Gledao sam umiranje u dvoboju, danas treniram baletane
Bila je 1977. godina i filmska ekipa Lordana Zafranovića tražila je iskusnog, pouzdanog trenera mačevanja za glumce na snimanju filma "Okupacija u 26 slika" u Dubrovniku. Izbor je bio lak. Kao organizatora, praktično koreografa scena mačevanja, angažirali su Vladimira Mažuranića, tada 62-godišnjaka, vrlo iskusnog bivšeg olimpijca, koji je nastupio 1936. u Berlinu. A on je sa sobom uzeo pomoćnika iz kluba, jer posao nije bio jednostavan.
"Imao sam tada 23 godine. Sjećate li se one scene u mačevalačkom klubu u Dubrovniku? Bio je tamo taj Čeh Hubička, glumio ga je Stevo Žigon, koji se dodvoravao talijanskim okupatorima, pa onda Niko, kojega je glumio Frano Lasić, pa Milan Štrljić kao Talijan Toni. E, Lasića i Štrljića baš ja sam podučavao osnovnoj tehnici mačevanja, a kako ih u tako kratkom vremenu nije bilo moguće obučiti tako dobro da bi mogli prikazati jednu kvalitetnu borbu, oni su svoje likove tijekom mačevanja glumili kad bi bili bez maske. A kad bi bili s maskama, to smo zapravo bili kolega iz kluba i ja", ispričao nam je Sanjin Kovačić svoj ulazak u svijet glume preko sporta koji je obilježio njegov život.
On je danas otprilike u godinama u kojima je Mažuranić bio kad ga je Zafranović angažirao na snimanju svog remek-djela, koje je prikazano i u Cannesu. A u toj dobi njega HNK danas angažira kao vrhunskog stručnjaka, najstarijeg aktivnog mačevalačkog trenera u Hrvatskoj, kako bi glumcima uoči predstava objasnio temelje mačevanja i kako bi im smislio praktičnu koreografiju borbi u predstavama koje uvježbavaju.
Slučajno je baš "Okupacija u 26 slika" takav film koji bolje nego išta pokazuje koliko je iskusni i vješti mačevalac neophodan za vrhunsko dramsko ostvarenje ako su u scenariju mačevi. Upravo scena s mačevanjem otvara radnju u filmu, kad Hubička kao trener floretom ošine Mihu po leđima, na što mu prilazi Niko i pita što mu je, jer taj je udarac protiv pravila.
"Ova viteška disciplina podrazumijeva nadasve osjećanje časti. Ali to nemaju svi. Katkad niti čitavi narodi, kao što je slučaj sa Židovima", govorio je Hubička gledajući u Mihu. To je prvi trenutak u kojem shvaćamo da je dežurni Židov u tom slučaju baš on. "Dočim kod onih iz arijevske rase, to je osjećanje i previše izraženo", tada je pokazivao na Tonija, koji će ubrzo otkriti više političku nego modnu oduševljenost crnim košuljama.
Uloge za briljantan, ali često brutalan i mučan film o divljaštvu fašizma bile su podijeljene. A mladoga Sanjina Kovačića gledala je svjetska filmska krema u Cannesu 1979. Četiri desetljeća nakon snimanja sa Zafranovićem, Kovačić u HNK u Zagrebu priprema svoj dio posla za balet "Elizabeta Austrijska – Sissi" Patricea Barta, koji će se praizvesti 27. ožujka. S Bartom je Kovačević radio i 2016. godine na baletu "Romeo i Julija", kazao nam je Kovačić, i počeo pravo predavanje o mačevalaštvu.
"Kod baleta plaćate danak glazbi da neke akcije mačevanja ispadaju malo banalno, jer ne možete uvijek razviti pravu borbu. Ali u onim trenucima kad se mogla razviti prava borba, tad je to izgledalo stvarno jako dobro", kazao nam je. Potom nam je otkrio da čak i za kazalište to nije nimalo jeftin sport. "U svijetu ima puno izrađivača replika povijesnog oružja, vrlo vjernog određenim razdobljima. Pitanje je, jasno, cijene. Kad smo radili 'Romea i Juliju', rekao sam im da imamo dvije varijante.
Ono što je bilo u kazalištu nije bilo upotrebljivo; bilo je dotrajalo, potrgano, raznovrsno. Trebali smo nešto novo. Rekao sam im da možemo negdje naručiti replike, prvu generaciju rapira iz renesanse, ali cijena je bila 200 ili 250 eura po primjerku, a nama je trebalo 15 ili 16 komada". Naravno da se nisu upuštali u toliki trošak. Odabrali su alternativu, sportske mačeve, koji mogu zavarati jer imaju blještave štitnike.
