"Haider mi je rekao: Hrvat ste? Pa ja tamo imam Hypo banku!"
Odmah se zaputio za šank u kazališnoj kantini i naručio kavu, mrmljajući koliko je već odmaklo to jutro.
"Kladim se da s gradilišta neki radnici već idu kući nakon što su završili cijelu smjenu", kazao je Tomislav Petranović.
Večer prije nacionalni prvak nastupio je kao Vikont de Valmont u premijeri baleta "Opasne veze" i s plesačima i koreografom Giorgiom Madijom doživio "standing ovation". Iza sebe je imao večer totalnog emocionalnog pražnjenja, vjerojatno se satima vrtio u krevetu, premotavao film je li dobro bilo ono ili je još malo bolje moglo biti ono drugo.
Posebno u ovom baletu. Jer Madia je takav tip da koreografiju radi filigranski. Pola minute predstave, što smo ih vidjeli na probama, radio je s plesačima cijeli dan. A koliko ono traje predstava?
"Dva sata, a ja osjećam kao da mi gori pod petama. Imam mnoštvo koraka, mijenjam partnere i partnerice. Madia, ipak, za sve to ima snažan razlog, svjestan si da čovjek ima odličan ukus, da će to na kraju dobro izgledati, i izgleda, zato i prihvatiš to 'mučenje'. Taj čovjek tako nevjerojatno govori, on priča u bojama", sumirao je Petranović dva mjeseca rada i premijeru pred punom dvoranom dok je miješao kavu.
"Ovo je izuzetno teška uloga. Moram proći od gada, do nekoga tko naglo postane romantičan i to sam otkrije, do ponovnog gada s egom i prihvaćanja svoje sudbine."
Poklopilo se da posljednjih godina u tom procvatu Baleta HNK prolazi niz baletnih i koreografskih veličina, koji se poznaju već desetljećima. Kao da je riječ o generacijskim okupljanjima; direktor Leo Jakovina, on sam kao nacionalni prvak, pa Leo Mujić, Vladimir Malahov, sada Madia...
"Okupljanja? Malo da. Hahaha!"
Unatoč tolikim ljudima koji ga poznaju, bilo nam je zanimljivo kako to da nitko ne zna iz kojeg je on kvarta u Zagrebu.
"Zato što sam iz Centra", i opet se smijao.
"Rijetko ćete koga čuti da kaže: 'E, ja sam iz Centra.' Takav teško da će imati ekipu. Ja je svakako nisam imao, npr. u srednjoj školi. U osmom razredu morao sam se prebaciti iz jedne škole u drugu jer nisam imao termin u baletnoj školi. U srednjoj sam išao u muzički razred i stalno smo išli u kazalište. U trećem i četvrtom sam išao na državne ispite, jer sam tada već bio u Münchenu. Ispada kao da sam odrastao u cirkusu. Ima tu sličnosti", zamislio se.
U njegovoj biografiji opće je mjesto da je kao mali plesao kod Tihane Škrinjarić. Ali ima tu i jedna kvaka.
"Tamo sam čak plesao s Editom Cebalo. Ple-sa-o! Malo je aktivnih plesača koji to još mogu reći. Bok-te-neće, već sam institucija", uhvatio se, kao, za glavu zbog godina. Cebalo je prije nekoliko godina rekla da "s ponosom može reći da su njeni prvi učenici bili" upravo on i Edina Pličanić. Poklopilo se da mu je Cebalo bila nastavnica tjelesnog u osnovnoj, a prvi put ikada nastupio je još kao mali, na Festivalu djeteta 1983. Malo je, međutim, poznato da je, umjesto da završi u baletu, njegov poziv umalo ispao judo.
"Moj brat blizanac i ja imali smo šest godina kad smo počeli trenirati u AJK 'Mladost'. Trener nam je bio Mladen Markač, e, baš on, ali su me izbacili jer sam se tukao. Zašto? Pa, recimo, ja si lijepo sredim kimono i onda dođe netko i počne mi ga vući. Ja kažem: 'Nemoj mi vući kimono, lijepo sam si ga uredio.' A on nastavi", nije morao reći kako je to završavalo.
