Boljšoj balet je umjetnički Olimp i sigurno ne bi bio problem pronaći lijepi broj plesača voljnih prodati dušu za mjesto prvaka baleta u tom najprestižnijem svjetskom ansamblu. Ipak, kad je 1987. tadašnji ravnatelj Boljšoj baleta pozvao 19-godišnjeg mladića da mu bude prvi plesač, ovaj mu je odvratio: "Ne. Sad je prekasno. Ostat ću sa svojom skupinom".
Vladimir Malahov nije zaboravio da je u akademiji Boljšoja vježbao deset sati dnevno, šest dana u tjednu, od svoje desete do osamnaeste godine, a potom su ga odbili primiti u ansambl Boljšoja. Primio ga je, međutim, manje prestižni Moskovski klasični balet, i to kao najmlađeg prvaka baleta u svojoj povijesti. Dao mu je stan i plaću, a on je uzvratio nizom zlatnih medalja sa svjetskih natjecanja. Tek tad se Malahova sjetio i Boljšoj, ali mu nije pomogla ni dvostoljetna tradicija.
Mladić je odlučio da je prekasno i tu je bio kraj razgovora. Desetak godina poslije svijet ga je slavio kao "najboljeg plesača stoljeća", najavljujući ga uz povijesna imena poput Nižinskog, Nurejeva i Barišnikova. Malahov je danas ugledni baletni koreograf i u dobi od 49 godina, nevjerojatno, još pleše. Taj i takav čovjek u HNK u Zagrebu upravo postavlja svoje prvo "Labuđe jezero" u životu kao koreograf.
"Dok sam 12 godina vodio Državni balet u Berlinu, upoznao sam nekolicinu hrvatskih plesača: Lea Mujića, kojemu sam prvi dao priliku da koreografira, te Ronalda Savkovića i Leonarda Jakovinu koji su kada sam preuzeo mandat već bili dugogodišnji vodeći solisti u ansamblu Državnog baleta. Nakon mog odlaska iz Berlina, Leonard Jakovina je ubrzo također napustio Berlin postavši ravnatelj Baleta zagrebačkoga HNK. Rekao mi je tada: 'Razmisli bi li radio Labuđe jezero.'"
Malahov je 26 godina poslije dospio u Zagreb, pršteći od motiva: "U Zagrebu želim napraviti nešto posebno, da publika to zapamti, da bude posebno, ljepše, primamljivo i kritici i publici, da dosegne jednu posebnu razinu." Spektakularan život počeo je 1968. u Krivoj Rogu, industrijskom gradu u današnjoj Ukrajini, kad je njegova majka u trudovima u noći 7. siječnja zaželjela nešto. Prema ruskoj narodnoj predaji, ako je božićna noć vedra, želje se ostvaruju.
"Najveća želja moje majke bila je da postanem baletni plesač i, još i više, da budem zaštićen dok prolazim kroz život", kazao nam je. Prva joj se želja, više je nego jasno, obistinila. Zapravo se to može reći i za drugu, jer se Malahov prvi put u karijeri ozlijedio tek u 33. godini, u dobu kad mnogi već moraju odustati od baleta. Vrlo blag u nastupu, ali na očigled neopisivo snažan čovjek, očito je sazdan od čvrstog materijala. Ipak, ništa mu nije palo s neba.
"Podnijela je jako velike žrtve dok sam se školovao. Roditelji inženjeri plaćali su mi školu, iako je bila riječ o Sovjetskom Savezu. Morali su mi plaćati i internat. Samo na to odlazilo joj je 68 rubalja, a inženjerska plaća joj je bila 120 rubalja. Povrh toga su dolazili stanarina, hrana, bilo je to jako puno novca na samo jedno dijete, a podizali su još i brata", ispričao nam je.
Majka ga je na balet dala već s četiri godine. Dobro, bio je to više nekakav dječji ples, u kostimima zečeva, miševa, plišanih medvjedića. "Ples oko božićnog drvca i takve stvari", prisjetio se. Oko sedme godine već se počelo ozbiljno vježbati, a 1978. pala je odluka, dječak odlazi u Boljšoj na iscrpne ispite. U prvom dijelu, kad su vidjeli koliko je gibak, nastavnicima je pala vilica do poda. U Boljšoju takvog desetogodišnjaka nisu pamtili. Liječnički pregled prošao je rutinski.
