Čini se da bi serija “Nezavisna Država Hrvatska”, autora Hrvoja Klasića, na jesen - pet godina nakon početka snimanja - konačno mogla biti emitirana na Hrvatskoj televiziji. Serija je bila dogovorena u formatu od šest epizoda, s ukupnim troškom nešto manjim od milijun kuna (preciznije: 988.894,90 kuna plus neki manji neizravni troškovi). 

Klasić je, međutim, zaključio da opseg i kvaliteta snimljenog materijala, kao i onoga koji je nabavio iz arhiva (među ostalim, tu su dragocjeni snimci Hrvatskog slikopisa iz depoa Jugoslavenske kinoteke u Beogradu) ne bi mogli biti “zgurani” u šest epizoda bez žrtvovanja vrijednog sadržaja pa je predložio 12 epizoda - za isti novac. 

Srce zla Ante Pavelić: Razvrat, nasilje i ludilo ustaškog poglavnika

Tu je otpočela peripetija zbog koje serija do danas nije emitirana, iako je problem s brojem dogovorenih epizoda već dulje načelno riješen. “U 2017. godini će se, uz redovite tjedne emisije o znanosti u obrazovanju i emisije javnih sadržaja (o braniteljima, manjinama, invalidima, iseljenicima, ekologiji, umirovljenicima), proizvoditi i serijal emisija: ‘Nezavisna država Hrvatska’ (12 epizoda)”, piše u dokumentima HRT-a. 

Klasićev dosadašnji TV opus (serija “Hrvatsko proljeće”) trebao bi biti snažna preporuka novom uratku. No s NDH još ništa nije gotovo. 

“Zadnje informacije koje dobivam - a moram reći da sam ih sve dobio posredno, i to me zbunjuje do te mjere da više ne znam što je istina - kažu kako bi serija trebala ići na jesen”, kaže Klasić, koji je seriju radio s režiserom Miljenkom Bukovčanom. 

“Pretprošle godine, nakon što sedam mjeseci po snimanju cjelokupnog materijala nismo dobili ni jedan termin montaže, poslao sam mail svim čelnim ljudima HTV-a, do ravnatelja. Rekao sam im otprilike - dajte ljudi, pa pozovite me barem na kavu, ja sam sveučilišni profesor, scenarist sam, radim na vašoj seriji, pa da vidimo gdje su problemi. Uzalud. Nikad me nitko nije pozvao. Službene informacije u tom smislu dakle nemam ni danas, pet godina od početka rada na projektu, ali urednik serijala Dario Špelić rekao mi je da su mu rekli da bi serija mogla biti emitirana na jesen i to je to. Hoće li to stvarno biti tako, ne znam. Ništa ne vjerujem dok ne vidim”, priča dalje. 

Nezavisnom Državom Hrvatskom se na ovaj način televizijski nitko nije bavio na ovaj način, kaže Klasić. 

“Neke su se serije bavile samo Jasenovcem, druge samo Bleiburgom, ali s NDH na ovako cjelovit način, ni jedna. Konzultirali smo 30-ak doktora znanosti iz Hrvatske, Srbije, Bosne, Italije, Engleske i Njemačke. Tu je 40 sati razgovora, plus materijali, žurnali slikopisa iz NDH. Na kraju rada smo shvatili da imamo izvrstan materijal koji bismo teško nagurali u šest epizoda. Taj bi materijal vjerojatno propao jer će se takva serija teško više snimati. Tog trenutka predložili smo da ide 12 epizoda. Nismo tražili ništa više novca za 12 epizoda nego za šest. Proračun je bio nešto manji od milijun kuna.” 

Pavelićevo blago Tajni izvještaj CIA-e: Ustaško zlato sačuvano u Vatikanu

Serija je, dakle, stajala oko 100 tisuća kuna po epizodi. Klasić će na njoj zaraditi jako malo. 

“Nitko od nas to nije radio da bi na tome zaradio. Kad sam sve predložio, rečeno mi je da moj honorar mora biti po cjeniku HRT-a. Vjerujem da bi većina ljudi koja radi serije u vanjskim produkcijama umrla od smijeha da to čuje. Ali ja to doista nikad nisam radio zbog novca, koliko god to ljudima zvučalo glupo.” 

