Life
57750 prikaza

Ante Pavelić: Razvrat, nasilje i ludilo ustaškog poglavnika

Ante Pavelić
Screenshot Youtube
Zapalio je cijelo zagorsko selo jer je netko iz mraka zapucao na njega. Varao je Maru i molio Boga. Volio je samo sebe. Ovo je zbirka užasa...

Udba je odmah nakon rata počela formirati opsežan dosje Ante Pavelića. On je, nedvojbeno, sve do svoje smrti bio državni neprijatelj broj jedan. Hrvatsko pitanje bilo je u drugoj Jugoslaviji, kao i u prvoj, procjenjivano kao ključno, a ustaše su ocjenjivane kao glavna opasnost za državu i poredak. 

No ustaški je poglavnik i nakon smrti ostao predmet zanimanja Službe državne sigurnosti: pred sam kraj spisa „Ante Pavelić“, pohranjenog u Hrvatskom državnom arhivu – kojemu zahvaljujemo za materijale koji su pred vama – nalaze se poglavlja knjiga Bogdana Krizmana, koje je služba u 2000 stranica „težak“ spis umetnula 1988. godine, u samo predvečerje propasti države koju su čuvali – vidjevši bolje ono što se zbivalo prije 30 ili četrdeset godina od onoga što im se zbivalo pred nosom. 

Uz svako poglavlje Krizmanove knjige stoji obrazloženje u kojemu se objašnjava kako operativci Službe iz tih tekstova mogu učiti svoj posao. Pavelićev je život jedinstven praktikum skrivanja, organiziranja ilegalnog rada, višegodišnjeg bježanja pred policijama, financiranja tajnog života, organiziranja subverzija, ali i eliminacije protivnika i opstajanja na vrhu u najtežim okolnostima. 

Većina je Pavelićevih suradnika, i onih koji su mu ostali vjerni i onih koji su ga napustili, visoko cijenila njegovu umjetnost konspiracije: konačno, on je u njoj proveo praktički cijeli svoj život, pri čemu ni epizoda vođenja NDH ne predstavlja izuzetak. Pavelić je i kao državni poglavar, lider satelitske države, zadržao većinu svojih navika iz ilegale. 

Dalmatinski guvernorat Lukavci Life Hrvatski špijuni: Uništili su NDH Paveliću ispred nosa

Ante Moškov, šef Poglavnikova tjelesnog zdruga, svjedoči da se među građanima Zagreba za vrijeme rata ukazao samo par puta, i to u pomno planiranim „desantima“ kojima je jačao svoju popularnost. No, kada padne mrak Pavelić se – o čemu svjedoči ova knjiga – iskradao u još zagonetnije akcije… 

Sam dosje nema jedinstven narativ, on ne pokušava dokazati ili opovrgnuti neku tvrdnju ili povijesnu nedoumicu – pitanja isljednika manje su sugestivna no što bi se očekivalo – već nastoji opisati totalitet Pavelićeva života, jednom odvažno ulazeći u slijepe rukavce istrage, koji ne govore ništa ili gotovo ništa, drugi put istražujući škakljiva pitanja povijesti, otkrivajući tajne ali važne silnice njegove politike, treći put razlažući do detalja odnose unutar obitelji, tračeve ili sasvim nevažne detalje o Pavelićevim svakidašnjim navikama. 

Ovisno o sugovorniku kojeg agenti saslušavaju, dosje se kreće širokim područjima, od literature preko publicistike i psihoanalize do pukih teorija zavjere, koje razvijaju nekadašnji Pavelićevi oduševljeni suradnici i suborci. 

Sada su to razočarani, dešperatni, katkada slomljeni ljudi koji su napustili i posljednju iluziju o smislenosti svojih života, koji će, uostalom, ubrzo nakon ispitivanja većini i završiti. Vojskovođa Slavko Kvaternik, ministar financija dr. Vladimir Košak, Ante Moškov i Vjekoslav Servatzy, urednik Hrvatskog naroda Danijel Uvanović – ključni protagonisti ove portretne knjige – osuđeni su na istu kaznu, kaznu smrti. 

Nikada se ne možemo uživjeti u kožu čovjeka koji se nalazi u zatvoru Udbe, u smrtnoj klopci, i vjerojatno – ali ne posve sigurno – nema šansu spasiti svoj život. Neki od tih ljudi ogorčeni su na Pavelića – primjer je šef Poglavnikova tjelesnog sdruga Ante Moškov – koji kipti od bijesa zbog izdaje, kao i Slavko Kvaternik; drugi su i dalje zaljubljeni u njega, takav je recimo Vjekoslav Servatzy, koji kao poglavnikovu manu u zatvoru Udbe ističe jedino prekomjernu osjećajnost, zaljubljenost u Hrvatsku i podložnost kvarnim ljudima. Čitajući njihove iskaze, valja imati na umu u kojim su okolnostima dani – to su okolnosti ratnog poraza i zatvora u kojemu, kao i drugdje, posljednja umire nada. 

Ante Pavelić Ispovijed iz pakla Life Pavelić je živio u luksuzu, a ustaše na jednoj liri dnevno

Kako je formiran „Spis Pavelić“? U prvim godinama nakon rata Udba je, obično u svojim prostorijama na Zrinjevcu – tamo gdje je danas sjedište vanjskih poslova nekoć se bavilo unutarnjima – ispitivala, detaljno, pozorno, dugotrajno i višekratno sve uhićene, zarobljene ili isporučene čelnike NDH, njezina političkog, policijskog ili vojnog vrha. Važniji glavari NDH, insajderi režima, u zatvoru su pisali elaborate o Anti i Mari Pavelić, ocu i sinu Kvaterniku, Maksu Luburiću, Ljubi Milošu. 

Ispitivače je naročito zanimao odnos Pavelića prema Mussoliniju i Hitleru, židovskom, srpskom ili ciganskom pitanju, rasnim zakonima. No zanimalo ih je i sve o njegovoj ličnosti, karakteru, odrastanju, „Pavelićki“, djeci, ljubavnicama, navikama. Ova opširna svjedočanstva hrvatska povijest i publicistika nisu ni dotaknule! Materijali kojima se ovdje koristimo, bave se gotovo svim aspektima Pavelićeva života. 

Riječ je uglavnom o policijskim ispitivanjima ili elaboratima koje njegovi uhićeni suradnici pišu u zatvoru, detaljnije ili plošnije, iskrenije ili manje iskreno, vještije ili manje vješto. Svima im, tako bar oni misle, o tim iskazima ovisi sudbina i to treba imati na umu kad ih se čita i odvaguje njihov značaj i doseg. 

U cjelini uzevši, gotovo nema teme koju su ostavili nedorečenu ili pitanja koje je ostalo nepostavljeno. Zašto i kako su ovakvi materijali ostali zatajeni, nije jasno, tim prije što je ova građa, koliko važna toliko i zanimljiva, a u povijesnom i psihološkom, portretnom smislu, predragocjena. Istražitelje Udbe zanimala je, povjesničare i publiciste nije. Taj materijal ni u SFRJ ni u RH nije ugledao svjetlo dana. Bog zna zašto. 

Ante Pavelić | Author: Screenshot Youtube Screenshot Youtube
To je cijelo more beskrajno zanimljivih crtica o životu na dvoru čovjeka koji je izmijenio sudbinu Hrvatske. Iz elaborata, koji su katkad prava autorska djela, i detaljnih intervjua, izranja posve plastična, trodimenzionalna ličnost Ante Pavelića, gotovo kao na Augustinčićevoj skulpturi koja je, prema riječima Slavka Kvaternika, „Poglavniku zavirila u dno duše“. 

Ovdje su korišteni veliki dijelovi tog dosjea. U njima nisu poduzimane nikakve intervencije osim najnužnijih gramatičkih ispravaka. Najveći dio materijala u cijelosti se objavljuje prvi put.

1. MARINA TAJNA SLUŽBA – ŽENSKA LOZA 

Utjecaj supruge na Antu Pavelića ističe i Danijel Uvanović, fizičar, urednik Hrvatskog naroda koji je također strijeljan 1947 godine. On nije blizak obitelji Pavelić, njegova su zapažanja temeljena na njihovu javnom djelovanju te glasinama koje je pažljivo prikupljao i analizirao. Iako su njegove informacije uglavnom iz druge ili treće ruke te do njega dolaze posredno, zaključci su slični. 

Želja za apsolutnom vlašću unutarnji je pokretač ovog odnosa koji se u ostvarenju tog cilja međusobno nadopunjuje. Iako Marija Pavelić nema izravne poluge vlasti u svojim rukama, ona se vješto koristi svime što joj je na raspolaganju, a njezini neformalni izvori informacija, kao i neformalni načini izvršavanja njezine volje, podjednako su zlokobni i perfidni. 

„Njegov machiavellizam“, piše Uvanović, „raspirivala je i njegova žena Marija Pavelić za koju se kaže da je bila veoma važan pokretač raznih odluka koje su pogađale mnoge živote. Ona je preko članica tzv. ‘Ženske loze’ imala svoju posebnu mrežu špijuniranja i denunciranja, posebno u redovima zagrebačkoga građanskoga društva. 

Svaka riječ koju je netko izlanuo pred kojom članicom ‘Ženske Loze’ bivala je odmah javljana prof. Ireni Javor, a ona je to smjesta javljala u Tuškanac ‘milostivoj’. Čuo sam za vrijeme okupacije u Zagrebu pripovijedati od osoba koje su ‘imale veze’ s Tuškancem da ‘milostiva’ bremza čak i donošenje nekih ‘zakona’ temeljnoga karaktera. Bilo je govora o nekom tzv. ‘ustavu’ Endehazije ili barem o ‘zakonima’ kojima bi bio preciziran državni oblik, zatim vrhovna državna uprava i slično. 

Piloti NDH Kukavice iz NDH Life Nijemci su bili u šoku: Ustaški piloti prebjegli su Sovjetima

No Marija Pavelić nije dozvoljavala da se s tim stvarima ‘izlazi pred javnost’. Jer: radilo se je o pitanju ‘nasljeđa na prijestolju’, a ona je to htjela svakako ‘osigurati’ za familiju. U vezi s time bilo je i uočljivo trčkaranje izvjesnih rasova oko Tuškanca u svrhu podržavanja veze s kćerima Pavelića“, tvrdi Uvanović. Dublji uvid, ali sa sličnim zaključcima, daje Moškov: 

„Čitav obiteljski život Pavelića i ostalih članova obitelji bio je čvrsto povezan i ne bih mogao reći da sam od koga čuo, niti sam opazio da bi među članovima obitelji dolazilo do ikakvog razmimoilaženja bilo radi čega. Nema ni naznaka da se Mara i Pavelić međusobno nijesu cijenili, pa i voljeli. Oni su bili vezani dugogodišnjim životom i radom, kao i karakterima. Pavelićevi odnosi s drugim ženama nijesu mogli imati nikakav dublji uticaj na njegov i Marin zajednički čvrsto povezani život. Njih dvoje su bili oslonjeni jedno drugo i Pavelić je bio svjestan da mu Maru ne može nadoknaditi ni jedna druga žena u pomoći i razumijevanju za ostvarenje njegovih ciljeva u kojima mu je ona bila najbliži sudionik. Veza s drugom ženom bila je za njega bez dubljeg sadržaja i veće sentimentalnosti, što se vidi po konačnom postupku prema njoj. Ista mu je služila više kao objekt zadovoljenje nagona, nego kao voljeno biće. Uzrok ovog povremenog udaljavanja od vlastite žene može biti, pored njegovog lažnog morala, i fiziološke naravi u vezi s Marinim godinama. Ali ovo sigurno nije ni jednog časa u njegovim očima i osjećajima umanjilo Marino značenje i vrijednost za njega samoga i za njegov životni cilj, kao i u pogledu djece. Čitav njihov zajednički život je previše isprepleten i urašten s političkim radom tako da je često puta teško lučiti jedno od drugoga”, objašnjava Moškov. 

„I u odnosu prema djeci kod Pavelića, a kod Mare još više, mogla se opaziti uz roditeljsku ljubav i brigu, izvjesna strogost i nepopustljivost radi njihovog nastojanja da se kreću izvan kruga, osobito prema živahnoj mladoj kćeri Seki i Braci. Ovo ograničenje je dolazilo iz straha da im se što ne bi dogodilo, kao i radi toga da bi ostali pod isključivim roditeljskim utjecajem. Njihovo društvo je bilo određivano samo roditeljskom voljom, osobito majčinom, te se mijenjalo prema Marinim simpatijama i odnosima prema roditeljima njihovih drugova i drugarica (Grivičić, Werner, Prebeg). Do pada Italije mnogo su se kretali u društvu Talijana čiji su roditelji bili u službi u Zagrebu. Ovi su ih stalno posjećivali, a dolazili su im u posjete na dulje vrijeme iz Italije i neki mladi prijatelji. Osobito je vidna Marina i Pavelićeva briga za sina kad je stupio u vojsku. 

Odlučili su da ide u Njemačku na izobrazbu i nakon dulje i dobre pripreme (sam zapovjednik škole bio je gost na jednom objedu kod Pavelića) i opreznog i dobro pripremljenog izbora, mislim šest ili osam pouzdanih drugova, sveučilištaraca, uputili ga u Stockerau. Pavelić se našao ponukanim da obrazloži zašto šalje sina u Njemačku na vojničku izobrazbu, jer je postojala i u Zagrebu časnička škola PTS-a. Tom je prilikom rekao da ne želi da mu itko prigovara kako ‘druge momke šalje u Njemačku, a svoga drži u Zagrebu’. Međutim, iz Marine izjave može se vidjeti da je i tom prilikom glavni motiv bio veći osjećaj sigurnosti za sina u Njemačkoj. Ona je rekla da je za Bracu ‘bolje da je među stranima s malom grupom prijatelja, koji ga poznaju i na koje se može osloniti’. 

