Kultura
2153 prikaza

Filmska povijest Dubrovnika nije počela s 'Igrom prijestolja'

1/11
Filmska povijest Dubrovnika započela je još početkom 20. stoljeća, kad je u Grad stigao mađarski redatelj Alfred Deésy sa svojom filmskom ekipom i snimio desetak filmova

Priča nije počela s ‘Igrom prijestolja’ i serijom ‘Borgia’ niti s filmom ‘The Secret Invasion’ početkom šezdesetih, nego u doba nijemog filma, još početkom 20. stoljeća, kad je u Grad stigao mađarski redatelj Alfred Deésy sa svojom filmskom ekipom i snimio desetak filmova. Riječ je o najstarijim sačuvanim igranim filmovima snimanima na području Dubrovnika o kojima se dosad gotovo ništa nije znalo tako da se to otkriće može nazvati senzacijom prvog reda. Naime, to otkriće dramaturga Hrvoja Ivankovića mijenja dosadašnja saznanja o počecima filmskog snimanja u Dubrovniku i Hrvatskoj te popunjava rupe u povijesti hrvatske kinematografije.

 | Author: Alfred Deésy

Do otkrića je došao Hrvoje Ivanković, dramaturg, kazališni kritičar i autor knjige “Držić na Igrama - kronika tragom kritičkih zapisa” i digitalne monografije ZKM-a te dobitnik Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni dramski tekst za predstavu “Marin Držić - Viktorija od neprijatelja” dok je pripremao knjigu “Dubrovnik kao filmska kulisa - povijest snimanja igranih filmova i serija u Dubrovniku od 1916. do 2021.”, koju će uskoro objaviti u izdanju Hrvatskog filmskog saveza. S obzirom na to da je smatrao da je riječ o otkriću zanimljivom za povijest hrvatske kinematografije, o toj temi je prvo napisao opširnu studiju “Počelo je con un ballo all’ungherese - o prvim igranim filmovima snimanim u Dubrovniku i okolici”, koju je u posebnoj publikaciji objavio dubrovački festival Tišina, molim!.

 | Author: privatni album Hrvoje Ivanković privatni album

Objavljivanje te publikacije potpomogao je Mađarski kulturni centar u Zagrebu, a predstavljena je u sklopu tog festivala sredinom prosinca u Kazalištu “Marina Držića”. Iste večeri prikazan je i film “Afrodita” iz 1918., najstariji sačuvani igrani film snimljen u Dubrovniku, koji je do sada bio potpuno nepoznat hrvatskoj javnosti. Ivanković kaže da o prvim filmskim kadrovima snimljenima u Dubrovniku postoji vrlo malo informacija. Uglavnom se govorilo o kratkim putopisnim filmovima koje su snimale francuske, talijanske, austrijske, njemačke i mađarske ekipe, donoseći na platno panoramske snimke i gradske vedute te sličice iz svakodnevnog života. Ističe da se do sada kao najstariji igrani film sniman u Dubrovniku navodio austrijski “Kopač blaga od Blagaja” Louisa Ralpha, premijerno prikazan u jesen 1919., ali prema njegovim otkrićima, do tada su već bili snimljeni eksterijeri za najmanje devet mađarskih filmova, od kojih su povjesničari filma evidentirali samo jednog - film “Monna Vanna”.

 | Author: Mađarski nacionalnif ilmski institut Mađarski nacionalnif ilmski institut

”Prvi trag na koji sam naišao bilo je nekoliko oglasa objavljenih u novinama, koje su izlazile na prostoru Austro-Ugarske Monarhije, a kojima se najavljivalo prikazivanje mađarskog filma ‘Monna Vanna’, snimanog u Dubrovniku i okolici”, kaže Ivanković te pojašnjava da je u tršćanskom listu Edinost u prosincu 1917. pronašao oglas u kojem se najavljivalo prikazivanje filma “Monna Vanna” u kinu Centrale u Trstu. U tom oglasu je naglašeno da je “Monna Vanna” veličanstveni film od 1600 metara, “nenadmašan po ljepoti i umjetničkoj vrijednosti”, koji je snimljen u Gružu i na otoku Lokrumu u Dalmaciji u produkciji poduzeća Kino-Riport iz Budimpešte. “Kroz kontakte s kolegama iz Mađarskog filmskog instituta ubrzo sam dobio dodatne podatke i materijale o tom, nažalost, izgubljenom filmu redatelja Jenea Illésa, uključujući i dvije reklamne razglednice s kadrovima snimljenima u Dubrovniku. A potom sam došao i do memoara Alfreda Deésyja, glavnog Illésova glumca, koji usputno spominje kako su u proljeće 1916. snimali dubrovačke dijelove tog filma”, kaže Ivanković. No Deésy je i sam bio redatelj, nastavlja Ivanković, pa je u svibnju 1918. s ekipom Star filma ponovno došao u Dubrovnik gdje je, kako piše u memoarima, planirao snimiti eksterijere za čak deset filmova. “Isprva sam mislio da je riječ o pretjerivanju, no u daljnjem istraživanju identificirao sam osam njegovih filmova u kojima se pojavljuju kadrovi snimljeni na dubrovačkom području, od čega za tri imamo najneposrednije dokaze: jedan je sačuvan u petominutnom fragmentu, a druga dva u cijelosti - ‘Afrodita’ i ‘Leányasszony’, oba u režiji Alfreda Deésyja, što ih prema mojim spoznajama čini najstarijim sačuvanim igranim filmovima djelomično snimanima na području Hrvatske”, ističe Hrvoje Ivanković.

