Globalno drukčiji, globalno kriv, globalni izdajnik otkad sam živ. Globalno, lokalno, vječna manjina, u srcu je ljubav, u srcu širina..., repa Edin Osmić u jednoj od pjesama s novog albuma "Put u plus". Upravo taj i takav Edo Maajka se vratio: globalno i lokalno drukčiji, emocionalno zreliji, dobrovoljni izgnanik iz svakog zatucanoga kolektiviteta, ali i samouvjereniji nego ikad prije.

Najbolji MC u ovom dijelu svijeta dugo nije objavio album, a dugo ga uopće nije bilo: živio je, naime, u Tel Avivu, i to nakon Brčkog, Zagreba, Tuzle i opet Zagreba, gdje sad, još jednom, ima adresu, te veću obitelj, ali i razoran bend.

Nije malo onih što im je Edin CD "Slušaj mater" trebao da shvate kako rap nije puko nabrajanje i da taj pravac nije ekskluzivno pravo onih što im je prvi jezik engleski. Edo, naravno, nije bio prvi MC, ali jest prvi doveo rap na veliku scenu i olakšao život drugim autorima, od starijih do onih što su u njemu imali idola.

Velika je pauza bila između pretposljednjeg i ovog albuma, a ni praznina nije bila manja. Popunjavana je, istina, singlovima, samo što je sada definitivno zatvorena. "Put u plus" moćan je, izvanredno odsviran album na kojem još u svakoj pjesmi ima više teksta nego na nečijim CD-ovima. I to kakvog teksta!

Dakle, Maajka is back... Ko veliki.

Edo, novi album je očekivan još u jesen prošle godine, no od očekivanja do izlaska prošlo je nekih desetak mjeseci. Zašto? Jesu li najave bile nerealne ili ti nisi bio zadovoljan onim što si imao spremljeno 2017. u ovo vrijeme?

Trebalo je vremena da pronađem izdavača koji je zainteresiran i vjeruje u moj materijal. Nadao sam se da ću uspjeti to sve sam završiti, ali sam se brzo uvjerio da sam daleko od tih mogućnosti. Dallas je uletio s odličnom ponudom, zahvalan sam im na povjerenju jer ipak me nije dugo bilo s novim materijalom, nisam baš bio prisutan ni u medijima nit sam imao prebivalište na Balkanu. Tako da sam nakon povratka u Zagreb uradio prve tri pjesme kako bih objasnio ljudima da se ne zafrkavam i da imam ozbiljno dobar bend i namjeru vratiti se na scenu. Kad sam potpisao ugovor, bacio sam se na rad s bendom i pjesme smo uradili u kratkom roku od samo nekoliko proba. Imao sam dotad spremljeno dosta pjesama, neke su mi se tematski poklapale, od nekih sam odustao, dvije nove su nastale u zadnji tren.

Inače, moje pjesme najbolje smiksa Miro Vidović, pa sam odlučio i njega pričekati da malo ulovi slobodnog vremena za ovaj album, i eto na kraju je sve ispalo kako treba s tim dilejem od nekoliko mjeseci. Neka je tako, meni uvijek fali lekcija iz strpljenja.

Uz mnoge druge promjene, dogodila se, kažeš, i ta s izdavačem. Do sada si radio s Menartom...

Dallas je vjerovao u ovo novo što radim i bili su spremni uložiti sredstva u moj materijal. Nakon što se nisam uspio dogovoriti s Menartom, bilo je još nekoliko izdavača u igri, mada mi je želja bila izdati to nekako solo, ali nisam uspio. Studio Morris i Miro Vidović su mi napravili veliku prijateljsku uslugu tim što su izdali ta tri prva singla i eto sad sam u Dallasu. Jako sam zadovoljan tamo, odlično rade posao.

Od debitantskog albuma "Slušaj mater" do "Puta u plus" prošlo je nekih 18 godina, cijelo jedno punoljetstvo. Prvo, možeš li vjerovati da je to tako davno bilo?

Uffff, srećem ljude po svirkama koji dolaze s fotkama od prije petnaestak i više godina, bili su djeca, a sad su s djecom. Stari se, jebi ga. Vrime leti!

Koliko je Edo Maajka iz onog vremena drukčiji od Edina Osmića, od ovog Ede sad, koji pada da se sjeti kako zna letjeti?

Puno. Da sam isti, bio bih kreten. Iskusniji sam, stariji, stigla su djeca, puno je kilometara prijeđeno, puno iskustava koja mijenjaju svijest i pogled na sve. Onaj Edo je nezrelo dijete oštrog jezika i pun bijesa na sve oko sebe, željan dokazivanja i pažnje.

Prije službenog izlaska "Puta u plus" objavljeno je nekoliko singlova, iz kojih se moglo naslutiti koliko je ovo, zapravo, poetski šaren i širok album. Istina, ti ni prije nisi objavljivao albume koji su samo ljubavni ili samo angažirani, ali se meni čini da nikad prije nije bilo ovakvog raspona među emocijama i temama. Slažeš li se s tom ocjenom?