Tajni dossier s dvora - Uspon i pad Ante Pavelića | Author: 24sata/PIXSELL 24sata/PIXSELL
Kad se povratio s izobrazbe, bio je, po Pavelićevom nalogu, a kao topnik, uvršten u topnički sklop PTS-a koji se nalazio u Zlatar-Bistrici (Hrvatsko zagorje), ali su mu i pored njegovih drugova s kojima je bio na izobrazbi u Njemačkoj i koji su skupa s njim bili udijeljeni u istu jedinicu – bili dodijeljeni, po Pavelićevom nalogu, dva ili tri agenta sigurnosne službe za njegovu osobnu sigurnost. Nakon kratkog vremena po Marinoj i Pavelićevoj želji bio je premješten u Nove dvore kao zapovjednik protuzrakoplovnog voda. Najstarija je kćerka Višnja, po izgledu dosta boležljiva i fizički slaba, bez djevojačke ljepote, dražesti i vedrine, povučena sama u sebe, uvijek ozbiljna, izgledala izdvojena od ostalih. 

Prema pričanju sestara i braće Werner, kao i supruge ministra Balena i nekih članova Grivičićeve obitelji, Pavelić i Mara mnogo su držali do mišljenja ove njihove kćeri i često puta s njom (Višnjom) vodili ozbiljne razgovore. Prema iskazima gore navedenih ona je postajala glavna pomoćnica svoje majke. Višnja i Braco po crtama lica, boje kose i očiju bili su slični Mari. Mlađa kćerka koju su zvali Seka naličila je više obličjem na oca; izrazita crnka, niska, zaobljena, okrugla lica, s malo nabreknulim usnama i bademastim očima, bila je pravi istočnjački tip. Dosta živahna uz sestru i brata, bila je neke vrsti mezimac roditelja. 

Njihova naobrazba i tzv. intelektualna razina nije mi poznata. Učili su privatno srednju školu, ali koliko su razreda završili, ne znam. Braco je prilično dobro svirao violinu te je nastupao kao violinist na koncertima koje su kod kuće priređivali za uži i širi krug gostiju. Sve troje su imali veliku strast za kino i izgleda da je to bio glavni razlog da su im nabavili kino aparaturu, tako da ne odlaze u gradska kina, jer Pavelić prema vlastitom priznanju nije trpio kino. Kao što je i Mara održavala za svoje goste tzv. žurke, tako su i djeca imala svoje vlastite žurove i večernje zabave (čaj, sviranje, kino, tenis partije). Osim toga su sa svojim društvom uzimali učešća na lovovima u Novim dvorima.“

2.  ZABORAVLJENA SIROČAD 

Vanjska slika uzorne katoličke obitelji bila je iznimno važna bračnim partnerima. U njihovim postupcima svaki je detalj posvećen tome da ostave vanjski dojam savršene obitelji. Ipak, bezobzirnost koja s godinama vlasti (iako neprestano ugrožene i na sve manjem prostoru) raste, govori kako i Ante i Marija Pavelić o toj slici brinu tek površno. Tek da zadovolje neku formu. Apsolutna vlast jedina je njihova stvarna briga. O tome svjedoči Moškov: 

„Pavelić i Mara mnogo su držali da svom obiteljskom životu vidno daju kršćansko-katolički pečat. Pavelić je imao svog stalnog kapelana – u prvo vrijeme franjevca Juričeva, a zatim franjevca Medića. On je služio svake nedjelje i većeg blagdana misu na Tuškancu, Rebru i u Novim dvorima, prema tome gdje su se nalazili. U jednoj od većih soba bio je postavljen prijenosni oltar i prisustvovali su svi članovi obitelji, kao i eventualno gosti i jedan dio posluge, dok je sam Pavelić osobno posluživao svećenika kod oltara (ministrirao). I ova činjenica u očima mnogih svećenika i pobožnih vjernika ostavljala je duboki dojam i odigrala znatnu ulogu u ocjeni Pavelićevih i Marinih moralnih kvaliteta. Mara je osim toga organizirala neku vrstu konvikta za mušku djecu (ratnu siročad) i preuzela ga pod pokroviteljstvo na osobnu brigu i uzdržavanje. 

Kozaračka djeca, scene iz kompleksa logora smrti u Jasenovcu, 1942. Košić i ostali Top News Mesar Luburić: Pobit ću sve koji spašavate djecu iz logora!

Koliko sam razumio iz njenih riječi, kad sam je zadnji puta vidio u drugoj emigraciji, kojom je prilikom Frane Šarić donio poruku da treba isplatiti zaostatke potroška za smještaj ove djece u Austriji, uzdržavanje ovog dječjeg konvikta išlo je preko Županstva, ali ne znam iz kojih sredstava. Dječaci su bili smješteni u Tuškancu u jednoj većoj zgradi blizu Pavelićeve vile, a izravni nadzor nad njima vodio je kapelan, u prvo vrijeme Juričev, a kasnije Medić, dok su upravu i odgoj imale preko sebe nekoliko časnih sestara. Češće puta su se ovi dječaci uniformirani mogli vidjeti na zagrebačkim ulicama, a uzimali su aktivnog učešća u raznim zgodama paradama i defileima prilikom proslave kojeg državnog blagdana. 

Osim ovog načina, publicitet ove Marine dobrotvorno pokroviteljske brige bio je i preko novina i radija također lansiran u formi opisa citiranja imena konvikta, priredaba i slično. Preko ovog zavoda vršeno je reklamno darivanje obitelji Pavelić pojedinih odjevnih predmeta ili drugih darova raznim skupinama djece, što je u drugoj polovini 1944. godine uzelo osobitog maha u vrlo čestim novinskim reportažama. Sva pa i najmanja briga za ove dječake prestala je kod Mare odmah nakon povlačenja iz zemlje, osim ukoliko je od njih samih mogla nešto profitirati, kao hranu, koju je već imala u velikim količinama, a dječaci su oskudijevali, što je Mari, kako ju je izvijestio Frane Šarić, bilo dobro poznato. 

Krajem 1944. godine djeca su bila preseljena u Austriju. Godine 1945., ljeti, nalazili su se u Ramsau i kako za Maru više nisu predstavljali nikakvog bližeg interesa, prepušteni su bili bez sredstava eventualnoj snalažljivosti svećenika Medića koji ih je kao neke vrsti upravitelj pratio u Austriju. Medić se sam ljutio i govorio da je ostavljen, te da ne zna što će početi s djecom.“

3.  KONSPIRACIJE ZA ŠVRLJANJE: PRELJUBNIKE JE TJERAO ILI HAPSIO 

Svi detalji govore da se bračni par Pavelić jako trudio ostaviti dojam tradicionalne katoličke obitelji, konzervativne i staromodne, čvrste i postojane. Njima je, ponajprije u propagandne svrhe, bilo važno da budu tako prikazani, pogotovo jer se monstruozni detalji njihova djelovanja nisu znali, odnosno o njima se nije javno govorilo. Ipak, kao u svim krugovima, tako i u ustaškim, kružile su glasine kako taj idealan brak baš i nije savršen. 

„Govorilo se da je Pavelićka još s vremena emigracije u Italiji imala ljubavni odnos s Eugenom Kvaternikom, pa da se to nije u zemlji moglo zapaziti, premda kod jedne tako izrazito seksualne žene kao što je Pavelićka ništa nije isključeno“, piše Košak, no pogledi su bili upereni u krivu stranu. Ante Moškov otkriva pravu senzaciju. 

„Najprije bih“ piše on, „htio govoriti o Paveliću kao uzornom suprugu i ocu, tj. da li je on takav doista i bio. Prije svega, važne su njegove izjave i držanje pred svojom bližom i daljom okolinom, kao i pred drugima po ovom pitanju. Počevši od ‘Ustaških načela’, koja je iznio kao temelj svoje političke aktivnosti, a u neku ruku i pogled na svijet, i u kojima je naglasio kršćanski moral kao važnu točku, pa dalje kroz njegovo javno visoko moralno tumačenje iste točke (u emigraciji i za vrijeme NDH), zatim kroz njegove izjave i oštro osuđivanje – općenito i u pojedinim konkretnim slučajevima tzv. ‘supružanske nevjernosti’ – i na koncu, izravno ili neizravno miješanje u tuđi privatni porodični život po ovom pitanju s prijetnjom i provedbom izvjesnih, ne samo moralnih, nego i stvarnih represalija protiv ‘nevjernog supruga’, kada je nad istim imao direktnu vlast; ukazuju na stav Pavelića pred javnošću po ovom pitanju. 

Ante Pavelić Feljton Life Pavelićeva žena Mara: Hrvatski narod je đubre, stoka!

Kao primjer navodim slučaj ustaškog pukovnika Seletkovića, kojega je radi odnosa sa drugom ženom ‘pozvao na red’, a kad to nije pomoglo, odredio je da se iz Zagreba policijski ukloni osoba sa kojom je Seletković podržavao intimne odnose i ako je ona bila više nego ‘nacionalno ispravna’; pomagala je Seletkovića prije njegove emigracije i bila zatvarana od jugoslavenskih vlasti radi političkih prestupaka, a osim te veze sa Seletkovićem, ni sa moralne strane nije se moglo išta prigovoriti. Neizvršenje ovoga Pavelićevog naloga, Servatzy je uspio nekako zataškati, a i nakon toga Seletković nije više imao pristupa u blizinu Pavelića. Isto tako je bilo sličnih nekoliko slučajeva kod drugih ustaša povratnika, za koje je određivao radi toga premještanja iz Zagreba i obično slanje na teren u neku jedinicu. (Slučaj satnika Šime Korčulanića i nekih drugih). 

Sve je ovo obavljao preko Servatzya i interesirao se da li se sa poduzetim mjerama stanje popravilo. Ovakav stav Pavelićai njegov način života pred javnošću bio je jedan jak faktor za mnoge ljude u pogledu pozitivne ocjene njegovog općeg moralnog karaktera. Međutim kao skoro u svemu, tako i u ovom pitanju, pravi Pavelić je bio sasvim drugačiji. Dok je osuđivao i javno i privatno i službeno tzv. ‘nevjernost u braku’, ‘nemoral u braku’, on je sam podržavao odnose sa drugim ženama i to kroz trajnije vrijeme. Razumljiva stvar vrlo konspirativno, samo što je po mome mišljenju u ovom njegovom slučaju stvar bila, daleko nemoralnija nego li i jedan slučaj, kojega je on osuđivao. 

Ovaj odnos Pavelića sa drugim ženama počeo je pak prodirati u javnost u izvjesnim krugovima, ali mislim da se više radilo o sumnji, odnosno da je bilo temeljeno na slutnjama ove sredine iskusne po praksi na tom području. Sumnjam da su imali konkretnih dokaza. Čini se da je povod tim prvim glasovima bila neopreznost i neobuzdanost same dame (supruga dr. Mile Budaka) liječnika. Stvar po sebi bi mogla izgledati, više-manje kao pikanterija, ili tzv. ‘galantna avantura’, kad ona ne bi služila za bolje osvjetljenje Pavelićeve osobe i njegove dvojne igre, skoro u svim pitanjima i prilikama. 

Istovremeno se kroz ovo vidi, kakav je doista bio njegov pravi, intimni stav prema ovoj vrsti ‘morala’. Najbitnije je kod svega ovoga da je on znao i bio svjestan, kad bi ova činjenica pročula se da bi ista u izvjesnim dosta brojnim krugovima bacila sjenu na njegovu ‘moralnu čistoću’ i da bi bio na taj način probila oklop njegovog ‘visoko moralnog karaktera’. Baš radi toga je on češće puta pred drugima zauzimao tako odlučan, principijelan stav po ovom pitanju. 

Uz ovaj razlog takovog njegovog stava, isti mu je dobro dolazio, kao neka vrst preventivne konspiracije za konkretne vlastite slučajeve, koliko pred javnošću, toliko i pred svojom suprugom. Kao karakteristiku uspjeha ovih njegovih metoda na ovom području iznosim moju ličnu reakciju na prve glasove koje sam čuo o ovim Pavelićevim odnosima.“

4.  LJUBAVNIK KOJI JE KAPITULIRAO I POBJEGAO 

„Negdje početkom 1945. godine rekao mi je Frane Sarić da je čuo još pred dulje vremena u obitelji Grivičić (koji u posljednje vrijemo nijesu bili u najboljim odnosima sa obitelji Pavelić), o intimnoj vezi Pavelića sa suprugom dra Budaka; on da je to oslovio kao najobičnije brbljarije i nemoguću stvar, ali da je te iste glasine ponovno čuo od svoje sestre i njenog muža Ivana Wernera. Ja sam ostao zaprepašten, ne radi Pavelića, nego radi skoro doslovce ‘zlobe i zloće ljudi koji sa svojim poganim jezikom idu tako daleko da blate i ono što je Poglavniku svetinja i u čemu može poslužiti svima kao uzor, a što mi vrlo dobro znamo’. 

