S Davorom Štambukom gotovo je nemoguće ozbiljno razgovarati, rijetki su trenuci u kojima je u izričaju kao i većina njegovih vršnjaka, a uskoro će napuniti 83 godine. Slavni karikaturist je kao i njegova djela, zabavan i duhovit. Kaže da je takav, malo je reći nestašan, bio od djetinjstva, a takav stav nije ga pustio ni danas.

"Oduvijek sam bio društven i veseo. Nisam baš za ozbiljne teme. Pa neću valjda pričati o politici i političarima?! To me uopće ne zanima, od toga se ne živi. To čovjeku i dosadi, a žene i vino ipak ne", rekao je Štambuk, koji je prošlog tjedna u zagrebačkoj galeriji Beck otvorio izložbu svojih karikatura. Njegove su karikature izlazile u časopisima mnogih europskih zemalja, imao je izložbe po Europi, a ova bi mu mogla biti i posljednja.

"Imao sam prošle godine i jednu veliku izložbu u Pragu, i za nju sam mislio da bi mi mogla biti zadnja. Eto, ispalo je da ipak nije." Spomenuta izložba u Češkoj zvala se "Vidi vraga usred Praga", a Štambuk se potrudio biti duhovit i kod ove zagrebačke, a koja glasi "Vino, Vivi, Vici". Vratila ga je organizacija izložbe, pregovori i dogovori u sretnija vremena, ali bez obzira na to, kaže da mu je zadnja. "S obzirom na moje godine, a i da ovdje nema pretjeranog interesa, nisam siguran da će ih biti još. Moram ipak priznati kako me ova 'vratila' u život.

Zadnje dvije godine bile su jako teške zbog bolesti i smrti voljene osobe, već sam se počeo povlačiti u sebe, distancirati od ljudi. Na otvorenju je bilo jako puno ljudi i izložba me vratila u staru kolotečinu, barem sam se na trenutak vratio u sretnija vremena", rekao je. A ta su sretnija vremena bila kad mu je bivši gradonačelnik Splita Ivan Kuret u rodnom gradu napokon organizirao izložbu, bilo je to tek 2009. godine. Posebno ističe i onu iz Pariza.

"Tad je pomoćnik veleposlanika bio Andrej Plenkovića i on je zaslužan za izložbu. U zgradi veleposlanstva imaju krasne dvije sobe za izložbu, a Plenković je u općini posuđivao panoe da bismo mogli postaviti moje radove", kazao je karikaturist.

In memoriam Djela za pamćenje čovjeka koji je seks uveo u dnevnu sobu

Štambuk je rođen 1934. godine u Splitu. S ponosom ističe kako je obitelj po majci Šare u Splitu zapisana od 1627. godine. Djetinjstvo u vrijeme rata nije bilo lako. I danas ne zaboravlja kada je nosio "krivu" kapu, pa su ga htjeli zatvoriti, iako je bio dijete, no pustili su ga jer je jedan zlikovaca poznavao njegova oca. O tome ne želi puno pričati, ističe da radije "pamti samo sretne dane".

"Uh, koliko sam puta batina dobio zbog svojih nepodopština. Bio sam zaigran i rađale su se razne ideje. Meni je to bio vic, šala, a pogođenima baš i ne. Mislim da su od mojih nestašluka najviše stradavali susjedi. Jednom sam kod djeda, koji je bio stolar, na konobi napisao 'Stiglo mlado vino'. Susjed jedan je malo volio popiti, pa je nekoliko puta došao po vino. On se našeg vina nije napio, ali ja sam zbog njega 'popio' batina kad je djed saznao. I to remenom", prisjeća se Štambuk. Rodna kuća Štambuka bila je u Primorskoj ulici.

"U blizini je bilo i staro Hajdukovo igralište, puno je tu bilo igrača iz moje generacije koji su igrali u Hajduku. A djetinjstvo je bilo na ulici, nije bilo tad puno automobila, a najveća je vrijednost bila ta što smo se družili svi zajedno, nije bilo klasnih podjela. Djeca smetlara su se najnormalnije igrala s djecom liječnika." Iako je u susjedstvu imao puno igrača splitskoga kluba, Štambuk priznaje da nije bio baš dobar igrač. Više je igrao stolni tenis, ali brzo se ostavio reketa.

