U najširoj javnosti sporadično iskoči “slučaj Frljić“. Rijetko tko ne zna da je Oliver Frljić kazališni redatelj kojeg domaća desnica optužuje da je “izdajica“ svega nacionalnog u kulturi i šire. Sad se čini da publika sve češće pohađa njegove predstave – koje tek povremeno može sresti u jednom zagrebačkom kazalištu. Eto, aktualna pročelnica Ureda za kulturu grada Zagreba, Ana Lederer, nedavno je podcrtala reputaciju nepoželjnoga kazališnog redatelja u zagrebačkom kulturnom okruženju uz tvrdnju da Frljićevu radu, koji definira kao “politički aktivizam” - “nije mjesto u gradskim kazalištima”. Ne bismo se zgražali, niti ponavljali abecedu (i) politički legitimnoga kazališta. Nešto je drugo tu zanimljivo. U tom ključu razgovaramo s Frljićem šireći obzor tema, koliko nam kontekstualne oklonosti dopuštaju.
O vama se sad govori kao o “bivšem” redatelju. Kao po formuli “dobrog dečka” koji je nekad bio “zanimljiv redatelj, čiji je nadaren i kritički odnos prema određenim temama u određenom trenutku bio interesantan”. I tu je Ana Lederer posve na liniji većeg, šutljivog dijela kulturne elite i građanstva: sve je okej dok ne prijeđete rampu “dobrog ukusa”. Ne eksplicitnom “aktivizmu”, da nevidljivoj rampi malograđanskog ukusa: zbog toga se vaše predstave, uglavnom ne igraju u Zagrebu? Zbog konformizma većine kazališnih institucija? A poželite li ikad u “ime višeg cilja” - teatra i publike kojoj teatar treba, “ubiti” svoj profil nepoželjnog autora? Čime biste to uopće mogli, razmišljamo. Možda uprizorenjem nekog superiornoga kanonskog autora? Ali kad ste radili “Hamleta“, nikome nije smetao politički aktivizam - a vidjeli smo ga i u toj vašoj obradi?
Malograđansku kulturu te one koji stvaraju i prenose njezine vrijednosti i daju im estetske legitimacije ostavljam njima samima. Jedino iz intelektualne ograničenosti te i takve kulture kanonski dramski tekst može biti verifikacija da je nešto istinsko kazalište. Meni je pomalo neugodno govoriti o problemu logocentrizma u kazalištu jer oni koji mi svojim nacionalističkim dahom dišu za vratom vjerojatno nisu ni čuli za taj pojam. Kad smo kod kanonskih tekstova kao sine qua non istinskoga kazališta - njima, ali i cjelokupnom zapadnom kanonu, treba pristupiti kroz analitičku vizuru gramšijevskoga koncepta hegemonije. U tom kontekstu ne namjeravam pristati na ideološo-estetski oglav nove pročelnice za kulturu. Ako nečemu služe njezini militantni medijski istupi, onda je to definitivno razotkrivanju neznanja o suvremenim kazališnim praksama i teorijama. Na to bih samo rekao: “Blago siromašnima duhom”.
Ove ste sezone radili Pirandellovih “Šest likova koji traže autora“ u Satiričkom kazalištu Kerempuh i ondje tematizirali autotematizacijsku potragu za identitetom društva što traje već 26 godina. Što je rezultat te potrage, u umjetničkom smislu? Osim činjenice da režirate izvan zemlje? Drugim riječima, kako po vašem distanciranom pogledu domaće kazalište u najopćenitijem smislu “prati” vlastiti kontekstualni realitet?
Nikako. Povijest domaće kazališne zajednice jest povijest bježanja od vlastitoga konteksta. Ta zajednica nema već skoro trideset godina hrabrosti imenovati određene stvari u ovom društvu - npr. njegovu rapidnu fašizaciju ili nositelje tog procesa. U većini slučajeva se taj kukavičluk umotava u malograđansku estetiku - sve samo kako bi se izbjeglo stvari nazvati njihovim pravim imenom. I taj refleksni strah od imenovanja postaje dominantni modus komunikacije unutar kazališne nam zajednice. Ideološke razlike između jednog dijela zagrebačkih kazalištaraca i onog političkog tabora koji će im sad krojiti gradsku kulturnu politiku mire se u estetskom konsenzusu. Dosta onih koji me u Zagrebu trenutno koriste kao monetu za potkusurivanje u svojim medijskim prepucavanjima s Hasanbegovićem i Lederer, jednako kao i oni ne razumiju što ja to zapravo kroz svoje kazalište radim. Naime, i jednima i drugima je teatar isključivo ono što u sat i kusur vremena vidimo na pozornici.
