Predrag Miki Manojlović (Beograd, 1950.) vrlo je važno glumačko ime za generacije odrasle na "ovim prostorima". Ali gotovo komično zvuči ova uobičajena kvalifikacija-poštapalica pod navodnicima, pogotovo ako je povezujete s habitusom velikog europskoga glumca kao što je Miki Manojlović. Pretijesno za početak razgovora.

Hrvatski film Seks u domaćem filmu: Uvijek balkanski brutalan

Čini nam se banalnim suočiti ga, na prvu, s fascinacijom generacija koje su stasale u Jugoslaviji, a koje vlastitim, kultnim, fromativnim mjestom drže televizijske serije i filmove u kojima je Manojlović igrao. U "Otpisanima" - Paja Bakšiš, u Karanovićevim "Grlom u jagode" - Miki Rubiroza. Ili Grlićev klasik "Samo jednom se ljubi"! Pa Kusturičin klasik "Otac na službenom putu". Svatko od nas ima svoga favorita, ali nije ovo kviz niti spomenar…

Čim smo se, dakle, s Manojlovićem - vrlo ležernim, ali umornim od probe Shakespeareova "Kralja Leara" što ga u zagrebačkom HNK priprema u režiji Janusza Kice, sreli u glumačkoj, kazališnoj sobici - razbistrilo nam se da pred sobom imamo sugovornika koji nije sklon "brzopoteznoj" novinarskoj formi. Nasreću, opušten i ugodan sugovornik. Na nasreću forme i ovoga medija, sugovornik koji razmišlja o svakom pitanju i doista s vama razgovara - može o svemu, ali ne može svakako!

Počinjemo zato Zagrebom. Sjedimo, uostalom, u kazalištu na jednom od važnih gradskih trgova. Kako vam diše ovaj grad, pitamo. Koliko ste često ovdje?

"Jednom sam prilikom napisao crticu, baš takvu nekakvu formu, koja se zove ‘Zagreb’. Počinjala je ‘prizorom’ mojeg skoka u more, za koji sam želio da bude fantastičan. Ali čim sam izronio, shvatio sam da je taj skok bio grozan. Taj je skok u more davne 1966. odredio djelomično, ali svakako odredio, moju vezu sa Zagrebom. I sad, da preskočim sve što sam u toj critici napisao do kraja - gdje sam rekao da bih puno toga u životu bio drugačije učinio, ali da svoj očajni skok u more nikad ne bih popravio. Ostavio bih ga takvim. Zašto?

Zato što se između toga skoka u more za koji sam želio da bude fantastičan, i ovog trenutka, dogodilo toliko puno stvari. Puno sam vremena u Zagrebu proveo i radio, da sam u toj crtici o ovom gradu napisao, konačno: da mi je mladost bila hrabrija - kao što nije - možda bih još bio u Zagrebu… I ovo je veoma intimno što sam vam rekao, da znate", kaže Miki Manojlović, na što se prisjećamo jednog njegova medijskog odgovora na jednostavno pitanje: što vam u životu nedostaje najviše?

"More! Uvijek mi fali miris borovine", odgovorio je Miki tad. Postavljamo mu isto pitanje, a on uz smijeh odgovara, kriptično: "Pa da. Ne bih ponavljao. Uvijek more." Šteta, novinski tekst ne može sugerirati intonaciju, pažljiv i razložan tip odgovora našeg sugovornika. Pa okrećemo na čvršći teren: njegov boravak s povodom, rad na "Learu", čija je premijera 23. veljače. Je li mu izazov?

Hrvatski film Hrvatski glumci i snimanje seks scena: "Sorry ako mi se ne digne..."

"Imao sam sličnih izazova u životu, nije prvi put. Ali izazov je ta potraga za Learom u meni. Napravili bismo grešku ako bismo, uvjetno rečeno, prepričavali koncept predstave.To nije dobro. Ali Shakespeare uvijek daje mogućnost traganja: stanje svijeta je takvo kao da je Shakespeare ovdje, s nama. A Lear, takozvani ludi kralj - koji nije baš tako lud - nosi transpoziciju gledanja svijeta generalno i za mene je to ovdje važno. I ta familijarna priča, to je ono što je zanimljivo. I bolno.

