U najširoj javnosti sporadično iskoči “slučaj Frljić“. Rijetko tko ne zna da je Oliver Frljić kazališni redatelj kojeg domaća desnica optužuje da je “izdajica“ svega nacionalnog u kulturi i šire. Sad se čini da publika sve češće pohađa njegove predstave – koje tek povremeno može sresti u jednom zagrebačkom kazalištu. Eto, aktualna pročelnica Ureda za kulturu grada Zagreba, Ana Lederer, nedavno je podcrtala reputaciju nepoželjnoga kazališnog redatelja u zagrebačkom kulturnom okruženju uz tvrdnju da Frljićevu radu, koji definira kao “politički aktivizam” - “nije mjesto u gradskim kazalištima”. Ne bismo se zgražali, niti ponavljali abecedu (i) politički legitimnoga kazališta. Nešto je drugo tu zanimljivo. U tom ključu razgovaramo s Frljićem šireći obzor tema, koliko nam kontekstualne oklonosti dopuštaju. 

O vama se sad govori kao o “bivšem” redatelju. Kao po formuli “dobrog dečka” koji je nekad bio “zanimljiv redatelj, čiji je nadaren i kritički odnos prema određenim temama u određenom trenutku bio interesantan”. I tu je Ana Lederer posve na liniji većeg, šutljivog dijela kulturne elite i građanstva: sve je okej dok ne prijeđete rampu “dobrog ukusa”. Ne eksplicitnom “aktivizmu”, da nevidljivoj rampi malograđanskog ukusa: zbog toga se vaše predstave, uglavnom ne igraju u Zagrebu? Zbog konformizma većine kazališnih institucija? A poželite li ikad u “ime višeg cilja” - teatra i publike kojoj teatar treba, “ubiti” svoj profil nepoželjnog autora? Čime biste to uopće mogli, razmišljamo. Možda uprizorenjem nekog superiornoga kanonskog autora? Ali kad ste radili “Hamleta“, nikome nije smetao politički aktivizam - a vidjeli smo ga i u toj vašoj obradi? 

Malograđansku kulturu te one koji stvaraju i prenose njezine vrijednosti i daju im estetske legitimacije ostavljam njima samima. Jedino iz intelektualne ograničenosti te i takve kulture kanonski dramski tekst može biti verifikacija da je nešto istinsko kazalište. Meni je pomalo neugodno govoriti o problemu logocentrizma u kazalištu jer oni koji mi svojim nacionalističkim dahom dišu za vratom vjerojatno nisu ni čuli za taj pojam. Kad smo kod kanonskih tekstova kao sine qua non istinskoga kazališta - njima, ali i cjelokupnom zapadnom kanonu, treba pristupiti kroz analitičku vizuru gramšijevskoga koncepta hegemonije. U tom kontekstu ne namjeravam pristati na ideološo-estetski oglav nove pročelnice za kulturu. Ako nečemu služe njezini militantni medijski istupi, onda je to definitivno razotkrivanju neznanja o suvremenim kazališnim praksama i teorijama. Na to bih samo rekao: “Blago siromašnima duhom”. 

Ove ste sezone radili Pirandellovih “Šest likova koji traže autora“ u Satiričkom kazalištu Kerempuh i ondje tematizirali autotematizacijsku potragu za identitetom društva što traje već 26 godina. Što je rezultat te potrage, u umjetničkom smislu? Osim činjenice da režirate izvan zemlje? Drugim riječima, kako po vašem distanciranom pogledu domaće kazalište u najopćenitijem smislu “prati” vlastiti kontekstualni realitet? 

Nikako. Povijest domaće kazališne zajednice jest povijest bježanja od vlastitoga konteksta. Ta zajednica nema već skoro trideset godina hrabrosti imenovati određene stvari u ovom društvu - npr. njegovu rapidnu fašizaciju ili nositelje tog procesa. U većini slučajeva se taj kukavičluk umotava u malograđansku estetiku - sve samo kako bi se izbjeglo stvari nazvati njihovim pravim imenom. I taj refleksni strah od imenovanja postaje dominantni modus komunikacije unutar kazališne nam zajednice. Ideološke razlike između jednog dijela zagrebačkih kazalištaraca i onog političkog tabora koji će im sad krojiti gradsku kulturnu politiku mire se u estetskom konsenzusu. Dosta onih koji me u Zagrebu trenutno koriste kao monetu za potkusurivanje u svojim medijskim prepucavanjima s Hasanbegovićem i Lederer, jednako kao i oni ne razumiju što ja to zapravo kroz svoje kazalište radim. Naime, i jednima i drugima je teatar isključivo ono što u sat i kusur vremena vidimo na pozornici. 