"Bio je tu Ivo Radovniković iz zlatne generacije, pa njegov nećak Tonči. U istom je dvoru rođen i slavni slikar Ljubo Ivančić. Moj najbolji prijatelj iz djetinjstva Bogdan Kragić također je igrao nogomet. Pa onda malo niže, u Podgorskoj ulici broj šest, na četvrtom je katu bio veliki golman Hajduka Vladimir Beara, a u prizemlju je rođen glumac Jozo Laurenčić. Iz naše je ulice i kazališni redatelj Božidar Violić...", rekao je Štambuk.

U Splitu je pohađao gimnaziju, gdje je susreo legendarnog novinara, urednika i publicista Peru Zlatara, koji je iz Zagreba došao u Split i od tada datira njihovo veliko prijateljstvo.

"Talent za crtanje naslijedio sam od majke, koja se amaterski bavila slikarstvom. Već sam u školi počeo raditi karikature od kolega. Jednom ih je vidio profesor Grabovac i pitao me zašto ih ne bih radio i za novine. Onda sam nacrtao nekoliko igrača Hajduka i Pero Zlatar je te crteže poslao u Sportsku panoramu i odmah su ih objavili. Počeo sam raditi za Narodni sport, a urednik Roman Garber sve češće mi je počeo davati novinarske pisanjem. Trener je tad bio Milovan Ćirić, o njemu sam nešto kritički napisao, pa se naljutio, a spasio me veliki Miljenko Smoje. On me zaštitio, branio me pa su mi opet dopustili ulazak u klub", veli Štambuk.

Ratni dnevnik Charlie Hebdo u posjeti Feral Tribuneu: Split kao hrvatska Casablanca

U pisanom novinarstvu nije se predugo zadržao. "Kobna" je bila 1963. godina i susret s fatalnom Francuskinjom. Za njom je otišao u Pariz kao, kako kaže, "prvi seksualni emigrant iz bivše Jugoslavije". Počeo je tamo crtati u manjim listovima i sve se više probijao. Sve dok 1968., radeći karikature za Paris Dimanche, nije dobio prestižnu nagradu Grand prix Bellus i proglašen najduhovitijim u karikaturi bez riječi u Francuskoj. Jezična barijera koju je imao na početku karijere zaslužna je za slavu koju je potom stekao.

"Nije bilo šanse da uspijem sa seksi karikaturama u bivšoj državi. Napravio sam jednu za Vjesnik, aluziju na seksualnost, pa su me napali da sam bezobrazan. Da nisam otišao u Pariz, vjerojatno bih ostao novinar." Godinu nakon prestižne nagrade prelazi raditi u Ici Paris, za koji je radio do umirovljenja 1999.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Bio je to tjednik, a u zlatno doba prodavali smo i 1,200.000 primjeraka na tjedan. Trebao sam isporučiti pet karikatura po broju i nije to uvijek bilo jednostavno jer trebao sam ispuniti kvotu, a inspiracija nikako da proradi. Volio sam se šaliti kako sam se kao Mediteranac rodio umoran, da bih se u životu odmarao. Ja sam živio isključivo u traženju najsmješnijeg da bih to pretvorio u crtež. Nedostaje mi i danas taj naboj i entuzijazam da svaki tjedan ispunim svoje obaveze."

Nikad nije radio karikature s političkim konotacijama. Sam je sebe ograničio na najveće ljubavi - žene, vino i hranu. "Mediteranac sam i hrana mi je oduvijek bila velika ljubav. Što se tiče pića, u Europi postoje oni koje vole vino i oni koje vole pivo. Tako ih barem ja dijelim, koji sam više sklon vinu", rekao je nastavio:

"Tih godina, kad sam se počeo ozbiljnije baviti karikaturom, bila je seksualna revolucija, ali kako one jedu svoju djecu, u to doba pojavila se sida, koja je pokopala sve velika ratnike te revolucije. No inspiracija je ipak ostala. Općenito su to bila divna vremena, a ja se šalim da sam bio dragovoljac te revolucije. Mislim da su muško-ženski odnosi najkompliciraniji, teško je to dokučiti, zato sam ih ja odlučio 'objašnjavati' kroz duhovite karikature", rekao je Štambuk.

