Roko, otac Georgea Bebana, po dolasku u Kaliforniju otvorio je salun i restoran, dok je jedno vrijeme, u doba poznate zlatne groznice, tragao za zlatom. On i supruga imali su četiri sina i jednu kćer. Najmlađe dijete u obitelji bio je George, koji je već u mladim danima, u dobi od osam godina, počeo pjevati i plesati s Reed & Emerson Minstrelsima. Njegov pjevački talent doveo je do toga da je mladi Beban dobio nadimak “Dječak bariton”.

Zatim je glumio u maloljetničkim ulogama za dioničko društvo California Theatre u San Franciscu. U dobi od 22 godine započeo je karijeru kao glumac na Broadwayu u New Yorku. Pojavio se u nekoliko glazbenih komedija i nastupao s Weber & Fields i s Marie Cahill. Svojevrsna prekretnica u karijeri Georgea Bebana bila je predstava “Američka ideja” Georgea M. Cohana u kojoj je Beban igrao ulogu Francuza Pierrea Soucheta. Chicago Tribune pohvalio je Bebanovu ulogu: “Najbolje djelo cijele predstave ostvario je George Beban kao uzbudljivi Francuz. Glumac čini ovoga grofa Botija pravim Francuzom, svaka intonacija i refleksija, svaki pokret, pogled i gesta su točni”. Godinama nakon te uloge Beban je bio tipiziran kao francuski karakterni glumac. Kasnije se prisjećao kako je svim silama nastojao pobjeći od francuskih karaktera koje je glumio isključivo zbog novca. Budući da više nije želio igrati uloge koje ga prikazuju kao “nedjeljni dodatak stripu”, Beban je molio da mu se daju ozbiljne uloge u kojima bi mogao prikazati “zaokruženije ljudsko biće”.

Od uloga Francuza, Beban je pobjegao preuzevši drugačiju etničku karikaturu: talijanskog imigranta. Bio je toliko posvećen glumi da je proučavao jezik i manire talijanskih imigranata provodeći tjedne promatrajući talijanske radnike kako grade tunel između Manhattana i New Jerseya. Čak je od radnika kupio odjeću koju je kasnije koristio za svoj lik u vodvilju “Znaku ruže”. U ranijem intervjuu za San Francisco Chronicle, Beban je rekao da je razvio određenu sposobnost oponašanja talijanskoga govora kao dječak koji zadirkuje i krade voće od lokalnih talijanskih vrtlara i uzgajivača grožđa. Beban je u “Znaku ruže” igrao ulogu talijanskog radnika koji oplakuje smrt svoga djeteta. Vodvilj, koji je prerastao u cjelovečernju predstavu, napisao je sam Beban, koji je na kraju, 1922. godine, bio pretvoren u dugometražni film. The New York Times je 1911. godine napisao da je Bebanovoj priči “nedostajala vjerodostojnost”, ali je unatoč tome pohvalio njegovu ulogu kao “doista dobru studiju karaktera”: “Ovdje on vrlo lijepo prikazuje jednostavnost, nježnost i, kad se ukaže prilika, urođenu žestinu neukog, ali dobronamjernog stranca koji je svjestan prepreka s kojima se suočava zbog svog siromaštva, kao i prezira i sumnji zbog zločinaca iz svoje vlastite nacionalnosti”. Godine 1910. Los Angeles Times objavio je podužu priču o Bebanu u kojoj je napisao: “George Beban je vjerojatno jedini američki glumac koji je svoje individualne napore posvetio portretiranju određenog tipa. Upravo u ovom trenutku Bebanovi talenti nalaze obilje izražaja u ‘Znaku ruže’, izvanrednoj glavnoj predstavi Orpheuma, u kojoj, kao Pietro Massena, ovaj karakterni glumac ocrtava ljubavi i tuge siromašnog talijanskog emigranta”.