Predstava po Pirandellovih “Šest lica...” u Kerempuhu prošla je zanimljiv recepcijski put kod publike. Najprije je bilo glasnog negodovanja i vrijeđanja, demonstrativnog izlaženja. Nešto kasnije predstava je rasprodana uz ovacije. Pratite li “razvojnu” liniju recepcije? Slušate li publiku? 

Nažalost, u ovom trenutku imam previše predstava koje igraju, nekad i u isto vrijeme, na geografskim lokacijama toliko udaljenim da to nikako ne mogu pratiti u smislu recepcijskog razvoja publike. Uz to, tu su i festivalska gostovanja, na koja uglavnom zbog rada na novim produkcijama ne stižem. “Kletva” iz Varšave stalno gostuje, “Nasilje” isto ima puno gostovanja, “Proklet bio izdajica svoje domovine” u listopadu ide u Meksiko, a prije toga u Berlin. Za nekoliko dana predstava “Second Exile” iz Mannheima gostovat će u Varšavi. “Šesti likova traži autora” i “Gorki - Alternative für Deutschland” selektirani su za ovogodišnje izdanje Bitefa. “Gorki” gostuje i u Pragu. Ove godine je i “Hrvatsko glumište” gostovalo u Varšavi, a nedavno je “Aleksandra Zec” igrala u Bratislavi. Komuniciram dosta s glumcima koji nastupaju u tim produkcijama i pokušavam vidjeti što se događa - ponavlja ili mijenja - u recepcijskoj sferi. Jedno od zadnjih gostovanja koje sam uhvatio bilo je jako zanimljivo. Riječ je o Ibanoamericano Festivalu u Bogoti, gdje sam se ove godine predstavio s dvije produkcije - “Medejom” Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora i “Našim nasiljem i vašim nasiljem”, koprodukcijom više europskih kazališta i festivala. Na zadnjoj izvedbi “Nasilja” bilo je 1800 gledatelja u publici i predstava je završila stojećim ovacijama. Naravno da su publika i njezina recepcija konstitutivni element svake kazališne izvedbe. Nažalost, kritička recepcija kazališta skoro pa generalno ignorira ovu recepcijsku sferu. Što se tiče izlaska publike - moram priznati da mi napuštanje dvorane od strane isprovocirane malograđanske estetske “tankoćutnosti” predstavlja veliki kompliment. Kad bi se toj i takvoj publici sviđalo ono što radim, morao bih se ozbiljno zabrinuti. 

Prosvjednici ispred teatra, bukači, upad prosvjednika na predstavu “Naše nasilje, vaše nasilje“ poput događaja iz Brna: sav taj napor građana gledamo kao na “parazitski teatar Olivera Frljića“. Folklor. Ali gdje je fokus razgovora? Nikako do sadržaja kazališnog rada? 

U smislu proširenog polja izvedbe, nasilne prosvjede uperene protiv mog rada vidim kao njegov konstitutivni element. I sam naslov predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” dramaturški anticipira takvu mogućnost izvedbe nasilja. Naravno, nasilje ne mora biti samo fizičko, kao u slučaju izvedbe u Brnu. Ono može biti i simboličko, kao u primjeru “kritičkih” prikaza nakon premijeri “Nasilja” prije dvije godine na Wiener Festwochenu, od kojih su neki bili izrazito rasistički intonirani. Zbog toga su valjda tako ekspresno i prevedeni u Hrvatskoj, da bi ih se pridodalo nacionalnom arsenalu za diskvalifikaciju mog umjetničkog rada i ukupnog javnog djelovanja. Naravno da dramski teatar, čvrsto zatvoren u svoj fikcionalni okvir, ne može razumjeti pojmove kao što su proširena izvedba, još manje ih estetski konceptualizirati. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

Desnica mobilizira strahom. A ljevica ili ljevija politička opcija: što je to u Europi, gdje su tragovi tog napora? U replikama na desničarske ofenzive? U ekologiji vlastitog vrta, higijeni privatnog kulturnjačkog ukusa, u čemu? 

