Čak i oni koji obožavaju Nicka Cavea i Davida Lyncha hvataju se Googlea kako bi se “podsjetili” tko je zapravo Barry Adamson, renesansni čovjek čiji su život i umjetnost rasli i razvijali se usporedo s mitologijom kulturnih ikona s kojima je surađivao. Adamson je usput i sam postao ikona, tu dvojbe nema, s velikim zaslugama i autorskim doprinosom svemu - od glazbe do filma i literature. Ali na kraju dana, ipak je to ikona koja se nikad nije toliko jako lijepila za liturgiju mainstreama, barem nikad previše glasno iskakala iz njega. No ovaj samouki glazbenik, multiinstrumentalist, kompozitor, redatelj, fotograf i nagrađivani pisac kratkih priča uvijek je bio “tu negdje” i ostavio je traga koje god da se scene hvatao. “Živimo u eri polimata, kad svi rade puno stvari. Sad je to lakše. Možeš fotografirati iPhoneom. Prigrlio sam tu ideju i shvatio da mogu napisati pjesmu, snimiti kratki film, fotografirati. To su drugačije slike iz istog kista”, objasnio je Adamson svoju kreativnu svestranost. Ona osim generalnog povećanja outputa stvaranja ima i “praktičnu” korist međusobnog napajanja idejama.

Tako je njegov album “Know Where To Run” (2016.) nastao inspiriran vlastitim fotografijama, koje je okidao kad je bio na turneji s Nickom Caveom, vrativši se nakratko u The Bad Seeds nakon 30 godina izbivanja iz benda. Zanimljivo je da je poziv za povratkom i popunjavanjem rupa u postavi prvo hladno odbio. Onda je razmislio pa sat vremena kasnije nazvao Cavea i rekao: “Da!”. Ono što je trebala biti gaža duga nekoliko mjeseci protegnulo se na godinu, a možemo ga čuti i na albumu “Push the Sky Away” (2013.). Na turneji Bad Seedsa po SAD-u, između tonske probe i nastupa sa starim prijateljima, tumarao bi ulicama i lovio trenutke lećom, a onda je došao kući, gledao u probrane fotografije s gitarom u ruci pa stvarao pjesme inspirirane duhom prostora, licima ljudi, atmosferom zarobljene prošlosti. Glazbeno, “Know Where To Run” tipični je predstavnik Adamsonova eklektičnog duha, na kojemu se sudara sve od rocka, psihodelije i industriala do crooninga u stilu Franka Sinatre. Kakva Amerika, takav i soundtrack.

Rođen je 1958. u Manchesteru, kao dijete bijele majke i crnog oca. Kroz britansko društvo šezdesetih i ranih sedamdesetih hodao je kao autsajder. Većinu vremena provodio je šuteći, proučavajući svijet, sklanjajući se s puta drugima i učeći vještine oponašanja, ne bi li smijehom izbjegao batine školskih nasilnika. Utočište od stresne stvarnosti nalazio je u glazbi i filmu, a nakon kratkih studentskih dana na fakultetu grafičkih umjetnosti pronalazi ga u punku, skloništu za autsajdere svih kategorija. Počeo je kao basist benda Magazine, koji je 1977., nakon napuštanja legendarnih Buzzcocksa, osnovao Howard Devoto. Momci su se razišli 1981., a onda su se ponovno okupili 2009. i nastupali sve do 2011. Do tada je Adamson već naučio svirati, iako je ‘77. prošao audiciju za Magazine lupajući po basu sa samo dvije žice. Nije imao pojma što radi, ali je nabo bas liniju za “The Light Pours Out Of Me” i upao u grupu, a ovaj bazični, no opet pionirski, tad radikalni post-punk mračnjak našao se na prvijencu benda “Real Life” (1978.), jedne od prvih novovalnih ploča ispečenih na lomači punka.

Magazine su bili umjereno veliki post-punk fenomen svoje ere, ali jako utjecajan u gradnji stilskih odrednica žanra, šišmišarskog darkeraja miješanog s energijom uličnih irokeza. Bili su nešto potpuno novo za svoje vrijeme. Recept se pokazao dovoljnim da “Real Life” upadne u Top 30 najprodavanijih albuma godine, uz nastup na “Top of The Pops”. Već sa sljedećim albumom “Secondhand Daylight” (1979.) punkerske gitare odlazile su još više u sjenu prošlosti, a u studio se ugurala pokoja klavijatura više. Zaokret u sintiće i dance post-punk clubbinga bio je toliki da je Adamson prešao u Visage, New Romantic synthpop bend osnovan 1978. u Londonu. Adamson je svirao bas na prvom singlu “Tar”, ali onda je napustio i njih, iako se vraćao kao studijski glazbenik po potrebi, s obzirom na to da je u međuvremenu našao novu ekipu koja će mu promijeniti život. Doduše, ekipa je bila tako divlja i razuzdana da se činilo kako će ostati bez života ako se zadrži previše dugo, ali činjenica jest da je s njima ostao dulje nego u bilo kojem prijašnjem projektu u čiji je DNK uskakao uvijek u počecima, gradeći temelje prije napuštanja gotove kuću kako bi drugi uživali u njoj. Isto se dogodilo nakon upoznavanja Nicka Cavea. 