Zahvaljujući uspjehu “Znaka ruže”, Beban je veći dio sljedećeg desetljeća dobivao talijanske karakterne uloge, iako je u jednom novinskom intervjuu otkrio kako ne zna ni riječ talijanskog: “Razumijem talijanski jezik kad ga slušam, ali ga nikad nisam pokušao govoriti. Da bih prikazao tip Talijana kakav radim, potrebno je samo poznavanje postupaka i manira lika. To što ne poznajem jezik, pokazalo se kao prednost, jer svoju karakterizaciju na taj način činim razumljivijom američkoj publici. Drugim riječima, amerikaniziram talijanski jezik za ‘potrošnju’ u Sjedinjenim Američkim Državama”. Godine 1915. Beban je debitirao u filmskoj industriji kao glavni glumac u filmu “Talijan” u produkciji Thomasa H. Incea, koji je bio i jedan od scenarista. Film je režirao Reginald Barker, koji je u karijeri režirao više od osamdeset filmova.

NAPOKON SLAVA On je bio prva filmska zvijezda, a da toga nije bio ni svjestan

“Talijan” je jedan od dva filma po kojima je Barker ostao upamćen. Drugi je drama “Kukavica”, čija se radnja odvija u Američkom građanskom ratu. Beban je u “Talijanu” igrao ulogu Pietra “Beppa” Donnettija, talijanskoga gondolijera koji dolazi u Sjedinjene Američke Države kako bi se obogatio, ali umjesto toga završava radeći kao siromašni čistač cipela. Beppo se zaljubljuje u Annette Ancello, ali njezin otac, Trudo, želi da se ona uda za drugoga prosca, uspješnog poslovnog čovjeka. Ako se Beppo dokaže u roku od godinu dana, Trudo pristaje dopustiti mu da oženi Annette. Beppo plovi za Ameriku kako bi stekao bogatstvo, zarađujući za život radeći kao čistač cipela na uglu ulice u New Yorku. Posuđuje novac od irskog šefa izbornog okruga, Billa Corrigana, i šalje po Annette da mu se pridruži. Zauzvrat, Beppo pristaje pomoći Corriganovu kandidatu da osvoji talijanske glasove u izbornom okrugu. Kad Annette stigne u New York, ona i Beppo se vjenčaju, a sljedeće godine dobiju sina Tonyja. Beppo, Annette i Tony žive sretan život u svojoj zgradi na Lower East Sideu. Njihovu sreću prekida bolest djeteta koje tijekom toplinskog vala dobije temperaturu. Liječnik im daje upute da bebu hrane pasteriziranim mlijekom. Beppo naporno radi kako bi zaradio novac za kupnju skupog mlijeka. Dok ide u trgovinu kupiti mlijeko, Beppo je opljačkan. Napada muškarce koji su ga opljačkali i biva uhićen. Beppo moli Corrigana da pomogne njegovoj bebi dok je u zatvoru: “Moram uzeti mlijeko ili će mi beba umrijeti”. Corrigan odbija Beppa, a Beppova beba umire tijekom Beppovih pet dana u zatvoru. Kad Beppo izađe iz zatvora, saznaje da je Corriganova mlada kći bolesna i zaklinje se osvetiti sinovu smrt. Beppo se ušulja u Corriganovu kuću s namjerom da ubije djevojčicu, ali kad vidi Corriganovu kćer kako leži u krevetiću, ne može provesti svoj naum i ostavlja dijete neozlijeđeno.

Film je dobio izrazito pohvalne kritike, pogotovo Bebanova glumačka izvedba: “George Beban, koji ima tešku ulogu Pietra Donnettija, daje komad karaktera koji je uistinu čudesan. Ovaj umjetnik je razvio mimikriju do svog najvišeg oblika izražavanja. Njegovo pokretno lice tako je savršeno odražavalo svaku emociju, svako različito raspoloženje bilo je prikazano tako istinito, da je bilo teško povjerovati da je taj čovjek bio samo pantomimičar. Pogled prema gore kad su srce ponovno ugrizli očnjaci emocija, histerična radost latinske prirode u dobrom raspoloženju, sve je te fraze ovaj umjetnik ocrtao na način koji je dirnuo i oduševio”. Bebanova izvedba hvaljena je i kad se 2008. godine pojavio DVD filma. Filmski kritičar The New York Timesa pohvalio je Bebanovu “snažnu glavnu izvedbu” koju je opisao na sljedeći način: “Publiku privlači da se poistovjećuje s Beppom, iako on u mnogim aspektima ostaje užasna etnička karikatura: mračna i osvetoljubiva.