Treba se sjetiti Brechta, koji je rekao da se ne možemo boriti protiv fašizma, a da se isto vrijeme ne borimo protiv ekonomskog sistema čiju zadnju fazu fašizam predstavlja. U fašizmu se do kraja ostvaruje mokri san kapitalizma. Koncentracijski logor dovodi kapitalističku logiku do njezinih krajnjih konzekvenci. U njemu ništa ne izmiče imperativu maksimalizacije profita. Nakon na rasnoj osnovi legalizirane pljačke, zatim bezočne eksploatacije radne snage do potpunog fizičkog uništenja, na kraju se čak i fizički ostaci logoraša uključuju u logiku maksimalizacije profita. Ljudsko tijelo, npr. postaje sirovina za proizvodnju sapuna. Današnja ljevica se ponekad čak i bavi fenomenologijom novog fašizma, ali ne i ekonomskom bazom na kojoj on izrasta. U hrvatskom kontekstu od početka 1990-ih naovamo je ljevica, s časnim izuzetkom Stipe Šuvara, kapitulirala u svojoj klasnoj borbi pred nacionalnim imperativima koji su služili maskiranju sve dubljeg socijalnog raslojavanja. Ako je u Hrvatskoj netko pokušao pokopati lijevu ideju, onda je to svakako više od HDZ-a bio SDP. Ali ta ideja je imanentna svakom kontekstu u kojem se pojavljuje socijalna nejednakost i različiti oblici društvene nepravde. Ona je bauk koji nastavlja progoniti kapitalizam. 

PODRŠKA IZ SAD-a Chomsky: Hrvati, Srbi i Bošnjaci govore isti jezik

Šira javnost ne zna, ili se slabo sjeća, da ste se ranije bavili različitim (žanrovskim) teatarskim radom: radili ste i predstave za djecu, pamtimo vašu “Družbu Pere Kvržice“ iz zagrebačkoga kazališta “Žar ptica“. Jer se upravo o djeci naglašeno govori u svakom društvu. U svibnju je održan treći domaći prolajferski “Hod za život“, gdje se tobože slavilo dostojanstvo dječjeg života. Znaju li te rijeke građana koji su hipijevski uživali na open air festivalu katoličke desnice o čemu danas govorimo kad “govorimo o djeci“?

Katotalibanski diskurs, koji rezonira većinom prolajferskih istupa, za cilj nema zaštitu djece nego civilizacijski regres koji se sastoji u oduzimanju prava ženi da slobodno odlučuje o svom tijelu. Gospođa Markić, Katolička crkva i ostali koji slave dostojanstvo dječjeg života trebali bi sagledati taj život u kontekstu koji ga čeka - onom ekonomske eksploatacije i sve veće socijalno raslojavanje koje se pokušava prikriti pronatalitetnim politikama jakog nacionalističkog prizvuka. Na kraju svi prolajferski putevi vode u Poljsku. Tamo je pobačaj ilegalan, osim u tri slučaja - ako je žena bila silovana, ako nastavak trudnoće ugrožava život žene i ako fetus ima ozbiljne malformacije. Poljski je parlament 2016. donio zakon po kojem će država isplaćivati jednokratnu novčanu pomoć od otprilike 925 eura ženama koje odluče, umjesto abortusa, zadržati trudnoću, iako je očigledno da će se dijete roditi s teškoćama u razvoju s velikom vjerojatnošću smrtnog ishoda. Zakon je donesen pod pritiskom Crkve kako bi se djeca mogla ipak krstiti prije nego što umru. Toliko o prolajferima i njihovim idejama o dostojanstvu dječjeg života.

Zagrebačka kultura Bandićeve šefice za kulturu - koja će biti izabrana?

A možemo posve rezignirati, kad shvatimo da se od vremena ministrice obrazovanja Ljilje Vokić iz 1990-ih prepolovila satnica umjetničkih predmeta u osnovnim i srednjim školama, zbog čega sada generacije veselije doživljavaju krizmeni dan nego gnjavažu “predmeta koji im neće u životu trebati“. Nacionalistički projekt antiintelektualizma iz 1990-ih je posve uspio? Čemu takvoj publici teatar? S druge strane, eno ogromnog broja pretplatnika ciklusa zagrebačkog HNK: hrle ljudi u kazalište. Što se događa? 