A onda je na red došao ples. Za taj dio Malahov je imao takvu tremu da se niti ne sjeća kako je otplesao. I ušao je u tako elitni krug da je u internatu bio sam on i još četvorica dječaka. U prvo vrijeme pod čuvenim elitnim režimom Boljšoja imao je noćne more. Od ponedjeljka do subote, deset sati dnevno... I tako do punoljetstva. Bilo je jasno da je posrijedi čudesan talent mladića. I kad su odlučivali koga će uzeti u ansambl, on je otpao.
U Jacksonu u Mississippiju na natjecanju je od svojih 60 i kusur kilograma izgubio čak pet. Ali se i odatle vratio s medaljom. Oduvijek je, kaže, znao da je pred njim velika budućnost. I kad bi kao dječak s čežnjom gledao djecu na suncu na igralištu. Pa i onda kad su daleko mimo njega kao mladića prohujali i seks, i droga i rock'n'roll, u doba Perestrojke i Glasnosti. I kad je konačno otišao iz Rusije? "Odmah!", ispalio je kao iz topa. Dobro, samo, kad je to bilo?
"Bilo je to 1992. Otputovao sam u Beč. Dva ili tri mjeseca trebalo mi je dok sam uvježbao engleski i njemački, nisam baš imao vremena za sebe. I tada se dogodilo da je netko otpao iz 'Romea Julije' u John Cranko Schule u Stuttgartu. Pitali su me jesam li zainteresiran za Romea. Naravno da sam bio. Već ta prva uloga bila je dovoljna da me uzmu za stalno u Wiener Staatsopernballett, Balet Bečke državne opere", ispričao nam je.
Trebalo mu je samo dvije godine, do 1994., da mu Republika Austrija ukazom austrijskog predsjednika dodijeli državljanstvo. Prije njega to je tako brzo uspjelo samo Rudolfu Nurejevu i Nikolaju Gaurovu, a svijet mu se stao odmotavati pred plesačkim nogama. Kamo god je dolazio, odmah su mu nudili mjesta glavnog plesača. Bio je tek u drugoj polovici dvadesetih. "Bilo je to jako brzo. Nagledao sam se dosta ljubomore.
Govorili su: 'Ah, to je taj tip koji je odmah došao na vrh, taj Rus koji dolazi na Zapad, koji si je umislio da je predodređen biti prvi plesač'. Osjećao sam te noževe u leđima. Ali se nisam borio riječima nego svojim radom. Poslije, nakon što bi ljudi vidjeli da sam bolji od njih, dolazili su mi se ispričavati", nije nimalo uljepšavao. Nacionalni balet u Torontu, Američki baletni teatar Opere Metropolitan u New Yorku, pa Tokio, Moskva, i to i Boljšoj i njegov matični Moskovski klasični balet, Berlin...
Posvuda su za njega čuvali isključivo glavne uloge. Još 1993. jedan kritičar bečkoga Kuriera više nije znao što bi s njim nakon što je briljirao u predstavi "Manon" i naprosto ga je okrunio naslovom "najboljeg plesača 20. stoljeća". "Tih godina sam se širio kao virus, hahaha!", zabavno mu je iz današnje perspektive. Kritičari i svjetski baletni eksperti, koreografi i plesači, opisivali su ga kao čovjeka koji je čista umjetnost, koji leti, stiže na pozornici na svako mjesto na milimetar i na stotinku točno.
"To je film bez ikakve veze sa stvarnosti! Slično kao i 'Crni labud', koji je čisto holivudsko sranje. Da, povremeno se događa da netko s nekim ode u krevet kako bi dobio ulogu, ali to je ipak na vrlo niskoj razini. OK, Natalie Portman jest dobila Oscara za taj film, i sve je to lijepo, zanimljivo, pa i to što je za potrebe filma malo i učila balet. Jasno je i to da je na snimkama donjeg dijela njenog tijela profesionalna baletna plesačica. Drukčije nije moglo.
Jasno je i to da se film potom na sve strane reklamira. Samo, problem je to što se nakon premijernog prikazivanja filma mnoštvo ljudi okupi u Lincoln centru i stane se raspitivati kad će Natalie Portman nastupiti u 'Labuđem jezeru'. Pa da. Doista je tako bilo. Ljudi su je tako doživjeli u tom filmu. Oni uopće ne razumiju da ona nije balerina. Ona ne pleše u 'Labuđem jezeru', ona nikad ne pleše...", na tom je mjestu oponašao razgovor s prosječnim konzumentom popularnih filmova.