BLAGO KINEMATOGRAFIJE Filmska povijest Dubrovnika nije počela s 'Igrom prijestolja'

To što su Barker i Beban u stanju stvoriti toliko simpatija prema Beppu, usprkos vlastitoj, povremeno prilično očitoj snishodljivosti prema liku, znak je zrelosti filmske industrije u nastajanju, gdje se filmovi više nisu samo bavili isključivim, jednodimenzionalnim tipovima”. Kongresna knjižnica Sjedinjenih Američkih Država proglasila je ovaj film “kulturno, povijesno i estetski značajnim” i odabrala ga za očuvanje u Nacionalnom filmskom registru. Zanimljiv je podatak da je za scenu vjenčanja u “Talijanu” kupljeno stotinu funti riže (oko 43 kilograma). Početnu narudžbu od 50 funti rekviziter je preko noći ostavio nezaštićenu u studijskim prostorijama. Jaka kiša uzrokovala je da svako zrno nabubri do golemih razmjera, što je zahtijevalo kupnju još 50 funti riže.

U svojoj studiji iz 2004., o prikazu Talijana u holivudskim filmovima, Peter Bondanella, profesor talijanistike, komparativne književnosti i filmskih studija na Sveučilištu Indiana, pohvalio je film. Međutim, okomio se na određene predrasude koje su bile relikt vremena u kojemu je film nastao: “Konačno, prikaz tragične priče o Beppu pokazuje određenu simpatiju prema liku siromašnog talijanskog čistača cipela, ali također uključuje bešćutni, stereotipni prikaz talijanskih imigranata, stav koji je nesumnjivo odražavao mišljenja većine Amerikanaca tog vremena”. Osim glume, Beban je radio i kao redatelj, producent i scenarist. Bio je u braku s Edith MacBride, kazališnom glumicom koja se s Bebanom pojavila u brojnim filmovima. Umrla je 1926. godine, nakon čega se Beban povukao iz filmske industrije. Nakon smrti supruge sagradio je veliku kuću u Playa del Reyu u blizini Los Angelesa i počeo pomagati ambicioznim mladim glumcima da se probiju u filmsku industriju.

remek djelo Publika u Cannesu kao hipnotizirana je odgledala 'Zvuk pada" Maše Šilinski

“Ne postoji ništa tako dirljivo kao što je osjećaj da netko ima iskru genija u sebi bez prilike da zadovolji tu ambiciju. Znam to po sebi jer sam imao svoje unutarnje borbe zbog toga što sam toliko volio pozornicu i ekran. Skupio sam sav novac koji mi je potreban, barem za nekoliko godina, i posvetit ću barem godinu dana svog života pomaganju talentiranim mladićima i djevojkama kojima je uskraćena prilika da to pokažu.”

Umro je 1928. godine od ozljeda zadobivenih u padu s konja dok je bio na odmoru na ranču June Lodge u Big Pineu u Kaliforniji. Umro je od komplikacija u kalifornijskoj luteranskoj bolnici u Los Angelesu. Njegov sin George Jr. (rođen 1914.) glumio je s ocem kao dijete u dva filma i u jednom filmu u zrelijim godinama, a unuk Richard Beban po zanimanju je filmski snimatelj.

