Katalin Ladik (Novi Sad, 1942.) jedna je od najznačajnijih europskih umjetnica vizualne poezije i performansa. Tijekom 60-ih i 70-ih godina razvijala je različite eksperimentalne umjetničke prakse usmjerene na odnos jezika, tijela i glasa, kao i na destabilizaciju reprezentacije ženskog identiteta i rodnih uloga. U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci trenutno je u tijeku njezina izložba "Radikalna subjektivnost", na kojoj izlaže zajedno s talijanskom umjetnicom Tomaso Binga (pravog imena Bianca Pucciarelli Menna). Tim povodom Katalin Ladik ljubazno je pristala na razgovor za Express.
Express: Kako je došlo do ove zajedničke izložbe s umjetnicom Tomaso Binga?
Kurator izložbe nalazio je neke sličnosti i zajedničke točke u opusu i kreativnosti Tomaso Binga i mene. Razlika je što je to umjetnica koja je zapravo izabrala pseudonim, muško ime Tomaso, a ona je zapravo žena. Nas dvije slične smo i po tome što se bavimo vizualnom umjetnošću i zvukom te smo stvarale u isto vrijeme, ali ja nju tada nisam poznavala jer nisu informacije bile toliko dostupne. Znala sam za ime, ali sam mislila da je muškarac te sam puno kasnije saznala da je ona zapravo žena. A taj njezin pseudonim nimalo ne iznenađuje jer u ono vrijeme kada smo mi radile avangardu, dakle 60-ih i 70-ih godina, vrlo je teško bilo napraviti karijeru sa ženskim imenom. Isto je bilo, primjerice, i s mnogim književnicama početkom 20. stoljeća koje su pisale i stvarale pod muškim imenom. Ja nisam izabrala pseudonim, radila sam pod svojim imenom. I onda su kuratori izložbe pronašli neke sličnosti i meni je stvarno bilo ugodno iznenađenje i čast što sam izložila u galeriji s Tomasom Bingom.
Express: Vaši se radovi najbolje mogu opisati kao primjeri avangardne umjetnosti. S obzirom na to da ste se avangardom bavili 60-ih i 70-ih godina, što se promijenilo kada je takva umjetnost u pitanju? Što bi se danas moglo smatrati avangardom?
Danas je drugačija situacija u smislu da su se mediji, načini i putovi izražavanja proširili. Sada imate internet, postoje mnogi hologrami i mnoge tehničke novine kojima se umjetnik može izraziti, nismo više upućeni samo na galerije, izložbene prostore ili tiskani materijal. Sada svaki stvaralac, ne kažem umjetnik, nego stvaralac, može svoje radove i svoja ostvarenja objaviti i prezentirati na više medija nego što je to bio slučaj u moje vrijeme. A što je avangarda sada, to ne bih znala reći. Avangarda je ono što ide ispred vremena. A što ide ispred vremena? Možda tehnika, ali mislim da sadržaj uvijek ostaje isti. Stvaralac svoju intimu izražava na različite načine i mogućnosti koje mu pružaju različiti mediji. No ono što je ipak najvažnije jest kreativnost koja je ipak ostala neka tajna koju čovjek ima ili nema. Nije toliko važno kojom se tehnikom izražava avangarda, važno je da to bude nešto vlastito, tipično i jedinstveno, što označava tog umjetnika. Dakle nešto što ima svoj neki pečat ili svoj karakter, svoj stil i sadržaj. Važno je biti originalan i iskren.
Express: Kako izgleda vaš kreativni proces? S obzirom na to da kombinirate tijelo, jezik i glas, od čega obično krećete?
Ovisi o tome kakav je sadržaj, kakva je motivacija mojeg stvaralaštva. Ponekad koristim samo riječi, uglavnom u pisanoj poeziji, u situacijama kada imam misao koja ne traži drugi medij, nego samo da se čita i više puta pročita. A ponekad imam izraz koji traži zvuk, to je onda fonetska poezija, zvučna poezija. Oduvijek sam, još od samog početka mojeg stvaralaštva, htjela proširiti granice poezije. A ponekad jednostavno imam neku poruku, sadržaj koji liči na krik. Nemam semantičku poruku, nego takav snažan emotivni impuls da moram kriknuti i nešto napraviti s tijelom, licem i glasom. Onda je to performans. U performansu koristim svoje tijelo kao instrument i kao predmet izražavanja, kao ventil nekih izražavanja. Ovisno o tome kakav je sadržaj ili motivacija, biram svoje sredstvo izražavanja.
Express: Danas se jako puno govori o identitetu i rodnim ulogama. Kako iz današnje perspektive gledate na svoje radove koji se zapravo bave istim temama, ali desetljećima ranije?
Žensko tijelo, i općenito žensko stvaralaštvo, 60-ih i 70-ih godina bilo je gotovo tabu tema ili je bilo ograničeno nekim normama kako bi žena trebala pisati ili stvarati, kako bi trebala izgledati, kako bi se trebala ponašati. I tu je onda nastupio moj neki bunt zbog kojeg sam ja još više izrazila svoju ženstvenost kako bih s time zapravo provocirala. I smatrala sam da nema "ženske" i "muške" poezije, nego imate pjesnika koji ima nešto za reći i sam bira način i sredstvo kojim se izražava. Tako je bilo tada, a danas, naravno, to više ne postoji, više se od žene ne očekuje da bude skromna i ponizna prema umjetnosti i muškim stvaraocima. Danas žene vrlo oslobođeno mogu pisati i stvarati ovisno o svojem talentu, stilu i ukusu.
Express: Kakva je, prema vašem mišljenju, uloga umjetnosti u današnjem svijetu? Što je danas uopće umjetnost?
Umjetnost danas više ne pripada smo nekom izabranom sloju, ona je danas vrlo proširena. Ali još uvijek ostaje pitanje što je umjetnost? To može biti neki osobni doživljaj koji čovjek osjeti u susretu s nekim djelom koje u njemu pobuđuje nešto iskonsko. Bilo da je to pjesma, proza, vizualno djelo ili muzika, ako ono pobudi nešto u čovjeku, možda je to umjetničko djelo. No čak i ako ostanemo ravnodušni u susretu s nekim djelom, nije ono krivo što ne djeluje na nas. Možda mi jednostavno nemamo te senzore koji mogu primiti nešto. Vrlo je teško reći što je umjetničko djelo, a što nije. Možda pravo umjetničko djelo ne djeluje odmah, nego možda čovjek osjeti nešto tek nakon nekoliko sati ili dana. U svakom slučaju, sve ovisi i o nama i o tome imamo li tu senzibilnost da budemo osjetljivi prema nekom stvaralaštvu. Dakle ako umjetničko djelo ne djeluje na nas, možda zapravo mi nismo senzibilni da prihvatimo nešto što je zapravo umjetnost.