Ante Pavelić | Author: Screenshot Youtube Screenshot Youtube
Na ove moje spontane riječi, koje su izbile iz dubokog uvjerenja i nakon što smo o tome još mirnije razgovarali, osuđujući ‘klevetanje’, Sarić je bacio svaku i najmanju sumnju i sam ljut na sestru, a i na sebe što je posumnjao počeo je iznositi dokaze o nemogućnosti iste stvari. Međutim! Kad sam dva tri dana pred polazak iz zemlje trebao dovesti Mačeka Paveliću u Tuškanac, telefonski sam bio i direktno i preko Bulata požurivan da treba doći ‘kroz 10 minuta’, jer da ne može dulje čekati budući da ima još vrlo važnog posla i još iste večeri odlazi u Nove dvore. Nakon što sam povratio Mačeka sa Tuškanca u njegov stan na Prilazu, otišao sam bez zadržavanja u zapovjedništvo PTS-a u garažu, kroz Bauerovu i Lopašićevu, opazio sam da Viktor Rebernišćak (šofer Pavelićev) upravo otvara vrata Pavelićevog automobila iz kojeg izlazi u vilu sam Pavelić i ispraćen od istoga Viktora ulazi žurno u jednu kuću u Bauerovoj ulici (u visini Lopašićeve ulice). Zakrećući iz Lopašićeve ulice u dvorište zapovjedništva, gdje je bila garaža, opazio sam da se Viktor Rebernišćak sam vraća u autu i ja sam ostavivši kola došao pješice do Pavelićevog automobila u kome je sjedio sam Rebernišćak. 

Ovaj, videći da mu se ravno približavam, otvorio je staklo na vratima, ne izlazeći. Pitao sam ga gdje je Pavelić, a on mi zbunjeno reče da ga on čeka, da je u blizini. Nakon par časaka ćutanja, dao mi je na zgodan način do znanja, kad sam ga ja začuđeno pitao, kako je došao bez ikoga u pratnji, da se i ja uklonim, te da odmah idu u Nove dvore i da ih pratnja već čeka na drugom mjestu. Ja sam se vratio istim putem, ali sam zastao iza stražarnice na ulazu u garažu i tamo čekao promatrajući kroz prozorčiće stražare. Mislim da sam poslao jednog ili dvojicu mladih časnika da budu u blizini Pavelićeva automobila, ali je i njih Viktor odalečio. Nakon po prilici pola sata izašao je Pavelić sam i ja sam bez razmišljanja uputio se prema njemu i njegovim kolima. 

On međutim i ne opazivši me, ogledavši se lijevo i desno brzim korakom prišao kolima i tek što su vrata za njim zalupila, kola su krenula i otišla pravcem Martićeve ulice u kojoj su zamakla. Ja sam upravo u tom času stigao na ugao Lopašićeve i Bauerove ulice i tada pogledavši prema vratima otkud je izašao Pavelić, opazio samu sjeni vrata jednu žensku priliku dosta visoku, kako izviruje i gleda u pravcu, gdje su kola Pavelićeva zamakla. Vidio sam da je opazila i mene i malo se povukla, a ja sam okrenuo na desno kroz Bauerovu prema Zvonimirovoj i još se jedanput na nju obazro. Ženska se bila odvojila od vrata i u času kad sam se ja okrenuo pobrzala je skoro trčeći preko trotoara i ulice u mom pravcu, mašući prema meni rukom. 

Ja sam zastao i pošao prema njoj u susret i kad sam se primakao na par koraka prepoznao sam u njoj suprugu dra Mile Budake. Odjevena je bila u vrlo jednostavnu kućnu haljinu, radi čega je nisam odmah ni prepoznao. Ona me saletjela s pitanjima, kada ja odlazim i počela moliti da ju uzmem sa sobom tužeći se da su je svi ostavili i da su je samo preselili. Prilično zbunjen, pitao sam je zašto nije išla s mužem. Izbjegavajući moje pitanje, ponovno me je molila da je odvezem i govorila je da će poludjeti, ako bude morala dugo čekati dok se ‘Poglavnik vrati’. Ja sam je i sam sve više zbunjen počeo uvjeravati da kod mene nema mjesta i rekao joj da ako hoće, da ću ja javiti njezinu želju Paveliću. 

Adolf Hitler i Ante Pavelić Uspon i pad Life Tračevi s Pavelićeva dvora: Pio je kao smuk, 20 piva na dan

Ona je skoro počela buncati, govoreći čas da čas ne, i na koncu, kad smo stigli na sam ugao Zvonimirove ulice, od mene se naglo oprostila. Gledao sam za njom, poznatom vrlo elegantnom damom, kako ne obazirući se na ikoga, trči ulicom i preko ulice u vrlo jednostavnoj kućnoj haljini, bosonoga, zaplakana, neodlučno zastaje na vratima i najzad lagano ulazi u kuću. Sjetio sam se riječi Frane Sarića i doveo ih u vezu sa večerašnjim Pavelićevim ‘vrlo važnim poslom’. Kad sam se vratio u zapovjedništvo, nazvao sam telefonski Tuškanac i interesirao se gdje je Pavelić. Službujući mi je odgovorio da je ‘skoro pred jedan sat otišao sa pratnjom u Nove dvore’. Posljednja Pavelićeva posjeta u Zagrebu bila je završena. On se u Zagreb nije više vraćao.“

5.  TAJANSTVENA DRUGA DAMA IZ SUSJEDSTVA 

“Ni nakon ovoga, čemu sam bio svjedok nijesam se mogao potpuno pomiriti sa mišlju da je sve ovo istina. Jedna me je stvar bunila: Pavelić, koji bi u ovim najtežim časovima, gdje je svaki momenat skupocjen, gubio vrijeme u ljubavnim pustolovinama, i radi istih požurivao sastanak sa Mačekom, govoreći da ima samo deset minuta vremena. To mi je izgledalo nemoguće. Tražio sam i izmišljao sve moguće razloge za drukčije tumačenje ove posjete. Osjećao sam potrebu za još kakav dokaz, kao potvrdu istinitosti. Ovu potvrdu dobio sam tek nakon par mjeseci u Radstadtu u Austriji od samog Pavelićevog šofera Viktora Rebernišćaka.Rebernišćak je jednog dana došao u Radstadt, gdje sam ja živio, iz Salzburga. 

Bilo mu je već nešto poznato i o mojem stavu prema Paveliću i to prema glasinama koje su se počele širiti protiv mene iz neposredne okoline Pavelića (Kirin). On mi se počeo odmah vrlo ojađen tužiti, kako su ga Mara i Pavelić (specijalno Mara) na najgadniji način prevarili, izbacili i obijedili. Posebno se tužio na Maru da ga je osumnjičila da joj je odnio neke vrijednosti, novac ili zlato, što je bilo na jednom mjestu sklonjeno i radi toga što je ostavio svoju obitelj u Zagrebu, iako ih je pitao i tražio da svoje povede sa sobom, od čega su ga oni odvratili. Tada sam ga ja počeo pomalo o svemu ispitivati. 

Na moje izravno pitanje o Pavelićevoj posjeti prilikom odlaska iz Zagreba u Bauerovoj ulici, odgovorio mi je da je to bila zadnja galantna posjeta Pavelićeva, te da su nakon iste direktno otišli u Nove dvore.Tada mi je još pričao, kako ta veza traje već dulje vremena i kako ga je on konspirativno vozio na sastanke. Rekao mi je da ni on nije prilikom prvih posjeta znao o čemu se radi, ali kasnije da je Pavelić bio primoran radi žene da mu da upute da nikome pa ni Mari ne kazuje gdje su bili, ako bi ova slučajno pitala. 

Čitavo ovo pitanje Pavelićevog odnosa sa Budakicom, ostalo je još pikantnije i sa moralne strane interesantnije, kad sam čuo da je Pavelića istovremeno u slične posjete vozio k jednoj drugoj ženi i to u Zvonimirovu ulicu, nijesam zapamtio broj, ali se sjećam da je moralo biti negdje oko sredine ulice na desnoj strani iz pravca trga N. On nije znao koja je to ženska bila, ali se nije radilo o Budakici, jer da je k njoj odlazio u drugi stan. Ovim što tada doznah od Rebernišćaka, nijesam bio toliko pogođen ni zgranut. Jer su u međuvremenu bile izbile druge činjenice, koje su mi razgolićavale pravog Pavelića. 

Ante Pavelić | Author: Wikipedia Wikipedia
Konkretno u vezi sa ovom stvari, dobio sam i druge informacije preko Ivana Wernera, odnosno njegove sestre Dore, koja je stalno bila u krugu Pavelićeve obitelji i koja je vrlo vješto čineći se da ništa ne opaža, pratila razvoj čitave stvari, kao i kasnije sumnje Marine i u vezi sa ovim sumnjama, ljubomoru koju je ona vrlo vješto nastojala prikrivati pred drugima. Kratka rekapitulacija čitave ove stvari bila bi: Približavanje Pavelića Budakici počinje od prvog dana upoznavanja. Koncem 1941. ili početkom 1942. g. on uzima njenog muža (kojeg je još prije poznavao) za osobnog liječnika. 

Na ukazivanje sa raznih strana i od mnogih osoba (dr. Karađole, dr. Kovačić, dr. Petrić, Werner i drugi) da je navodno Budak pripadao jednoj masonskoj loži, što su oni direktno Pavelića obavijestili, Pavelić ga brani i zadržava, te mu dodjeljuje za stan u Gornjem gradu čitavu zgradu tzv. Maršalata u Opatičkoj ulici, koja je bila restaurirana i adaptirana za stanovanje, te je imala i najbolje izgrađeno protuzrakoplovno sklonište, gdje se i sam Pavelić išao sklanjati za vrijeme uzbuna, kad bi ga ista zatekla u zgradi br.1 na Markovom trgu. Tu u maršalatu je bila najzgodnija prilika za sastanke, ali radi sumnje i ljubomore Marine morali su se iseliti. (Zgrada je čitavo vrijeme nakon tog iseljenja ostala nenastanjena, iako je pod izgovorom Marinim da će zgrada biti upotrebljavana za svečana primanja te službene bankete. (Kontakt i sastanci se radi toga ne prekidaju, jedino Budakica sve manje dolazi u kontakt sa obitelji, a u zadnje vrijeme se skoro uopće i ne pojavljuje. 

Istovremeno, njen muž dr. Mile Budak, stalni je gost kod Pavelića, osobito poslijepodne i uvečer, tako da izgleda neko vrijeme da su nerazdvojni. Ima se utisak da među njima vlada najtješnje prijateljstvo i to iskreno, što je, koliko sam ja sam mogao vidjeti, a isto zaključuju i drugi sa strane Budaka, doista tako i bilo. Ovo traje sve do povlačenja iz zemlje. U isto vrijeme, Pavelić ide na sastanke sa još jednom drugom ženom, za koju izgleda nitko nije znao, niti sumnjao, osim Viktora Rebernišćaka. 

Potrebno je ponovno naglasiti da čitavu ovu stvar treba posmatrati ne samo kao galantnu pustolovinu Pavelića, najmanje kao takovu, već kao činjenicu, koja razotkriva lažni moral Pavelića u ovom pitanju, imajući u vidu da je njegov stav pred javnošću bio odlučujući u pogledu ocjene njegovog općeg moralnog karaktera. Sam slučaj nije neinteresantan, kao tipičan primjer lažnog morala, sredine koju je Pavelić stvarno predstavljao, donekle osvjetljuje i bezobzirni način Pavelićeva postupka, gdje u ovom slučaju Pavelić da postigne nešto, vara i obmanjuje sa najvećom naklonošću i prijateljstvu čovjeka da bi što lakše i sigurnije mogao se sastajati sa njegovom ženom. Preko ovog slučaja da se nazrijeti jedna od metoda Pavelićevog načina konspiracije (preventivno) iz ovoga se da vidjeti, kako je Pavelić dobro poznavao značenje i uticaj na druge, svog odlučno istaknutog visokomoralnog stava; i na koncu prema mnogim opažanjima onih koji su bili u užem kontaktu sa njegovom ženom Marom, ovaj Pavelićev odnos služio je Mari kao put i sredstvo da se na zgodan način sprovode njene misli, želje i namjere. 

Ovo ne znači da ih je Pavelić izvršavao, pritisnut možda prijetnjama od strane žene, ili da ih je izvršavao smatrajući ih štetnim. Ukoliko se možda i nijesu poklapale sa njegovim shvaćanjem korisnosti i namjerama, stavljajući na jednoj strani tezulje svoju strast prema drugim ženama, a na drugoj eventualno opću korist, u ovom slučaju uvijek je prevagnula ona prva. Nikome nije poznato da Mara u svoj namjeri ili želji, koja se vrlo oprezno manifestirala, pred drugima, kod Pavelića nije uspjela.”

6.  GLASINE O TAJANSTVENOM UZROKU SMRTI 

“Razmišljajući o ovom odnosu Pavelića prema drugim ženama i doznavši za uspješno reagiranje Marino prema Paveliću u vezi sa njenom ljubomorom i nehotice mi se neprestano vraća misao na jedan slučaj, koji je ostao do danas prilično tajanstven. Tajanstven radi toga vjerojatno, jer osim aktera, nije bilo nikoga drugog u blizini, kad su se događaji u vezi sa ovim slučajem zbivali. Radi se o otvorenom neprijateljskom stavu, kojeg je Mara Pavelić zauzela prema ženi drugoga doktora Mile Budaka (odvjetnika) i u neku ruku u jednom periodu za vrijeme prve emigracije, zamjenika Pavelićeva, Dok je Pavelić bio nakon atentata na Aleksandra u zatvoru u Torinu, a Mile Budak (koji je bio doglavnik) na Liparima sa ostalim ustašama, njihove supruge su živjele zajedno i prema kasnijem pričanju Anke Servatzy u najvećoj slozi i ljubavi. 