Naravno, i u Parizu Hajduk je ostao tema, ni tamo nije mogao bez svoga kluba. "Išao sam na sve europske utakmice koje je Hajduk tad igrao, putovao sam iz Pariza. Najteže mi je bilo protiv St. Etiennea. Bio sam i u Splitu na utakmici, pobijedili smo 4-1, a u uzvratu izgubili 5-1. To je bilo nevjerojatno. Ali evo, objašnjenje je možda došlo sad, 43 godine kasnije, navodno su igrači francuskoga kluba bili dopingirani", rekao je Štambuk i ispričao kako ga je dužnosnik Hajduka spasio zatvora u Jugoslaviji:

Heroj slike i vica Karikaturist koji se u naci-Njemačkoj sprdao s Hitlerom

"Tajnik kluba Burazin bio je ujedno načelnik policije, odnosno tad milicije. Ja sam se vratio iz Pariza i odmah su mi na aerodromu oduzeli putovnicu i odveli me u postaju. Tad je došao taj Burazin, koji je znao da sam nekad pisao o Hajduku i da sam veliki navijač kluba, te mi odmah vratio putovnicu i samo kratko rekao: 'ajde više ne piz...'. Naime, ja sam bio simpatizer Mike Tripala i Savke Dabčević Kučar, predvodnika Hrvatskog proljeća. Očito im je to netko dojavio iz Francuske. Hrvati s kojima sam se družio u Parizu ujedno su bili cinkaroši. Kako sam ja imao perfektan sluh, imam ga još i danas, šalio sam se da 'čujem' za Udbu i još tri strane službe", rekao je Štambuk i ubrzo je dodao:

"Nikad me niti jedan političar nije impresionirao, pa niti Tito. Nisam se nikad njima želio baviti, jednostavno me ne zanimaju baš niti malo." Zbog Francuskinje je otišao u Pariz, gdje je upoznao Hrvaticu i živio na relaciji Pariz - Zagreb do mirovine, kad se vratio u metropolu. Uspomene je nemoguće izbrisati, iako nije uvijek bilo bajno, kako sam kaže, bilo je razdoblja u kojima je doslovno bio na rubu, u vrlo teškoj situaciji.

"Pa prvo sam počeo kao prodavač u umjetničkoj galeriji na Montmartreu. To mi je ubrzo dosadilo pa sam počeo crtati karikature. No krajem šezdesetih neko vrijeme nisu izlazile novine i novac koji sam uspio skupiti, brzo se istrošio. Uskoro sam prešao u Ici Paris, potpisao ugovor koji mi je osigurao financijsku sigurnost." Zbog posla se puno družio sa slavnima i poznatima.

"Gledajte, njima uvijek treba publicitet, a ja sam radio u novinama. No, oduvijek sam se družio sa svima jer sam po prirodi takav. Što se tiče naših ljudi, mnogo sam vremena proveo kod Tereze Kesovije i Mire Ungara, u Parizu smo stanovali relativno blizu i često smo tamo imali neke večere. Da se krivo ne shvati, njihov sin Alan bio je tad malen i nisu to bile nikakve razuzdane večere, samo lijepa i ugodna druženja ljudi s našeg područja. Bio sam dobar s velikom pjevačicom Terezom Kesovijom, no moram istaknuti da je moja najbolja prijateljica bila Lepa Smoje. Često su mi zbog toga prijateljstva znali reći da sam jugonostalgičar. Ona je bila divna žena koja mi je davala prve ljubavne savjete", dodao je Štambuk.

Ni danas se slavni karikaturist nije odrekao dobrog vina i dobre hrane, to je neizostavan dio njega. Kuhao je francuskim prijateljima u Parizu, a tvrdi da voli kuhati i danas. "Leksikograf Bruno Kragić otvorio je moju zagrebačku izložbu i sjajno opisao moj hedonizam. Rekao je: 'A koji to stari Splićanin nije takav?!' Jesam, to je dio mene. U Francuskoj sam naučio i kuhati, njima je dobra hrana dio kulture, pa sam se i ja uhvatio u koštac s kuhanjem. U mojemu malom stanu u 16. okrugu, u zgradi na 10. katu, znalo se skupiti i po više od 15 prijatelja. Sam bih kuhao za sve, a bazirao sam se na dalmatinskoj kuhinji", kaže Štambuk.