Košta me ova predstava... Ne košta para, naravno (smijeh), nego emocionalno, fizički...", govori Manojlović, koji je praktički i formalno odrastao u kazalištu jer su mu roditelji bili glumci. Majka Zorka Doknić s malim Mikijem jedva je preživjela porođaj jer je u ranijoj mladosti imala tuberkulozu kostiju zdjelice, pa je sve bilo veoma rizično: mama je sljedećih godinu i pol dana morala doslovno biti u gipsu, zbog čega je Mikija čuvala baka…

"Čuvali su me, međutim, u kolicima kao dijete od 6 mjeseci u kazalištu. Ja zapravo nisam imao izbora, kod mene se sve unaprijed dogodilo. Zaista sam čovjek kazališta", kaže Miki, što nas dovodi do pitanja o statusu, tipu modernosti u suvremenom teatru. "Imate glumce koji ‘ostaju’, one koji ‘traju’ - čak i kad ih među nama više nema. I danas, kad biste ih mogli staviti na scenu, oni su tu. To je lako dokazivo. A imate i ove druge, koji su također glumci - ali druge klase. Oni prvoklasni su oni kojima i nakon mnogo godina, kad ih vidite, kažete: ‘Opa, vidi, bogati, ovaj je suvremen!'", rezonira Manojlović.

A drukčiji tip suvremenosti u pristupu suvremenom kazalištu kao tipu društvene aktivnosti je njegova Radionica integracije u Beogradu, neobična i plemenita kulturna institucija u kojoj već deset godina vrhunski umjetnici, Manojlovićevi prijatelji i suradnici, glume, rade s osobama s različitim tipovima invaliditeta. To bi bio taj tip modernosti u suvremenosti kazališta?

"Naravno, tu nije bio cilj modernost nego drugo - polje rada. S ljudima koji su posve na društvenoj margini. Razne manjinske grupe, posebno hendikepirani. To je svijet koji ne poznajemo, ali ga valja upoznati. Nije integriran u naše društvo, to ide jako sporo", kaže on. Ali iz kojih ste ga "poriva" radili? Umjesto toga mogli ste napraviti Operu, neki profitabilni centar...

"Radim zato što za tim imam potrebu. Dođe do toga da čovjek osjeti potrebu da na drugačiji način nekome nešto daje, a ne samo kroz sebe na sceni, pred kamerama." "I čemu vas je to iskustvo rada poučilo?" "Razvio sam, unaprijedio zapravo, vlastitu strpljivost. Možda neko svoje razumijevanje da ne treba o ljudima, s ljudima, suditi jako brzo. Da je ljudima potrebno dati vrijeme. I da se povjerenje stječe teško, a lako ruši. I iskrenost sam svoju izoštrio", pripovijeda nam sugovornik.

Festival Najdulja noć hrvatskog filma po kinima Hrvatske i šire

Zatim nasumce odlučujemo, u ime ležernosti razgovora uz Manojlovićev menzaški, kazališni ručak u glumačkoj sobici, lavirati temama. Recimo, pamtimo odnekud zanimljiv popis njemu važnih profesionalnih i ljudskih pojava: Peter Brook, Tomislav Pinter, njegov otac. "Ali, čujte, pamtim ja i glumce iz 19. stoljeća", smije se on. Na primjer? "Recimo, Raša Plaović (1899-1977., op.a). Ili Zvonimir Rogoz (1887-1988., op.a). S Rogozom sam igrao u jednom filmu."

I kakav je bio Rogoz, pitamo. "Eh, superioran tip. Tad je imao devedeset i koju", kaže Manojlović pa mi sufliramo: "Rogoza ste, znači, uhvatili na zalasku karijere?"