Nisam htio monoton ili uzak album, to sam od početaka karijere izbjegavao. Nekad bih uspio, a nekad ne. Mislim da sam ovaj put uspio. Imao sam i dobru mjeru, nema fillera i pjesama koje su tu tek onako slučajno, jedanaest je bilo taman. Dosta jednostavan, jasan i iskren album.

Može li se, odnosno kako tebi zvuči, reći da je "Put u plus" ploča koja govori o tome da su ovo vrijeme i ovaj svijet grozni, ali da se i u njima može biti sretan?

Baš tako. Može se reći da sam izabirem za sebe na što ću se fokusirati i usmjeriti, čemu ću dati moć nad sobom, sam radim svoj mikrosvijet kao i svi. Možeš živjeti u Oslu i ostati u crnilu i s ljudima koji su mrzitelji i bit ćeš u istim emocijama kao da si u podijeljenom gradu u kojem sve počinje i završava pričom o mržnji. Znam puno ljudi koji žive u takvim okruženjima ili još gorim, ali su sretni. Svijet jest sjeban, ali i dobar. Život je takav: ako se fokusiram samo na to tko me ne voli ili ne prihvaća u vremenu internetskog trolanja, mogu se komotno zaključati u sobu i biti tamo do kraja života. Kao što kaže prva pjesma, ja sam kreator!!!

Sve ljubavne pjesme – a takve su i one koje govore o nesporazumima, poput "Otrova" – duboko su intimne, osobne, odnosno takvima se čine, dok je većina onih drugih, angažiranih, da tako kažem globalnija od tvojih ranijih, sličnih stvari. U jednoj pjesmi i kažeš kako ti je život u Tel Avivu pomogao da shvatiš da su balkanska sranja – univerzalna. Je li ti zbog te spoznaje lakše, teže ili isto?

Kako kad. Nemam više tu iluziju da je samo otići nekamo dovoljno, svugdje imaš sranja, samo što smo toliko siti naših balkanskih sranja da se ona druga čine kao podnošljivija. Intenzitet može biti manji, ali je tu. Kod porasta nacionalizma pojavljuju se crne liste izdajnika, objektivnih ljudi, drukčijih, to je ono što pomalo već zahvaća cijelu Europu. Manjine su najebale, ljudi koji ne razmišljaju kao većina, bez obzira na nacionalnu pripadnost, bit će i jesu manjina i izdajnici. Eto ti Boris Dežulović, dobar je svima kad priča o drugima, al’ o tvom toru kad je riječ, onda ne može. Zbog toga kakav je najebo bi od većine bez obzira bio na Balkanu ili Novom Zelandu. Meni su takvi ljudi kao lijek, hvala Bogu ima ih.

Dva su, mislim, skrivena, dugoročna hita na albumu: "Odlazim dolazim" i "Izdajničko kolo". Prva govori o nepromjenjivosti tavorenja, ali i odnosu prema ženama koje su krive za sve, a druga o onima koji su svakoj većini i svugdje meta jer su drukčiji i jer češće "pale mozak"? Kad bi morao izabrati jednu od te dvije da nekome objasniš i tko si i odakle si, koju bi pustio i zašto?

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Izdajničko kolo". To je pjesma o liderima, ljudima koji razbijaju led, koji se usude biti oni u ovom vremenu čoporizma, to cijenim sve više i više. To je oda svim novinarima na margini koji uspijevaju preživjeti unatoč nepodobnosti i stavovima koji ne podilaze. Internet je omogućio da se jasno vide ta prisiljavanja na stavove neovisno o tome pričamo li o politici, odgoju, sigurnosti, sportu, religiji. Što se tiče žena, mislim da je cijelom svijetu potrebno oslobođenje žena, to govorim i u prvoj pjesmi, "kad oslobodimo žene, bit će lakše i bolje, žene su ono što sad zovemo pičke, pi pi pi pi". Ženama je užasno teško na većini planeta i u svakoj sferi društva. Toliko je to njihovo potlačeno mjesto općeprihvaćeno da imaš političarke koje su punim srcem za otimanje ženama ljudskih prava. Da ne govorim o neravnopravnosti na poslu u svim sferama.

Kraj albuma sa spomenutim "Izdajničkim kolom" i "Novim danom" podsjeća na, recimo tako, starog Edu, ali i govori dvije važne stvari: jedna je da je pozicija manjine i pitanje uma, a druga da se lakše nosiš i sa svojim i s tuđim demonima. Je li to zbog ulaska u četrdesete ili zbog roditeljstva?

Valjda je oboje, iskustvo je tu vrlo važno, dok se ne nađeš u takvoj poziciji ili problemu, ti ne možeš pričati o tom problemu, ne shvaćaš to jer nemaš potrebe razmišljati o tome. Ja to u intervjuima nekad ne znam objasniti, ali mi zato ide u pjesmama. Demoni i padovi dolaze i odlaze, nemam formule za to, bitno je da što brže ustanem i što manje vremena provedem u tom stanju.