Antun Vrdoljak je - usporedbe radi - 2006. ugovorio snimanje šestodijelne serije o Titu za 7,4 milijuna kuna - dakle, 7,4 puta skuplje. Vrdoljak i Mediteran film potom su napravili i isporučili 12 epizoda serije, ali su protivno ugovoru od HRT-a zahtijevali da im plati još 2,1 milijun kuna. Vrdoljak je tražio 240.000 kuna za scenarij. 

Manjkasova serija “Predsjednik” je 2,5 puta skuplja od NDH. “Predsjednik” je dobio 2,48 milijuna kuna, odnosno 248 tisuća kuna po epizodi. Klasić i suautori snimali su u Rimu, Vatikanu, Firenci, Berlinu, Sachsenhausenu, Beogradu i na Bleiburgu. No Klasić nije Vrdoljak ni Manjkas.

“Svima nam je bilo u interesu samo da napravimo dobar proizvod. Moram pohvaliti Miljenka Bukovčana, režisera s kojim sam radio ‘Proljeće’, i genijalnu montažerku Ivu Blašković. Naš prijedlog da bude 12 epizoda prošao je sve instance na HRT-u, od urednika preko direktora do nadzornog odbora. Otišao je, kao takav, na Sabor i Vladu. No to očito netko nije čitao. Kad su to shvatili, onda su rekli - ok. Danas sam siguran da bi ih moglo biti i više, ali ovo će biti dostatno. U prvoj epizodi prikazujemo Kraljevinu Jugoslaviju, odnosno okolnosti u kojima se rodio ustaški pokret. U drugoj epizodi je početak rata, no kroz seriju ne idemo kronološki. Jedna je epizoda posvećena vanjskoj politici, druga BiH, dvije su posvećene teroru, po jedna svakodnevnom životu i gospodarstvu itd. Nismo dakle radili ‘događajnicu’, nego su epizode oblikovane tematski. Htjeli smo ljudima pokazati NDH iz više aspekata, zato smo snimali i u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a došao nam je i stručnjak iz Velike Britanije. Zvao sam sve stručnjake u Hrvatskoj koji se time bave. Ljude iz Hrvatskog instituta za povijest, sve - ‘desne’ i ‘lijeve’. Rekao sam im, dečki, vi ste stručnjaci za NDH, vi morate govoriti o tome, kao što smo našli stručnjake izvana. Ipak, nisu svi htjeli. Neki su pristali, neki su odbili”, govori Klasić.

Košić i ostali Mesar Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

“U Italiji smo našli izvrsne stručnjake, snimili smo i kuću u kojoj je Pavelić živio u Firenzi tridesetih godina. Snimali smo i u Janka Puszti, o kojoj sam slušao cijeli život. To je imanje danas gotovo napušteno. Na imanju je bio Maks Luburić, koji do proglašenja NDH nije imao veću važnost u pokretu. Ustaški pokret bio je na početku lišen ideologije, nisu bili nacisti niti fašisti, imali su na umu samo osnivanje države. Židovsko pitanje se i ne pojavljuje”, pripovijeda Klasić. 

Kakva je bila Luburićeva uloga u osnivanju logora? Tome je prethodila njegova ekskurzija u Njemačku, što očito ima veze jedno s drugim. 

“To još nije do kraja obrađeno. On je u rujnu 1941. na poziv Gestapoa došao u Njemačku. Imamo spoznaje da su i Luburić i Dido Kvaternik bili u posjetu Sachsenhausenu. Oni su tu odmah shvatili ideju koncentriranja ljudi svih vrsta, koji će služiti u razne svrhe. Prvi logor u NDH, Danica, osnovan je odmah u proljeće 1941. godine. To nije bilo logor za istrebljenje, a onda počinje osnivanje gospićkog logorskog sustava od Jadovna do Paga, koji je služio isključivo istrebljenju. I tamo smo snimali. Tamo nije bilo zgrada, tu su ljude doslovno dovozili u Gospić, vođeni su u brdo, u žicom ograđene torove, ispod vedrog neba, onda su ih ubijali i bacali u jame i škrape, a to se na Pagu proširilo i na žene, koje su ubijali silovali itd. Zbog revolta koji je to proizvodilo, Talijani su utjecali na zatvaranje logora pa su zadnji logoraši odatle odvezeni u Jasenovac”, kaže autor serije. 

