Protekle dvije godine proživjela je sto na sat", predstave "Ljudi od voska", "Tri zime", "Nove pustolovine Don Quijotea", upravo priprema Shakespeareovu "Zimsku priču", uglavnom predstave koje će na pozornicama živjeti još jako dugo. "Tri zime" čak postaje i pravi hrvatski klasik. Još i prije toga 350 epizoda telenovele "Kud puklo da puklo", manje uloge da se ne spominje. U njezinim 40-ima Barbaru Vicković više nije nimalo jednostavno uhvatiti za pošteni razgovor, uguran u vremenski "između čekića i nakovnja", u škripac između probe i isprobavanja kostima.

Zapravo se stječe dojam da doživljava profesionalni revival, da počinje živjeti svoje najbolje glumačke godine. "I ja imam sličan dojam. Vjerojatno se dogodilo to da sam otvorenija za prave uloge, da sam za neke stvari sazrela. A na kraju krajeva, te svoje 40. doista doživljavam kao neke svoje zlatne godine. Ne očekujem da će se sad dogoditi ne znam što, ali ovo što radim danas doista smatram razdobljem jednog posebnog osobnog i profesionalnog napretka", rekla nam je Barbara. Time, kaže, ne želi reći da je u svojim 20-ima ili 30-tima ljenčarila.

Već 1994. imala je važnu ulogu filmu "Cijena života", sedam godina poslije igrala je i Betiku u "Kraljici noći". Problem je bio u tome što je tek završavala akademiju, bila je mlada glumica i naprosto se dogodilo nešto što je poslije u određenoj mjeri postalo problem. "Pa da, to je naprosto tako. Ponekad vas inercijom strpaju u neki fah, dobijete etiketu. Mene su označili kao 'lijepu glumicu', pa su mi godinama davali takav tip uloga, rekla bih manje karakternih, a više kao nekakvih zavodnica, vamp žena. A onda vas takva etiketa prati. OK, sve je to legitimno, ali 40. donose jednu zrelost. Zato običavam reći da mi se sve što mi se trebalo dogoditi, dogodilo prije 30-ih.

Sve to nešto životno, djeca, brakovi, izgubljena prijateljstva. Život koji sad vodim nekako je zreliji, mudriji", oslikala nam je život koji sad vodi kao život punim jedrima. Ulogama koje danas dobiva očito je ispunjenija nego ikad i šanse koje joj se sad pružaju zgrabila je spremnija nego ikad. To se možda i najbolje vidjelo u ulozi Dunje Kralj, jedne iskrene, proste, zlostavljane žene iz "Tri zime" Tene Štivičić. Riječ je o ulozi koju je Tena Štivičić napisala oslanjajući se na stvarnu osobu iz svoje obitelji, možda na neki način i gradeći u najmanju ruku dobar dio predstave.

"To je Tenina teta. Tek nakon što smo odigrali puno predstava, na gostovanju na Brijunima upoznala sam Teninu tetu, dragu, inteligentnu, sposobnu ženu. I tek nakon što sam upoznala pravu 'Dunju', rekla bih da sam do kraja shvatila i lik za koji je ona bila inspiracija. O Dunji iz predstave možemo pričati kao o nekome tko je zlostavljan, tko je proživio svoju tragediju. Ali to je sastavni dio života svih nas. Svi smo mi u nekom trenutku trpjeli zlostavljanje nekoga ili nečega", ispričala nam je. Na kraju priče, na toj ulozi je Ivici Buljanu jako zahvalna, kako kaže, zato što je točno prepoznao da bi ona mogla biti ta koja bi je bila u stanju odigrati.

Odjednom, mnogo toga kao da se našlo na pravome mjestu u pravo vrijeme. "Bilo je tu golemog entuzijazma. Pa i taj fenomenalni tekst, tako lak i tečan. Mislim da mi se nikad u životu nije dogodilo da predstava sve zajedno tako snažno ponese", opisala nam je kako se stvaralo uprizorenje djela koje je ubrzo proputovalo od Zagreba, preko Ljubljane do Sarajeva, Barbara se nada i do Beograda, a nedavno i do Tel Aviva, sigurno ne i posljednje postaje na jednom dugom putovanju. Gostovanjem u Izraelu Barbara je oduševljena.