 | Author:

Dodaje da nije neobično što se u Hrvatskoj do sada nije znalo za Deésyjeve, uvjetno rečeno, dubrovačke filmove. “Ti njegovi filmovi najvećim dijelom su nestali, kao i devedeset posto drugih mađarskih filmova snimljenih do 1931. godine. Uostalom, i za ‘Afroditu’ se dugo mislilo da je nepovratno izgubljena, a onda su je 1992. stručni suradnici festivala Il Cinema Ritrovato iz Bologne pronašli i identificirali u Nacionalnom filmskom arhivu u Londonu”, kaže Ivanković i pojašnjava da je zahvaljujući razmjeni s britanskim arhivom kopija filma dospjela u Mađarski nacionalni filmski arhiv u Budimpešti, gdje je i restaurirana.

”Osim svoje primarne povijesno-filmske važnosti, Deésyjeva ‘Afrodita’ ima i izuzetan kulturološki značaj jer prikazuje brojne ambijente Dubrovnika i okolice, od Mlina do Rijeke dubrovačke, koji su se u međuvremenu umnogome ili čak posve promijenili. Također, ‘Afrodita’, kao i ‘Casanova’, svojevrsna je posveta ljepoti i sceničnosti dubrovačkih ambijenata”, kaže Ivanković. U “Afroditi” je posebno došao do izražaja talent Deésyjeva snimatelja Károlyja Vassa, što se najbolje vidi u snimcima dubrovačkih lokacija, od prostora oko crkve Gospe od Milosrđa u Gospinu polju, preko klaustra dominikanskog samostana, te bivšeg benediktinskog samostana na Lokrumu, do mola i pristaništa u Mlinima te gruške rive. Film je sniman i na terasi kuće Colombani-Martecchini na Pločama te u prostoru oko ljetnikovca Kaboga na Batahovini, a nekoliko prizora snimljeno je i na lokacijama oko same povijesne jezgre Dubrovnika tako da se u pozadini vide tvrđave Lovrijenac i Minčeta. Ivanković navodi da su posebno značajna dva kadra snimljena u luci Cavtata, gdje se vidi riva prepuna ljudi, među kojima ima mnogo vojnika i žena u narodnim nošnjama.

 | Author:

”Na temelju opisa u Deésyjevim memoarima možemo zaključiti da su te scene ‘Afrodite’ snimane tijekom velike svečanosti održane 9. svibnja 1918. u povodu Dana Njegova Veličanstva Karla, kad se u Cavtat, uz mnogo vojnika iz jedinica stacioniranih u okolici, slilo i mnoštvo posjetitelja iz drugih dijelova dubrovačke oblasti. Stoga ti kadrovi imaju i izuzetnu dokumentarnu vrijednost jer nam iz tog doba nisu poznati drugi slični filmski zapisi koji bi zabilježili atmosferu Dubrovnika i okolice tijekom održavanja raznih svečanosti. A jednako snažnu i sablasnu sliku ratne stvarnosti posreduje nam i kadar snimljen u gruškoj luci u kojem se u dosta zapuštenom stanju vidi usidren linijski putnički parobrod Gorizia, vlasništvo tvrtke Lloyd Austriaco”, kaže Ivanković.