Već tada je bio klinac kojega je voljela scena, dapače kamera. On je bio onaj mali iz reklame još u Jugoslaviji za namaz "Mandi". Bio je i onaj dječak koji se skrivao ispod klavira u Vrdoljakovim "Glembayevima". I onda, rekoše, poslat će ga na balet. Prisjetili smo se da je Madia nedavno o svojim počecima u baletu govorio da je mjesecima morao "polako dizati nogu gooore, pa je polako spuštati dooolje". A vani su bili prijatelji, sunce, dok se on unutra držao za gredu i pitao se: "Zar je to život? A rekli su mi da je to baš zabavno!"
"Da. U tim trenucima trebaš osjetiti, kao, nekakvu pasiju. A ja nisam imao čak niti njegove pukotine, nego friško ofarbani zid, s najgorom neonskom rasvjetom iza sebe, kao iz kakvog horor filma, kao iz nekog podruma u kojem se netko objesio. A oko mene sve curice. I još sam trpio bulling od tih curica."
Ozbiljno!? "Pa da! 25 klinkica me je natjeravalo da će me lemati, a bile su moje godište, znači bile su veće od mene jer curice prije narastu. Doslovno sam morao čekati u zahodu do početka sata. Bio sam jedini dečko, pet godina prije mene nije bilo nijednoga. Tek pet godina poslije došao je sljedeći, bio je to Leo Jakovina. Lijevale su mi vodu u cipele... Da, sad zvuči smiješno, ali bio je to baš teški bulling", razgovor je postajao sve zanimljiviji.
Danas kada na ulici sretne neku od njih, bude joj neugodno. Ali, OK, u jednom trenutku su ga curice pustile na miru. Na red je došao bulling dečkiju, niti danas nije siguran koliko je doista bilo "tek zaj***a" ono sa zaključavanjem u ormarić. Petranović, međutim, nije bio krhak, nego posebno tvrd orah i žestoko se branio.
S devet godina je krenuo na balet nakon što je obiteljskoj prijateljici, dok je gledala balet, mrtvo hladno rekao: "To mogu i ja." Ispalo je da doista može bez vježbanja kopirati čak i "manej" ili piruete. Imao je odličnu koordinaciju, bio je vunderkind. I zato je prvom prilikom šmugnuo na audiciju u München, kad je napunio 16, znači 1992. Zašto tako brzo?
"Eto, htio sam pobjeći odavde. Bio je to 'Ballett-Akademie Hochschule für Musik und Theater', isto ono gdje je pet godina poslije mene išao Leo."
U to doba nastava za dečke u Zagrebu nije bila dovoljno zahtjevna; premalo vježbi s muškim skokovima ili pas de deux. Došao je, otplesao i primili su ga. Iskreno im je rekao da baš nema novca, pa su mu dali i stipendiju.
"Platili su mi stan i školu, bio sam tamo godinu dana i jeo kruh i med", pričao je.
Četiri mjeseca je bio u Münchenu kad je otišao na audiciju u Beč, u Wiener Staatsballett. Onako usput, u zavisnom dijelu složene rečenice rekao je da je bio među 200 kandidata za tri mjesta. Dobio je posao, a njima je ubrzo postalo jasno koliko su pogodili. Već za tri ili četiri godine došao je do glavnih ulog.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Časopis "Tanz" ("Ples") 2000. godine proglasio ga je plesačem godine, a onda su se i stariji kolege umjetnici, njih 10, jer takve su propozicije, za njega založili, predložili su ga za austrijsko državljanstvo i on ga je 2001. i dobio, "za posebne zasluge za kulturu Republike Austrije". Bilo mu je tek 25.
"Život u Beču? Najbolja kvaliteta življenja, da, ali tek kad si u penziji", smijao se.
Upoznao je tamo i Jörga Haidera
"Iz Hrvatske ste? Ja tamo imam Hypo banku, pričao mi je i par godina poslije toga čujem kaj se desilo. Rekoh, i ne čudi da je tako ispalo kad je tako lijepo pričao o Hrvatskoj", briljantan otrovni smisao za humor ima nacionalni prvak HNK. Najviše je, kaže, na galama plesao "Pas de Deux" od Čajkovskog. Nastupao je s etualom Pariške opere, uopće diljem Europe. Što se tiče Beča, Zaklada Nurejev odabrala ga je za "Labuđe jezero", pa za "Raymondu", puno je radio s Johnom Neumeierom, danas intendantom baleta Hamburške opere. S Jiříjem Kyliánom radio je "Petite mort": "On je stvarno divan čovjek, nevjerojatan. I kao osoba i kao koreograf i kao umjetnik. Poželiš da su svi takvi."
