Kad Leo Mujić (1975.) ulazi u praznu aulu zagrebačkog HNK, ulazi plesač. Samopouzdanjem pokreta što ispunjava prostoriju. Iako više ne nastupa, što zbog godina, a više zbog toga jer se "okrenuo nečemu drugome".
"I ne nedostaje mi nimalo", mirno kaže koreograf, jedan od najzapaženijih, bez sumnje najintrigantnijih autora u ovoj sredini. Povod razgovoru je premijera Mozartove opere "Čarobna frula", prve ovogodišnje operne produkcije HNK, koju s matičnim ansamblom režira Krešimir Dolenčić, dirigira maestro Nikša Bareza, a kostimograf i scenograf je Simon Bejer. Mujić je, naravno, koreograf u predstavi - iako naglašava da je više riječ o "scenskom pokretu nego koreografiji, jer na sceni nema školovanih plesača", pa se mora odrediti prema specifičnostima opernog žanra.
"Postoje zakonitosti položaja u kojima se operni solisti moraju nalaziti kako bi izveli teške koloraturne Mozartove arije. Tu sam da osmislim pokret u okvirima režije Krešimira Dolenčića i scenografije Simona Bejera. I izuzetno mi je zanimljivo biti okružen ovakvim timom i učiti. Jer Dolenčić radi kvalitetan spoj vlastite, autentične fantazmagorije i poštovanja prema inherentnom klasicizmu, kaže Mujić koji je, kao autor upadljivog, unikatnog stila briljirao (nagrađivanim) koreografijama Krležinih "Glembajevih" ili Tolstojevom "Anom Karenjinom"- ako spominjemo tek relativno nedavne produkcije zagrebačkog HNK.
"Biti osoba broj jedan u piramidi produkcije nije uvijek i najinteresantnija pozicija. Poticajno je, naime, staviti vlastite koreografske sposobnosti u službu nečije ideje".
Ali je možda "lakše" u piramidi produkcije biti totalni autor?
"Možda. To nije uvijek interesantno, ali te kao umjetnika pokreće naprijed", govori koreograf.
Kakva je onda pozicija baletnog plesača "reproduktivca"? U svakoj je reprodukciji implicitno autorstvo, ali dominacija autorstva nad izvedbenim dijelom intrigira…
"Svaki plesač mora shvatiti što je, zapravo, reprodukcija klasičnog baleta: ono baletno tijelo iz kojega se teško može van, negdje 'naprijed'. To je teško. A baletni trening je najbolja vrsta treninga za plesače, ne bi li se održalo tijelo i pomicala ljestvica zahtjevnosti. Razina zahtjevnosti suvremenih koreografa se, naime, toliko uzdigla da nije lako odgovoriti na sve autorske prohtjeve. Zato podržavam izbor ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine koji stalno, različitim autorskim kreacijama, postavlja nove izazove ovome ansamblu. I on napreduje, odlično. Ukratko, baletni plesač onoliko vrijedi, koliko je koreografskih stilova interpretirao ili sukreirao".
A Mujićeva interpretacija drame "Glembajevi" Miroslava Krleže, nedvojbeno je pomakla mnoge razine umjetničke, estetičke percepcije kod nas. Pitanje baleta kao forme, koreografije kao metode, pristupa operi kao literaturi. Mujić je imao hrabrosti suočiti se s Krležinom rečenicom. Koji mu je onda aspekt bio najteži u prilagodbi?
"Ah. Činjenica da nisam, naravno, mogao prikazati sve što je Krleža 'rekao' u drami. Moraš ući i napraviti svojevrsni 'šoping prioriteta' među tim bujnim rečenicama. Nekada sam dugo stajao nad njima shvaćajući, sa žaljenjem, da nema šanse da ih 'postavim' na scenu. Jer bi to jako odužilo tijek izvedbe, a ne vjerujem u one predstave koje traju jako dugo. Baletna predstava je sva u ritmu. Ritam je najvažniji, a muzika je baletni zakon", objašnjava Mujić koji je, primjerice, u 'Glembajevima' vrlo promišljeno koristio muziku Rahmanjinova "jer je po biografiji i svom muzičkom stilu 'čisti' Leone Glembay. Njegovi su klavirski koncerti puni iznenađenja, napada bijesa, anksioznosti, panike, melankolije, nježnosti… Zato je savršeno je 'odradio' spoj Krležinog teksta i emotivne interpretacije", objašnjava Mujić pa komentiramo kako se Krležu, zapravo, ovdje čita slabo.
Malo ga se "radi", puno o njemu brblja… ali zašto ga se malo uprizoruje?
"Zato što je aktualan", veli naš sugovornik, koji već pet godina živi u Zagrebu pa ga kao, "adaptivnog Zagrepčanina", pitamo za dojam suvremene glembajevštine. zelenokadrovske snishodljivosti, memle građanskih salona?
"Zagreb ima taj neki skriveni personalitet, čas se voli zamišljati kao da je ' na konju', čas u salonu; ali vječito u toj glembajevskoj izmaglici. Izmaglici marijaterezijanske feudalne realnosti", kaže Mujić kojemu je trenutno nemoguće zamisliti da bilo gdje ima "trajnu adresu".
"Izgubio sam osjećaj pripadnosti takve vrste. Toliko sam dugo 'svugdje', da ne pripadam više nigdje. Rođen sam i odrastao u Beogradu, odrastao sam u Jugoslaviji kao čitava moja generacija. Ali nakon nekog vremena provedenog u Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj, ne znate više gdje ste zapravo. A ako me pitate gdje se dobro osjećam, izabirem Berlin. Ako se ikad negdje 'stacioniram', moglo bi to biti ondje," glasno razmišlja naš sugovornik, ali ga vraćamo na teren formativnih godina i zajedničke kulturnopolitičke povijesti.
Sjećamo se, u 1980-ima, kad su Beograđani dolazili na more, osjećala se ta upadljiva razlika, već među djecom, između formativnih kulturnih sredina. Mujićevi roditelji su Dalmatinci koji su u Beograd došli na studij i ostali "za život", ali su ljeta provodili u Hrvatskoj…
Nastavak na sljedećoj stranici...