"Pod reflektorima su izgledali odlično, a i svaki takav mač košta 50 eura. A ovo sad, 'Sissi', e to je već nešto drugo. To je 19. stoljeće, to su sablje, ali i floret, koji tad ulazi u masovnu uporabu. Tako da ćemo sad uzeti 10 ili 12 sablji, isto sportskih, ali da to izgleda kako treba", objasnio nam je. Učitelj mačevanja u HNK Zagreb potom nam je stao objašnjavati koliki problem je sigurnost u predstavi. Nije dovoljno samo to da glumci paze da jedan drugom ne iskopaju oko.
"U predstavi su najčešće golog lica, pozornica je najčešće u polumraku, usto se na njoj nalazi hrpa nekakvih predmeta na koje se glumci mogu spotaknuti. Tu su i neka pravila sigurnosti. Recimo, glumcu se nikad ne cilja oštricom prema licu, uvijek se parira u niskim linijama, ne kvartu ili sikstu", pričao nam je. A nije to bilo sve, jer s glumcima ne možeš niti tad biti siguran, lako se zanesu, kao svi.
"Neki naprosto zaborave da tu nemaju protivnika nego partnera, da to nije borba u kojoj će netko pobijediti nego da je netko već napisao kako će to završiti. Studenti prvi put kad se susretnu s mačevanjem, onda su oprezni. Kad su već iskusni, to je isto u redu jer znaju što rade. Ali prvi put kad osjete da su nešto naučili, e onda je opasno, jer pomisle: 'E, sad nam nitko ne može ništa!' Tad bude riskantno", nastavljala se lekcija. Samo jednom mu se dogodilo, iako, on tad nije bio niti prisutan, da je pala krv, uoči "Tri mušketira".
"Zagrijavali su se prije probe i mislim da je to bio Goran Navojec, dobio je porezotinu mačem blizu lica." Za sebe Sanjin Kovačić kaže da je danas službeno u mirovini, da je u sportu postigao sve što se dalo; bio je natjecatelj, sudac i u Jugoslaviji i međunarodni, bio je tajnik, reprezentativac, a u svom klubu "Zagrebačka škola mačevanja" trener je i danas.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Skoro isto toliko vrijedan je i onaj njegov dio u kojem si je mačem izborio put u umjetnost. Ničega od toga vjerojatno ne bi bilo da njegova sestrična Zvjezdana sredinom '80-ih nije studirala na Akademiji dramskih umjetnosti. "Ona je 1985. trebala postaviti predstavu za jedan ispit. Bio je to 'Hamlet'", pričao je. A ako je bila riječ o "Hamletu", znači da je bilo i mačeva, i to starih, glomaznih, poput onih iz srednjeg vijeka, pa su rekvizite posudili iz Gavelle, a Kovačić je postavio scenu mačevanja.
"Kosta Spaić je bio ispitivač i na kraju je rekao: 'A to mačevanje, s tim ste malo pretjerali.'" Sljedeći iz svijeta dramske umjetnosti prišao mu je Tomislav Radić, u to vrijeme dekan na Akademiji. Možda je bila stvar u tome što se pročulo za tog "Hamleta", možda u tome što je kod Kovačića baš tad trenirala njegova kći Nika, koja je doduše nedugo potom na skijanju vrlo nezgodno slomila nogu pa je odustala od sporta.
"Ali je krenulo, makar i pro bono, zamolio me da eksperimentalno vodim mačevanje za neku skupinu studenata. U isto vrijeme nazvao me moj stariji kolega iz Beograda, Stanislav Živković, povjesničar umjetnosti, inače mačevalac u Crvenoj zvezdi. Čak je u jednom trenutku vodio i reprezentaciju. Kako je za 1986. godine HNK za Dubrovačke ljetne igre pripremao dramu 'Romeo i Julija', zamolio me da malo pripremim zagrebačke glumce. Ispalo je da su to bili Vili Matula i Dejan Aćimović. Pa sam ih malo učio", pričao nam je dalje Kovačić.
To je definitivno bilo to. Akademija ga je 1992. angažirala da im predaje mačevanje kao predmet. I to nije bila šala, jedne godine nekoliko studenata dovelo se u situaciju da im visi godina zbog toga što su pali jer se nisu pojavljivali. Po dva sata tjedno, kolokviji, ispiti, ocjene... Njegova karijera sveučilišnog predavača potrajala je sve do 2007.
Odškolovao je svu silu mladih glumaca; Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Goran Navojec, Edvin Liverić, Adam Končić, Lucija Šerbedžija, Ana Boban, Ana Kvrgić, Kristijan Potočki, Dora Lipovčan, Luka Dragić, Radovan Ruždjak, Marija Borić, Mario Mirković, Boris Mirković, Krunoslav Klabučar, Nataša Dorčić...