Nakon 10 godina u Austriji jednog je dana naprosto odjurio na audiciju za Portugalski nacionalni balet u Lisabonu. Grad na moru, toplo vrijeme, OK, riješeno, ide on...
"Imao sam stan točno na kraju tramvajske linije 28", tu smo mu već opako zavidjeli.
To je ona čuvena linija "Praça Martim Moniz-Graça-Estrela-Campo de Ourique", stara skoro 90 godina koju ste bar nekoliko puta gledali u dokumentarcima kako se kilometrima provlači uličicama povijesne jezgre Lisabona. Svjetska atrakcija.
"Njime bih se vozio do kompanije u centru grada. Osjećao sam tako dobru vibru, ljudi su bili simpa... Uvijek bih si mislio: 'Vaaauuu!', dok bih gledao te beskrajne stare zgrade", opisivao je Lisabon.
"Jedino je bilo nezgodno kad moraš raditi, a vani je lijepo vrijeme. A tamo je uvijek lijepo vrijeme."
Blistao je od sreće dok je pričao o Lisabonu, kao da ga, evo baš sad, obasjavaju zrake sunca s obala središnjeg Atlantika, gdje je proveo osam godina. Plaća mu je bila nešto niža u Beču, ali mu je zbog cijena standard bio još i bitno viši. Još jednom je prošao Europu, SAD, Rusiju, 2006. godine su nastupili pred kraljevskom tajlandskom obitelji. Bilo mu je predivno?
"Mislio sam da ću tamo ostati, kupiti stan. Ali nakon nekog vremena skužiš da vrijeme ne čeka. Nedostajala mi je obitelj u Zagrebu; majka i otac, brat i sestra, nećaci... Nikad nisam mislio da ću biti osoba koja je, ono, homesick", zastao je na tren.
Problem je bio u tome što je Lisabon malo izvan ruke, avionom izgubiš više od jednog dana da odeš bilo kamo. Profesionalno je bio zanimljiv, kaže, iako nemaju takvu tradiciju klasičnog baleta kao u Hrvatskoj, koja je iz doba Jugoslavije naslijedila pristup onom apsolutno najboljem, u Rusiji, a istodobno je imala i otvorena vrata na Zapad.
Portugal je, međutim, imao odličan moderni ples. Tako je Vasco Wellenkamp sa svojim "Baladama koje donosi vjetar" gostovao u HNK u Zagrebu dok je on još bio tu, kad mu je bilo tek 16, a baš on dočekao ga je i kao direktor u Lisabonu. U Portugalu je bio miran i sretan. Tu nam se upalila lampica, seže li možda još iz tog doba Petranovićevo poznanstvo s današnjim prvakom Baleta HNK u Zagrebu Guilhermeom Gameiroom Alvesom i njegovom suprugom Ivom Vitić Gameiro?
"Itekako! Kad sam ga upoznao, bio je još 'beba'. Guilhermo ima brata i mi smo u kompaniji bili najbolji prijatelji. Guilherme je izuzetno zreo, nevjerojatno drag i dobar čovjek. Ja sam njima, Ivi i njemu, bio kum na vjenčanju. Iva je došla par godina poslije mene kao mlada balerina. Ja sam mu predložio da ide u Zürich u školu", rekao je Petranović, beskrajno ponosan na ovo posljednje, jer to je u Guilhermovu životu bio pun pogodak.
"Kod njih doma slavio bih Božić i Novu godinu. Njihova mama me je prihvatila, ona i danas dođe ovamo..."
Tu smo se pobojali da će prijeći onu kulersku granicu emocionalnog. Ne zove je valjda i on "mama"...
"Ne, ja je zovem Kristina", rekao je.
"Ali i oni je zovu Kristina, hahaha! Ona je super žena. Kad je nazoveš 'mama', pogleda te kao: 'Ma, koga ti zoveš mama!?'"
Ali zbog obitelji koja mu je nedostajala u Zagrebu, vratio se u svoj rodni grad na, tako je ispalo, redovita generacijska okupljanja u Baletu, ne kao posljedica "starosti", nego impresivnih karijera i iskustva tih ljudi. Petranović, kaže, i dalje uživa u životu, kao sad u "Opasnim vezama", prije nekog vremena u "Dervišu i smrti" u Splitu... cijeni svaki trenutak.
"Sve je dobro dok se život još kreće uzlaznom linijom."