Ako je Rusija zagonetka umotana u tajnu, isto vrijedi i za najpoznatijeg živućeg građanina Mikhaila Gorbačova. Od ožujka 1985. do prosinca 1991. bio je pod neprestanim nacionalnim i internacionalnim povećalom kao vođa Sovjetskog Saveza. Napisao je više autobiografskih knjiga dok je bio na vlasti i napisao još više od umirovljenja. Barem desetak suradnika objavilo je memoare u kojima zauzima istaknuto mjesto. Ipak, usprkos svemu tom promišljanju, ključna pitanja o čovjeku koji je učinio više od bilo kojeg drugog da promijeni Europu i svijet u posljednjoj polovici 20. stoljeća ostaju bez jasnih odgovora.
Kako je tajni reformator odabran od strane duboko konzervativnih starješina da bi bio sljedeći vođa zemlje? Gorbačov je smatrao da je zemlji potrebna temeljita promjena, pa zašto nije brzo razvio program političkih i ekonomskih nakon što je osigurao posao šefa? Zašto nije uspio predvidjeti uspon nacionalista koji su na kraju doveli do raspada Sovjetskog Saveza? Zašto je pristao na ponovno ujedinjenje Njemačke u NATO-u bez traženja nekih velikih ustupaka, osim novca za plaćanje razmještaja sovjetskih vojnika?
William Taubman, profesor na Amherst College u Massachusettsu, koji je osvojio Pulitzerovu nagradu za biografiju Hruščova, fenomenalno je istražio karijeru Gorbačova, uključujući intervjue sa samim čovjekom. Često se oslanja na svjedočenja najbližih pomagača, osobito vatrenog dnevnika Anatolija Chernyaeva, koji otkriva Gorbačova kao čovjeka sklonog promjenama raspoloženja kao i njegove intelektualne proturječnosti. Ali Taubman, piše britanski Guardian, zaključuje da mora ostaviti mnoga pitanja o Gorbačovu neriješenima.
Ovako se Gorbačov 1987. godine povjerio Chernyaevu: "napravili smo rasulo u socijalizmi: ništa nije ostalo od njega", ali je gotovo istovremeno tijekom kriza ponovno čitao Lenjinove govora u uvjerenju da može izvući pouke o tome kako ojačati socijalizam u današnjem kontekstu. Ili uzmite njegov stav prema komunističkoj stranci kada su političari postali sve glasniji u odupiranju promjenama do 1990. godine. Njegovi pomoćnici su ga pozivali da napusti stranku i osnuje socijaldemokratski savez kako bi se kandidirao i zauzeo svoje mjesto. "Ne mogu pustiti tog bijesnog psa s uzice. Ako to učinim, sva ta ogromna struktura bit će okrenuta protiv mene ", rekao im je, koristeći se čak i vulgarnim jezikom kojeg bi često koristio u trenucima ljutnje ili očaja.
Gorbačovljev najveći doprinos bila je sloboda govora i višestranačka demokracija. Na međunarodnoj razini, nije se koristila sila za zadržavanje kontrole nad istočnom Europom kad su vladajuće komunističke stranke počele gubiti vlast. Iza te strategije nalazila se vrsta ruskog izolacionizma koja je bila sušta suprotnost desetljećima sovjetskog internacionalizma. Moglo bi se očekivati da bi takvoj dramatičnoj promjeni prethodila duga rasprava. Ipak, Gorbačov i njegovi kolege teško da su ikad razgovarali o tome. Dan nakon što je Berlinski zid pao, Gorbačov čak nije nazvao Politburo, iako je našao vremena za slanje poruka predsjedniku SAD-a Georgeu Busha, Margaret Thatcher i Françoisu Mitterandu, rekavši kako su čelnici istočnonjemačkih stranaka donijeli pravu odluku. Jednako se ponašao i tijekom pada komunizma drugdje u regiji.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