A onda je nastavio zamišljeni dijalog: "'Ali vidjeli ste da je plesala!' Jest, plesala je, ali u filmu, ne u stvarnosti", i počinje se opet smijati. Zapravo se može razumjeti ljude koji su cijeli život podredili baletu da su tako osjetljivi na filmove koje vide kao vulgarni prikaz njihove profesije. Njega su, primjerice, ozljede uglavnom zaobilazile posljednjih četvrt stoljeća, pa je ipak prije nekoliko godina morao na operaciju koljena.
"Bila je riječ o križnim ligamentima, koji su se pomaknuli i koje sam tad odlučio srediti operacijom. Trebalo mi je nekih pola godine dok sam opet bio sto posto spreman vratiti se na pozornicu. Ja sam se prvi put ozlijedio s 33 godine, a neki se plesači ozlijede puno ranije. Nastupa se jako puno, u različitim predstavama i takve se stvari događaju. Mislim sam prošao dobro jer jako pazim, izrazito sam discipliniran jer sam svjestan da je karijera plesača vrlo kratka.
Jučer si počeo, već danas si gotov. Zato je u ovoj profesiji jako važno paziti na svoje tijelo. Ono te hrani, tvoj posao počiva na njemu, na tvojim nogama i svemu ostalom", objasnio nam je. Baš zbog kratkoće karijere baletana, on je 2002. godine prihvatio odseliti se u Berlin i postati direktor baleta Državne opere Berlin, a 2004. preuzeti i novoosnovani Državni balet Berlin s ansamblom od 88 plesačica i plesača, nastalim fuzijom triju baletnih institucija.
Kad me ljudi pitaju gdje me sve boli, odgovaram im: 'Posvuda'. Samo što ja na bol više ne obraćam pažnju i nije mi problem", otkrio nam je. Tih godina bio je jedna od poznatijih osoba u životu Berlina. U društvu Nine Hagen dobio je 2003. kulturnu nagradu Berlina. Osnovao je zakladu za borbu protiv side, u čemu je surađivao sa svjetski poznatom filantropkinjom Judith Peabody. Nakon Berlina otišao je u Tokio na godinu dana kao umjetnički savjetnik u tamošnjem baletu.
Svih ovih godina redovito je posjećivao Moskvu, "jer ipak je to glavni grad, središte svega", te Sankt Peterburg, grad u Rusiji koji mu se najviše sviđa. Pitali smo ga kako to da u svom rodnom gradu, u Krivoj Rogu, u jednom trenutku nije bio čak 10 godina. Ispalo je da si, dok se školovao, nije mogao priuštiti ikamo putovati. "Zato me je majka redovito posjećivala", objasnio nam je i to. A onda nam je otkrio da doista jest imao još jedno razdoblje kad ga nije bilo dulje vrijeme.
"Nakon što sam otišao na Zapad, prije nego što sam dobio i strano državljanstvo, zbog vize mi je bilo nezgodno ikamo putovati iz zemlje u kojoj bih se nalazio. A onda i zbog vojske, nakon što sam dobio i drugu putovnicu, ukrajinsku. Bilo je nezgodnih trenutaka. Koncentrirate se na posao, na priredbe, a onda vam dođe pismo da se ujutro morate hitno nekamo javiti", ispričao je. Ne razumije kako nekome pada na pamet tjerati ga na vojni rok u toj dobi, kad se bavi tolikim bitnijim stvarima.
Najdramatičnije je bilo prije četiri godine, uoči prosvjeda u Kijevu, rušenja vlasti u Ukrajini i građanskog rata koji još tinja. "Bio sam u Japanu, nešto sam i nastupao. Jedno jutro majci su pokucali na vrata, ona im je otvorila i ostala bez riječi. Kao, je li tu gospodin Malahov i tome slično. E zato je dobro imati stranu putovnicu", zaključio je uz smiješak. U međuvremenu je prošlo nekoliko godina, kaže, i više nema takvih problema. "Više ionako nisam u dobi da bih bio za vojsku", dodao je uz još jedan smiješak.
Danas radi uglavnom u New Yorku, Japanu, Beču, Stuttgartu. Živi u Berlinu, gdje u kući ima tri sata, od kojih svaki pokazuje točno vrijeme na jednom od kontinenata po kojima landra. A Zagreb? Namjerava li kao koreograf ili plesač dolaziti u Hrvatsku i nakon što postavi "Labuđe jezero"? "Imam neke projekte, ali o tome moram prvo porazgovarati s intendanticom", rekao je zagonetno i ovaj put uz smiješak. Konstatirali smo da najveći baletni plesač stoljeća, znači, ima još neke planove sa Zagrebom.
"Da, imam neke planove."
