"Novinarima su nekad prijetili smrću, sad nude novac"

Sustavan, nepristran pokušaj pravovremenog utvrđivanja istine o društveno važnim događajima i pitanjima – definicija je novinarstva koje se već gotovo 40 godina – sizifovski uporno – pridržava osječki novinar i književnik Drago Hedl. Neupitni doajen hrvatskog istraživačkog novinarstva čije se hrabro zalaganje za nepotkupljivost, moralnost i iznad svega – rad u interesu javnosti – ističe poput neonske reklame na braniku novinarstva kao fundamentalno plemenite profesije, Hedl je za svoj rad višestruko nagrađivan.

Pisao je ili piše za brojne domaće tiskovine, izvještavao za Radio Slobodnu Europu, a tekstove su mu objavljivali najugledniji svjetski listovi poput The Timesa i The Guardiana. Impresivnoj novinarskoj biografiji valja pridodati i niz od deset objavljenih zbirki priča, eseja i reportaža te publicističkih djela, među kojima su i tri romana.

Saborski zastupnik Top News Hedl: Evo kako me HDZ-ovac Lucić pokušao podmititi

U izdanju Naklade Ljevak upravo je svjetlo dana ugledao Hedlov četvrti roman, "Vrijeme seksa u doba nevinosti", svojevrsni povratak sentimentalnoj autobiografičnosti "Donjodravske obale", za koju je 2014. dobio nagradu Kočićevo pero. Jedno od prvih pera hrvatskog novinarstva u novoj se knjizi ponovno otkriva kao pažljiv promatrač emocionalne arhitekture međuljudskih odnosa, pun autorefleksije i nježnosti, u priči koja je istodobno intimna freska ljudi i događaja te album jednog vremena koje je nepovratno prošlo.

Knjigu će Hedl predstaviti na Zagreb Book Festivalu (ZBF), koji se održava od 21. do 27. svibnja u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (MUO), a razgovor s čovjekom kojeg je Miljenko Jergović proglasio autentičnom herojskom figurom hrvatskog novinarskog pisanja počinjemo ipak od novinarskih tema.

Na predstojećem ZBF-u, koji se održava na temu 'Selfie kultura – mit ili stvarnost', sudjelovat ćete u panel raspravi na temu 'Fake News – mediji u doba alternativnih činjenica'. Lažne vijesti oduvijek su postojale, no razvojem digitalnih tehnologija mogućnost manipulacije javnim mnijenjem dosegla je dosad neviđene razmjere. Kampanje lažnih vijesti povezuju se s pobjedom Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, te s referendumom o Brexitu. Koliko su, po vašem mišljenju, navodne aktivnosti 'trolova iz Kremlja' ili tvrtki poput Cambridge Analytice utjecale na demokratske procese u tim slučajevima? Jesu li Brexit i Trump posljedica medijskih manipulacija?

Marko Mrkonjić/PIXSELL

Brexit i Trump možda jesu posljedica medijskih manipulacija, ali sjetite se boljeg primjera, invazije na Irak i svrgavanja režima Sadama Huseina. Sjećate li se fake newsa koje smo slušali tjednima o oružju za masovno uništenje koje posjeduje njegov režim, koje je globalna prijetnja? Sjećate li se medijske histerije o tome? Sjećate li se kako su novinari velikih televizijskih kuća izvještavali ispod sjena tenkova koji su nadirali prema Bagdadu? Pamtite li što je govorio tadašnji britanski premijer Tony Blair? Sadamov režim je srušen, on uhićen i pogubljen, a oružju za masovno uništenje nije bilo ni traga. Rezultat: dobili smo Islamsku državu.Ili nama bliži primjer; agresija na Hrvatsku 1991. Sjetite se onih priča s RTS-a o ustašama koji igraju nogomet s odsječenom ljudskom glavom, o narukvicama od dječjih prstića ili informaciji kako su, nakon pada Vukovara, u pećnicama hrvatskih kuća pronađeni karbonizirani leševi srpske nejači. Nismo ni mi zaostajali. Jedna se novinarka u to vrijeme hvalila kako je za Hrvatsku spremna lagati. Neki su to i činili. Fake news nije nova pojava. Mislim da nije pretjerano reći kako su lažne vijesti i medijske manipulacije stare koliko i novinarstvo.

Hrvatska se oduvijek nalazi na periferiji zapadne civilizacije pa zasad, kako se čini, nismo svjedočili sofisticiranim kampanjama lažnih vijesti tih razmjera. Kakva je u tom smislu budućnost medijskog prostora u Hrvatskoj?

Ni danas nismo imuni na fake news. Gotovo da nema tjedna da se ne pojavi neka. Što se sve pričalo o Istanbulskoj konvenciji, kako se narod plašilo. Od smiješnih priča da će WC-i, muški i ženski biti zajednički, do sličnih gluposti. Ili: kampanja protiv cijepljenja djece. Što sve tu nismo čuli. Osobe bez ikakvog medicinskog znanja dobivale su prostor u medijima da o tome razglabaju. I u nas je krenula "znanstvena rasprava" o tome kako zemlja nije okrugla, već ravna ploča. Uključili smo se u svjetski trend. Ljudi portalima šalju fotografije dokaza da zemlja nije okrugla; jedan od njih je da se ni iz aviona ne vidi zakrivljenost naše planete. Zbog takvih stvari razumni ljudi prestaju vjerovati medijima.