Morat ću ponovno citirati Brechta. On kaže: “Današnji teatar je čisti provizorij. Bili bismo već nepravedni kad bismo mu pripisali kako bi on htio imati posla s duhovnim stvarima, dakle s umjetnošću. Teatar uistinu želi imati samo posla s nekom poprilično maglovito shvaćenom publikom, koja se sastoji od ljudi koji ili gube naivnost kada ulaze u teatar ili je nisu nikad posjedovali. Teatar se zdvojno nada da će zadržati tu publiku izlazeći joj sve više u susret, što je vrlo teško jer se ne zna čemu publici treba izlaziti u susret, jer publika i nema nikakve ukuse.” A na to se nadovezuje i Heinera Muellera, koji je govorio da teatar treba ispunjavati potrebe, a ne želje publike. U tom kontekstu treba sagledati i ljude koji hrle u HNK. Zanima me da li bi isto tako hrlili kada bi se u ovom kazalištu postavila predstava o Hasanbegovićevom preimenovanju trga na kojem se to kazalište nalazi. 

Je li izlišno razgovarati o domaćoj kulturnoj politici? Iz današnje birokratizirane vizure rada ministrice kulture Obuljen Koržinek koji nitko dokraja ne razumije, mandat desničarskog korifeja Zlatka Hasanbegovića čini se formalno jasan i stoga pošteniji? 

Politiku aktualne ministrice ne vidim drugačije nego nastavak onoga što je radio Hasanbegović, samo drugim sredstvima. Njezina retorika je umjerenija, ali nisam primijetio da se igdje odredila prema kulturocidu koji je Hasanbegović napravi dok joj je grijao ministarsku fotelju, kamo li da je pokušala sanirati posljedice istog. Medijska vatrica, koju povremeno iskremenja na liniji aktualna ministrica - Hasanbegovićev tabor, ne pokazuje nikakvu bitnu ideološku razliku među njima, već više činjenicu da ni Hasanbegović, ni njegova čvrsta desna ruka Ana Lederer nisu nikada prežalili gubitak ove pozicije i privilegija koje idu s njom. Moram priznati da pomalo osjećam i sažaljenje kad vidim u  količinu njihovih frustracija. Već sad razmišljam tko će podnijeti sve one medijske žalopojke kad jednog dana Ana Lederer prestane biti pročelnice za kulturu. 

Politički mercato Haso Bandiću prodao Dinamo za pročelnicu kulture

Vaša pirandellovska predstava iz Kerempuha uvrštena je u Bitef, to je događaj po sebi? Kakvu ulogu imaju kazališni festivali iz “regije“? Mogu li festivali kulturnih događaja potaknuti formiranje “jedinstvenog“ kulturnog prostora na području bivše Jugoslavije? Ili takav postoji, a ignoriramo ga? 

Na prostoru bivše Jugoslavije postoji kulturna zajednica koja nije pristala na logiku nacionalnih torova i kojoj je jasno da je kulturi imanentno prelaziti granice - kako one državne, tako i one formalne. Nacionalna homogenizacija kulture služi isključivo onima čiji rad ne bi prošao nijedan drugi test kvalitete osim onog nacionalne pravovaljanosti. Pojedini su domaći dramski umjetnici taj test polagali recitirajući na blajburškom polju, a drugi/ isti na inauguraciji predsjednice, ne opterećujući se sitnicama kao što je činjenica da im u publici sjedi i jedan ratni zločinac. 

Što sljedeće radite: kod nas i vani? Ima li odmora, onog ljetnog, jednostavno- ljudskog? 

Trenutno sam u Hannoveru. Radim na produkciji inspiriranoj Lessingovim komadom “Natan Mudri” koja će imati premijeru početkom rujna. Nakon toga ću održati predavanje na londonskoj The Royal Central School of Speech and Drama pod naslovom “Reprezentacijske slabosti demokracije i kazališta u ranom 21. stoljeću”. Zatim slijedi kratka ljetna stanka. Odmah nakon premijere u Hannoveru idem za Stuttgart gdje radim “Romea i Juliju”. Zatim ponovno u berlinski Maxim Gorki, a potom u Köln, gdje postavljam Brechtova “Fatzera”. Eto toliko.