Ekranizacija nužno oduzima od knjige čak i kad joj nešto redateljski i glumački nadoda. Nekad to oduzimanje filmove i serije učini boljima, sažetijima, nekad nažalost iskasapi originalni tekst i uništi stvar. Serija „Normalni ljudi“ nije na razini istoimene knjige irske spisateljice Sally Rooney, ali ne možemo za nju reći da je loša. Osjetna razlika postoji, što se može zaključiti i po podijeljenosti koju izaziva među ljudima. Jedni preziru knjigu, a obožavaju seriju, drugi pak, poput mene, preferiraju roman. No postoje i oni koji mrze i roman i ekranizaciju. Takvih je ljudi doista mnogo. Ne sjećam se, zapravo, kad je zadnji put neko autorsko ime izazvalo takve salve pogrda i negativnih komentara kao Rooney. Znatiželjna kao i uvijek, morala sam se zapitati zašto. Radnja romana, pa tako i serije, naizgled je vrlo jednostavna. Pratimo ljubavnu vezu dvoje irskih srednjoškolaca, kasnije studenata, Marianne Sheridan i Connella Waldrona. Oba su lika društveno neprilagođena, anksiozna i iznimno pametna. Marianne živi s bogatom mamom i starijim bratom. Otac je umro. Dok je bio živ, bio je nasilnik i redovito je tukao svoju ženu. Nakon njegove smrti, ulogu obiteljskog zlostavljača na sebe preuzima sin. Connellova mama Lorraine radi kao kućna pomoćnica u njihovom domu. Connella je rodila kad je imala 17 godina i samohrana je majka. Rooney ne bježi od činjenice da je zajedno s kompliciranim obiteljskim odnosima, za razvoj likova i njihovog ljubavnog odnosa, pitanje klase od iznimne važnosti. „Novac čini svijet stvarnim“, kaže Connell. U tom trenutku Marianne i on sjede u Italiji, ona liže gelato. Connell ju je došao posjetiti u njezinu talijansku vilu zato što je u međuvremenu dobio studentsku stipendiju koja mu je omogućila da putuje Europom. Posve nam je jasno da su njegove traume više vezane uz manjak novca, nego uz odsutnog oca. Lorraine je izvrsna majka, što za Denise, Marianninu majku, nikako ne možemo reći. Ona kćerku uvjetuje financijski i dopušta svom sinu da je maltretira i nabija joj komplekse manje vrijednosti. Kod Connella oca, odnosno, novca ima premalo, kod Marianne ga pak ima previše. U jednom od mnogobrojih razgovora o knjizi, Sally Rooney objasnila je da nije zainteresirana za pojedinca, za Marianne ili Connella, već isključivo za njih dvoje kao par. Zanimalo ju je pratiti kako se likovi razvijaju kroz međuljudske odnose. 

Connell bi tako, po njoj, bio posve drugačiji lik, druga osoba da je u vezi s nekom djevojkom koja nije Marianne. Naizgled, ovo nije pretjerano revolucionaran književni postupak i Rooney s punim pravom odbija usporedbu s Sheilom Heti, kanadskom spisateljicom koja je na formalnoj razini puno inventivnija. No, iako su „Normalni ljudi“ roman u klasičnom smislu, autorica je svejedno knjigom izazvala pravu malu revoluciju na književnoj sceni. Ona možda ne podriva roman kao književnu vrstu, ali zato naglavačke preokreće ideju žanra. „Normalni ljudi“ su nesumnjivo ljubavni roman, ali osmišljen i napisan kao „visoka“ književnost. I u tome, po mom sudu, leži glavni razlog zbog kojeg publika tako loše reagira na „Normalne ljude“ i njihovu autoricu. S jedne strane imamo književne snobove, kritičare koji književnost tumače kanonski. Njima smeta to što se Rooney usudila žanrovski baviti „ozbiljnim“ temama kojih, po njihovom sudu, ljubavni roman nikad nije dostojan. S druge strane, imamo zagrižene braniteljice žanrovske književnosti koje svu vrijednost i snagu ljubića svode na opća žanrovska mjesta: ukoliko ljubavni roman čitamo da bismo pobjegli od grozne i nimalo romantične stvarnosti, otkud autorici pravo da nam svojim šturim, intelektualnim jezikom i kritičkim stavovima o novcu, uspjehu i ljubavi, uništi to posljednje romantičarsko utočište? Po jednima, dakle, kod Rooney ima previše ljubavi da bi roman bio ozbiljan i vrijedan, po drugima njezina knjiga nije dovoljno eskapistička da bi bila ugodno i opuštajuće štivo. Griješe, naravno, i jedni i drugi. „Normalni ljudi“ jest ljubavni roman i jest vrhunska književnost. Nije, uostalom, nikakva slučajnost to što Connell čita „Emmu“ Jane Austen i što ga taj roman duboko uznemiri. Rooney diskretno odaje počast engleskoj autorici. Koristeći Connellove meandrirajuće misli, njezino djelo