Adolf Hitler i Ante Pavelić Zločinac u braku Life Pohotna žena Mara uzrok je Pavelićeve krvoločnosti

Nakon izlaska Pavelića iz zatvora, poslije nekog vremena, Mile Budak je otišao na Siciliju, gdje mu je došla njegova supruga, koju je tamo morao i smjestiti, jer se nije vraćala više u obitelj Pavelića. Nakon povratka Budakova iz emigracije u Zagreb, mislim 1938. godine, nakon nekoliko vremena njegova je supruga izvršila samoubojstvo skočivši u bunar. Glasine koje su se širile u to vrijeme u Zagrebu, a isto tako i u ustaškoj emigrantskoj štampi u Americi da je Ivka Budak bila ubijena od beogradskih agenata ne stoje. Koliko je meni poznato, sam Budak nije to nikad tvrdio, a dr. Miloslavić, simpatizer dra Budaka, ustanovio je samoubijstvo. 

Imao sam prilike češće puta slušati razgovore o ovom slučaju i nitko nije znao ništa određeno kazati. Anka Servatzy, koja je i u nekoj rodbinskoj vezi sa Budakom i inače vrlo intimna sa Marom Pavelić i čitavom obitelji, jednom je govoreći o životu u emigraciji spomenula i svađu između Mare Pavelić i Ivke Budak u Italiji (tako sam za istu i saznao) i na moj upit, kako i zašto se to dogodilo, dodala je da su živjele lijepo kao sestre i da ne zna što ih je moglo tako zavaditi. 

Kasnije se nikad na taj razgovor nije svraćala i ja sam imao dojam da doista ni njoj nije pobliže ništa poznato iako je ona bila najbolje informirana. Svađu su znali inače i mnogi drugi, ali nikome uzrok nije bio poznat.Zanimljivo je da Mile Budak nije nikad pred nikim, pa ni pred svojim najbližim govorio o smrti svoje žene, pa ni uopće o njoj (Servatzy Anka, a isto su i drugi opažali) iako je bilo svima poznato da je on nju uvijek neobično volio i pred drugima ju rado spominjao na pr. u emigraciji pred onima koji ju nijesu ni poznavali... Prema njegovim nekim izjavama, uzrok samoubijstva treba tražiti u obitelji Pavelić. On je izjavio pred svojim najintimnijima (kćerkama, Krešom, Pukom i drugima), govoreći o Mari: 

“Ona mi je uništila moju sreću.” 

Budak je čvrsto bio uvjeren da će sam završiti tragično; i to je javno govorio. Istina, ovo njegovo uvjerenje bilo je podstaknuto i sa izvjesnom dozom sujevjerja, radi nekog davnog predskazivanja sudbine po nekoj vračari. U zadnje vrijeme, indirektno je izjavljivao da će uzrok njegovom svršetku biti Mara Pavelić. Kako je duboko bilo neprijateljstvo Marino prema Budaku, prenešeno na njega sa ili radi njegove već mrtve žene, vidi se iz njenih riječi, koje je rekla u prisutnosti svojega muža, pred Milošem Berićem, Franom Sarićem i preda mnom, kad je bila objavljena osuda Budakova u Zagrebu: “Žao mi je Makanca, on je bio pristojan, pa i one druge ministre, ali bome Budaka ne, on nije zaslužio ni da takovom smrću umre.” 

Ovo je isto govorila i pred suprugom ministra Balena i pred Dorom Werner. Što je bilo po sredi da nije u tom času mogla zatajiti pred stranim ljudima svoju mržnju? Koji je mogao biti uzrok da se Ivka Budak svojevoljno usmrti u vezi sa obitelji Pavelić? Koliko je morao biti jak taj uzrok da ona (Ivka) u Zagrebu, odvojena od obitelji Pavelić, koji su bili u Italiji, izgubi živce i baca se u bunar? Isključeno je apsolutno u slučaju Budaka eventualna bojazan Pavelića i Mare, kao eventualnog političkog konkurenta, jer je Budak bio u emigraciji i u NDH, sve skoro do zadnje godine, vjeran i slijepo odan Paveliću kao Poglavniku, bez ikakovih skrivenih misli. 

Toliko vjeran da je Pavelić takorekuć mogao s njim žonglirati, postavljajući ga i smjenjujući ga i na koncu staviti ga u zapećak, ne obazirući se na bilo čije mišljenje. Prema naknadnim izjavama članova obitelji Werner, Puk i Kostelac, Mara Pavelić je odlučivala o položaju Budakovom za vrijeme NDH. Da li je Pavelić i prije NDH imao intimnije odnose sa drugim ženama, nije mi poznato, kao ni uopće njegov odnošaj prema ženama u to vrijeme.”

7.  PODMETNUTA POLICIJSKA LJEPOTICA 

„U logoru ustaša u Italiji, među ostalim događajima iz života Ante Pavelića, govorilo se o jednom pokušaju od beogradske policije da Pavelića namame preko jedne vrlo lijepe žene, koju su u tu svrhu navodno bili poslali u Italiju. Ova ljepotica da je trebala kloroformirati Pavelića i onda ga uz pomoć drugih koji su bili u blizini odvesti na neko mjesto, ili u samu Jugoslaviju. Isticalo se kod toga glupost beogradske policije, koja ne pozna ni toliko Pavelića da misli da može pasti na lijepak lijepim ženama. Pavelić je navodno odmah prozreo namjeru i stvar je propala. I ovdje nam je Pavelić bio prikazivan, kao vrlo moralan čovjek i uzoran revolucioner. 

Adolf Hitler i Ante Pavelić Objava rata Life Dan kada je Pavelić NDH osudio na propast

Još mi je jedino poznato o ovom pitanju žena i Pavelića da je u obitelji Pavelića za vrijeme emigracije u Italiji bila jedna guvernanta porijeklom Austrijanka i to nekoliko godina. Ista je bila odpuštena još prije povratka iz emigracije, a kasnije je došla u Zagreb, gdje sam je i ja upoznao. Par puta sam je vidio u čekaonici pred uredom Pavelića na Markovom trgu, gdje čeka sa ostalima da bude primljena. U blizini obitelji i Mare, nije uopće zalazila, i znam da je pred jednom osobom izjavila (Slavom Tomljanovićem ili njegovom suprugom) da je Pavelić naredio da joj se nađe stan i da se brine da bude opskrbljena. 

Istovremeno je izjavila da ona Pavelićki neće pristupiti (“mal piu” – nikad više, ponovila je nekoliko puta) i ako joj je djecu uzgojila i odgajala. Nije mi poznat uzrok zašto je ova djevojka bila odalečena iz kruga obitelji. Pavelić se inače uvijek prema ženskom spolu pokazivao umjereno galantan i obazriv. Na jednom večernjem primanju viših oficira i njihovih supruga imao sam prilike vidjeti da je sa svojim načinom ophođenja sve žene znao oduševiti, našavši načina i vremena da sa svakom razgovara. 

Koliko sam vidio tom prilikom, a i u drugim nekim zgodama, znao je brzo osvojiti simpatije kod ženskih, ali ne mogu reći, niti sam mogao zaključiti da su te simpatije bile erotične naravi, ni sa strane žena, ni sa strane Pavelića. Znao je imponirati i ženama i mladim i starijima, kao čovjek”, zaključuje Ante Moškov. Svojevrsnu potvrdu Moškovljeva svjedočanstva daju i sami istražitelji Udbe iz drugih izvora. U kratkom ekspozeu o Pavelićevu karakteru dotiču se i njegova odnosa prema ženama. 

“Ne smatra se da bi Pavelić imao ženskih pripovijesti i pretpostavlja se da je barem do kraja 1944. godine imao isključivi spolni kontakt sa svojom ženom. Tek pred kraj čulo se pripovijedati da ga se je tijekom 1944 godine viđevalo šetati po Tuškancu i po okolnim šumarcima sa ženom dr. Mile Budaka, njegova ličnog liječnika/nećak političara Budaka/. Ona je rodom iz Omiša, a imala je reputaciju ‘elastičnije žene’. Da je s tom Budakicom bilo nešto na stvari govori i slijedeće. Pavelićka je u jesen 1944. godine s djecom i s još nekoliko drugih žena bila evakuirana na Semmering kraj Beča. Na njezin zahtjev bila je u njezinu pratnju dodijeljena i Budakica da je ukloni iz Zagreba. Nakon izvjesnog vremena uspjelo je Budakici pod nekom izlikom povratiti se u Zagreb, ali je kratko vrijeme nakon nje odjurila i Pavelićka u Zagreb, navodno u brizi za “muževo zdravlje”. Pavelić je međutim nakon par tjedana uspio ženu ponovno ‘evakuirati’ ovaj put u Alt-Aussee u Austriji, dok je Budakica ipak ostala u Zagrebu.” 

Istražiteljima je to tek detalj na koji se pretjerano ne obaziru u opsežnoj slici o karakteru i djelovanju Ante Pavelića. U tom seciranju ulaze u sve detalje, od toga koje je cigarete pušio do brojnih navika i psiholoških karakteristika.

8.  LJUBITELJ TRAČEVA I SULUDIH LINGVISTIČKIH TEORIJA 

“Pavelićev radni dan odvijao se je od prilike na slijedeći način”, kazuje Uvanović. “Odmah nakon ustajanja dolazio mu je zagrebački gradonačelnik Ivan Werner, koji je prisustvovao i brijanju i inoj toaleti Pavelićevoj i tom mu prilikom pripovijedao razne tračeve, a i referirao o poslovima grada Zagreba, za što je Pavelić pokazivao uvijek mnogo interesa. Istovremeno, iako mu je Ivan Werner bio intimus, u ostatku društva nemilice ga je tračao, prvenstveno Wernerovu krivu uporabu stranih riječi, o čemu su u to vrijeme u Zagrebu kružili vicevi. Iako, ni sam Pavelić, nije bio osobiti erudita, a volio se miješati u sve, ponajviše u jezik, iako o tome nije imao pojma, te su se znanstvenici hvatali za glavu od njegovih suludih teorija. 

Adolf Hitler i Ante Pavelić | Author: Bundesarchiv Bundesarchiv
Doduše, oni za zagrebačkog sveučilišta, koje, kako svjedoče ljudi bliski Paveliću, nije mnogo fermao i sklanjao ih je od sebe, nazivajući ih pogrdno ‘mudrijašima’, o tome su pričali tek u uskom i povjerljivom krugu prekrštajući Pavelića iz poglavnika u poglavicu. Njemački znanstvenici su, pak, javno umirali od smijeha i hvatali se za glavu kad god bi im došla kakva suluda lingvistička i historijska teorija iz NDH.” Danijel Uvanović svjedoči o Poglavnikovim suludim lingvističkim teorijama kojima se sitničavo bavio. 

“Bio je i tipičan ignorant koji se je pačao u sve i sam rješavao sve smatrajući da je to ispravno i obvezatno će onoga tko je u taj isti predmet stručno upućen. Dosta je sjetiti se njegovoga vršljanja po filologiji i prekrajanja jezika i ‘pravopisa’ u čemu je hotimično ignorirao sveučilišne profesore i stručnjake uopće. Ili njegova teorija o ‘rasnom podrijetlu’ Hrvata koja je bila modifikacija one Kerubina Šegvića i dra Buća, tako kako bi se sviđala i fašistima u Italiji i gore Švabama u Njemačkoj. Ali etnologe, lingviste i historičare nije puštao da o tome reknu svoju riječ. Njemu je naš jezik prvoga dana prestao čak biti slavenskim jezikom usprkos cijele svjetske činjenice, koja se o tome ne može obvezatno diktirati iz njegovoga ‘dvora’ u Tuškancu. 

Tako su se i slavenski lingvisti na primjer u Berlinu morali snebivati; gdje ubuduće treba tražiti jezičnu vezu našega jezika. On je bio tolika budala da je mislio da će odmah i strani filolozi ispraviti svoje ‘zastarjele’ teorije o slavenstvu hrvatskoga jezika. Prvih dana brisana je u NDH svaka riječ i spomen o Srbima i srbstvu a kasnije je imala nestati i svaka oznaka slavenstva, pa čak i u filološkom smislu. Po tome ključu on je dao ‘čistiti’ i Zagrebačko sveučilište. 

No to se je dalo protumačiti onom njegovom devizom da ‘on zna sve’. Njegova pak duhovna razonoda i čovjek s kojim je dnevno vršio ’razmjenu misli’ bio je ‘načelnik’ Zagreba Ivan Werner, koji je imao obični vlaškoulički tipični frankovački kompleks i on je Paveliću davao ‘savjete’ što i kako treba učiniti. Pavelić je pak istovremeno trošio vrijeme u to da sabire anegdote o Wernerovom neznanju međunarodnih riječi, o čemu su u Zagrebu kolale upravo legende. Uostalom, njegova je ‘vlast’ bila osebujna i po tome, što je ona – kako je govoreno u Zagrebu – imala kralja u Rimu, Führera u Berlinu a granica – nigdje… No svakako je bila najintenzivnija bez sumnje u Jasenovcu, Novoj Gradiški, Lepoglavi i slično. 

Vremenom te spoznaje bivaju sve jasnije i konkretnije. Kratko se može rezimirati rečeno o Anti Paveliću konstatacijom,da je to bio machiavellistički prepredeni zločinac; samovladar koji je počivao na teroru i na međusobnom huškanju svojih rasova; mistifikator i javnosti svoje najbliže okoline i odgojeni konspirator kao oruđe onima koji ga mogu ustrebati danas ili sutra. No svoj ‘mir’ je udesio samo u zagrebačkom Gornjem gradu da dalje oko sebe ostavi pustoš kao djelo svojih ortaka. Kao osoba, po mome sudu, likvidiran u redovima onih koji upoznali njegova ‘djela’, a bio bi to i kod onih rijetkih koji možda o njemu još nekada posanjaju, jer im nije bila pružena mogućnost da ikada išta saznadu o njegovim zlodjelima i o njegovim egoističkim rabotama.”