Bebanovi počeci, njegovi nastupi u minstrel grupi u dobi od osam godina, gotovo su u potpunosti obilježili njegovu karijeru. Minstrel je opći naziv za srednjovjekovne izvedbe lirskog ili epskoga pjesništva u službi europskog plemstva. U Engleskoj su minstreli potkraj 14. stoljeća imali i svoje škole. Bili su bliži žonglerima i histrionima nego trubadurima jer su uglavnom izvodili tuđe, a ne svoje pjesme. Minstrel je u Sjedinjenim Američkim Državama nastao početkom 19. stoljeća kao oblik kazališta u kojemu su uglavnom nastupali bijeli glumci koji su nosili crnu šminku za lice kako bi prikazali rasne stereotipe o Afroamerikancima. Protagonisti minstrela, maskirani u crnca, govorili su karikaturalnim crnačkim dijalektom. U najpoznatijoj minstrel pjesmi “Dixie”, koja je postala neizostavni dio kulture američkog Juga, čije se autorstvo pripisuje Danielu Decaturu Emmettu, jednom od najpoznatijih minstrel autora, bijelac maskiran u crnca pjeva kako unatoč stečenoj slobodi osjeća nostalgiju za plantažom na kojoj je rođen kao rob. Pjesma brani stajalište, uobičajeno za minstrel glazbenike tog vremena, kako je robovlasništvo pozitivna institucija. Bilo je vrlo malo afroameričkih izvođača i minstrel grupa. Minstrel prikazuje crnce kao glupe, lijene, praznovjerne... Lik koji se ponavljao bio je Jim Crow, karikaturalni prikaz crnca u poderanoj odjeći koji pleše, čije je ime kasnije postalo sinonim za razdoblje nakon rekonstrukcije u američkoj povijesti. Svaka se predstava sastojala od komičnih skečeva, varijetea, plesa i glazbenih nastupa koji su prikazivali ljude afričkog podrijetla. Minstrel predstave imale su za cilj potvrditi rasistička uvjerenja da crnci nisu dovoljno civilizirani da bi se prema njima postupalo kao prema jednakima.

Tijekom Američkoga građanskog rata popularnost minstrelskih predstava je opala. Do početka 20. stoljeća većim su dijelom zamijenjene vodviljskim kazalištem. Minstrel je preživio kao profesionalna zabava do 1910-ih godina, dok su se amaterske predstave nastavile sve do 1960-ih u srednjim školama i lokalnim kazalištima. Unatoč padu popularnosti minstrelskih predstava, rasistički likovi i teme prenijeli su se u novije medije: u filmove, televiziju i posebno crtane filmove. Rasistički arhetipovi koji su nastali posredstvom minstrela, tvrde mnogi, očuvali su se sve do danas, pogotovo u hip-hop kulturi i filmovima. Lik iz filma “Bamboozled” Spikea Leeja iz 2000. godine tvrdi da moderna crnačka zabavljačka industrija iskorištava afroameričku kulturu na sličan način na koji su to radile minstrel predstave u drugoj polovici 19. stoljeća. Pored stereotipa o crncima u minstrelima, postojali su i neki drugi. Američki Indijanci su u prvi mah prikazivani kao nevini simboli predindustrijskog svijeta, kao žrtve čiji je miran opstanak bio narušen prodorom bijelog čovjeka. Međutim, kako su Sjedinjene Američke Države usmjeravale svoju pažnju na Zapad, američki Indijanci postali su divlje, poganske prepreke napretku. Ti su likovi bili zastrašujući kradljivci i ubojice kojih se trebalo bojati, a ne ismijavati. Humor u sličnim scenarijima obično je proizlazio iz crnoga lika koji se pokušavao ponašati kao jedan od strašnih divljaka. Jedan skeč započeo je s bijelcima i američkim Indijancima koji uživaju u zajedničkom obroku u pograničnom okruženju. Kako su se američki Indijanci opijali, postajali su sve više neprijateljski raspoloženi, zbog čega je na kraju morala intervenirati vojska kako bi spriječila masakr bijelaca. Čak su i povoljno prikazani likovi američkih Indijanaca obično tragično završavali. Prikazi Azijata započeli su tijekom kalifornijske zlatne groznice, kad se na zapadu Sjedinjenih Američkih Država pojavio znatan broj kineskih imigranata.

MRAČNE TAJNE VATIKANA Konklava je film o katoličkoj Igri prijestolja: 'Ne sumnjam u boga, nego u crkvu...'

