Dok smo radili ovaj intervju s Igorom Štiksom, na Kindle storeu, najvećoj knjižari, objavljeno je kako se njegov roman "Elijahova stolica" probila na prvo mjesto u kategoriji povijesnih romana te na sedmo mjesto ljestvice najprodavanijih knjiga. Štiks je u Hrvatskoj upravo tiskao novi roman u izdanju Frakture i gostovao je na Festivalu svjetske književnosti.
Vaš novi roman zove se "Rezalište". Možemo li reći da je riječ o obiteljskoj sagi?
To je roman o jednoj obitelji koja, zapravo, može biti bilo koja obitelj na širem balkanskom prostoru u zadnjih stotinu godina. Bez obzira na to što se brojni motivi kriju u mojoj obiteljskoj povijesti, roman odražava sve ono što je na tom, zajedničkom prostoru, prošla većina obitelji.
Istvan Szabo je ispričao stoljetnu obiteljsku sagu u sjajnom filmu "Stoljeće ljubavi i mržnje". Ima li sličnosti?
Kod mene je tih stotinu godina komprimirano u jednu jedinu noć, u kojoj se, od aperitiva do digestiva, odvijaju povijesne scene, od Prvog, preko Drugog svjetskog rata, do ovih ratova iz naše epohe te do sadašnjosti koju živimo i pokušavamo preživjeti. No između svih tih ratova i tragedija postajali su i postoje momenti malih utopija, radosti i ljubavi. Sve je to s nama kad, kao u ovom romanu i uopće u životu, svane novi dan.
To zvuči dosta komplicirano, kao književni prosede?
Zadatak je bio zahtjevan, to prije što sam želio napisati kratki roman. Naslov je dvojak: na neki način, naši životni putevi su rezalište u kojem dobivamo rezove i sakupljamo ožiljke, što vidljive što nevidljive. Oni su naša osobna iskaznica. S druge strane, svi smo već predodređeni da nas se u jednom trenutku, kao stare brodove, pošalje u rezalište. Pitanje je samo "kad", na koji način idemo prema tom posljednjem počivalištu, tj. kako živimo, i jesmo li se u rezalištu našli svojom ili tuđom voljom.
Kakav je danas smisao pisanja romana, te, kako bi rekao Georgy Lukaczs, "forme muževne zrelosti"( ta formula danas zvuči malo seksistički...)? Je li to potreba za katarzom, pročišćenjem, sublimacijom ili uvjerenje da se nešto na svijetu, bar nasitno, može promijeniti?
Roman je nesumnjivo najpopularnija književna forma. Mnogi se pisci često osjećaju nekompletni ako nisu napisali roman. Također se radi i o odnosu s publikom, koja najviše čita romane, a nažalost, puno manje kraće forme, dok je poezija i drama danas, nije uvijek tako bilo, svedena na vrlo uski krug čitatelja. Mislim da nije primarna žanrovska formula kao takva nego je ključan spisateljski postupak odabrati formu koja doista odgovara priči koju želite ispričati.
Ovu priču sam jednim dijelom ispričao već u dramskoj formi, ali je ona sada dobila sasvim drukčiji život u romanu. Materijal koji sam imao nije sav stao u dramu i tražio je roman. Rezultat je drukčija priča, čak i drukčiji likovi, drukčiji niz događaja koji su se mogli ispričati samo u romanesknoj formi. Od istog materijala nastale su dvije priče.
Balkanski narodi potrošili su stotinu godina na borbu za zemlju. Sad, kad su borbe za tlo dobile jasne pobjednike - suverene države - narodi iz tih država bježe, a oni koji ne bježe, prepušteni su odumiranju. Nacionalizam je ovdje grobar nacije manje-više kod svih?
Ta teza u potpunosti odgovara mojoj studiji o povijesti Jugoslavije i postjugoslavenskih država "Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj", koju je lani objavila Fraktura. U njoj sam se bavio temom stoljeća izgradnje država i nacija, i jedne, a sad govorim o socijalističkom eksperimentu, drukčije države, koja bi imala mjesta za sve svoje nacije i u kojoj bi ljudi bili ekonomski i socijalno jednaki. Čak ni ta i takva država nije uspjela spriječiti kontradikcije i egzodus iz poluperiferije ka kapitalističkom centru.
Taj egzodus se nastavio u vrijeme nedavnih ratova. Sad je dinamika iseljavanja dramatično pojačana zahvaljujući aktualnom, neoliberalnom i brutalnom kapitalističkom poretku, koji su sve postsocijalističke države prigrlile kao dogmu i jedini mogući put. No to za veliku većinu nije bio put u prosperitet nego upravo u njihovu propast, siromaštvo, bolest, smrt ili egzil. Ne treba nas čuditi situacija u kojoj se nalazimo.
Poluperiferija kapitalističkom centru daje sirovine i radnu snagu, pruža jeftine usluge te u nekim zamljama, poput Hrvatske, mogućnost turizma. Takve nacije nisu nezavisne ni na koji način, no za gubitak realne nezavisnosti dobile su kompenzaciju – pokazivanje zastava na sportskim natjecanjima ili ispred ulaza u zgrade međunarodnih organizacija. Privid jednakosti u takvim natjecanjima i takvim organizacijama prikriva dubinsku nejednakost i zavisnost.