Talijani nisu istrebljivali Židove, kako objasniti to da je Pavelić, kao Mussolinijev gojenac, zapravo kreirao njemački, nacistički sustava rasnih zakona? 

Uspon i pad Tračevi s Pavelićeva dvora: Pio je kao smuk, 20 piva na dan

“Pavelić se nakon atentata na Aleksandra razočarao u Mussolinija pa se počeo priklanjati jačem partneru, Hitleru. Majka Dide Kvaternika je Židovka, u počecima kad nastaje ustaška organizacije ne možete naslutiti kako bi izgledao njihov dolazak na vlast. Nema ideje - ubijat ćemo Srbe, Židove itd. Zaokret se događa u drugoj polovici 30-ih, kad Pavelić piše svoju knjigu ‘Kroatische frage’, u kojoj se jasno vidi odmak od Mussolinija i zaokret prema Hitleru. U Italiji je stradalo 20 posto Židova, u Hrvatskoj 80 posto. Pavelić je imao potrebu svidjeti se Adolfu Hitleru, zato donosi rasne zakone. Nije bilo ni jednog razloga da Pavelić objavi rat Britaniji i Americi, pa ipak je to učinio, da se svidi Nijemcima. To isto se odnosi i na slanje vojnika na Istočni front. No cijela je situacija kompleksna i drago mi je da ćemo to u seriji pokazati. Talijani na terenu, u Lici, npr, često surađuju s četnicima, kao i sa saveznicima ustašama. Oni pak međusobno surađuju”, kaže. 

“Meni se čini da je najveća vrijednost serije to što se o NDH do 1990. govorilo najčešće u kontekstu zločina - što i treba - a nakon toga se je ili zanemaruje ili pokušava opravdati neke ličnosti ili politike. 

Pa na pitanje što je u seriji novo, mogu reći da je za mlade generacije sve novo. Mladi žive u Ulici Mile Budaka, uče da je bio književnik, a onda vide da je Mile Budak potpisivao rasne zakone. Ili Julije Makanec. Oni na stadionu viču ‘Za dom spremni’, a onda vide da je to ustaški pozdrav. U školama to pitanje tretiraju kao delikatno, nastoje ga ne otvarati. Dakle, sve će im biti novo.”  

Što ako serija bude stavljena na Četvrti program u terminu rano ujutro?  

“Dobar sadržaj će uvijek naći put do publike”, kaže Klasić objašnjavajući to na primjeru “Hrvatskog proljeća”. 

Ni tad nije imao veliku podršku - u Londonu je praktički sam dogovorio snimanje intervjua s urednikom Economista Krstom Cviićem i političkim analitičarom s BBC-ja Davidom Wedgwoodom Bennom, a za potrebe serijala “Hrvatsko proljeće”. 

“Sam sam si kupio kartu, preko Wizzaira, spavao kod prijatelja, s HRT-a mi ništa nisu platili - ni put, ni noćenje, ni dnevnice, jedino su osigurali snimatelja koji je išao sa mnom na intervjue. Napravili smo seriju s mizernim budžetom, a za  nju su  nam kasnije govorili da je u konkurenciji sa sapunicama, po gledanosti. Nadam se samo da će serija biti prikazana u Hrvatskoj, Ne želim više špekulirati zašto su nastali problemi, ali sigurno je da nisu ‘6 ili 12’. Mislim da je revizionizam ne samo uzeo maha, nego je praktički postao mainstream, a da netko može pomisliti da bi serija o NDH mogla nekog uznemiriti je katastrofa. Neki se pribojavaju i ‘jednostranog pristupa NDH.’ Pa nisu ni vidjeli materijale.  Za takvu seriju ne da je vrijeme, nego je možda već i prekasno. Ona je trebala biti već davno napravljena i prikazana, a društvo koje ima takvih problema s jednim razdobljem svoje povijesti zaslužuje seriju koja će taj period objasniti. Mi smo jedna od rijetkih zemalja u Europi koja s tim razdobljem nije načistu”, objašnjava Klasić. 

A možda je razlog to što se pokazalo da se za milijun kuna može snimiti 12 dobrih epizoda, s 30 doktora znanosti, u pet država?