Europska unija najavila je da će do srpnja donijeti mjere za sprečavanje širenja lažnih vijesti, a informatički giganti poput Facebooka i Googlea također su se obvezali da će pojačati borbu protiv širenja dezinformacija na internetu. Međutim, mogu li bilo kakve administrativne mjere zaustaviti 'fake news'? Nisu li lažne vijesti i 'alternativne činjenice' upravo ono što intrigira veći dio javnosti?

Administrativne zabrane ne mogu zaustaviti fake news, kao što svojedobno nije bilo moguće ni zaustaviti Reuters, kako je to htio kosovski političar Xhavid Nimani tamo negdje početkom osamdesetih. Nema tih filtara koji mogu zaustaviti 'alternativne činjenice', to prije što ponekad i istinite vijesti sliče na 'fake news'. Toliko je ludosti u politici, toliko svakodnevnih, nevjerojatnih gluposti, koje se stvarno događaju, a teško je u njih povjerovati. Koji to filter, koji software može razlikovati? Jedan moj kolega iz Ferala, kad su ga pitali je li teško pisati satiru u ona tvrda vremena devedesetih, rekao je: Da, vrlo teško. Uslijedilo je pitanje: Progoni li vas vlast zbog toga?, a on je odgovorio: Ma ne, veći je problem u tome što vlast čini puno smješnije stvari od onih koje smo mi u stanju smisliti.

Reporteri bez granica (RSF) nedavno su objavili redovito godišnje izvješće o medijskim slobodama u svijetu za 2018., u kojemu se Hrvatska našla na 69. mjestu od 180 uključenih zemalja. Slovenija je primjerice na 32. mjestu, a ispred Hrvatske su i Srbija i BiH. Koje su najveće opasnosti za slobode medija u Hrvatskoj?

Marko Mrkonjić/PIXSELL

Možda će mi zamjeriti kolege kada kažem da su najveća opasnost za slobodu medija upravo novinari. Oni, koji ne samo što su spremni "lagati za Hrvatsku", već i oni koji svjesno, što svojevoljno, što zbog straha, pristaju širiti fake news, i plasirati 'alternativne činjenice', skrivajući stvarne. Uvijek, baš uvijek možete reći: neću pisati laži, neću sudjelovati u manipulacijama. Ne priznajem izgovor: znaš, teška su vremena, gdje ću naći posao ako ovaj izgubim, imam suprugu koja ne radi i dvoje djece koju školujem. Izbor uvijek postoji. Svedeno na krajnje jednostavnu usporedbu: novac koji dobijete za takav posao, za svjesno manipuliranje činjenicama, ne razlikuje se puno od novca 'stečenog' pljačkom banke. Rekao bih još je i gori, jer ni banke baš novac ne stječu na krajnje pošten način. Novinar uvijek može reći: ne!, kao što i svaki čovjek u nekoj problematičnoj situaciji koja se kosi s moralom, poštenjem i civilizacijskim vrijednostima može reći ne; na žalost i – da.

Neki analitičari smatraju da je glavni problem s današnjim medijima činjenica da su profesionalni novinari i urednici sve više isključeni iz kreiranja medijskog sadržaja. Tradicionalni mediji u velikoj su krizi diljem svijeta, što je uglavnom posljedica dostupnosti besplatnih vijesti i informacija na internetu, te odljeva novca oglašivača prema novim medijima. Kako spasiti tradicionalne medije?

Tiskani mediji vrsta su koja izumire. Poput dinosaura. Ako pod tradicionalnim medijima mislite one koji se drže postulata novinske profesije, ima ih i danas, na drugim platformama. Takve platforme danas je lako pokrenuti. Novinski portal, da bi funkcionirao, traži neusporedivo manje novca od, primjerice, tiskanog medija. Upravo ta dostupnost, upravo ta mogućnost da danas, svatko tko to želi i posjeduje neka elementarna znanja, može imati svoj vlastiti 'medij', multiplicira mogućnosti manipulacije. O društvenim mrežama da i ne govorimo. O komentarima pod tekstovima objavljenim na portalima, također. No, tehnologija koja to omogućava ima i svojih dobrih strana, jer sve što se dogodi, ili gotovo sve, danas je zabilježeno, snimljeno, dokumentirano slikom i tonom. Sjetite se ubojstva Johna Kennedyja 1963. u Dallasu. Koliko snimki tog atentata postoji? Samo jedna jedina, ona Abrahama Zaprudera, na kojoj se jasno vidi trenutak u kojem je pogođen. Što mislite koliko bi takvih snimki bilo danas, kad svatko u džepu ima pametni telefon? Nemam odgovor na pitanje kako spasiti tradicionalne medije, ali imam bojazan da je ta bitka izgubljena.

U Hrvatskoj je najstariji televizijski 'tradicionalni' medij Hrvatska televizija, koja sve više gubi gledanost i nacionalni značaj, a RSF je u svom izvješću ocijenio da je HRT pod 'očitim pritiskom' politike i interesnih skupina. Je li takav HRT potreban Hrvatskoj? Treba li uopće spašavati takve tradicionalne medije?

Nastavak na sljedećoj stranici...