Nastupali su u kazalištu koje ima četiri scene, predstava je imala titl, dobili su odlične kritike, a primijetili su i nešto posebno s predstavom o kući i obiteljima u njoj na kojima se prelamaju veliki povijesni trenuci. "Ljudima u Izraelu taj je problem jako poznat. Tamo, doduše, nema puno hrvatskih Židova, ne postoji nekakva njihova zajednica, ali smo poslije predstave imali nekoliko vrlo zanimljivih razgovora s nekima od njih. Svoje osobne povijesti nisu otkrivali do kraja, ali ono što su rekli, to je bilo vrlo slično onome iz predstave", rekla nam je. Što se tiče samoga grada, Barbara se u Tel Aviv zaljubila na prvi pogled. Grad iznikao u vrlo suhoj klimi, da ne kažemo pustinji, rekla je, najzeleniji je grad koji je vidjela u životu.

"Na svakom četvornom centimetru posadili su neki cvijet, neku palmu, naranču. To je grad koji odiše iznimnim optimizmom, posebnom i drukčijom ljepotom. Arhitektura je predivna, ljudi su jako otvoreni, kao pravi Mediteranci", nizala je slike koje je upamtila, a onda je došla do dijela kad su se zaputili do Jeruzalema. "Kad se kaže da je to Sveta zemlja, sad znam da doista ima nešto u tome. Kad šetate i gledate sva ta mjesta na kojima je povijest napravila svoje, obuzme vas posebna energija. Imala sam dojam da hodam kroz jedan duhovni svijet, u kojem je sve kao i u materijalnom svijetu, kafići, trgovi, dućani..., Ali sve prožeto nekim mirom koji me je obuzeo.

Iva Mihalić 'I ja kažem: Jebo dramu u kojoj se nitko ne prepoznaje!'

Kad sam se dan poslije vratila na predstavu, shvatila sam da mi je Jeruzalem objasnio kako je u stvari moguće istodobno biti i u jednom posebnom duhovnom stanju, ali i živjeti svakodnevicu u materijalnom svijetu", opisala nam je Bliski istok u superlativima. A tu se javio i jedan praktični problem, često je, naime, koristila riječ "super". Riječ je u hrvatskom jeziku sasvim uobičajena, kao i u mnogim drugim jezicima, no Janusz Kica je tijekom rada na "Ljudima od voska" imao o tome posebno mišljenje. "Rekao je da je obećao sam sebi da će svaki put kad kaže 'super' morati staviti u teglu pet eura. Za kaznu. Tako sam se ja morala sa sobom dogovoriti o pet kuna, ha, ha, ha", ispričala nam je crticu iz rada s čovjekom kojega glumci iz predstave redom opisuju kao čudesnog i redatelja i čovjeka.

Usput nam je rekla za još jednu malu, sitnu jezičnu lekciju tijekom rada na predstavi "Tri zime". Nije nekakav čistunac da bi apsolutno inzistirala na tome da ne prostači. Nekad su, kaže, psovke i nužne jer idu u sam epicentar emocija te s jednom kažemo ono što inače ne bismo mogli ni s pet rečenica. Ali psovkama naprosto nije sklona, a u predstavi se psuje. "I onda mi je u jednom trenutku Despot rekao: 'Ti sa psovkama baš i nisi na 'ti', je li tako?'. Ali uvježbala je ona i to. Njezin osobni život nismo htjeli potezati, ali je nismo mogli ne pitati o nekoliko godina koje se danas čine kao doba u kojem je karijeru na neki način smišljeno sklonila u stranu za ljubav roditeljstvu.

"Smišljeno, možda spontano, možda više intuitivno. Rekla bih da sam intuitivno osjetila da pravac kojim bih mogla otići nije smjer kojim bih htjela nastaviti, koji bi odgovarao mojem habitusu. Otkad se bavim ovim poslom, nikad nisam dopustila da moj profesionalni glumački život preuzme vodstvo nad osobnim. Da bude jasno, ja svoj posao volim, i to jako, ne mogu zamisliti da bih se igdje drugdje tako ostvarila. Ali taj posao nikad nije imao primat. Ne znam je li to i dobro, ali ja drugačije nisam mogla. Nikad nisam bila control-freak, ali nikad nisam ni izgubila kontrolu. Ovaj poziv, a to doista jest poziv, nikad me nije toliko zaveo da bih se u tome utopila, da bi mi to postalo sav smisao života", objasnila nam je.

"Imam dva sina iz dva braka, 18-godišnjeg Franu i petogodišnjeg Matiju, i, molim vas da to napišete, s time je moja priča s brakovima završena. Neopisivo sam ponosna na njih te želim da u svakom trenutku budu svjesni da vrijede i da ih beskonačno volim u svijetu u kojem voljeti nije uvijek lako...", opisala nam je svoje majčinstvo. I kad je došlo pravo vrijeme za povratak, kako je nazvala taj trenutak, zaredao se niz predstava koje obrađuju živote žena.