"Prije na vrhuncu… (smijeh). Ali pazite, pamtim ja i velike redatelje poput Marka Foteza ili Bojana Stupice, svih njih se sjećam kao klinac... Ali pitali ste o trojici koje sam javno bio spomenuo. Dakle Brook. Definitivno mi je sve otvorio i zatvorio. S njim sam sazrio u stvarima kojih on možda nije ni želio da budem svjestan. I nije mu bio cilj da budem, uvjetno rečeno, tako brz i zreo kakav sam postao, zahvaljujući (i) njemu. A nakon našeg razlaza on je nekoliko puta htio raditi ponovno sa mnom. Ali ja nisam mogao, nisam želio. To je čovjek koji doista zna tko sam - jer je on spoznao sebe, posve i dokraja."

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Tomislav Pinter je, zatim, imao velik utjecaj na mene. Pomogao mi je da budem apsolutno slobodan pred kamerom, ali ne u tehničkom smislu, naravno. Pinter je bio mnogo više od snimatelja: stvaralac, autor, podjednako važan kao režiser. Uostalom, jednom sam prilikom primio nagradu koja nosi Pinterovo ime - u Zadru. To mi je jedna od dražih nagrada u životu: a ima ih stvarno…", govori Miki Manojlović.

Kad spomene oca, otvaraju nam se one filmske, idilično-bergmanovske slike gdje obitelj kazališnih radnika živi u matičnom kazalištu… Otac Ivan Manojlović (čija je majka Francuskinja, otkud Manojloviću francusko podrijetlo i dugogodišnji boravak, rad u Francuskoj) jednom je pokušao sina usmjeriti na "nešto neglumačko", ali zalud.

Vruća priča Seks i hrvatski film: Nismo se makli od Juge, samo popujemo

"A moj otac je bio izuzetan čovjek. On nije bio odavde. Što to znači? Imao je organiziranost samog sebe, radnog dana, svoje duše, odnosa prema ljudima. I bio je krajnje dobro odgojen. Poštovao je ljudske vrijednosti, što je danas tako rijetko. Umro je u 93. godini, genetika. I da, on nije imao, u dobrom ili lošem smislu, tih balkanskih osobina. Možda zato što je rođen i obrazovan u Francuskoj…", govori Miki.

Eh, balkanski, Balkan. Je li svjestan da on, kao glumac, pojava, predstavlja jedno od ključnih formativnih mjesta popularne kulture Jugoslavije. Redom na početku: Kusturičin "Otac", Grlićev "Samo jednom se ljubi", njegov Miki Rubiroza iz "Grlom u jagode" ili Paja Bakšiš iz "Otpisanih".

"Ali tad sam još bio student! Gledajte, prvi film, ‘Košava’ se zvao, snimio sam kad su mi bile 24 godine. A film ‘Otpisani’ radio sam kao student četvrte godine studija, s 22 godine. U kazalištu sam formiran još 1971. S 20 godina u Ateljeu 212 radio sam ‘Hamleta u podrumu’: osam mjeseci smo ga radili noću, a ta je predstava obišla cijeli svijet! Tako da sam u 35. godini zatvorio krug smisla postojanja na sceni. Imao sam, dakle, 35 godina kad sam radio sa svima s kojima sam želio i mogao.

I više nisam imao želja. A nisam bio nikako prestar niti zasićen. Vukli su me drugi sadržaji, drugi ljudi. Iscrpiti smisao rada s nekim događa se onda kad više nemate jedan drugome što dati. Ili možda imate, ali vam to ‘radi’ organski, a ne cerebralno, što nije dovoljno", objašnjava Manojlović svoj profesionalno-karijerni put, koji je 1990-ih s ratom na "ovim prostorima" odmah shvatio da želi živjeti i raditi drugdje, u drugoj domovini, Francuskoj, Europi, "slobodnom svijetu".