Među izgubljenim filmovima posebno mjesto zauzima film “Casanova”, koji je Deésy smatrao svojim najboljim redateljskim ostvarenjem. Film je bio realiziran, kako se navodilo u novinskim zapisima, na zavidnoj tehničkoj i umjetničkoj razini, a bečka premijera filma upriličena je u studenom 1918. u kinu Kosmos, dok se ona u Budimpešti održala tek po završetku rata i raspadu Austro-Ugarske. U tom filmu je dubrovačka kulisa također imala važnu funkciju. Da je “Casanova” doista snimljen u Dubrovniku potvrđuje sačuvani ulomak filma u dužini od 140 metara na kojemu su vidljivi dubrovački eksterijeri. “U tim prizorima Casanova nakon ‘uskrsnuća’ prolazi preko starog dijela groblja na Boninovu, zatim prizor sa Suzanne i njezinim ocem na terasi kuće Colombani-Martecchini, danas Savin, iznad plaže Banje, s upečatljivom pozadinskom slikom Lazareta i stare gradske luke u prvom te Lokruma u drugom kadru, te prizor u kojem Suzanne čita knjigu o Casanovinim avanturama sjedeći u idiličnom parku ljetnikovca Gučetić, odnosno Gozze u Trstenom”, kaže Ivanković i dodaje kako je tijekom prikazivanja filma u kinima publika pljeskala pitoresknim scenama snimljenima u Dubrovniku.

 | Author: Mađarski nacionalnif ilmski institut Mađarski nacionalnif ilmski institut

Drugi sačuvani Deésyjev film je “Leányasszony”, odnosno “Mlada žena”, koji je premijerno prikazan u veljači 1919. u Budimpešti, a distribuiran je i na europskom tržištu. U tom filmu Dubrovnik figurira kao neimenovano lječilišno mjesto na moru, a pojavljuje se u samo nekoliko dekorativnih kadrova, primjerice, vidimo glavnog junaka Georga kako s pogledom na kupalište Šulić te stare kuće na Pilama i Kolorini te dio Lokruma piše pismo Veroniki. U filmu se još vide dubrovačka tvrđava Minčeta, strmi put kojim se spušta prema Pilama, slapovi u Mlinima te agave na Boninovu. Ivanković smatra da taj film potvrđuje pretpostavku da je najveći broj Deeseyjevih filmova nastalih prema onih deset scenarija, koje je spomenuo u svojim memoarima, najvjerojatnije sadržavao samo nekoliko dekorativnih kadrova snimljenih u Dubrovniku, dok su ‘Afrodita’ i ‘Casanova’ u dubrovačkoj kulisi pronašli i važnu dramaturšku pretpostavku”, kaže Ivanković.

Zašto je u to doba nijemog filma, početkom 20. stoljeća, Dubrovnik bio toliko zanimljiv mađarskim filmašima? Ivanković kaže da je u razdoblju od 1912. do 1920. mađarska kinematografija bila u punoj ekspanziji - samo 1918. snimljeno je stotinjak dugometražnih igranih filmova, pa su neki od autora prednost pred konkurencijom potražili i u snimanjima na atraktivnim, egzotičnim lokacijama. “A kad je riječ o egzotici Istoka ili ozračju mediteranskog svijeta, logično je da su mađarski filmaši u to doba prvo pomišljali na bosanskohercegovačke i dalmatinske gradove. Rat je, naime, ograničio snimanja na prostor domicilnih zemalja, a od Budimpešte se relativno lako moglo doći željeznicom do Sarajeva, Mostara ili Dubrovnika. Tako je Jenő Illés nekoliko mjeseci prije ‘Monna Vanne’ režirao i film ‘Šulamit’, najstariji sačuvani igrani film snimljen na prostoru Bosne i Hercegovine, a svoje filmove u Dubrovniku su planirali snimati i drugi najbolji mađarski redatelji tog doba, poput Mihályja Kertésza, budućeg Michaela Curtiza, ili Sándora Korde, budućeg Sir Alexandera Korde, što su naposljetku i učinili, ali tek nakon što su 1919. emigrirali u Austriju”, ispričao je Ivanković te pojasnio da je Kino-Riport radio reportaže i filmove u službi ratne propagande te upravi poduzeća jamačno nije bilo teško pribaviti dozvolu za snimanja na jugu Dalmacije.

 | Author: Mađarski nacionalnif ilmski institut Mađarski nacionalnif ilmski institut

Glumac i redatelj Alfréd Deésy završio je svoje memoare 1958., no objavio ih je tek 1992. godine. U njima je najavio snimanje deset filmova “u morskom ozračju, među palmama te stablima limuna i naranača”, tako da Balatonsko jezero, kako je zapisao, neće više zamjenjivati more, kao što je bio slučaj u prijašnjim mađarskim filmovima. “Nismo mogli u Italiju, ali Dalmacija i njezin biser, Dubrovnik, još su bili naši. Idemo u Dubrovnik”, napisao je Deésy te dodao da su krenuli, prije Duhova, usred najvećih borbi 1917. godine, s puno rekvizita, a sa sobom su ponijeli dvije vreće brašna, salamu, mast, slaninu, mortadelu, trideset tisuća metara filmske vrpce, fotoaparat i Pathéovu kameru.

