mitologijom je stvar još složenija. Mitologije i mitovi su, ako pojednostavimo, kolektivni temelji društva. Uz pomoć njih se, kolokvijalno rečeno, i manipulira ljudima, to je nažalost istina, ali bez nekog zajedničkog mita i kolektivnog uvjerenja u njegovo značenje i tumačenje, koherentnog i koliko-toliko skladnog društva i nema. Zato su mitologije i mitovi toliko zanimljivi za literaturu. S njima se možemo i poigravati, ali kod loše obaviještenih čitava ta igra završava u kaosu. To je loša postmoderna: Pokemoni i Xena, princeza ratnica - antički heroji susreću indijanske ratnike, koji susreću Djevicu Mariju, koja sreće trolove, koji sreću Snjeguljicu i sedam patuljaka, koji onda susreću nindže kornjače. Upotpunimo to još ustašama i partizanima, začinom svakog našeg jela, i dobit ćemo finu mentalnu kašu koja će nas na kraju otrovati.

Čini mi se da se u pozadini svih vaših književnih promišljanja nalazi konstatacija odsustva nečega što bi moglo predstavljati čvrsti integritet pojedinca. Aktualni prijepori oko propisane obavezne lektire stavili su u središte pozornosti odnos prema književnosti - ako nismo u stanju vidjeti kolika je vrijednost pisane riječi koja čovjeka mijenja iznutra i obogaćuje u smislu humanističkog razumijevanja svijeta oko nas, možda smo unaprijed odustali od ideje istinski slobodnomislećih pojedinaca unutar istinski slobodnoga svijeta?

Da. I žaljenje zbog nedostatka čvrstog integriteta pojedinca. Do njega se dolazi spoznajom, ili barem ustrajavanjem na putu spoznaje, jer do spoznaje se ne dolazi lako, ako se ikako i dođe. Bitni su procesi, bitan je hod. Makar trud, već i to puno znači. Bojim se da živimo u vremenu ne samo tjelesne, nego i mentalne usamljenosti. Puno loših kalorija, nikakvi napori i mali tereti koje podižemo, mala zabava i mala uzbuđenja: klikić simo, smajlić tamo, reality umjesto realnosti. Unutrašnja lijenost, i strah od kretanja, jednaka je onoj vanjskoj. Sve što nam je servirano lako je probavljivo i već od nekog probavljeno - ako tu sliku prevedemo na doslovno, fiziološko, izrigat ćemo se.

Nedavno se podiglo mnogo prašine oko predloženog teksta famoznog 'zakona o umjetnicima' koji pooštrava uvjete statusa samostalnih umjetnika. Primijenimo li dijagnozu stanja junaka vašega romana 'Gangbanga' ('Meni nije dobro. Trebam doktora.') na onu hrvatske kulture, kako, kao slobodnjak koji živi isključivo od svoje umjetnosti, ocjenjujete aktualnu hrvatsku kulturnu politiku? Čini li vam se da bi našoj kulturi uskoro stvarno moglo 'svisnuti srce'?

Ne znam što bih vam rekao o tom sitničavom i zlonamjernom, po umjetnike nadasve štetnom prijedlogu zakona. On je u financijskom smislu upravo beznačajan za državu, koja se razbacuje kupujući lojalnost pojedinih skupina, ali i koja dopušta da je se potkrada i oštećuje na svakom koraku. On pokazuje najprimitivniju vrstu prezira prema kulturi. A prezir prema vlastitoj kulturi je zapravo mržnja prema sebi, samoubilački poriv - dizanje ruke na sebe. Jer što uopće konstituira jedan narod, ako ne kultura, kakva god bila, i ovo malo knjiga, slika, glazbe i filmova - ovo malo jezika za sve manje ljudi koji ga govore.