Predstava po Pirandellovih “Šest lica...” u Kerempuhu prošla je zanimljiv recepcijski put kod publike. Najprije je bilo glasnog negodovanja i vrijeđanja, demonstrativnog izlaženja. Nešto kasnije predstava je rasprodana uz ovacije. Pratite li “razvojnu” liniju recepcije? Slušate li publiku?
Nažalost, u ovom trenutku imam previše predstava koje igraju, nekad i u isto vrijeme, na geografskim lokacijama toliko udaljenim da to nikako ne mogu pratiti u smislu recepcijskog razvoja publike. Uz to, tu su i festivalska gostovanja, na koja uglavnom zbog rada na novim produkcijama ne stižem. “Kletva” iz Varšave stalno gostuje, “Nasilje” isto ima puno gostovanja, “Proklet bio izdajica svoje domovine” u listopadu ide u Meksiko, a prije toga u Berlin. Za nekoliko dana predstava “Second Exile” iz Mannheima gostovat će u Varšavi. “Šesti likova traži autora” i “Gorki - Alternative für Deutschland” selektirani su za ovogodišnje izdanje Bitefa. “Gorki” gostuje i u Pragu. Ove godine je i “Hrvatsko glumište” gostovalo u Varšavi, a nedavno je “Aleksandra Zec” igrala u Bratislavi. Komuniciram dosta s glumcima koji nastupaju u tim produkcijama i pokušavam vidjeti što se događa - ponavlja ili mijenja - u recepcijskoj sferi. Jedno od zadnjih gostovanja koje sam uhvatio bilo je jako zanimljivo. Riječ je o Ibanoamericano Festivalu u Bogoti, gdje sam se ove godine predstavio s dvije produkcije - “Medejom” Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora i “Našim nasiljem i vašim nasiljem”, koprodukcijom više europskih kazališta i festivala. Na zadnjoj izvedbi “Nasilja” bilo je 1800 gledatelja u publici i predstava je završila stojećim ovacijama. Naravno da su publika i njezina recepcija konstitutivni element svake kazališne izvedbe. Nažalost, kritička recepcija kazališta skoro pa generalno ignorira ovu recepcijsku sferu. Što se tiče izlaska publike - moram priznati da mi napuštanje dvorane od strane isprovocirane malograđanske estetske “tankoćutnosti” predstavlja veliki kompliment. Kad bi se toj i takvoj publici sviđalo ono što radim, morao bih se ozbiljno zabrinuti.
Prosvjednici ispred teatra, bukači, upad prosvjednika na predstavu “Naše nasilje, vaše nasilje“ poput događaja iz Brna: sav taj napor građana gledamo kao na “parazitski teatar Olivera Frljića“. Folklor. Ali gdje je fokus razgovora? Nikako do sadržaja kazališnog rada?
U smislu proširenog polja izvedbe, nasilne prosvjede uperene protiv mog rada vidim kao njegov konstitutivni element. I sam naslov predstave “Naše nasilje i vaše nasilje” dramaturški anticipira takvu mogućnost izvedbe nasilja. Naravno, nasilje ne mora biti samo fizičko, kao u slučaju izvedbe u Brnu. Ono može biti i simboličko, kao u primjeru “kritičkih” prikaza nakon premijeri “Nasilja” prije dvije godine na Wiener Festwochenu, od kojih su neki bili izrazito rasistički intonirani. Zbog toga su valjda tako ekspresno i prevedeni u Hrvatskoj, da bi ih se pridodalo nacionalnom arsenalu za diskvalifikaciju mog umjetničkog rada i ukupnog javnog djelovanja. Naravno da dramski teatar, čvrsto zatvoren u svoj fikcionalni okvir, ne može razumjeti pojmove kao što su proširena izvedba, još manje ih estetski konceptualizirati.
Nastavak pročitajte na idućoj stranici.