Redatelj u memoarima spominje čak 40 tisuća metara vrpce snimljene u Dubrovniku i okolici, što znači da je ekipa u ratnim okolnostima, kaže Ivanković, morala pokazati veliku dozu entuzijazma i snalažljivosti. A to je uključivalo i prisan odnos s lokalnim stanovništvom. “Dubrovčani su ih prvo dočekali sa skepsom, a djeca su ih znala gađati kamenjem, što se dijelom može pripisati antimađarskom raspoloženju Dubrovčana, no ubrzo su stvari krenule nabolje, pa su među domorocima našli i poveći broj besplatnih statista, od prolaznika na cavtatskoj rivi do ribara”, kaže Ivanković. Prema mađarskim filmašima posebno su bili skeptični dominikanci, koji su kategorički odbili snimanje u njihovu klaustru. Deésy je morao potražiti pomoć vojnog zapovjednika koji im je, umjesto dozvole za snimanje, poslao pratnju od četiri naoružana mornara. No i ta epizoda završila je na obostrano zadovoljstvo. Naime, dominikanci su bili ugodno iznenađeni prizorom koji se snimao: muškarac, razočaran u ljubavi, ne odustaje od zaređenja unatoč molbama voljene žene, pa su svoj početni otpor prema ‘bogohulnim glumcima’ sveli na prijekor kako ih još nisu vidjeli na misi. Nakon toga su iduće nedjelje mađarski filmaši ispunili cijelu klupu u crkvi sv. Dominika.

 | Author: Mađarski nacionalnif ilmski institut Mađarski nacionalnif ilmski institut

U Deésyjevim memoarima prepoznaje se i ratna atmosfera koja je dočekala ekipu Star filma u Dubrovniku. Tako saznajemo da su odsjeli u hotelu Petka u Gružu i da ih je već idućeg jutra protresla snažna eksplozija na kilometar udaljenosti od njihova boravišta. Talijanska granata pogodila je spremište goriva za hidroavione koje se nalazilo u predjelu Batale, na dnu gruškog zaljeva, gdje je bilo uskladišteno 600 bačvi benzina. “Bio je to fenomenalan prizor”, rekao je Deésy opisujući kako su stotine metalnih bačvi letjele visoko u zrak, gdje su eksplodirale poput meteora te potom u oblaku pare padale natrag u more.

