Gorbačov je znao: "Pojest će me bijesni psi iz Partije"
Ako je Rusija zagonetka umotana u tajnu, isto vrijedi i za najpoznatijeg živućeg građanina Mikhaila Gorbačova. Od ožujka 1985. do prosinca 1991. bio je pod neprestanim nacionalnim i internacionalnim povećalom kao vođa Sovjetskog Saveza. Napisao je više autobiografskih knjiga dok je bio na vlasti i napisao još više od umirovljenja. Barem desetak suradnika objavilo je memoare u kojima zauzima istaknuto mjesto. Ipak, usprkos svemu tom promišljanju, ključna pitanja o čovjeku koji je učinio više od bilo kojeg drugog da promijeni Europu i svijet u posljednjoj polovici 20. stoljeća ostaju bez jasnih odgovora.
Kako je tajni reformator odabran od strane duboko konzervativnih starješina da bi bio sljedeći vođa zemlje? Gorbačov je smatrao da je zemlji potrebna temeljita promjena, pa zašto nije brzo razvio program političkih i ekonomskih nakon što je osigurao posao šefa? Zašto nije uspio predvidjeti uspon nacionalista koji su na kraju doveli do raspada Sovjetskog Saveza? Zašto je pristao na ponovno ujedinjenje Njemačke u NATO-u bez traženja nekih velikih ustupaka, osim novca za plaćanje razmještaja sovjetskih vojnika?
William Taubman, profesor na Amherst College u Massachusettsu, koji je osvojio Pulitzerovu nagradu za biografiju Hruščova, fenomenalno je istražio karijeru Gorbačova, uključujući intervjue sa samim čovjekom. Često se oslanja na svjedočenja najbližih pomagača, osobito vatrenog dnevnika Anatolija Chernyaeva, koji otkriva Gorbačova kao čovjeka sklonog promjenama raspoloženja kao i njegove intelektualne proturječnosti. Ali Taubman, piše britanski Guardian, zaključuje da mora ostaviti mnoga pitanja o Gorbačovu neriješenima.
Ovako se Gorbačov 1987. godine povjerio Chernyaevu: "napravili smo rasulo u socijalizmi: ništa nije ostalo od njega", ali je gotovo istovremeno tijekom kriza ponovno čitao Lenjinove govora u uvjerenju da može izvući pouke o tome kako ojačati socijalizam u današnjem kontekstu. Ili uzmite njegov stav prema komunističkoj stranci kada su političari postali sve glasniji u odupiranju promjenama do 1990. godine. Njegovi pomoćnici su ga pozivali da napusti stranku i osnuje socijaldemokratski savez kako bi se kandidirao i zauzeo svoje mjesto. "Ne mogu pustiti tog bijesnog psa s uzice. Ako to učinim, sva ta ogromna struktura bit će okrenuta protiv mene ", rekao im je, koristeći se čak i vulgarnim jezikom kojeg bi često koristio u trenucima ljutnje ili očaja.
