"Slavim ljepotu, ljudskost i estetiku, to je ono čemu sam posvećen. Moj je rukopis sunce i sjena. Ne fotografiram klišeje koje nameću mediji", počeo je razgovor fotograf, pedagog, nekadašnji fotoreporter za Vjesnik i profesor njemačkog jezika Stanko Abadžić.

Našli smo se u prostorijama zagrebačke Gliptoteke HAZU-a, gdje je nedavno kraju privedena Abadžićeva retrospektivna izložba na kojoj su bile izložene fotografije iz serija: Zagreb, Pariz, Istanbul, Prag, Odesa, Jadran, Berlin, Budimpešta i Aktovi.

Abadžića mnogi opisuju kao “klasičara”, autora koji nije sklon modernoj fotografiji ili suvremenim trendovima. Abadžić se, do neke mjere, s tim slaže. Crno-bijela tehnika je, objašnjava, njegov medij. Tu se najbolje može izraziti i na neki se način i distancira od boje, koja ponekad, kaže, može biti i kič, ili oduzeti od emocije.

"Kroz crno-bijelu tehniku se najbolje vidi patina gradova koje fotografiram", kaže umjetnik koji u svakom gradu pokuša provesti što je više vremena moguće kako bi “osjetio njihov ritam i nanjušio motive” koje onda pretače u fotografije.

"Radost je u otkrivanju vizura i ambijenta, a imam osjećaj da za to imam šesto čulo i neki instinkt. Motivima koji nestaju produžavam život i čuvam ih u svojoj riznici", kaže autor koji preferira urbanitet i gradove jer samo oni mogu, kaže Abadžić, zadovoljiti njegovu znatiželju.

U prirodi i pejsažima nema ljudi, a gdje nema ljudi tamo nema niti priče. Europski gradovi, tvrdi fotograf, sve su sličniji jedan drugome, što njemu otežava “potragu“ za autohtonim motivima ali i svaki “pronalazak“ čini time vrednijim.

"Živio sam u Pragu od 1995. do 2002., to je bila prva zemlja koja je prošla tranziciju, tamo sam vidio što globalizacija čini u praksi. Odesa je možda najočuvaniji grad, tamo zgrade umiru prirodnom smrću, to nije dobro za građane ali je dobro za fotografe i umjetnike. U Istanbulu pak imate osjećaj da je ispred vas vrijeme stalo, a život se živi na ulici. Helsinki me jako razočarao, valjda sam došao u krivo vrijeme, a u Parizu sam se morao jako boriti da se othrvam svim onim već viđenim vizurama", iskren je o svojim putovanjima i impresijama autor koji, kako i sam kaže, ima sreću što od svoga rada može i živjeti.

Nije to, objašnjava, zahvaljujući domaćoj kulturnoj sceni i tržištu već zahvaljujući galerijama u SAD-u koje ga zastupaju. U Houstonu je u tri tjedna izložbe prodano 16 njegovih fotografija, no i tamo je sada “sušno“ razdoblje pojačano osjećajem nesigurnosti radi Trumpa.

Abadžić je u Pragu “završio“ nakon četiri godine života u Njemačkoj. Taj je period, kaže, bio tako stresan da gotovo ništa nije fotografirao i stvarao. Iz rodnog je Vukovara, gdje je radio kao dopisnik za Vjesnik, u Njemačku otišao neposredno prije rata.

"Meni je Vukovar nezavršena priča no povratka nema. Stan je porušen i nije obnovljen, a ne mislim da bih se želio vraćati, to nije Vukovar kojeg sam ja ostavio, kada se tamo vratim meni su pred očima neke stare slike jednog bajnog grada koji se pretvara u spomen muzej a nitko ne razmišlja o pravom životu. Ne znam zašto se baš nama to moralo dogoditi", kaže Abadžić o rodnom gradu.

Tijekom života u Njemačkoj svaka se tri mjeseca morao se javljati na policiju dok mu u jednom trenutku nisu uručili papir i rekli da mora otići iz zemlje te da neće dobiti državljanstvo.

"Prag me primio u svoj topli zagrljaj i pretvorio me u čovjeka i umjetnika koji sam danas.To se na fotografijama i vidi, ta uzajamna ljubav, pa galeristi i danas najčešće biraju fotografije Praga", kaže autor brojnih monografija koji je u glavnom gradu Češke “progutao“ svaku, malu i veliku, fotografsku izložbu.

Ne skriva opčinjenost svojim uzorima.