9.  VUČJAK KOJI POSTAVLJA MINISTRE I KRVAVI LOV 

U vremenu dok je bio u milosti, dolazio je k Paveliću ujutro u privatni stan vrlo često i Slavko Kvaternik. Nakon toga bi nastavio s primanjem stranaka, a između 16.30 i 17.30 odlazio bi kući, gdje je još prije večere često jahao po jedan sat i to često u društvu načelnika Wernera. Iako svjedoče da je bio dobar jahač te njegovi obožavatelji često ističu njegovu ljubav prema konjima, kao i većina stvari u Pavelićevu životu – to je bila samo poza. Nešto po čemu bi se trebao prepoznati državnik, vođa, poglavnik. Slično kao i lov u kojem nije osobito uživao, ponajviše jer je bio slab strijelac. 

Mistifikacija lika i djela samoga sebe (i svoje obitelji, ponajviše Marije) bila je jedna od ključnih poluga za održavanje na vlasti. Pa tako i legenda o voljenom starom vučjaku koji može prepoznati tko „poglavniku želi dobro, a tko zlo“. Ta vučjakova vidovitost mnoge će stajati karijere i položaja, a neke i glave, uostalom kao i kobna, hinjena ljubav prema lovu. „Pavelićev se privatni život odvijao uglavnom izvan uredskih sati i to predvečer i obično uvečer, ali i jedan dio ovog vremena znao je češće imati više službeni nego privatni karakter. Ako je bio u uredu u Tuškancu, znao je predvečer završiti primanja, redovito malo projahati po stazi parka, koja je bila naročito za tu svrhu planirana i nasuta. 

Gotovo nikad nije sam jahao. Obično je bio koji u tu svrhu pozvani gost ili slučajni ljubitelj jahanja, a kad ovih ne bi bilo, najčešće je jahao uz pratnju generala Prebega, liječnika Mile Budaka, Wernera, potpukovnika Horvata, koji je brinuo za konje, i drugih. Ja sam imao prilike nekoliko puta jahanje, a i sam sam nekoliko puta projahao. Pavelić je izgledao više ljubitelj konja nego jahanja, ali kao što je jahanju pristupao više kao nametnutoj, a ipak potrebnoj gimnastici i kod dobrog jahača, tako je isto i njegovo iskazivanje interesa prema konjima bilo daleko od ljubiteljstva. 

Ante Pavelić Ustaški zločin Top News Propast NDH: Pavelić zgrozio čak i naciste

Konj i jahanje spadali su, uz svu ostalu garnituru, kao jedan potrebni ukras i oprema dekora. Kad je uginuo njegov jahaći konj, jedan izvanredan primjerak čistokrvne engleske pasmine prema kojemu je Pavelić pokazivao bar na oko neku posebnu privrženost, nije se uopće obazirao ni pokazao da bi ga to žalostilo ili neraspoložilo“, pripovijeda Moškov. “Kao s jahanjem, slična je stvar bila i s lovom. Češće bi, skoro svake nedjelje u vrijeme sezone, odlazio u lov na novouređeno lovište oko Novih dvora. Jednom je sam rekao da se u lovu dosađuje, a možda ga je smetalo i što je sam dosta loše gađao. 

I prema lovu se odnosio kao prema jednoj nužnoj i neizbježnoj stvari, potrebnoj za dekor svog položaja. Ako je istinito familijarno povezivanje s Lisakom, onda je tu došla do izražaja krvožedna naklonost familije kao takove i osjećaj afiniteta prema sličnima. Kad je jednom zgodom, mislim 1944., netko bio pripucao sa strane iz šume za vrijeme dok je održavan nekakav ‘dvorski lov’ na Pavelićevu dobru negdje iza Sljemena, onda je on bio naredio veliku akciju ‘odmazdnoga čišćenja’ u okolici. Akciju je ‘vodio’ on osobno s odredima PTS-a pa je sam dao zapaliti čitavo jedno selo”, svjedoči Danijel Uvanović. 

„Kako inače nije pokazivao interesa za bilo kakovu drugu razonodu ili sport, pa ni kao pasivni promatrač, već je sve odbijao kao neozbiljnu dokolicu, to je kod mnogih ljudi ostavljao pogrešni dojam da voli konje, jahanje, kao i lov. U Novim dvorima u lov je obično pozivao goste, i to strane predstavnike, kao i domaće, te bi ih obično zadržao nakon prijepodnevnog lovljenja. Također je znao u Novim dvorima, sam ili s gostima, izjahati s pratnjom konjaničkog voda“, kaže Moškov. 

„Inače čitavo preostalo vrijeme provodio bi u kući ili šetajući vrlo lagano i sporo po parku, bilo s kojim gostom, bilo s Marom ili s kojim od djece, a znao je katkad i osamljen sjediti u vrtu ili parku. Kod ovih šetnja ili osamljenog sjedenja bio mu je stalni pratilac jedan već dosta stari i prilično olinjali pas vučjak, kojega je donio iz Italije. Prema njemu kao da je Pavelić osjećao neku trajniju naklonost. Pas je bio izvježban za osobnu obranu. Pavelić, a i čitava obitelj bila je uvjerena da pas odmah prepozna u došljaku je li isti prijatelj ili ne jer onaj na koga bi pas nahrupio u očima porodice postao bi sumnjiv i takav trajno ostao ukoliko ne bi imao prilike da se s psom dobro izmiri. Zimi je Pavelić stanovao redovno u Tuškancu, ljeti često u vili na Rebru na području Zagrebačke gore, a od subote do ponedjeljka odlazio bi u “Nove dvore” kraj Zaprešića. 

Ustaše, Jasenovac Zloglasni logor Life Izvještaj iz Jasenovca: "To je svinjac, jednog su izjele uši..."

Večerao je Pavelić redovno u krugu svoje obitelji, navodno je za večeru mnogo jeo, a toj obiteljskoj večeri prisustvovali su vrlo često Vanča Mihajlov i Andrija Artuković sa ženama, a po koji puta talijanski poslanik Casertano i njemački poslanik Kasche također sa ženom. Poslije večere dao si je Pavelić vrlo često projicirati razne filmske žurnale i slične stvari /prikazivanjem filmova bavio se je sin mu Krešo/. Pavelić je bolovao od šećerne bolesti i zbog toga je bio umjeren u piću, pa je pio samo neko specijalno vino s vrlo niskim procentom alkohola. Prije emigracije, a navodno i za emigracije, bio je u stanju podnijeti veće količine alkohola, a da nije pokazivao znakove pijanstva. Pušio je vanredno mnogo /preko 100 cigareta dnevno/, ali specijalno za njega pravljene, lagane cigarete. Pavelić je bolovao još i na nogama i nije lagano hodao, pa se je početkom 1945. godine podvrgavao operaciji čvorova žila, koji su mu bili na nogama iskočili.“

10.  VELIKI MANIPULATOR KOJI NE VOLI NIKOGA 

Vladimir Košak dalje piše o Paveliću ovako, spominjući i sebe u trećem licu. „Jedna od najznačajnijih crta Pavelićeve naravi, odnosno karaktera bila je bezosjećajnost. Ta se je bezosjećajnost manifestirala na više načina, kao npr. u pomanjkanju svakog smisla za lijepe stvari, u pomanjkanju smisla za umjetnost uopće, u totalnoj nemuzikalnosti, a apsolutnom pomanjkanju svakog smisla za ljudske vrijednote i pozitivne osobine, te konačno u jednom skroz na skroz mehaničkom odnosu spram ljudi. 

Taj mehanički odnos spram ljudi manifestirao se je također u nastojanju da pojedince veže uza se materijalnim vezama tj. podjeljivanjem sinekura, različitim izravnim darovima, darovanjem kuća, i čitavih privrednih poduzeća, podjeljivanjem odlikovanja /odlikovanje je Pavelić u prvom redu smatrao instrumentom mićenja, a ne priznanje za zasluge/, naslova, položaja i časti, pa i najizravnijom korupcijom. Jednom prilikom Mladen Lorković pripovijedao je da ga je sreo u Berlinu 1931. godine i kako je Lorković tada kritizirao izvjesne ljude u njegovoj okolini /Gustava Perčeca/, to mu je Pavelić pokušao utisnuti u ruku novčanicu od 100 dolara, kako bi ga time ‘pridobio’ itd. 

Za vrijeme NDH Košak je bio upravo bombardovan njegovim pismenim nalozima s crvenom olovkom da se kome daruje kuća ili trgovačka radnja ili čitavo industrijsko poduzeće…“ Danijel Uvanović svjedoči kako je tu karakteristiku manipuliranja „ljudima od povjerenja“, Pavelić doveo gotovo do savršenstva. „Pavelić je nalazio više puta zgode da se pojedincima u privatnom razgovoru ‘potuži na one svoje rasove i ustaške pukovnike’/povratnike, ali je sve to bilo vješto namješteno samo zato neka javnost stekne dojam da on to ‘zna i vidi’ i da bi ih ‘htio ukloniti’ ali ‘sada nije čas’ i ‘još ne može’ ali da će to ‘jednom biti sve uređeno’... 

Dalmatinski guvernorat | Author: Wikipedia Wikipedia
Međutim je upravo on bio onaj koji je te svoje rasove tako školovao da se vladaju i on je njih i dalje podržavao. Nekada se je proturilo u javnost da je koji od njih nešto učinio, što je Paveliću tobože protiv volje i da on toga ‘nije htio’, dok je to ustvari bila laž. Ništa se u NDH nije stvarno događalo bez njegove volje, bez njegovoga prethodnoga naloga u konkretnome ili barem bez njegove paušalne smjernice ili odobrenja da se ‘tako može nastaviti i ubuduće’... Za sve što je pod okupacijom sa strane ‘vlasti’ i ‘organa’ NDH činjeno, Pavelić je znao i on, da je htio, on je to uvijek mogao i spriječiti. 

Kad je neku stvar zaista htio spriječiti, onda je to vrlo brzo uspio i učinio, samo ako je bilo u njegovim planovima i na liniji njegove osobne ‘etike’.” Ante Moškov, razočaran i očajan, a i sam zaveden od Pavelića do posljednjeg dana, tu sliku sada jasno vidi dok čeka saslušanje. Korijeni Pavelićeva manipuliranja počeli su još davno za vrijeme emigracije. Doduše, on je tu mnogo objektivniji od Slavka Kvaternika koji Pavelićevu sklonost lažima, manipulacijama, mitomaniji i psihopatskom laganju vidi još u najranijem djetinjstvu. Moškov kaže ovako: 

„Da događaji jači od Pavelića nisu s njega strgnuli brižljivo namještenu i čuvanu masku, razotkrivši njegovo pravo lice, teško da bi se našao među njegovim pristašama iseljenicima neki koji bi i najmanje posumnjao u njegovu dobronamjernost i poštenje njegove politike i njegove ustaničke, pa i u vezi ideje u ime koje je ‘vodio borbu’ – terorističko-atentatorske aktivnosti u tom predratnom razdoblju. Danas pak, nakon što se Pavelić razgolićen i raskrinkan mogao ugledati u pravom svjetlu, pojmljiva analiza cjelokupnog njegovog nastojanja, rada i aktivnosti, koje je vodio pod parolom pravde i slobode za hrvatski narod i nezavisnu hrvatsku državu, iskorištavajući i služeći se hrvatskim nacionalnim problemom i spremnošću mnogih Hrvata da se bore za rješenje ovoga problema – otkriva još od prvih njegovih koraka u tom razdoblju, od prve emigracije, sve drugo nego li dobronamjernost i poštenje“, navodi Moškov. 

„Konture Pavelićeve niskosti i podlosti, prijevarne urotničko-izdajničke politike prema najvjernijim i prvim sljedbenicima i dvoličnost njegovog rada, prema riječima koje je propovijedao, iako sve dobro konspirirao, mogu se nazrijeti već u tzv. Velebitskom ustanku. Danas se kroz gustu koprenu Pavelićeve konspirativnosti mogu uočiti jasniji obrisi tih kontura u razdoblju pripremanja njegovog ‘ustanka’, njegove ‘politike’ i aktivnosti 1933./1934. godine. Do marsejskog atentata te dalje preko liparske internantske ustaške ‘epopeje’, do uoči samoga rata u talijanskom ‘gostoprimstvu’, preko kojeg je i radi kojeg je uspio ne samo postati ‘Poglavnik’ ustaške organizacije, već i ‘Poglavnik i Vrhovnik NDH’. 

Iako Pavelić u čitavom tom predratnom emigrantskom razdoblju nije dopuštao da bi itko mogao zaviriti u njegove ‘intendimente’ s Talijanima, ipak, rekonstrukcija tih njegovih zajedničkih mešetarenja na temelju kasnijih posljedica i činjenica, te ondašnjih događaja, stanja i zbivanja, a u vezi s Pavelićevim pravim karakterom, njegovim pravim shvaćanjem života i morala, i njegovim intimnim težnjama i planovima, danas je dosta laka za onoga tko se udubi u čitav taj Pavelićev problem“, govori Moškov. „U vezi s ovim postaje razumljivije stalno Pavelićevo nastojanje da u svojoj neposrednoj blizini u Italiji ima što manje intelektualaca ‘mudrijaša’ koji bi se možda zainteresirali za izvjesna pitanja i probleme neželjene za Pavelića. 