proglašava „velikom umjetnošću“. Tim postupkom Rooney kontekstualizira vlastiti književni rad. Nema omiljenije i čitanije autorice na kugli zemaljskoj od Jane Austen. Isto kao što to radi Rooney, i Austen svoje likove gradi u paru, interakcijama i dijalozima. Nema Elizabeth Bennet iz „Ponosa i predrasuda“, bez gospodina Darcyja. „Orkanski visovi“ Emily Brontë također su ljubavni roman u čijem središtu nisu pojedinci, već par Heathcliff i Catherine. Obje knjige smatramo klasicima engleske i svjetske književnosti, iako su u pitanju ljubavni romani u kojima književnice ravnopravno tematiziraju strast, siromaštvo i teške obiteljske odnose. Zvuči poznato? Da suvremenu irsku autoricu dodatno poveže u bezvremeno klupko s njezinim prethodnicama, redatelj Lenny Abrahamson suptilno aludira na popularne ekranizacije Jane Austin u kojima se vlastelinskim kućama uvijek prilazi šljunčanim stazama, baš onako kako kući bogataške obitelji Sheridan na početku „Normalnih ljudi“ prilazi siromašni Connell. No, iako podsjeća na klasike, roman Sally Rooney donosi jedan izrazito suvremeni, hladan pripovjedački ton, koji je nespojiv s romantičarskim romanima njezinih prethodnica. To je možda još jedan od razloga zbog kojeg knjiga nije sjela svima. Važna razlika između knjige i serije je način na koji teče radnja. Rooney je u svom romanu namjerno, točnim vremenskim odrednicama, prekidala tijek priče. Kao da je vršila eksperiment nad vlastitim likovima. U seriji se te naznačene vremenske granice, opkoračenja, javljaju jako rijetko, gotovo nikako, što značajno mijenja dojam koji ekranizacija ostavlja u odnosu na originalni tekst. Pripovjedački glas Sally Rooney hladan je, suzdržan. Mariannino uporno ponavljanje kako ju je nemoguće voljeti, da je hladna, odbojna osoba, u tekstu se stapa s autoričinim odsječnim rečenicama koje čitateljima osjećanja nude vrlo škrto, na žličicu. Marianne se, dakle, gubi u tekstu, ona je njegov sastavni dio. Serija pak ni u jednom trenutku ne dopušta da se par stopi s pozadinom, ili izgubi među sporednim likovima. Sve predrasude koje Marianne ima o sebi, redateljski su odmah opovrgnute. 

Ona misli da je ružna, ali mi jasno vidimo da nije. Serija demantira njezine zablude, dok roman to ne čini. I Connellove nedoumice, njegova unutarnja previranja, puno su očitiji na ekranu. Gestikulacije glumaca, pojačani zvukovi gutanja i seksa, ali i sentiš koji često svira u pozadini, seriju čine puno dramatičnijom i emotivnijom od knjige. Umjesto izjavne rečenice: „Marianne je počela plakati“, gledamo te neutješne suze. Ekran nas doslovno tjera na sućut. Knjiga je, osim toga, perverzna, u najboljem smislu te riječi. Serija je puno konvencionalnija, katkad dosadnjikava. Seks koji je na papiru bio činjenica kao i bilo koja druga, na televiziji je suptilnim insceniranjem želje preobraćen u glavni događaj. Doista ga ima previše. Stvari koje u tekstu nisu izrečene, ovdje su uprizorene seksom. Kao da je sve što je ostalo neizrečeno u romanu trebalo po svaku cijenu utrpati u ekranizirani krevet, što nije uvijek najuvjerljivije s obzirom na svu adolescentsku anksioznost i depresivnost od koje želja i libido nužno stradaju. No ipak, bez obzira na zamjerke koje imam, mislim da seriju itekako vrijedi pogledati. Glumačke fizionomije podsjećaju povremeno na filmove Brune Dumonta, gdje samo lice već puno toga govori. Kasting je doista odličan. Connell u interpretaciji Paula Mescala i Daisy Edgar-Jones kao Marianne zaslužuju sve moguće hvalospjeve. Fionn O’Shea je savršeno otjelovio kompleksaša i sadista Jamiea, a Eanna Hardwicke je naprosto briljantan u ulozi Connellovog prijatelja Roba. BBC, uostalom, rijetko iznevjeri gledateljska očekivanja. Moj prijedlog je da, prije nego pogledate seriju, obavezno pročitate izvrstan roman po kojem je snimljena. „Normalni ljudi“ (Fraktura, 2020) nije roman koji iznevjeri očekivanja kako to obično bude slučaj s jako hvaljenim i medijski eksponiranim knjigama u koje nakladnici utuku velike novce, pa ih onda kroz plaćene reklame nastoje vratiti. Bila sam skeptična upravo zbog svih tih hvalospjeva, a ne oštrih kritika upućenih Sally Rooney. Moji su strahovi bili neutemeljeni. Knjiga doista zaslužuje pažnju. Serija „Normalni ljudi“, također.