Bila je 1977. godina i filmska ekipa Lordana Zafranovića tražila je iskusnog, pouzdanog trenera mačevanja za glumce na snimanju filma "Okupacija u 26 slika" u Dubrovniku. Izbor je bio lak. Kao organizatora, praktično koreografa scena mačevanja, angažirali su Vladimira Mažuranića, tada 62-godišnjaka, vrlo iskusnog bivšeg olimpijca, koji je nastupio 1936. u Berlinu. A on je sa sobom uzeo pomoćnika iz kluba, jer posao nije bio jednostavan.
"Imao sam tada 23 godine. Sjećate li se one scene u mačevalačkom klubu u Dubrovniku? Bio je tamo taj Čeh Hubička, glumio ga je Stevo Žigon, koji se dodvoravao talijanskim okupatorima, pa onda Niko, kojega je glumio Frano Lasić, pa Milan Štrljić kao Talijan Toni. E, Lasića i Štrljića baš ja sam podučavao osnovnoj tehnici mačevanja, a kako ih u tako kratkom vremenu nije bilo moguće obučiti tako dobro da bi mogli prikazati jednu kvalitetnu borbu, oni su svoje likove tijekom mačevanja glumili kad bi bili bez maske. A kad bi bili s maskama, to smo zapravo bili kolega iz kluba i ja", ispričao nam je Sanjin Kovačić svoj ulazak u svijet glume preko sporta koji je obilježio njegov život.
On je danas otprilike u godinama u kojima je Mažuranić bio kad ga je Zafranović angažirao na snimanju svog remek-djela, koje je prikazano i u Cannesu. A u toj dobi njega HNK danas angažira kao vrhunskog stručnjaka, najstarijeg aktivnog mačevalačkog trenera u Hrvatskoj, kako bi glumcima uoči predstava objasnio temelje mačevanja i kako bi im smislio praktičnu koreografiju borbi u predstavama koje uvježbavaju.
Slučajno je baš "Okupacija u 26 slika" takav film koji bolje nego išta pokazuje koliko je iskusni i vješti mačevalac neophodan za vrhunsko dramsko ostvarenje ako su u scenariju mačevi. Upravo scena s mačevanjem otvara radnju u filmu, kad Hubička kao trener floretom ošine Mihu po leđima, na što mu prilazi Niko i pita što mu je, jer taj je udarac protiv pravila.
"Ova viteška disciplina podrazumijeva nadasve osjećanje časti. Ali to nemaju svi. Katkad niti čitavi narodi, kao što je slučaj sa Židovima", govorio je Hubička gledajući u Mihu. To je prvi trenutak u kojem shvaćamo da je dežurni Židov u tom slučaju baš on. "Dočim kod onih iz arijevske rase, to je osjećanje i previše izraženo", tada je pokazivao na Tonija, koji će ubrzo otkriti više političku nego modnu oduševljenost crnim košuljama.
Uloge za briljantan, ali često brutalan i mučan film o divljaštvu fašizma bile su podijeljene. A mladoga Sanjina Kovačića gledala je svjetska filmska krema u Cannesu 1979. Četiri desetljeća nakon snimanja sa Zafranovićem, Kovačić u HNK u Zagrebu priprema svoj dio posla za balet "Elizabeta Austrijska – Sissi" Patricea Barta, koji će se praizvesti 27. ožujka. S Bartom je Kovačević radio i 2016. godine na baletu "Romeo i Julija", kazao nam je Kovačić, i počeo pravo predavanje o mačevalaštvu.
"Kod baleta plaćate danak glazbi da neke akcije mačevanja ispadaju malo banalno, jer ne možete uvijek razviti pravu borbu. Ali u onim trenucima kad se mogla razviti prava borba, tad je to izgledalo stvarno jako dobro", kazao nam je. Potom nam je otkrio da čak i za kazalište to nije nimalo jeftin sport. "U svijetu ima puno izrađivača replika povijesnog oružja, vrlo vjernog određenim razdobljima. Pitanje je, jasno, cijene. Kad smo radili 'Romea i Juliju', rekao sam im da imamo dvije varijante.
Ono što je bilo u kazalištu nije bilo upotrebljivo; bilo je dotrajalo, potrgano, raznovrsno. Trebali smo nešto novo. Rekao sam im da možemo negdje naručiti replike, prvu generaciju rapira iz renesanse, ali cijena je bila 200 ili 250 eura po primjerku, a nama je trebalo 15 ili 16 komada". Naravno da se nisu upuštali u toliki trošak. Odabrali su alternativu, sportske mačeve, koji mogu zavarati jer imaju blještave štitnike.
"Pod reflektorima su izgledali odlično, a i svaki takav mač košta 50 eura. A ovo sad, 'Sissi', e to je već nešto drugo. To je 19. stoljeće, to su sablje, ali i floret, koji tad ulazi u masovnu uporabu. Tako da ćemo sad uzeti 10 ili 12 sablji, isto sportskih, ali da to izgleda kako treba", objasnio nam je. Učitelj mačevanja u HNK Zagreb potom nam je stao objašnjavati koliki problem je sigurnost u predstavi. Nije dovoljno samo to da glumci paze da jedan drugom ne iskopaju oko.
"U predstavi su najčešće golog lica, pozornica je najčešće u polumraku, usto se na njoj nalazi hrpa nekakvih predmeta na koje se glumci mogu spotaknuti. Tu su i neka pravila sigurnosti. Recimo, glumcu se nikad ne cilja oštricom prema licu, uvijek se parira u niskim linijama, ne kvartu ili sikstu", pričao nam je. A nije to bilo sve, jer s glumcima ne možeš niti tad biti siguran, lako se zanesu, kao svi.
"Neki naprosto zaborave da tu nemaju protivnika nego partnera, da to nije borba u kojoj će netko pobijediti nego da je netko već napisao kako će to završiti. Studenti prvi put kad se susretnu s mačevanjem, onda su oprezni. Kad su već iskusni, to je isto u redu jer znaju što rade. Ali prvi put kad osjete da su nešto naučili, e onda je opasno, jer pomisle: 'E, sad nam nitko ne može ništa!' Tad bude riskantno", nastavljala se lekcija. Samo jednom mu se dogodilo, iako, on tad nije bio niti prisutan, da je pala krv, uoči "Tri mušketira".
"Zagrijavali su se prije probe i mislim da je to bio Goran Navojec, dobio je porezotinu mačem blizu lica." Za sebe Sanjin Kovačić kaže da je danas službeno u mirovini, da je u sportu postigao sve što se dalo; bio je natjecatelj, sudac i u Jugoslaviji i međunarodni, bio je tajnik, reprezentativac, a u svom klubu "Zagrebačka škola mačevanja" trener je i danas.
Nastavak na sljedećoj stranici...