Zato dvanaest i pol godina nije glumio na materinjem jeziku, a stekao je respektabilnu karijeru europskoga glumca. Snimio je 70-ak filmova, hej…

Ali vraćamo se na balkanske teme. Karanovićev genijalni film “Jagode u grlu”, koji se “obračunava” sa sredovječnim junacima serije “Grlom u jagode”, završava dekadansom svega. Rasapom, gdje tužna grupa sredovječnih protagonista splavom pluta niz Dunav uz pjesmu Arsena Dedića “O, mladosti”, koju izvodi Orkestar Lepoga Jovice. Čini nam se to najboljom (filmskom) metaforom raspada Jugoslavije, specifične generacije, sistema, svega…

"Točno, baš tako. I jako volim taj film", kaže Manojlović. "I to je ona generacije koja je, što bi na Balkanu rekli, otišla u kurac." A generalno govoreći, budući da je Manojlović, između ostalog, jugoslavenski i europski glumac, zanima nas što misli o pojmu i smislu jugoslavenskoga kulturnog prostora. Postoji li takav? "A znate kako. Postoji u onoj mjeri u kojoj ga osjećate. Za mene postoji. Čim razumijemo jedni druge, jer ne govorimo, recimo, francuski, on postoji", kaže Miki.

U suvremenim uvjetima kulturne proizvodnje Manojlović je godinu i pol od 2009. bio predsjednik upravnog odbora Filmskog centra Srbije. Menadžerska, dakle, uloga. Je li onda, kao kulturni profesionalac, optimist ili pesimist kad je riječ o kulturi, ulaganjima, njezinoj društvenoj ulozi…

Nenad Polimac o... Leksikon YU filma: 'Hollywood je bio nula prema nama!"

"Generalno govoreći, dok god politika misli da je kultura nevažna, zajebe se i izgubi izbore", veli Manojlović, na što imamo samo ironijski aparat. Pa makar se stoput zajebala politika, mislite da je tako? "Govorim vam, tko god u politici misli, a politika se uvijek pita, da je kultura nebitna, zbog toga se zajebe. Kultura je važna jer se pomoću nje šire naprosto dobre ideje za državu. A to su one koje, kratko rečeno, unapređuju odnose", razmišlja naš sugovornik s aromom plemenitog platonizma, neka.

A o čemu smo još razgovarali, nemoguće je ugurati u ovaj novinski tjesnac. Primjerice, Manojlović se ne bi, “možda niti u nemoguće idealnim” uvjetima, ubuduće prihvatio funkcije ministra kulture u Srbiji. To je on posve žovijalno izrekao, šteta što ne možemo ponoviti. Ima li tremu? "Pa kako ne?! Uvijek imate tremu. Nemam strah, ali imam zebnju, odgovornost", kaže Manojlović. Zatim, zanimalo nas je kakav je profesionalac i umjetnik Emir Kusturica.

"Snimili smo kilometre filmske trake zajedno. Ali da vam kažem, niti jedan kadar kod Kusturice nije slučajan, niti jedan!" Nadalje, u Spielbergovu hit filmu “Mirotvorac” nije htio uzeti ulogu, jer “naprosto ne želi igrati stereotipne uloge balkanskih negativaca. I na kraju, njegov omiljen pjesnik, “ogroman, bitan pjesnik” Arsen Dedić: “predivan u stalnom odlasku i grčevitom hvatanju za životom”. Manojloviću je, naime, neizmjerno žao što za Arsenova života nije stigao “uprizoriti” njegovu poeziju. Ali to sve još stignete, kažemo.

"To sad nije isto. O tome sam intenzivno mislio dok je Arsen bio među nama. Razgovarao sam s njim o tome. Dao mi je svoju zbirku ‘Kino Sloboda’ i rekao: ‘Radi što hoćeš’! I ja sam mu objasnio što hoću, našli smo se u kafeu Esplanade…" A to ste mislili filmski uprizoriti ili kako? "Pa sad, znate što. Ideje su najskuplja stvar. Ja sad vama da kažem, pa onda netko drugi da to uradi! Naučio sam: nikad ne izgovaraj ideje za novine", uz smijeh će na kraju Miki Manojlović.