Pjesme minstrela Johna Chinamana, nastale 1850-ih, prikazivale su standardni lik Kineza kao ženstvenog i nemuževnog muškarca koji bezuspješno pokušava osvojiti bijele djevojke. Minstrel kultura karikirala je Azijate ponajprije njihovim jezikom, koristeći frazu “ching, chang, chung”, i neobičnim prehrambenim navikama koje su uključivale konzumiranje pasa i mačaka. (Stereotipi o Kinezima nastali prije više od jednog stoljeća susreću se i danas u suvremenoj holivudskoj produkciji. Mogao bih nabrojiti brojne primjere, ali ću spomenuti samo onaj iz franšize “Smrtonosno oružje”, kad lik kojega igra Mel Gibson na sličan način, karikiranim jezikom, ismijava azijatskog negativca.) Postojali su stereotipi i o nekim europskim imigrantskim skupinama, poput Iraca ili Nijemaca. Irski likovi prvi su se put pojavili 1840-ih. Prikazivani su kao agresivni pijanci koji su govorili karakterističnim naglaskom. Međutim, počevši od 1850-ih, mnogi Irci pridružili su se minstrel grupama, a irski kazališni posjetitelji počeli su predstavljati značajan dio publike pa je ta negativna slika bila donekle prigušena. Nijemci su, s druge strane, povoljno prikazani od svog uvođenja u minstrel predstave 1860-ih. Bili su odgovorni i razumni, iako su i dalje prikazivani kao humoristični zbog svoje krupne građe, proždrljivosti i jakog “nizozemskog” naglaska. Dio ovog pozitivnog prikaza nesumnjivo je nastao zato što su neki od glumaca koji su portretirali njemačke likove i sami bili Nijemci.

U suvremenoj kulturi, pored stereotipa o crnicima, u velikoj je mjeri ostao očuvan i negativan prikaz Talijana, koji se uglavnom prikazuju kao primitivni mafijaši koji su, uz to, i licemjerni katolički vjernici, koje pravovjerni bijelci nazivaju žabarima ili digićima (pederčićima), što je izravno nasljeđe minstrela. Je li George Beban, koji je i po mjerilima današnje filmske kritike bio sjajan karakterni glumac, odustao od filma zgađen karikaturama koje je uvijek iznova morao igrati? Obitelj Josepha Morgana, prvog istaknutog nemeksičkog člana zloglasne “meksičke mafije”, podrijetlom iz Hrvatske, anglizirala je obiteljsko prezime u Morgan zbog tadašnje antiimigrantske i antislavenske klime u društvu. Godine 1929. Sjedinjene Američke Države donijele su imigracijske zakone koji su ograničavali imigracije s Balkana. Pišem ovo da bih barem donekle dočarao položaj imigrantskih skupina tog vremena, koji neodoljivo podsjeća na današnji položaj latinoameričkih ilegalnih doseljenika koji, kako je to nedavno izjavio Donald Trump, “u Ohiju jedu pse i mačke”.

GODIŠNJICA KLASIKA Ukleti film 'Vrana': Glavni glumac poginuo je na setu, Brandon Lee imao je tek 28

Minstrel kultura se preko holivudske industrije proširila u sve dijelove svijeta, pa i na prostore bivše Jugoslavije, gdje su se, u populističkim srpskim komedijama iz osamdesetih, na meti nacionalističkih stereotipa našli kosovski Albanci, gdje se sav “humor” svodio na karakteristični albanski izgovor glasa “l”, što predstavlja svojevrsnu inverziju u odnosu na likove Albanaca iz ranijeg perioda, najčešće utjelovljene u likovima koje je igrao Bekim Fehmiu, jedan od najvažnijih karakternih glumaca jugoslavenske kinematografije, što je svojevrsna poveznica između njega i Georgea Bebana, koji je uz to bio i glumac nevjerojatne intelektualne karizme spram kojega su filmski Srbi i Hrvati najčešće djelovali kao primitivne seljačine ili malograđani. (Stereotipi o kosovskim Albancima nadživjeli su čak i ratove iz devedesetih. Dobar je primjer bosanskohercegovački sitcom “Lud, zbunjen, normalan” u kojem je kosovski kazališni glumac Ilir Tafa igrao lik Mentora.) Ovakav prikaz Albanaca rezultat je poznatih demonstracija na Kosovu iz 1980-ih, što je još jedna potvrda kako se stereotipi, čiji je rok trajanja, nažalost, neograničen, najčešće temelje na nacionalističkom (ili rasističkom) pogledu na svijet.