Posebno je zanimljiv opis peripetija koje je mađarska filmska ekipa imala s vojnim vlastima, a potom i u Dubrovniku, gdje su morali ishoditi dopuštenje za snimanje na željenim lokacijama. Do cilja su došli, tvrdi Deésy, kombinacijom lukavstva i šarma, a pritom su se morali zbližiti sa zemaljskim poglavarom i vojnim zapovjednikom Bosne i Hercegovine, generalom Stjepanom Sarkotićem, a potom i s neimenovanim zapovjednikom Dubrovnika, za čiju su ženu, nekadašnju plesačicu, u svoje “dubrovačke” filmove ad hoc ubacili dvije plesne uloge. U sličnom anegdotalnom tonu pisao je i o snimanju filmova u Dubrovniku i okolici. “U kontekstu drugih saznanja o tad snimanim filmovima, ti se ‘štikleci’ pretvaraju u dragocjene informacije i neposredno svjedočanstvo o okolnostima s kojima su se susretale prve filmske ekipe u našim krajevima”, kaže Ivanković. U memoarima je također zabilježio atmosferu i brojne anegdote sa snimanja filmova u Dubrovniku, primjerice, “Monna Vanne”. Prisjećajući se snimanja tog filma zapisao je da je ekipa, s redateljem Jenom Illésom, stigla u Dubrovnik tjedan dana prije Cvjetnice, a zatim opisao blagdansku atmosferu u gradu, istaknuvši gromoglasnu zvonjavu crkvenih zvona i procesiju sa svećenicima, ministrantima i vjernicima koji su nosili svijeće i palmine grane. Sa snimanja filma “Monna Vanna” ostalo je sačuvano desetak fotografija, a među njima i dvije nastale u Dubrovniku, koje su najstariji zabilježeni kadrovi sa snimanja nekog igranog filma u tom gradu. Jedna od tih reklamnih razglednica prikazuje Vannu i dvojicu pratitelja okružene tijelima ljudi koji mrtvi ili iscrpljeni od gladi i bolesti leže na ulicama grada. Taj prizor je snimljen na maloj uzdignutoj poljani s južne strane dubrovačke katedrale, na križanju ulica Ilije Sarake i Kneza Hrvaša. Prema Ivankovićevu mišljenju, taj kadar sugerira da je Illés vjerojatno izabrao lokacije “lišene najpoznatijih gradskih simbola, ne tražeći u Dubrovniku i neposrednoj okolici samo vizualnu atrakciju, nego i adekvatni povijesni, arhitektonski i prirodni ambijent”. Ivanković navodi da je Deésy u Dubrovniku snimio još melodramu “Zablude srca”, od koje su sačuvana samo dva fragmenta. O tom filmu također saznajemo iz njegovih memoara, u kojima navodi, primjerice, da je neke prizore snimao u grofovskom dvorcu s fontanom i palmama, smještenom uz Rijeku dubrovačku. Ivanković kaže da opisi dvorca odgovaraju okružju ljetnikovca grofa Bernarda Kaboge u Batahovini, gdje je snimljena i “Afrodita”. Na snimanju tog filma Deésyju se dogodila nezgoda s Pathéovom kamerom: baš na toj lokaciju ispala mu je iz ruku, no ubrzo ju je popravio njegov snimatelj Vass. Ivanković napominje da naslove preostalih Deésyjevih filmova koji su snimljeni u Dubrovniku i okolici, a čije je scenarije nosio u torbi, možemo saznati jedino uz pomoć sekundarnih izvora, kao što su promotivni materijali ili najave i osvrti u novinama i časopisima. “Pritom treba imati na umu da su ti filmovi sadržavali tek poneki ‘sporedni’ kadar snimljen na jugu Jadrana te da dubrovački ambijenti u njima nisu imali ni približnu važnost kao u slučaju ‘Afrodite’ i ‘Casanove’”, kaže Ivanković. To su ponajprije ljubavni avanturistički film “Oporuka”, zatim “Zavodnik”, koji donosi priču o mladom grofu Viktoru, bonvivanu i lomitelju ženskih srca, te “Borbu za opstanak”, u kojem je ulogu beskrupuloznog zavodnika igrao slavni Bela Lugosi. Dodaje da na popis Deésyjevih dubrovačkih filmova može uvrstiti i film “Kralj Midu”, jer se na web stranici hangosfilm.hu spominje da je snimljen na dalmatinskoj obali - Dubrovniku i Splitu te u mađarskom gradiću Tatu, no kako se ne navode izvori, zaključuje da je tu tvrdnju potrebno dodatno istražiti.

 | Author: Mađarski nacionalnif ilmski institut Mađarski nacionalnif ilmski institut

Deésy je i nekoliko desetljeća nakon svoje dubrovačke avanture bio ponosan na snimke koje su tom prilikom napravili u Dubrovniku. “Nakon nas je nekoliko producentskih kuća snimalo u Dubrovniku: Nijemci, Austrijanci, pa čak i Amerikanci. Ali nigdje nisam pronašao lijepe motive iz naših filmova”, zapisao je redatelj dodavši kako su drugi filmaši snimali samo na lokacijama do kojih su mogli stići automobilima, dok su se on i njegova ekipa u potrazi za što atraktivnijim kadrovima s prepunim koferima penjali uzbrdo i po nekoliko kilometara, pješačili po dubrovačkim vrletima, gazili po vodi i močvarnom tlu te se, u najboljem slučaju, posve bijeli od prašine, vozili s konjskim zapregama i otvorenim automobilima, pri čemu su kameru morali dobro zapakirati kako se pri vožnji ili prijenosu ne bi oštetila. Vass i Deésy iskoristili su svoj boravak u Dubrovniku da snime i neke dokumentarce, primjerice, “Dubrovnik i okolica” te “Dolina Omble”, koji su se izdvajali od ostalih putopisnih filmova snimljenih u tom razdoblju u Dubrovniku. Nažalost, ti se filmovi vode kao nestali. “Deesy je s tim dokumentarcima vratio dug Dubrovniku, gradu koji je zahvaljujući njemu i Jenu Illésu ušao u povijest filma, ali ‘impersonalno’, glumeći uvijek neke druge - neimenovane, stvarne ili imaginarne - krajeve i gradove, što će mu sve do naših dana biti česta filmska sudbina”, zaključio je Hrvoje Ivanković.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.