Za "Harem" je rekla da je bio logičan nastavak "Šeherezade" te da je već u to doba, 2007., znala da će Ivan Leo Lemo na takav način "apdejtati" priču iz "1001 noći". "Znate, tu predstavu, 'Harem', obožavam, doista je volim. Nastala je u produkciji kazališta Moruzgva Ecije Ojdanić. Ona kroz to svoje malo, neovisno kazalište radi lijepe predstave s porukama koje me osobno jako zanimaju. Pogotovo pod kapom Ivana Leona Leme one daju neko katarzično rješenje, dovode nas do nekog svjetla, do nade i spoznaje da postoji put kojim se može kročiti. Ja sam optimist, možda i idealist, i to je meni nit vodilja u životu", ispričala nam je.

Za ulogu lezbijke Sapfro iz "Novih pustolovina Don Quijotea" rekla je da joj se dogodio neki glumački bezobrazluk, da je u priči o suočavanju Cervantesova romantičnog junaka s kapitalizmom, desničarstvom i ljevičarstvom, kaosom izrabljivanja, ali i prihvaćanja drugačijih u 21. stoljeću, pomaknula i vlastite granice. Baš u to vrijeme prikazivala se i serija "Kud puklo da puklo".

"Rekla sam: 'Dobro, ali moraš znati da postoje pravila, da postoji vođa snimanja koji se zove Zagi. I kad Zagi kaže: 'Ton ide! Kamera ide! Akcija!', da nakon toga ti šutiš sve da se desi ne znam što'. Upoznala sam ga sa Zagijem i zamolila krišom Zagija kad kaže akcija da Matiju još jednom značajno pogleda. Tako je Matija sjeo i u jednom trenutku... o, jadnik...", uhvatila se za Barbara na trenutak za glavu, između smijeha i plača "...on je počeo padati skupa sa stolcem. Skužio je da pada i potrudio se padati što polaganije, bez ijedne riječi, a onda je u tom položaju i šuteći još i ostao sve do kraja scene", ispričala nam je.

Doduše, mališan je bio i od pomoći. Danima bi dok se igrao slušao majku kako kod kuće vježba tekst na glas. Pa ga je zapamtio. A znao je već i čitati pa bi mu majka dala da joj pomaže, čitajući rečenice partnerske uloge. "I onda, na snimanju, u jednom trenutku, kad sam napravila pauzu... On je meni šapnuo tekst! Jaooo, svi su skužili, nastao je kaos!", smijala se Barbara. Pa kad je rekla da smijeh obožava, otvoreno smo je pitali je li joj žao što se u seriji “Zakon!” nije češće pojavljivala. "Doista mi je žao. Ta uloga koju sam imala, pa ona je bila totalno luda, totalni bizar", opisala nam je svoj nastup kao Lenora Brkljača, zadarska Paris Hilton.

Bila je riječ o šestoj epizodi serije, “Veliki Topini”, u kojoj su se u sveopćem kaosu jednokratno pojavili i utjerivač dugova Kamate Kid te Modni prasac i u kojoj je inspektor Maček dobio neviđene batine. U nekoliko navrata. "Jako cijenim Ivana Gorana Viteza i kao režisera i kao osobu. S kakvim sam guštom gledala tu seriju... Sjećam se tih dana, dva koliko smo snimali, taj set, ti glumci, to je bio jedan potpuni kaos u kojem si imao osjećaj kao da si došao na drugi planet. Atmosfera serije je, zapravo, vladala i na snimanju.

Među svima, od Matavulja, preko Ugrine, Cvetka, svih. A svi su donosili i vlastite fore. Bilo je tako jasno da Matavulj u tome neopisivo uživa", ispričala nam je. Neopisivo joj je žao što su seriju prikazivali u nepopularnom terminu, što nije i potrajala, jer, kaže, to je upravo ono što nedostaje i HRT-u i Hrvatskoj. "Fali nam igra, fali nam smijeh, zabava, radost. To nam kao naciji nasušno nedostaje, da možemo biti drukčiji, otkačeni. Ti, takvi ljudi kao što su ovi iz 'Zakona!', oni smrde, ali oni su u punini to što jesu. Mi smo seljačka nacija i treba nam normale. Trebaju nam ljudi bez licemjerstva, da se otvorimo i budemo ono što jesmo, makar bili prizemni i nenormalni. Pa i to je život.