Dnevnik Diane Budisavljević Antifašistkinja Life Ustaše su je mrzile, a ni Juga ni Hrvatska nisu je voljeli

Iznimka dr. Mile Budaka to samo potvrđuje, jer je isti jasno pokazivao da unaprijed sve vjeruje Paveliću, više, izgleda, nego što mu je vjerovala u nekim pitanjima njegova vlastita žena i najbolji drug i suučesnik Mara. Jedino bi još inače moglo razjasniti ovu iznimku položaja Budakova prema Paveliću Budakovo izravno sudjelovanje, što je za sumnjati iz više razloga. Kako je u Italiji bilo potrebno pokazati da se drži utanačenja ugovora s Jugoslavijom u pogledu emigranata – ustaša, tj. kako je stajalo u ugovoru da će istima ‘onemogućiti’ svaku političku aktivnost i da je jedino mjerilo izvršenja ovog utanačenja sa strane Italije moglo biti potvrđeno pred jugoslavenskim vlastima od samih ustaša i povratkom bar dijela istih u zemlju, to je Pavelić izlazio na ruku u svemu talijanskim potrebama.“

11.  POLITIČKI ODGOJ – NDH, TO SAM JA 

„Pavelić je imao običaj da za vrijeme šetnje posjeti stražarsku jedinicu (u Novim dvorima redovito) i tom prilikom stupiti momcima, obično ispitujući pojedince o njihovim kućnim prilikama i kad bi naišao na nekog iz kraja koji mu je bio poznat, onda bi se upustio u pričanje o istome. To je bio skoro redoviti njegov način prilaženja (bližeg) k pojedincima u vojsci“, govori Moškov. „Razgovarajući mirnim, ozbiljnim glasom i licem i pri tome ponudivši cigaretama i davajući savjete, ostavljao je na mlade ljude dojam očinske brige, a znao se, iako rijetko, i našaliti pričajući kakovu veselu zgodicu. To je bio skoro isti postupak kao i u logorima u emigraciji i ljudi su ga između sebe u skoro svim stražarskim jedinicama nazivali ‘tata’ ili ‘ćaća’”, govori Moškov pa nastavlja: 

„Večere je provodio u krugu svoje obitelji, ali je obično imao i goste. U zadnje vrijeme, kad su radi opasnosti od bombardiranja stanovali stalno na Rebru, može se reći da je redovito bio netko izvan obitelji zaustavljen ili pozvan na večeru. Najčešće Lisak i liječnik dr. Budak, Artuković i Kirin. Do odlaska Kvaternika, skoro redovito su bili stalni gosti kod Pavelića za objedom i za večerom Slavko i Dido. Znao je pozivati ili zaustaviti neke od ministara, najčešće Artukovića i Balena. 

I ja sam bio dva puta zaustavljen privatnoj večeri i jednom pozvan poslije večere s još nekima drugima na crnu kavu i kino predstavu. Pavelić je u ovim prilikama poslije večere znao razgovarati i pričati, a i zanimati se za službene stvari. Kod toga je imao običaj pomalo pijuckati dok ne bi počeo drijemati, što je bio znak za odlazak. Isto se tako završavalo i nakon koje službene večere, samo što je obično bilo brojnije društvo koje bi zaustavio, nakon što bi stranci otišli (službene objede i večere, koliko je meni poznato, Pavelić je priređivao samo za strance). Uvijek je mnogo pušio dosta lagane cigarete (posebne vrsti ‘Ustaša’) odbacujući po pola cigarete ili nakon tri do četiri dima, da nakon par minuta ponovo zapali novu“, govori Moškov. „Iz svega ovoga vidi se donekle ondašnji Pavelićev stav o tim pitanjima, a još više njegova metoda ‘političkog odgoja ljudi’. 

Susret Adolfa Hitlera i Ante Pavelića | Author: US Holocaust Memorial Museum/ public domain US Holocaust Memorial Museum/ public domain
Njemu je jedina i glavna svrha bila postići poslušnost i povjerenje ljudi, a to je najbolje postizao na način da potpuno ograniči svako upoznavanje političkih problema i svega onoga što spada u njihov okvir. Sužavanjem čitave problematike hrvatskog političkog pitanja isključivo na samu uspostavu NDH, i postavljajući beskompromisnost borbe na svakoga koji je protiv te uspostave, kao prvi i najveći uvjet patriotske dužnosti, Pavelić je istovremeno na razne načine, izravno i neizravno stvarao mišljenje nerazdvojnosti i uvjetovanosti pojma hrvatske slobode sa svojom osobom. 

U tome je, može se reći, potpuno uspio i postigao da su gotovo svi njegovi sljedbenici, a osobito organizirani ustaše, počeli identificirati pojam ‘hrvatstva’ s pojmom ‘ustaštva’, a preko ovoga i sam pojam hrvatske slobode i hrvatske države s ličnošću Pavelića. On je dobro znao da jedino takvi tj. na taj način odgojeni i zaslijepljeni ljudi mogu odgovarati njegovim planovima. Bilo je pojedinaca kod kojih je taj apsurd bio još potenciraniji. Pavelić je uspio da su pojmovi: disciplina, podčinjenost, poslušnost i nekritičnost prema njegovoj osobi i djelima, postali među ljudima svrha samima sebi i bitni uvjeti za pojam ne samo ‘ustaše’, nego i preko ovoga za pojam ‘najispravnijeg Hrvata’. 

I najmanje, pa i nesvjesno skretanje s te principijelne linije, pojedinac je osjetio, u većini slučajeva neizravno, kao dosta teški psihički udarac, a i stvarnu posljedicu i to obično prema držanju i odnosu pretpostavljenih, a najviše, Babića, Hranilovića, Budaka, zapovjednika logora, pa i samog Pavelića. Pavelić je samo u jednom slučaju nastupio otvoreno pred čitavim logorom priprijetivši s ‘najtežom ustaškom kaznom’, tj. kaznom smrti radi ‘nediscipline’ i to Marku Čaviću, jer je kupio litru vina kad je u logoru San Demetrio, provincija Aquila, vladala zaraza dizenterije, a radi te bolesti bila je zabranjena upotreba pića. 

Čavićevo objašnjenje da je uzrok dizenterije baš bila upotreba vode, što se kasnije i ustanovilo, Pavelić ne samo da nije prihvatio, nego je upravo to izazvalo njegov, do tada neuobičajeni i jedini nastup, kada je najoštrijim riječima zahtijevao bezuvjetnu poslušnost i disciplinu, samo iz razloga jer je zapovijed postojala bez obzira na išta drugo. Ovaj Pavelićev nastup svi su ljudi držali i smatrali kao orijentaciju i mjerilo za samo shvaćanje bezuvjetne poslušnosti. Zanimljivo je da na Čavića – iako je ostao pod vrlo teškim uvjetima, smrtna kazna u slučaju najmanjeg prekršaja – to nije najmanje pokolebalo u povjerenju i u ispravnost Pavelićevih postupaka, što je sasvim bilo u duhu opće psihoze logora. 

I neki drugi su u emigrantskom životu iskusili svu gorčinu i bližu opasnost Pavelićevog negativnog stava radi kršenja takvog postavljenog principa discipline, iako nije postojala ni objektivna ni subjektivna krivnja s njegove strane. Tako je malo po malo uz ovu vrstu prakse i stava, kao i uz pomoć tumačenja, specijalno Mile Budaka, Babića, Miljkovića i Servatzyja, Pavelić uspio istisnuti i ugušiti u svijesti svojih sljedbenika ustaša svaki normalni osjećaj ispitivanja svrsishodnosti svakog njegovog čina i riječi, tj. uopće njegove djelatnosti. 

Zanimljivo je da je slično stanje vladalo i kod mnogih ljudi, Pavelićevih pristalica i sljedbenika u zemlji, osobito među mlađim ljudima (ja sam to opazio osobito među studentima) i mislim da je tome uzrok bio dosta jak Budakov utjecaj. Pavelić je dakle uspio ne samo u emigraciji nego i u zemlji jedno mjerilo političke ‘svijesti i izgrađenosti’, koje je bilo identificirano s pojmom NDH, usko i isključivo povezati sa svojom osobom.“

12.  VELIČAO LJUDE S PLANINE, DALMATINCE NIJE PODNOSIO 

Vladimir Košak svjedoči ovako: „S druge je pak strane izvjesnu osjećajnost pokazivao ipak u tome, što ne bi nikada zaboravljao, ako bi mu se netko bio jednom ozbiljnije zamjerio. Tu se je on znao pritajiti i čekati podoban čas, pa se onda osvetiti, dok opraštanja nije poznavao. Ta crta osjetljivosti bila je kod Pavelića prilično oštro izražena. 

Alojzije Stepinac, Ante Pavelić Tajni arhivi Top News Ovako je Vatikan pomogao ustašama da pobjegnu od Tita

Uz osjetljivost pokazivao je Pavelić osobito u odnosu spram svojih saradnika jaku nelojalnost pa bih se ufao ustvrditi da, ne uzimajući u obzir njegove žbire/’kanadske petorke’, ‘rasove’ ine pouzdanike itd./ Pavelić nije imao ličnog prijatelja u onom smislu kako se to obično shvaća i uzima. Uz osjetljivost i nelojalnost spram svojih suradnika pokazivao je Pavelić još i daljnju značajku svoga karaktera, a to je ljubomornost. O kome god su novine malo više pisale ili tko god se je nečime istaknuo, što bi se raspričalo, taj je mogao računati odmah s izvjesnim negativnim stavom Pavelića, koji bi se pretvorio i u izravno neprijateljstvo, ako bi se izvjesno ‘renomiranje’ ponavljalo. Kako je dao plijeniti Vokićevu sliku u novinama, bilo je izričito i oficijelno zabranjeno objavljivati imena oficira, koji su se u nekoj borbi istakli, nego je to bilo dozvoljeno samo anonimno, tj. ’komandant tog i tog bataljona’, ‘komandir te i te čete’, ali bez navođenja ličnog imena. 

Ta Pavelićeva ljubomornost bila je u izvjesnoj mjeri sigurno potpirivana sličnim stavom njegove žene u tim pitanjima. U njegovom odnosu spram ljudi moglo bi se istaknuti: još i nestalnost njegove naklonosti, koja se je prilično brzo mijenjala, pa tako i unutar kruga njegovih ličnih konzultora i njegove lične egzekutive. Ti krugovi i konzultora i egzekutive bili su doduše za čitavo vrijeme NDH u svojoj cjelini uglavnom i stabilni i zatvoreni, ali unutar tih krugova se je barometar Pavelićeve naklonosti, odnosno ‘milosti” mnogo mijenjao, a vjerovatno su i tu bili znatni Pavelićkini uticaji. Relativno najveću stabilnost njegove naklonosti unutar tih krugova može se reći da su uživali Vilko Pećnikar, Maks Luburić, Andrija Artuković i Erih Lisak. Ne uzimajući u obzir pojedince može se također reći da je u prosjeku tzv. ’gorštačke elemente’ hrvatskog naroda, tj. Ličane, Hercegovce i Bosance uvijek pretpostavljao Slavoncima, Zagorcima i Podravcima, dok za Dalmatince može reći, da ih izričito nije trpio, pa je uz Dionizija Juričeva, dušobrižnika njegove obitelji Ante Moškov bio jedini Dalmatinac u njegovoj blizini. Čulo se također da je jednom prilikom bio kazao – pola u šali, pola u zbilji – da bi najvolio naći s Talijanima kompromisnu bazu da Dalmacija pripadne Hrvatskoj, a Dalmatince da dobije Italija. 

Analogno njegovom odnosu spram pojedinaca razvijao se je i njegov odnos spram naroda kao cjeline u prvom redu na bazi njegove bezosjećajnosti. Tako je npr. dne 12. i 13. aprila 1941. godine 48 sati čekalo cca 200.000 ljudi na zagrebačkim ulicama Pavelića, da ga pozdravi, a on se je noću od 13 na 14, aprila ušuljao u Zagreb, kao noćni tat – kokošar. 

Nije isključeno da je pri tome tajnovitom dolasku u Zagreb igrala ulogu i loša savjest spram naroda obzirom na njegova eventualna i predmnijevana predhodna utanačenja s Mussolinijem, a govorilo se također da je to bio učinio na nagovor Eugena Kvaternika iz bojazni pred nekim četničkim atentatima. Kako bilo da bilo, činjenica je, da je onda propustio momenat da uhvati kontakt sa narodom i da ga zapravo nije ni kasnije bio uhvatio nikada, a u svojim govorima narodu nikada nije nešto rekao otvoreno i jasno, nego se je većinom služio raznim doskočicama i smicalicama.“

13.  PIJUN TALIJANA I NIJEMACA 

Pavelićeva izreka kako bi bilo dobro vratiti Dalmaciju od Italije, a ostaviti Dalmatince Talijanima, mogla bi biti duhovita da nije bolno istinita i lažna u isto vrijeme. Naime, prema svim svjedočenjima, Paveliću nije nimalo stalo ni do čega, osim do vlasti, a za tu vlast prvo su mu trebali Talijani i Nijemci, a poslije pada Italije, samo Nijemci. Malo što ga je zanimalo, osim ostati na vlasti. Pa iako je propagandno i javno pokušavao stvoriti privid kako je on nezavisan državnik, sve povijesne činjenice govore da je bio tek obični sluga Nijemaca i Talijana. Njegovi najbliži suradnici to su slutili još za vrijeme trajanja NDH, ali magla s očiju pala im je tek nakon njezina totalnog sloma. Ocjenjujući njegove postupke, svjedoče kako ni u jednom trenutku, iako je stalno manipulirao i spletkario, nije postojala nikakva volja da se odmakne od svojih gospodara. 