"Ne znam zašto im je bilo tako važno mačevanje. Intimno, mislim da je bilo to što se u to vrijeme rat zahuktavao, nekoliko se predavača angažiralo u Bedemu ljubavi, manjkalo im je ljudi za program, pa kad je već krenulo, onda se to zadržalo 15 godina". Čak je 150 studenata kojima sam dao ocjenu iz mačevanja. U '90-ima su se nizale predstave "Hamlet" Joška Juvančića, "Tri mušketira" Janusza Kice, "Kralj Lear" Ivice Kunčevića... "Tri mušketira", otkrio nam je Kovačić, zapravo je bila predstava izrazito visokog rizika.
"Izuzev baletnih predstava, to su bili najzahtjevniji projekti zbog grupnih scena. Listao sam literaturu kako bih proučio kako su se organizirali dvoboji u 16. i 17. stoljeću. U jednoj ruci su imali rapir, a u drugoj ili mali štit ili kakav plašt omotan oko ruke da se zaštite, ili bodež, a nekad fenjer ako je bio mrak. E to, taj fenjer, to se Kici baš svidjelo.
Imali smo scenu četiri mušketira noću u šumi protiv one skupine Engleza, četiri protiv četiri, grupni sukob. A ovi u kazalištu su si stali čupati kosu zbog osam fenjera, mislili su da će sve planuti, zastori... Bilo je to komplicirano i zbog sukoba četiri protiv četiri, ukrštanja tolikih putanja, a sve na vrlo ograničenom prostoru", detaljno je opisivao.
No na kraju nitko nije ostao bez nekog dijela tijela. Potom su ga stali angažirati sve u šesnaest; "Robin Hood", "Opasne veze", "Mačak u čizmama", "Cyrano de Bergerac", "Dolazak Hrvata"... Od HNK u Zagrebu i Osijeku do Gavelle, Trešnje, Male scene. "Znate, nije to nimalo slučajno, to što je mačevanje toliko prisutno, pa time i tako važno. Sve je počelo s elizabetanskim kazalištem i jasno je da zbog toga većina tih izvornih predstava ima neku mačevalačku pozadinu", objasnio nam je.
Što se tiče onog sportskog dijela njegove karijere, jasno mu je, kaže, cijeli život da je ovo mala zemlja s malom tradicijom mačevalaštva, pa se onda ne možemo nadati nekakvim spektakularnim rezultatima, kao u, npr., košarci, nogometu, vaterpolu. Ipak, primijetili smo, nije li prvi Hrvat koji je ikad osvojio medalju na olimpijskim igrama bio upravo mačevalac?
"Tako je, iz sablje. Bile su to Olimpijske igre u Parizu 1900. i Milan Neralić osvojio je brončanu medalju. To je bilo natjecanje u konkurenciji učitelja mačevanja, a paralelno su bili i amateri. Vi zato u mnogim povijesnim knjigama nećete naći Neralića jer tamo prikazuju samo amaterski program. Ali to jest olimpijska medalja, doduše za Austro-Ugarsku", uputio nas je Kovačić.
A onda nam je, napomenuvši da se u mačevanju doista oduvijek stradavalo neusporedivo manje nego, recimo, nogometu danas, ispričao kako je bio svjedok kad je zlatni sovjetski olimpijac Vladimir Smirnov na Svjetskom prvenstvu u Rimu 1982. izgubio život.
"Nastupao je protiv Matthiasa Behra iz SR Njemačke. Bilo je izjednačeno nakon dvije borbe. S druge strane vidim da Francuzi vode protiv Mađara 3-0, što je bila senzacija. Na tren se premjestim tamo, kad samo koju minutu poslije začuje se na razglas da se prekidaju sve borbe. Mislio sam prvo da su Crvene brigade postavile bombu ili nešto slično. A onda sam shvatio. Obojica su bili krupni, skoro 190 centimetara visoki, po 90 kila. U jednom srazu floret Nijemca pogodio je prsa Sovjeta, ali kako su bili u zaletu, floret se svija, puca i ta krhotina floreta ovog Nijemca u zaletu se probila kroz masku, kroz oko, sve do mozga Sovjeta", ispričao je.
Otada su uveli nova pravila, oštrice su sad valjda stotinjak puta otpornije na pucanje, maska je otporna na 1600 N, odijelo na 800 N i više nije bilo nesretnih slučajeva. No to je samo pola priče o Kovačiću. Ovaj čovjek zbog mačevanja je kao mladić prekinuo studij fizike, a nije da nije imao žicu. Uvijek se nekako vraćao astronomiji i astrofizici.
Neko je vrijeme radio u Zvjezdarnici u Zagrebu, četiri godine bio je urednik časopisa Čovjek i svemir, jurio je na pomrčine Sunca i slične događaje. A tek kompjutori... 1985. nabavio je Spectrum, pa Atari, pa prvu generaciju PC-a. "Ne znam. Dandanas nisam siguran jesam li učinio pametno što sam odustao od fizike. A opet, u ovome sam postigao sve, proputovao sam svijet, onako možda nikad ne bih dogurao dalje od asistenta na 'Ruđeru Boškoviću'."