Gorbačovljev najveći doprinos bila je sloboda govora i višestranačka demokracija. Na međunarodnoj razini, nije se koristila sila za zadržavanje kontrole nad istočnom Europom kad su vladajuće komunističke stranke počele gubiti vlast. Iza te strategije nalazila se vrsta ruskog izolacionizma koja je bila sušta suprotnost desetljećima sovjetskog internacionalizma. Moglo bi se očekivati da bi takvoj dramatičnoj promjeni prethodila duga rasprava. Ipak, Gorbačov i njegovi kolege teško da su ikad razgovarali o tome. Dan nakon što je Berlinski zid pao, Gorbačov čak nije nazvao Politburo, iako je našao vremena za slanje poruka predsjedniku SAD-a Georgeu Busha, Margaret Thatcher i Françoisu Mitterandu, rekavši kako su čelnici istočnonjemačkih stranaka donijeli pravu odluku. Jednako se ponašao i tijekom pada komunizma drugdje u regiji.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
Jedan od razloga bio je to što je Gorbačov bio zaokupljen i preopterećen kriznim situacijama unutar Sovjetskog Saveza. Ono što je počelo kao revoluciju odozgo, postalo je revolucija odozdo, s uličnim prosvjedima i pobunama koje su se sve teže razbijale. Sve to je izazvalo ogromni otpor konzervativaca u sovjetskoj komunističkoj stranci. Gorbačov je bio pod pritiskom sa svih strana. Taubmanov pristup ovoj tjeskobnoj priči je kronološki i usredotočen na Kremlj. Iako to znači da njegova priča točno odražava kako je Gorbačov taktički manevrirao u visokoj politici, ne ostavlja dovoljno mjesta za opisivanje konteksta svakodnevnog života sovjetskih građana i njihovo sve veće razočaranje reformom što je navelo mnoge Ruse da vide Gorbačova kao agenta uništavanja. Tolika koncentracija na visoku politiku znači da su brojna, obična, pitanja ostala neodgovorena.
Guardian navodi samo nekoliko: zašto su trgovine imale tako ogromnu nestašicu hrane? Kako je crno tržište postalo tako sveprisutno? Što je pošlo po zlu s nastojanjem da dopusti razvoj privatnog poduzetništva i malog poduzetništva pod krinkom zadruga? Knjiga skače od krize do krize baš kao što je to uradio i Gorbačov, ali čitateljima dobro došlo da su napisana i neka tematska poglavlja koja gledaju na ključne teme, uz korištenje znanstvenog pogleda na prošlost, poput uloge masovnih medija u ubrzanom promjenama ili Gorbačovog nespretnog rukovanja baltičkim nacionalizmom ili zašto je (pitanje koje ima ponovnog značaja od 2014.) većina ljudi u istočnoj Ukrajini, pa čak i na Krimu, glasovalo za neovisnost i odcjepljenje od Moskve 1991. godine.
U djelu opsežnom kao ovom, može se činiti razumljivim da neke kontroverzne točke preskoči ili zaobiđe. No, Taubmanov dio o afganistanskom ratu nepotrebno je kratak. Gorbačov je uspješno dogovorio povlačenje sovjetskih postrojbi, dok je osigurao da Mohammad Najibullah ostane na vlasti još tri godine i to nije bilo poniženje nego djelomični uspjeh. Povlačenje je donijelo olakšanje tisućama sovjetskih obitelji koje su se bojale da će njihovi sinovi biti mobilizirani ili ubijeni, ali, poput ostalih Gorbačovih postignuća, nisu osvojili puno zahvalnosti od sovjetskih građana. Poglavlje o pokušaju državnog udara i zatvaranja Gorbačova u njegovu vilu na Krimu u kolovozu 1991 dobiva samo 17 stranica u vrlo dugoj knjizi. Ipak, to uključuje i iznenađujuće velik broj paragrafa špekulacije o tome je li Gorbačov bio nekako sudionik i samo se pretvarao da je u pritvoru (tvrdnja koju su pučisti ispričali u svojoj obrani nakon što je vojni udar propao).
Važna je, iako je Taubman preskače, atmosfera na ulicama Moskve tijekom tri dana trajanja puča. Boris Jeljcin, drugi vodeći reformator, opirao se udaru i nekoliko tisuća ljudi okružilo je njegovo sjedište u ruskom parlamentu kako bi spriječili Jeljcinovo uhićenje, ali pasivnost i fatalizam bili su dominantne reakcije u ostatku Moskve i u drugim gradovima. Jeljcinov poziv na opći štrajk nije imao odjeka. No, Taubman je u pravu kada posveti prostor Gorbačovljevim pogrešnim koracima po povratku u Moskvu i u pravu je kada pita zašto predsjednik nije htio ući u parlament i zahvaliti Jeljcinu i prosvjednicima zbog odupiranja puču. To je još jedno od mnogobrojnih pitanja na koja Taubman odgovara: teško je razumjeti.