Ante Pavelić i Joachim von Ribbentrop | Author: Bundesarchiv/ CC-BY-SA 3.0 Bundesarchiv/ CC-BY-SA 3.0
Uostalom, iako prema procjenama nije bio osobito intelektualno obdaren, prirođena lukavost, intuicija i besprizorni machiavellizam, jasno su mu davali do znanja da bez njih nema ni njega. Zato je do kraja ostao vjeran Nijemcima, ostajući tako vjeran sebi, pa premda njegova vlast ne dosizala dalje od zagrebačkog Gornjeg grada. „U odnosima spram Talijanima i Nijemcima išao je Pavelić u koncesijama i to kako političke, tako i vojničke i ekonomske prirode uvijek dalje, nego što je to i pod konkretnim uslovima bilo nužno i potrebno. Tako na pr. kada je Košak odilazio koncem juna 1941. godine u Rim na konferenciju, na kojoj se je imalo rješavati pitanje carinsko-valutne unije s Italijom, rekao mu je Pavelić od prilike slijedeće: ‘Dobro će biti, ako se vratiš bez unije no možeš se vratiti i s unijom, ali se nikako ne možeš vratiti, ako izazoveš sukob i skandal s Talijanima’. A kada je Košak sredinom januara 1943. putovao u Berlin sa zahtjevom, da se obustave doprinosi NDH izdržavanju njemačke vojske na teritoriju NDH”, pripovijeda Košak, govoreći o sebi u trećem licu, “poslao mu je pred sam odlazak još Mladena Lorkovića, da na Košaka prijateljski djeluje, da u njegovim zahtjevima u Berlinu ne bude neumjeren i da zbog tih par milijona kuna ‘ne pokvari savezničke i prijateljske odnose sa Nijemcima. 

A i u nizu drugih slučajeva, koji su bili izvan Košakova resorta, primjećivao je Košak nepotrebnu popustljivost spram ‘saveznika’. Prema raznim znacima pokazivao je naročito rešpekt pred Mussolinijem. Košakovi utisci su bili, da je u tom nepotrebnom popuštanju vidio prvenstveno strah za očuvanjem lične vlasti, a u slučaju s Mussolinijem vjerovatno i predmnijevanje njegove obaveze iz vremena emigracije.“ Danijel Uvanović svjedoči detaljnije: „Moje poznavanje Pavelića je zato tipično novinarsko-uredsko poznavanje bez nekih osobitih podataka koji bi mogli imati draž osebujnih karakterizacija, ili bi mogli imati dokumentarnoga značaja našim narodnim vlastima u svrhe sudsko-juridičke. No iznijeti ću neke činjenice koje su kroz to vrijeme prodrle do mene koje mogu biti barem neka okvirna karakterna slika ovoga – kako smo se mogli svi osvjedočiti najvećega teroriste koji se je jednom bio uspio popeti na grbaču naših naroda i to zahvaljujući momentu što je isplivao na površinu kao pijun stranih okupatora. 

Općenita slika, ona javne dokumentacije, može se o Paveliću dobiti iz njegovih govora i javnih čina u toku okupacije o čemu ima dovoljno toga u novinstvu toga razdoblja u ‘NDH’. S druge strane ona slika koja je o njemu propagandno plasirana u ‘NDH’ dana je u raznim člancima i knjigama koje su za vrijeme okupacije pisali naročito Ivo Bogdan, prof. Danijel Crljen, dr. Ivo Guberina, dr. Božo Murgić, a od stranaca fašisti Pavolini, C. Malaparte te donekle u svome ‘Diario’ sam Ciano.” Zatim govori dalje Uvanović: “No sasvim je drukčija prava slika Ante Pavelića koja se dobija na temelju uočavanja činjenica koje su tek kasnije postale poznate, barem većem krugu poznate, dok je sigurno bilo i prije pojedinaca koji su poznavali pravi karakter Pavelića, ali se nisu usudili i nisu smjeli izaći na javu sa svojim konstatacijama.” 

“Poznato je da je od prije postojao u Americi emigrantski ustaški list /Jelićev/ pod imenom ‘Nezavisna Hrvatska Država’. Kad je pak Kvaternik 10. IV. 1941. u Zagrebu ‘u ime’ Pavelića proglasio ‘samostalnu’ državu, onda nije ni mislio na neki budući službeni naziv, barem se je tada tako javno shvaćalo, no upotrijebio je izraz ‘Nezavisna Hrvatska Država’, koji je tek u ondašnjem posebnom broju lista ‘Hrvatski Narod’ od 10. IV. 1941. na večer štampan velikim početnim slovima. Međutim, kad su Švabe došli u Zagreb, onda su komordžijska kola Wehrmachta iznijela na površinu i neke ‘plakate’ koji su za Zagrepčane bili priređeni unaprijed. Iz njih se je vidilo da je sve to s njemačke strane bukvalna okupacija i ništa više. Međutim, do lijepljenja njemačkih plakata u Zagrebu nije došlo, jer je predstojao fakat o ‘proglašenju’ pa se s njemačke strane ‘nije pravilo pitanje’, kako je onda govoreno iz krugova ‘domobranskih oficira’ koji su se bili žustro pobrinuli da izađu u uniformama koje će biti što sličnije švabskima. 

Andrija Artuković Proces stoljeća 1 Life Hvatanje Artukovića: U zoru su mu kuću okružili gliserima

S druge strane Švabe su se ponašale onako kako je bilo predviđeno u njemačkim osnovama, tj. okupacijski, bez obzira na to što nije bio prilijepljen onaj plakat za Zagrepčane. Tada još Pavelića nije bilo u Zagrebu. Međutim, s talijanske se je strane vidjelo, da Švabe žele zagrabiti lavlji dio i terena i vlasti pa je došlo do izražaja njihovo međusobno rivalstvo. Prešavši sušački most, Pavelić je uputio Hitleru telegram u kojemu mu javlja uspostavu nove ‘države’ a isto tako se je javio i svome ‘prvopredpostavljenome’ Mussoliniju. Čuo sam to kasnije od Iva Bogdana koji je bio otišao u susret Paveliću ‘za službeni novinski izvještaj’ pa je on vidio kako je bilo došlo do zbrke u Karlovcu, kad je tamošnji već neki ‘instalirani’ talijanski komandant predao Paveliću talijanski telegram Mussolinija koji odgovara Paveliću i ‘priznaje stvaranje Nezavisne...’ Međutim, gdje je njemački odgovor? U njihovim je planovima bila otvorena okupacija, a Južna strane ‘osovine’, a to govori o ‘Nezavisnoj’. 

Da ne bude ‘blamaže”, pripovijedao je dalje Ivo Bogdan, Pavelić nije dao da se u novinama objavi Mussolinijevo ‘priznanje’ Nezavisne, nego je odredio da se sačeka i njemački odgovor. U tu svrhu su Švabe bili obaviješteni kako je odgovorio Mussolini pa je tada i Hitler ‘bio dostojan’ također ‘priznati’ Nezavisnu. Dakle puka igra riječi u kojoj je i jedan i drugi partner ‘osovine’ bio jednako svjestan, da je to u stvari i da će i jedni i drugi sa svoje strane provoditi najordinarniju okupaciju našega teritorija. Dakle svi su već u početku bili na čistu u tome, da ‘endehazija’ nije nikakova ni ‘nezavisna’ ni ‘država’ i da će ona biti u stvari jedino ono što joj priušte okupatori. Samo su se nekada na papiru dali zavesti sentimentalnim pričanjem o ‘priznanjima’ malim narodima u okviru ‘novoga poretka’, koji je bio nov utoliko ukoliko je za okupatora laž i varka – nova stvar. 

No, iz ovoga vladanja prema Talijanima – do njihove okupacije – dade se zaključivati da je Pavelić bio prema njima obvezan na specijalno daleka popuštanja i usluge. U doba emigracije u Italiji on je imao razgovora s talijanskim mjerodavnim ljudima, što se vidi i iz Cianova dnevnika”, a i kasnije je jednom imao sastanak sa Cianom u Tržiću u koji je bio otišao iz Zagreba incognito, no nikada se nije moglo saznati kakove su bile konkretne obveze koje je on unaprijed bio preuzeo na se u korist Italije. Svakako je kasnije malo Hitler u jednom svome govoru spomenuo balkanske zemlje kao talijansko ‘životno područje’ s čime se je mislilo na ‘primarno talijanskih interesa’ i aspiracija na naše zemlje. Dakle i opet jedna potvrda da su to samo neki strani interesi i aspiraciję, a nikakove ‘nezavisnosti’ čime su se ustaše napuhivali. 

Karakteristično je za Pavelićevo držanje, da je ono naprama Talijanima u Zagrebu bilo uočljivo servilno. Njega je Caserta no za bilo koju sitnicu noću telefonski, da tako reknem, dizao iz kreveta. Javnost je to vidjela i saznavala, ali se nikada nije čulo da je on na bilo koju stvar barem malo odlučno reagirao. Ponašao se je kao totalna lutka. Talijanski novinari mogli su k njemu kadgod su htjeli i nisu u tome imali niti malo distancije – iz učtivosti. Toliko su mu htjeli znati da osjeti da je više od njihovoga sluge. Nijemci su se ponašali, barem u Zagrebu kao gradu, formalno korektnije u stvarima toga osobnoga odnosa, no to ne znači da u stvari nisu radili gdje su htjeli ono što im se je prohtjelo ili je bilo u njihovim okupatorskim osnovama. 

Ante Pavelić | Author: Screenshot Youtube Screenshot Youtube
No zagrebačka publika dobila je dojam, ako nije saznavala koješta sa terena iz, provincije, kao da i Nijemci ‘strašno paze’ na ‘poštivanje suverenosti’ neke ‘NDH’ vlasti. Njemačke vlasti su kod toga također imale svojih računa, jer su htjele propagandno dobivati na terenu kod publike u svome rivalstvu prema Talijanima, za koje su vidjeli da ih naš čovjek u korijenu mrzi“, govori Uvanović. 

14.  VLADAO JE SAM 

Uvanović nastavlja: „Što se tiče Pavelićeve inteligencije ona sigurno nije bila iznad prosjeka, nikada nije bilo prilike zapaziti neku naročitu pronicljivost, a niti neko naročito pamćenje. Ako se pak uzme u obzir da je taj čovjek tokom 12-godišnje emigracije prošao više od pola Europe i da je kroz to vrijeme i kroz četiri godine, što se je nalazio na čelu NDH imao prilike doći u kontakt s neizmjernim brojem raznovrsnih ljudi i prema tome imao mogućnosti golemih razmjera za izoštrenje svoje inteligencije, onda se može reći da je on ipak bio ograničen, što je konačno i potvrdio nizom svojih političkih i inih poteza. U organizacionom pogledu zatajio je Pavelić potpuno, čemu je najboljim dokazom upravo stalno mijenjanje njegovih odredaba propisa i naređenja, a što se danas još očitije vidi kako se pokuša sastaviti jedan pregled strukture NDH. 

U razgovoru i u nastupu bio je Pavelić vrlo ugodan a ostavljao je i osjećaj unutarnje sigurnosti i to kako kod vanjskih posjetilaca, tako i kod vlastite okoline. Pavelićev način rada bio je okarakterisan s tri glavna momenta. Tu je u prvom redu bilo izbjegavanje foruma. Postojali su npr. ministri, ali sjednice vlade je Pavelić vrlo nerado i vrlo rijetko pozivao. Postojali su i ‘doglavnici’, ali se ne pamti da je bila ikada održana zajednica Doglavničkog vijeća itd. Druga je karakteristika Pavelićevog načina rada bila da se je daleko najpretežniji dio njegove djelatnosti odvijao u ‘četiri oka’ tj. on je primao razne svoje referente pojedinačno, izdavao im ne posredno naloge itd. Iz prve dvije slijedi i treća karakteristika njegovoga načina rada, a to je već spominjana njegova ‘konspirativnost’. Gotovo on nikada ne bi jednome referentu rekao, što je s drugim već dogovorio i sl. 

Ta je konspirativnost išla tako daleko da je konačno za mnogo grana državne uprave, a posebice za unutarnju upravu, pored oficijelnih referenata, imao još i svoje naročite ‘tajne’ referente za pojedina pitanja. Kao političar i državnik pokazivao je Pavelić nedvojbeno jaku crtu aktivnosti. Ne bi se moglo određeno reći da li mu je ta aktivnost bila više prirođena ili pak više usvojena u namjeri da se prekine s dotadašnjim pojmovima neaktivnosti i nerealnosti, koji su kroz decenije postali tradicijom hrvatske politike. Ta Pavelićeva aktivnost manifestirala se je i njegovim odlaskom u emigraciju, u preraznim akcijama u inozemstvu, koje su vrlo često ostavljale i djetinjast dojam, ali su ipak odavale aktivnost. 

Željko Rohatinski A gdje smo mi? Ekonomix Velika pljačka hrvatskog zlata - tajno ga prodali za sitniš

Ta se je aktivnost konačno manifestirala i za čitavo vrijeme bivše NDH kada je on lično bio pokretač i nosilac svake važnije akcije. S prednjim je vezi i njegovo nastojanje da bude ‘realan političar’ također kao neka antiteza dotadašnjim političkim tradicijama. Taj njegov ‘realizam’ odveo ga je sredinom 20-tih godina i u Beograd na razgovore s prvim predstavnikom velikosrpske hegemonije Nikolom Pašićem, pa se čulo pripovjedati kao autentično da je samo smrt Pašićeva osujetila da nije došlo do osnutka ekspoziture radikalne partije među Hrvatima pod vodstvom Pavelićevim. Taj realizam vodi ga i do sklapanja ugovora i o kolaboracije s Mussolinijem, kao i do konačne kolaboracije s Nijemcima. Navedeni Pavelićev ‘realizam’ mogao bi se nazvati i drugim imenom, a to je ‘težnja za ličnom vlašću pod svaku cijenu’, koja se je naročito očitovala u odnosu spram Talijana i Nijemaca za vrijeme NDH. Kao što je Pavelić bio marioneta drugih, tj. talijanskih fašista i Švaba, tako su sve ustaške ‘vlade’ bile posvemašnje marionete Pavelića kao osobe. Vlada kao takova u ‘NDH’ može se reći nije nikada ni postojala. 