Tebi je, naravno, uvijek bilo važno o čemu se pjeva, ali je na ovom albumu itekako važno i kako se svira, a svira se, mislim, bolje nego na ranijima. "Put u plus" i zbog toga traži velike koncerte, širinu, što ne bi bilo loše da ne živimo u vremenu u kojem se, čini se, do koncerata drži puno manje nego prije. Bojiš li se da bi to moglo utjecati i na promociju albuma i na broj nastupa?

Imam odličan bend, logično je da imam manje svirki jer su troškovi da dođeš s DJ-jem ili sa šest ljudi u ekipi totalno drukčiji. Druga stvar je da je moj pristup i energija s bendom totalno drukčija od dosadašnjih nastupa i bendova, pa ljudima treba vremena da se naviknu. Bitna je potražnja, a bez novog materijala nemam razloga za svirke. Sad ga imam i mislim da će biti više potražnje. Ekipa s kojom sam radio materijal, ljudi koji su odsvirali ove pjesme, sve do jednog su genijalci, svaki je Messi u svom fahu. Mislim da ću ovaj album puno svirati.

Edo, kakva je bila Hrvatska kad si odlazio u Tel Aviv, a kakva je ova u koju si se vratio iz Izraela?

Bila je puno optimističnija kad sam odlazio, ovo sad je mnogo depresivnije. Meni ne ide u glavu koliko su nesposobni ljudi na vlasti, koji od ovakve zemlje ne mogu napraviti mjesto u kojem ljudi ostaju i imaju plaćen posao. Ovdje nema podjela i rana kao u BiH, a pesimizam je manje-više jednak. Hrvatska ima bolje mogućnosti od Slovenije, recimo, a standard je mnogo lošiji.

Nesposobni su, to nema veze više sa strankama jer smo bili sudionici nekoliko promjena vlasti, postoje bolji ili lošiji govornici i ljudi koji obećavaju, ali nema pomaka prema naprijed već dugi niz godina. To mi je neshvatljivo i frustrirajuće. Šteta, ogromna šteta za toliki potencijal.

Je li za tebe završio rat ili ti se, ipak, javi grč od onoga što je bilo i straha da bi se, posebice u Bosni, moglo nastaviti?

Strah me, znam se grčiti, za to nemam savjet i lijek, ne više samo za Bosnu, ali tamošnja sranja me sjebu - ja sam ipak Bosanac. Indoktriniraju, svi svoje indoktriniraju od rata naovamo, nakon svakog sukoba, bez obzira gdje on bio, slijede godine indoktrinacije, a to opet dovede do sukoba.

Što misliš, hoće li nekad negdje na vlasti biti netko koga bi ti i ljudi slični tebi mogli nazvati svojim?

Nikad to potpuno zadovoljenje neće biti moguće, ali ima i bit će ljudi čije riječi vraćaju nadu. U sadašnjem vremenu je meni dosta ne biti idiot, korumpiran i ne podilaziti niskim strastima, pa imaš lajk od mene. Spojiti takvoga kojem fokus nije na nacionalizmu i floskulama i prošlosti, te da je i sposoban ekonomski promijeniti stvari, to je teško, ali je moguće. Neću i ne mislim se uvlačiti ni u čije političke kampanje.

U Hrvatsku si prvi put došao 1992. kao izbjeglica, pa onda drugi put na prijelazu stoljeća iz Tuzle, gdje si neuspješno studirao kriminalistiku, i treći puta s Bliskog istoka. Kako doživljavaš usporedbu sadašnje Hrvatske s onom iz devedesetih i osjetiš li buđenje duha tog vremena?

Pa zajebano je skroz, likovi na HRT-u opisuju Jasenovac skoro pa kao neki spa centar, da ne pričam o pogledu na migrante, generalno pogled na drukčije na TV u je dosta loš. Konzervativnija je nacionalna televizija nego ikad, to je regionalni problem, pogledaj TV u Mađarskoj ili bilo gdje u istočnoj Europi. Sve je više medija na netu kojima objektivnost i istina nisu bitni, to je zajebano skroz, lažne vijesti itd.

Što te danas, kao jednog sredovječnoga gospodina, najlakše iznervira, a što najbrže umiri?

Dijete me najviše umiri, obitelj, oni mi daju tu bezuvjetnu ljubav. Iznerviraju me idioti, ljudi koji nemaju razumijevanje za drukčije mišljenje, ljudi koji žive na predrasudama prema drugima. Sam sebe nekad iznerviram...

Kako to, molim te, da odrastao čovjek nema računalo?

Jebi ga, evo možda ovaj mjesec nakon dvije godine uleti nešto. Mogu puno tog obaviti ovako na telefonu, to su stare gejmerske ruke i prsti, pa se može i tipkati sat vremena. U sadašnje vrijeme se može i bez toga.

Na kraju: zašto, kako kažeš u pjesmi "Bolje je bolje", u Tuzli skaču najbolje i više nego drugdje?

To je oduvijek tako bilo, te svirke i repanje pred ekipom tamo su uvijek bile skakačke, bez obzira je li bilo 20 ili 2000 ljudi ispred tebe, bez obzira li je to "Mahir i Alma" ili pjesma "Trpaj".