Cave i njegov prvi bend The Birthday Party bili su već dobrano ozloglašeni u klupskom undergroundu, kad je Tracy Pew, hodajuća apoteka s basom u rukama, završio u zatvoru zbog krađe i vožnje u pijanom stanju. Adamson je 1982. uskočio na njegovo mjesto. Iako se Pew vratio nakon odslužene kazne, Barry je ostao s Caveom i postao dio Bad Seedsa kad je Birthday Party spontano sagorio u paklu autodestrukcije. S The Bad Seeds je Adamson svirao sve do 1986., a onda je shvatio da je jedini način za preživjeti daljnje propadanje od droge i alkohola konačno napuštanje onoga što naziva “kaosom” ranih dana legendarnog benda. Prije toga sudjelovao je u stvaranju nekih od najboljih albuma iz njegove diskografije, kao što su “From Her To Eternity” (1984.), “The Firstborn is Dead” (1985.), “Kicking Against the Pricks” (1986.) i “Your Funeral, My Trial” (1986.). Primarno se držao basa, ali se po potrebi hvatao gitare, klavijatura i bubnjeva. I pjevao je prateće vokale. “Moss Side Story” objavljen je 1989., samostalni prvijenac koji je do danas ostao možda najboljim Adamsonovim solo albumom. Bio je to još jedan prethodnik rastućeg trenda, ovog puta “soundtracka za nepostojeći film”, većinski instrumentalna, konceptualna zbirka glazbe za nikad snimljeni krimić s radnjom smještenom u rodnome Manchesteru, noir koji je u isto vrijeme zvučao kao industrial, saksofon i Hitchcock. Hitchcock je s Martinom Scorseseom oblikovao Adamsonov filmski ukus pa tako i dobar komad njegovih audio opsesija.

“Želio sam se baviti filmom, ali nisam znao odakle krenuti pa sam snimio soundtrack”, iskreno je objasnio nastanak “Moss Side Story”, a taj naopaki proces snimanja glazbe za film kojeg nema brzo se isplatio, jer je već nekoliko godina kasnije snimao glazbu za postojeće igrane hitove. Tijekom devedesetih svojoj je djevojci arogantno tvrdio kako je samo pitanje vremena kad će snimati glazbu za Davida Lyncha, Quentina Tarantina i Dannyja Boylea. A onda se dogodilo: prvo je 1994. za “Natural Born Killers”, čiji je soundtrack producirao Trent Reznor, prodao svoje dvije pjesme “Checkpoint Charlie” i “Violation of Expectation”, obje s albuma “Soul Murder”, na kojem je 1992. Adamson ugostio Roberta Frippa i Atticusa Rossa. Imao je sreće pa je kći njegova izdavača radila u uredu Davida Lyncha. Gurnula je šefu “Moss Side Story” u ruke i Lynch je nakon cijelog dana provedenog slušajući ga na repeat konačno nazvao Adamsona i pozvao ga da snimi nekoliko pjesama za “Lost Highway” (1997.). Pa se tako. uz Marilyna Mansona, NIN i Angela Badalamentija. našao i Barry s “Mr. Eddy’s Theme 2” i “Hollywood Sunset”, dok je s albuma “Oedipus Schmoedipus” (1996.) donio skraćenu verziju “Something Wicked This Way Comes”, klasik klupskog groovea sa sempliranjem Dusty Springfield (“Spooky”). Osim fantastičnog naslova, “Oedipus Schmoedipus” donosi i mješavinu rocka i mračnog jazza kojoj pripomažu Jarvis Cocker (“Set the Controls for the Heart of the Pelvis”) i Nick Cave (“The Sweetest Embrace”). 

Danny Boyle je Adamsona 2000. godine ubacio u “The Beach”, na čijem se hit soundtracku našla “Richard, It’s Business as Usual”, zajedno s All Saints, Leftfield, Orbital, Underworld i New Order. U međuvremenu se Adamson i sam počeo baviti režijom pa je svoj prvi kratki film “Therapist” snimio 2011., a onda je s “The Swing the Hole and the Lie”, kratkim noir trilerom iz 2014., došao na platno kina Cannes Film Festivala. Okušao se i kao glumac, primjerice u legendarnoj humorističnoj seriji “Ideal”, a iako kaže da bi se volio sve više i više baviti filmom (režijom i montažom), njegova filmična glazba i zamišljeni OST-ovi ostaju dominantnom silom 40 godina duge karijere. Okruglih 40 proslavio je 2018, izdavanjem kompilacije “Memento Mori” i snimanjem koncerta u londonskoj Union Chapel, crkvi iz 19. stoljeća. Što je još ostalo? Da napiše knjigu? Napisao ju je. Autobiografija izlazi krajem ove godine. Najavio ju je kao “duboku, mračnu, iznimno tužnu, previše osobnu i često jebeno smiješnu”.