Postojao je Pavelić kao ‘samovladar i nitko drugi,jer on s drugima nije dijelio vlasti niti je dopuštao da ma itko u endehaziji vlada. Do 1943. njegove su ‘vlade’ ponekad održavale sjednice no to je bilo samo zato da saslušaju gotove naloge. Ministri su se, nekada u privatnom krugu usuđivali priznati da na tim sjednicama nikada nema dnevnoga reda, niti se pita da li su izvršene odluke s prethodne sjednice. Na primjer od dana kapitulacije Italije pa do bijega iz Zagreba nije održana nego jedna jedina sjednica i to je bila ona koja je sazvana u noći, i na koju su ministri došli uz asistenciju Pavelićeve policije da saslušaju odluku o ‘izbacivanju’ iz ‘vlade’ Lorkovića i Vokića. Nakon toga nije više nikada održana ni jedna sjednica a ni na toj nitko nije pisao zapisnika. 

’Vlada’ zaista nije ni postojala. Otkad je pak izbila u javu afera Lorković-Vokić pa do dana današnjega ja ni i s jednoga izvora nisam nikada mogao uočiti što je bilo u pozadini onoga slučaja i nije li to možda sve bilo namješteno sa strane Pavelića da te ljude ukloni na bilo koji način. Jer treba inati na umu: on je bio učenik Nichola Machiavellija. To znači da je on njih možda svjesno bio poslao u kakav, ‘podhvat’ da ih onda razotkrije i konačno ‘ustaški’ likvidira. 

Je li tu bilo i nekih stvarnih savezničkih elemenata dodira, nikada nisam uspio saznati niti znam osobe koja bi to mogla točno znati, ali onako kako je bilo, a ne kako je to Pavelić za javnost servirao. Jer on je tu mogao lagati od A do Ž. Kad je vidio – ali se nije usudio priznati drugima – da je sve s endehazijom na rubu propasti, onda je počeo vjerovati u čuda koja će se dogoditi. Kad je zadnji put bio kod Hitlera, onda su ga tamo navodno uvjeravali da Njemačka ima ‘ono nešto’ što će izazvati ‘prekretnicu u ratu’, naravno u korist Njemačke. Pavelić je mislio da bi to bila i korist endehazije. 

To su imali biti neki novi raketni avioni, neke nove zrake, nove energije koje će Švabe upotrijebiti i izazvati strašne žrtve prisiljavajući time Saveznike na kapitulaciju.To je Pavelić čekao do zadnjega dana i časa, i on je Švabama vjerovao, goebbelsovskim lažima o ‘tome nečemu’ i na tome izgrađivao stalnost svoje stolice koju je grijao na Markovu trgu u Zagrebu. Sve su to bile činjenice i zapažanja pristupačna svima, no danas, kad ih gledamo iz veće vremenske perspektive, postaju nam u svojoj unutrašnjoj povezanosti jasnije i kao da posve ‘prirodno’ slijede iz karakternih crta koje se očituju u tome pustolovu. 

Logor Beisfjord 1 Ratni zločin Life Pavelić ih je poslao da umru na polarnoj hladnoći

One su bile sigurno u velikoj mjeri poznate njegovim intimnim prijateljima i užim suradnicima, no ni oni se nisu o tome usuđivali išta lanuti, ali danas je zločinački karakter ovoga čovjeka – u njegovim osnovnim zamislima i provedbama bjelodano jasan kao što je jasna i njegova konsekventna i svestrana machiavelština. Pavelić je bio izmislio i formalno ustanovio niz nadleštava i ustanova čiji su šefovi i nosioci mislili da su ono što se za njih kaže i ono što bi morale biti. No one to nikada nisu bile, za Pavelića, jer ih je on rabio samo za svoje eksperimente poigravanja s ‘podjelom vlasti i nadležnosti’. Tipična takova ustanova bio je i čitav tzv. ustaški pokret skupa s Glavnim ustaškim stanom. Oni su tu bili u stvari da se Pavelić s njima izigrava. 

Ni ‘pokretu’ ni ‘GUS-u’ Pavelić nije dozvoljavao ništa i on je, kad mu se prohtjelo, osobno odlazio u GUS da tamo vrši hapšenja /Mavrek, Šažunić, Šimunić/ ili je GUS sa svima njegovim funkcionerima totalno ignorirao i htio im dati do znanja da u ‘NDH’ nema ni jedna ustanova ili nadleštvo, nego da je sve i sva samo on osobno i onaj kome on dopusti da vrši dio njegove izvršne moći /Luburić, Boban, Lisak i slični/. Znam, na primjer, da su se činovnici iz GUS-a tužili da je njihov ured priredio niz opširnih predmeta za ‘referat’ tzv. postrojnika Paveliću, no on se to nije usuđivao ponijeti u ‘dvor’, jer se je bojao da će ga Pavelić skupa sa spisima izbaciti vani. A, uostalom, nekada je trebao čekati i po mjesec dana da uopće bude primljen na referat. 

To su ljudi znali i mogli su zaključivati da su puke marionete, a svejedno su se pravili nekakovih visokih ‘dužnosnika’ i raznih bezglavničkih ‘doglavnika’ i slično. Navodim ovo kao opću pojavu da se odmjeri stupanj identičnosti cijeloga jednoga režima i svih njegovih čina s odgovornošću jednoga čovjeka koji je bio ne samo njegov reprezentant i na čelu, nego i do kraja odgovorna osoba za sve u glavnom što je režim vršio. Jednom u govoru što ga je Pavelić bio održao u Sabornici još 1941. ustaškim ‘dužnosnicima’ bio je izrekom rekao da on osobno odgovara za sve što rade njegovi činovnici. Htio je time doduše naglasiti koliko će ih on smatrati pred sobom odgovornim za ono što oni rade, ali je i u jednom govoru 1944. izrekom opetovao tu konstataciju naglasivši da on snosi odgovornost za rad svojih činovnika. Tako je govor bio objavljen i u novinama i sjećam se da je u Zagrebu tada javno govoreno da je Pavelić ‘previše toga preuzeo na svoju dušu’ izjavljujući se odgovornim za sva djela režima. 

Ljudi su njegove riječi uzimali kao retoričke fraze, no one u stvari znače priznavanje jednoga faktičnoga stanja u pogledu odgovornosti, jer taj je čovjek bio stvarno jedini naredbodavac svima tima rasovima i silnicima koji su raspolagali s ljudima i njihovim životima. Zločinačkom odgovornošću svojom poigravao se je do zadnjega časa, kad je svoju vladu poveo u emigraciju stavljajući ‘ministrima’ do znanja da je sve ‘u redu’ i tako utanačeno i da će sve biti povoljno udešeno za režim u trajanju od najmanje 14 dana. Međutim, već u Rogaškoj Slatini gospoda ministri su se mogli osvjedočiti da gospodin Pavelić bježi ispred samih svojih dojučerašnjih ‘ministara’ htijući ih se otarasiti. On je bio dosta sam sebi i nije vidio nego sebe i svoj osigurani položaj za budućnost. 

Ante Pavelić | Author: Screenshot Youtube Screenshot Youtube
Častohlepan – misleći da će njegovo ime biti slava povijesti dao je kratko pred rasulo skovati i hrvatske zlatne ‘ustaške dukate’, naravno sa svojim likom, pa ih je dijelio osobito bliskim svojim suradnicima kao ‘veliku vrijednost’ za povijest, a bili su mizerno kovani i nedefinirane legure, tako da izgledaju kao neka falsifikatorska izrađevina priređena na nekoj zakutnoj tavanskoj ilegalnoj kovnici. Ali: on je miran. 

Lik i natpis nalazi se na zlatnim dukatima i tu će ostati, rezonirao je pustolovni uzurpator.Inače se je do posljednjega dana bavio, uz ostalo, pravljenjem skica za nove ustaške oficirske uniforme za koje je uvijek pronalazio neke novotarije i mijenjao ih tako često da većinom nikada nitko nije mogao imati i nositi uniformu kakova je propisana i malo je tko umio raspoznavati sve te ‘činove’ među ustašama i domobranskom vojskom. 

Ukratko, vladao je kao da će njegovo pašovanje biti vječno i kao da ga ništa na svijetu ne ugrožava. Međutim, dogodilo se je drukčije i on je izmakao da bude najveći pustolov i najveći zločinac koji se je jednom bio’ domogao sredstava da pustoši nad našim narodima prouzrokujući tolike gubitke na njegovom živom tijelu”, tumači Uvanović.

15.  TAKTIKA PAUKA KOJI ČEKA PLIJEN 

Vladimir Košak piše: “Već je u jednoj drugoj vezi napomenuto da je apsolutno svu vlast u državi Pavelić bio koncentrirao u svojim rukama, pa je sve važnije odluke, koje su zasijecale u politički i vojnički život države, kao i sve odluke, koje su se ticale ustaškog pokreta i ustaške vojnice, donosio sam lično. Na koji je način on, međutim, formirao te svoje odluke nije se nikada uspjelo konačno prozrijeti, ali se dobije dojam, odnosno predmnijeva da su njegove odluke prvenstveno i pretežno rezultat njegovog ličnog rezonovanja i njegove lične volje, dok su vanjski uplivi igrali sekundarnu ulogu i više se odnosili na personalna pitanja kao i na provedbu neke stvari, nego na principijelni pravac državne politike. 

Kao političar imao je Pavelić osobito izraženu crtu umijeća taktiziranja. U tom je pogledu imao je Pavelić vjerojatno i dara već od prirode, ali je pozornom promatraču bilo nedvojbeno i njegovo nastojanje za osvajanjem izvjesnih stvari, za osvajanjem ‘tehnike vladanja’. Tu je bilo u prvom redu njegovo nastojanje da se ravna prema receptima, Machiavellija, kojega je tu i tamo dapače i citirao. U drugom pak redu nastojao je imitirati Nikolu Pašića, koji je za njega bio uzorom balkanskog državnika, pa je Pavelić bio i uvjeren da je našim prilikama neophodno potrebno da se političar, odnosno državnik služi metodama čija je ukupnost poznata pod imenom ‘bizantizam’. U vezi s pomenutim znao se je Pavelić briljantno izgovarati. 

Knjiga "Tajni dossier s dvora" Dossier s dvora Kultura Pavelić je tukao ženu Maru, skrivala se kod Mile Budaka

Za svaku stvar, koja bi mu se predbacila bila to kakova krupnija manjkavost državnog aparata, bila to kakova nepodopština ustaša, bila to kakova suvišna koncesija Nijemaca ili Talijana, nalazio bi Pavelić tako uvjerljivi izgovor i opravdanje da bi prigovaraču upravo začepio usta,a kada bi bio pritisnut onda bi jednostavno krivicu ili odgovornost svalio na koga trećega. Bez obzirno je znao izigravati pojedince odnosno grupe međusobno. Isto je tako bio bezobziran u podvaljivanju i klevetanju, pa je naprosto znao prvome reći da ga je drugi ocrnio, a drugome ponoviti to isto za prvoga itd. U vezi s time ponavlja se već pomenuta njegova nelojalnost spram vlastitih suradnika. Pavelić je lagao toliko i u takovim razmjerima da mu nema takmaca. 

Tako da je i sam Košak od početka 1943. godine pretpostavljao da je sve laž što on kaže, te je svaki razgovor s njime, i svaku njegovu izjavu naknadno još analizirao da vidi što bi moglo biti od toga istine. Čekati je Pavelić također znao kao i pritajiti se npr. tako i progutati imenovanje kojeg nepoćudnog mu čovjeka, ali tim gdje je dotični nakon izvjesnog vremena prošao kao npr. dr. Milutin Jurčić, kao glavni ravnatelj za javni red i sigurnost, pa i dr. Mladen Lorković, kao ministar unutarnjih poslova. U vezi s time pokazivao je dobre živce. Djelomice mu je moguće i od prilike od prirode, djelomice je sigurno posljedica načina rada u emigraciji, a djelomice vjerojatno usvojeno kao jedno od pravila ‘tehnike vladanja’. 

Njega naklonost za konspirativnošću, kojom se je on obilato služio u upravljanju državom. Na bazi konspirativnosti bila je konstruirana i njegova faktična egzekutiva u NDH, a i većina njegovih ostalih ‘političkih i državnih’ poslova imala je jači ili slabiji potez konspirativnosti.”

  • Avatar BettyXN98
    BettyXN98 17:11 05.Svibanj 2020.

    Dorothy, 34. w︆︅︆w︆︅︆­w︆︅︆.︆︅︆­l­o︆︅︆v︆︅︆­e︆︅︆x︆︅︆x︅︆︆.︆︅︆­c︆︅︆­l︆︅︆u︅b

  • Avatar ElizabethBC90
    ElizabethBC90 15:51 05.Svibanj 2020.

    Роglеdаjtе mоje vidеozарise o masturbaciji na web каmеru – w︆­w︆­w︆­.︆­ki︆­s︆­s︆­t­ok︆­.︆­c︆­o︆m

  • 05:16 09.Ožujak 2020.

    Karen, 20. bxes.xyz/d962097