Egozdus iz svih bivših republika, osim iz Slovenije – gdje također postoji, ali je znatno slabiji – nastavit će se i te će države ostati prazne, bez demografske baze za razvoj. Ljudi, naime, čak i ako svakog jutra izriču mitove o nacionalnoj opstojnosti, samostalnosti, božanstvenosti i izabranosti vlastitog naroda, žive prema nekim drugim pravilima u zbilji.
Fascinantno je vidjeti sve te domoljube koji su spremni do besmisla varati vlastitu državu, ne plaćati joj poreze, snalaziti se i muljati, pa i na kriminalne načine, i to upravo na štetu vlastite, jedine, svete države, a onda je i napustiti ako im ona ne omogućuje normalan život. Još su fascinantnija pojava domoljubi, obično radikalno desni i obično vrlo glasni, koji sjede negdje u Kanadi ili Australiji.
Kako Hrvatsku vide tamo gdje sad obitavate?
Idejno, kulturno, politički, ekonomski, civilizacijski... Hrvatsku, primjerice u Velikoj Britaniji ili Francuskoj, prvenstveno doživljavaju kao turističku destinaciju, a sve drugo što dolazi iz Hrvatske, nažalost, uklapa se u narativ o novim istočnoeuropskim demokracijama, poput Poljske, Slovačke ili Mađarske, u kojima je eksplodirao nacionalizam nakon ulaska u EU. To je slika malih, zatvorenih, ksenofobnih zemalja koje možda baš nije trebalo primiti u EU i koje još nisu odlučile na čijoj su strani bile u Drugom svjetskom ratu.
Je li Tito devalvirao? Danas ga mediji uglavnom prikazuju u ključu Maoa, Hitlera, Pola Pota itd.?
U tom smislim slika Tita u Britaniji je prilično drukčija. U seriji biografija velikih ličnosti knjiga o Titu Neila Barnetta, primjerice, na naslovnici donosi zajedničku fotografiju Tita i Churchilla. Tita smatraju velikim liderom, koji je svoju zemlju oslobodio od fašizma. Njega Britanci vide kao državnika koji je za niz desetljeća uspostavio funkcionirajuću multinacionalnu zajednicu, modernizirao zemlju i mudro je vodio kroz Hladni rat. Takav stav pokazuje rašireno uvjerenje da se ovdje, bez obzira na to što netko mislio o njegovoj ideologiji ili načinu vladanja, radi o nesumnjivo nezaobilaznoj ličnosti 20. stoljeća.
Hrvatska kani postati Srbija, s potpunim prevredovanjem svih vrijednosti...
Tamo je Titu prvom zabijen glogov kolac, oslobodio se šovinizam, četnici su postali antifašisti a partizani zlo i nevolja. Mislim da su događaji vezani uz Trg maršala Tita u Zagrebu vrlo simptomatični. Mogao bih čak reći da moramo zahvaliti desničarskim marginalcima što su ponovno revalorizirali Tita te obnovili legendu o njemu. Mislili smo, na ljevici, da je Tito čovjek koji pripada prošlom stoljeću i koji nam može biti samo teret u zamišljanju progresivnih borbi danas.
No sad on ponovno postaje ikona otpora fašizmu i u 21. stoljeću! Spram šovinizma, mržnje i mraka, Tito je ponovno simbol progresa, prosvjetiteljstva, jednakosti, klasne, nacionalne i rodne... Glavni grad Republike mora odlučiti hoće li ukinuti ime trga nazvanom po čovjeku koji ga je oslobodio od fašizma i koji je uspostavio tu Republiku. Tito je učinio Zagreb gradom otpora nacifašizmu i ja sam čvrsto uvjeren da to većinski Zagreb ostaje i daljenaš "nepokoreni grad".
Revizionizam ipak ne jenjava ni u Srbiji ni u Hrvatskoj...
Dok u Hrvatskoj vidimo uklanjanje antifašističkog nasljeđa i svođenje Endehazije na "delikatno pitanje", s ustaškim skandiranjem na nekim javnim okupljanjima, četnike se u Srbiji prikazuje kao antifašiste, a sudovi rehabilitiraju Nedićeve i Mihailovićeve ljude. Širi se mit o dva antifašistička pokreta, pri čemu je mnogima prihvatljivije vjerovati da su imali oslobodilački pokret koji se temeljio na nacionalizmu nego na nekoj emancipatornoj ideologiji anacionalnog bratstva i socijalne jednakosti.
I u Hrvatskoj i u Srbiji vidimo da se povijesni revizionizam temelji na antikomunističkom klero-nacionalizmu pa su mnogima tako draži "naši" koji su se u tom ratu borili pod nacionalnim simbolima i uz blagoslov klera (bez obzira na kolaboraciju), nego ti sekularni, ateistički, kozmopolitski partizani.
Kako to da se naš tip političara i naš tip vrijednosti probio sve do Washingtona? Između Donalda Trumpa i Željka Keruma teško je vidjeti suštinsku razliku?
U Trumpu se mnogi prepoznaju jer on otvoreno promovira ksenofobiju, brutalnost, šovinizam, mizoginiju... Žalosno je vidjeti da neki političari na Balkanu smatraju da će im Trump, u regionalnim konfliktima, donijeti korist, no, upravo surpotno, on u ove zemlje može donijeti jedino više starog oružja, a iz njih odnijeti solidne komade državnog budžeta. Više oružja, a manje novca, uvijek je predstavljalo opasan koktel.
