Evo što stoji iza fasade uglađenog zapadnjaka!
Za nedavno održanu ”Debatu stoljeća”, kako je najavljena u medijima, između slovenskog filozofa Slavoja Žižeka i kanadskog psihologa Jordana Petersona, ispred 3000 ljudi u dvorani u Torontu mnogi su ustvrdili da je na kraju ispala precijenjeni show.
Samo gledanje debate preko live streama stajalo je 15 dolara, a filozof i psiholog nisu ponudili zakucavanje argumentima niti odgovore na ključne probleme današnjeg čovjeka, osim obračunavanja s propalim ideologijama i već uobičajenim shvaćanjima pojmova, poput marksizma, kapitalizma ili identiteta, koji su otprije poznati.
Pozitivan trend je taj da su ljudi ipak željni intelektualnog dijaloga i debate pa je i ovaj format pronašao put do srca zainteresiranih oglašivača čak i ako je publika na kraju ostala blago razočarana. Ipak, filozof Žižek je, umjesto željno očekivanih odgovora, ponudio konstataciju koja u sebi sadrži pitanje, a prožima većinu naših zapadnih identiteta, s kojom se mogao složiti i Peterson:
“Moramo pronaći neki svrhoviti cilj iznad puke borbe za ugodnim preživljavanjem”.
Je li se, na zapadu, zaista sve svelo na to? Je li ugodno preživljavanje kao cilj toliko zamaglilo bilo kakvu svrhu života i kako takav život, kad ne postoji kao marketing na društvenim mrežama, zaista izgleda iznutra?
Filozofija ovdje može ponuditi neke odgovore, ali ona često otvara još više pitanja, također, od onoga koji krene tim putem zahtjeva specifičan alat do kojeg se dolazi uz određeni napor.
Utjeha koju nudi filozofija malo je surovija od one koju nudi umjetnost pa za odgovorima o čovjeku današnjice može se posegnuti i u neki od izvrsnih suvremenih romana. Naravno, uz hiper produkciju kao prateću pojavu kapitalizma nije lako doći do istine koji su to romani, jer su svi, znate i sami, briljantni, romani epohe, najbolji u 21. stoljeću, ali čak i uz takav sveproždirući i nivelirajući marketing do čitatelja se ipak probiju i zaista važna djela.
Primjerice, roman ”Tirza” nizozemskog pisca Arnona Grunberga, koji će autor u svibnju promovirati pred zagrebačkom publikom, a koji se još 2006. godine predstavio hrvatskim čitateljima nagrađivanim romanom ”Plavi ponedjeljci” (Profil).
Objavljen prije dvije godine u izdanju nakladničke kuće Lector, roman ”Tirza” vas u više od 400 stranica drži u napetosti i zapitanosti, rastvarajući komadić po komadić fasade zapadnog čovjeka današnjice: obitelj, posao, materijalni status, kulturu, uljuđenu ksenofobiju, privid punoga i značajnog života.
Pripovjedač prati oca obitelji Hofmeestera, muškarca u kasnijoj srednjoj dobi, koji je posljednje tri godine života, otkako ga je žena napustila i potpuno iščeznula, posvetio svoj život ideji da bude savršen otac.
On očinstvo definira u pojmovima dužnosti, redovitim odlascima na roditeljske sastanke, opsjednutošću kćerinom darovitošću koju vidi u svemu što ona radi, liberalnim stavom prema njezinu društvenom i seksualnom životu.
Ova uloga u koju se uživio preko svake mjere jest zadnji dio njegova života koji je, čini se, protekao bez ikakvog smisla i svrhe. Čitav radni vijek proveo je u izdavačkoj kući kao urednik prijevodne literature (uglavnom istočnoeuropske), no nikad nije otkrio ni jednog značajnog pisca pa su ga dvije godine prije mirovine zamolili da na posao više ne dolazi, a kako je prestar da bi dobio otkaz, plaća će mu stizati i dalje.
Od uloge supruga odustao je davno prije ženina iščeznuća, a stariju kćer Ibi otpisao je kao tvrdoglavu. U mlađu kćer Tirzu zaljubljen je od njezina rođenja, taj odnos često pokazuje neke rubne značajke, a u trenutku u kojem ga upoznajemo Hofmeester 18-godišnjoj Tirzi priprema zabavu za kraj njezina školovanja, svojevrsnu proslavu mature, na kojoj će sve biti savršeno i s koje nitko neće otići nezadovoljan.
Šest dana prije zabave supruga se, naglo kako je nestala, pojavljuje ponovno na kućnom pragu i unosi pomutnju u mirnoću kojom Hofmeester opslužuje svoje opsesije.
Izvrsno napisana priprema zabave i sama zabava protežu se na gotovo 300 stranica u kojima autor postupno otkriva junakov život, pozadinu bračnog brodoloma, probleme na poslu, odnos sa starijom kćeri, koju je kao 14-godišnjakinju zatekao u seksualnom odnosu s dvostruko starijim podstanarom, opsesiju da skupi dovoljno novca kako bi kćerima priuštio ono što on nije imao, materijalnu propast ulaganjem u rizičan fond, njegovu neuklopljenost i nefunkcionalnost u društvu, a sve to dok prži srdele, poslužuje suši, gleda svoju neprimjerenu suprugu kako razodjevena pleše s mladićima, da bi na kraju završio u vrtnoj kućici s vršnjakinjom njegove kćeri.
Nakon zabave, Tirza bi trebala prije studija otići na putovanje Afrikom sa svojim momkom kojeg Hofmeester upoznaje na zabavi i koji ga neodoljivo podsjeća na jednog od terorista koji su izveli napad 11. rujna 2001. u New Yorku.
Istodobno, Hofmeester održava seksualne odnose sa spremačicom iz Gane, na koju se osvrće s visine svojstvene ljudima u privilegiranom položaju.
U odnosu prema kćeri, čitavo vrijeme provlači se incestuozni podton, a autor nas uspješno vodi po rubu na kojem se pitamo je li junak proizvod ovoga vremena ili usamljeni slučaj koji u sebi nosi niz različitih patologija?
Obje moguće interpretacije daju dodatnu napetost praćenju razvoja njegove priče. U zadnjem dijelu romana Hofmeester odlazi u Namibiju, potresno putovanje tom zemljom, u kojem susreće devetogodišnju djevojčicu koja s njim ostaje danima samo zato što mu se priključila na semaforu uz jedinu rečenicu koju poznaje na engleskom, a koja glasi: ”Gospodine, trebate li društvo?”.
Priča ovdje doživljava svoj uzlet, ali taj uzlet junaka vodi u teško suočavanje s onim što jest, a još više s onim što nikad nije uspio biti. Kontrast vrijednosti zapadnog čovjeka današnjice i svijeta koji se nalazi na desetak sati leta logično i prirodno se zaoštrava pokazujući nam u kakvom svijetu nejednakosti živimo.
Roman, naravno, ne daje odgovore na to što bismo i kako trebali živjeti, ali daje toliko puno prostora za razmišljanje kako smo došli do ovoga što jesmo.
Tjera nas da se suočimo s mračnim dijelovima sebe razotkrivajući sve ono što stoji iza fasade uglađenog i pristojnog čovjeka kojeg možemo zamisliti kako za nemali novac prati ”Debatu stoljeća” uživajući u prividu nadmoći s kojom najčešće tako skladno živimo, misleći da je mrak negdje drugdje.