"U prvom redu su to Magnumovci, na čelu s Henri Cartier-Bressonom, a tu valja, naravno, spomenuti i Willi Ronisa, Josef Sudeka i mnoge druge, ne samo fotografe nego i filmaše poput Fassbindera ili Akija Kaurismakija. Iz slikarskih monografija najviše ćete naučiti o kompoziciji", kaže autor koji je, i ponosno to naglašava, samouk.

Iako je radi toga ponekada bio izložen predrasudama iz akademske zajednice iza njegovog rada stoje trajni rezultati, brojne izložbe, knjige i prodana djela.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Svi su imali uzore, ali s vremenom morate stvarati vlastiti fotografski rukopis a to možete samo ako ste sto posto posvećeni fotografiji. Moja fotografija nema poruku koju ću ja nametati gledatelju, svatko ima pravo vidjeti i osjetiti ono što želi. Mladi koji dolaze s Akademije često imaju po dvije kartice teksta kako bi objasnili svoj uradak, to nije fotografija. Poanta je da vas odvede na emotivno putovanje. Kakvo propitkivanje i laži i celofani, i objašnjavanje kroz tekst, jesmo li pisci ili fotografi? Neka naprave besmrtnu fotografiju, koja ima svoj život ", kaže autor koji je kritičan i prema Instagram kulturi kao i fotografima kojima je važnija skupoća opreme i tehnički dosezi fotoaparata, a manje kvaliteta i uloženo vrijeme u slikanje.

"Instagram kultura je kontradiktorna, jer su u svi dobili slobodu da budu fotografi no nije svatko s fotićem nužno fotograf. Tehnologija i tehničke karakteristike aparata također nisu presudne, pa ne radi fotić fotografije, nego fotograf, bitno je kako snimate. Osobno idem k reduciranosti opreme, imam jednu kameru već gotovo 20 godina, to je moje produženo oko i produžena ruka. Ne treba mi photoshop i pojačavanje boja kakvo se može vidjeti u National Geographicu, meni trebaju fotografije koje moje oko vidi",kaže Abadžić koji je na vrlo zanimljiv način “nabavio“ svoj fotoaparat.

U Pragu je jedan vlasnik restorana brze hrane izrezao i paspartirao fotografije iz njegove knjige “U ogledalu života“, i čak 40-ak Abadžićevih fotografija je povješao po svom lokalu. Njemu je to pak dojavila prijateljica rekavši mu “Stanko nisam znala da izlažeš u restoranima brze hrane”.

"Mislio sam da je to neka neslana šala, no zaista je bilo tako. Šefu restorana sam rekao da sve mogu ili predati na sud ili neka mi plate za fotografije. On je pitao “koliko“, a ja sam rekao 5.000 njemačkih maraka. S tim sam novcem kupio Pentaxa kojeg imam gotovo dva desetljeća, i nikada me nije iznevjerio", kaže Abadžić, kojeg i Zagreb, u kojem već godinama živi i kojem će ubrzo posvetiti još jednu monografiju, još uspije iznenaditi novim motivima i vizurama.

"Turskog kolegu je oduševio Jarun, svatko traži ono što nema. Meni treba uzbuđenje njegovog Istanbula, a njemu mir mog Zagreba", kaže fotograf koji s kolegom redovito u Istanbulu organizira radionice.

Prijaviti se može tko god želi dok god ima mjesta u grupi. U Celju je prije tjedan dana odradio radionicu sa šestero ljudi, u lipnju idu u Istanbul, a na jesen u Berlin. Njemu je tamo, kaže, najvažnije potaknuti kreativnost i razjasniti neke temelje, a sve ostalo je na polaznicima.

Sugerira svima koji o fotografiji nešto žele naučiti da pogledaju poljski film “Ida“, svojevrsni “tečaj“ o toj umjetnosti, iako je zapravo riječ o kameri.

"Meni se fotografija desila kao neki zov. Radio sam kao predavač njemačkog jezika u privatnoj školi. Otkaz sam dao radi jedne scene na prozoru. Bio je maj, učenici su pisali test, proljeće, sve zeleno, dvoje se ljubi nježno na klupi. Mene je ta scena uzdrmala i instantno sam dao otkaz. Uzdrmala me jer mi je poručila da je život negdje drugdje i da u meni nešto drugo stoji unutra. Imao sam nakon toga jako puno sreće, pronašao dobre poslove koji su mi omogućili puno slobodnog vremena za istraživanje gradova. Kada sam osjetio tu slobodu nitko me više ne bi odvojio od toga", kaže autor koji sebe opisuje kao “tihog fotografa“.

Sve što on želi reći, pa i više od toga, umjesto njega reći će njegove fotografije. Sljedeći su izazovi, kaže Abadžić, Maroko i Rim.