U ZKM-u je već 2012. godine postavio “Idiota” F. M. Dostojevskog, a na europskim je pozornicama oživljavao i tekstove Marine Cvetajeve, Eugenia Ionesca, Lewisa Carrola, Puškina, Majakovskog te mnogih drugih kanonskih autora. Osim dramskih tekstova, Ivan Popovski je režirao i opere, između ostalog i na pozornici glasovitog Boljšoj teatra. “Komedija u četiri čina”, kako stoji u podnaslovu izvornika vjerojatno najizvođenije Čehovljeve drame, uz onu “Tri sestre”, smjestila se svojom svevremenošću i u današnje okolnosti, podsjećajući na opću nestabilnost koju je Čehov predvidio još prije stotinu godina. O potrebi postavljanja i ponovnog razmatranja upravo ovog komada, njegovu profesionalnom razvoju te važnosti Čehova, kao i drugih ruskih autora, razgovarali smo s Ivanom Popovskim u pauzi između završnih proba, uoči premijerne izvedbe 17. 12. u ZKM-u.

Express: U ZKM-u postavljate Čehovljev ‘Višnjik’, uvjetno rečeno klasičnu dramu - s obzirom na to da se, prema mnogima, radi o drami na prijelazu iz klasične u suvremenu. Radi se komadu s početka 20. stoljeća. Zašto baš taj komad i u ovom trenutku?

Nikad nisam radio Čehova. Uvijek sam se bojao, mislio da nisam spreman i da ga ne razumijem dovoljno. Zadnjih godina pomislio sam kako je ‘Višnjik’ jedini njegov tekst koji bih mogao postaviti. Isprva sam to namjeravao raditi u Moskvi, s ekipom s kojom sam studirao i radio tamo. Vjerujem da će se i to u dogledno vrijeme dogoditi, ja sam mlad, a ‘Višnjik’ bogat. Unazad nekoliko godina, još od prije pandemije, dogovaram suradnju sa Zagrebačkim kazalištem mladih. U početku je to trebala biti koprodukcija s Dubrovačkim ljetnim igrama. Osnovna ideja bila je postaviti Turgenjeva, ‘Očeve i sinove’. Zbog korone smo to odgodili, odustalo se od koprodukcije, a kako sam Turgenjeva zamišljao u Dubrovniku, nisam ga mogao samo tako prenijeti u kazalište. I tako smo ipak došli do Čehova i ‘Višnjika’. Neko sam se vrijeme premišljao, naposljetku sam ipak odlučio krenuti u to. I drago mi je da jesam. Ne znam kako će sve ispasti, no mogu reći da mi je jako zanimljivo s ovom ekipom, ovim glumcima. Istražujem, čitam i otkrivam tog nevjerojatnog pisca. Sad mi je tek jasno zašto svako kazalište na svijetu, svaki glumac na svijetu, svaki redatelj... svima je važno da imaju na repertoaru, da rade Čehova. To je nevjerojatno poznavanje društva, nevjerojatno poznavanje čovjeka, psihologije čovjeka - a prikazano s takvom nevjerojatnom lakoćom.

Express: Kako pristupate takvim tekstovima, koji su s jedne strane dio dramskog kanona, a s druge postoji vremenski odmak od trenutka kad su nastali do danas? Ima li vaših intervencija u osnovnom tekstu, podliježete li osuvremenjivanju takvih komada?

Ništa nismo kratili. U principu, nikad ne kratim, meni se sve čini bitnim. Držimo se teksta, Čehova, u većem dijelu njegovih didaskalija. Bitne su mi te pauze, stanke. Ono što je u stankama, ono što se ne kaže, što ostane skriveno u ljudima, nekad je i bitnije od onog izgovorenog. Riječi su ponekad savršeno nebitne. Neki smatraju to početkom kazališta apsurda. Likovi u drami, oni ne čuju jedni druge, monolozi su usred dijaloga... Svatko živi u svom svijetu i nije to uvijek zbog toga što ne obraćaju pažnju jedni na druge, nego su najčešće oni duboko u svojim mislima. To se i u životu često događa. Ne znam događa li se i vama? Zamisliš se i kreneš pričati od sredine neke misli i čini ti se da si nešto rekao, a sugovornik te uopće nije razumio. To imate u ‘Višnjiku’, to preklapanje unutarnjih monologa i izgovorenog. I sad tražimo što je to između, što je unutra, što oni kriju u sebi i što ne govore. Bojim se da kad bih maknuo bilo što, to bi se rasplinulo. Jako smo pažljivi i pokušavamo proniknuti u sve to - kažem, pokušavamo, ne znam koliko će toga izaći. Što se tiče osuvremenjivanja, to u principu ne radim. To bi bilo kao da se obraćam publici koja je malo glupa - kao da nemaju dovoljno mašte da sami dođu do nekih zaključaka i asocijacija. Konkretno, ako uzmemo ‘Višnjik’, da smo ga radili u bilo kojoj od jugoslavenskih republika krajem osamdesetih ili početkom devedesetih - mnogi bi prepoznali oko sebe Lopahine koji žele da se taj vrt razdijeli na čestice, da se da u najam, da se sruše stare građevine... A bilo bi i puno Ranjevskih i Gajeva koji si ne mogu zamisliti život bez tog rajskog vrta.

Express: U Jugoslaviji prije trideset godina, ali i još, pogotovo u Makedoniji, čini mi se?

To bi bilo jako interesantno. Još da uzmete za Lopahina nekog bugarskoga glumca - odmah imate hit predstavu. I točka. Ali tamo nema točke, ne stavljajte točku kad čitate Čehova. Pauza, da, ali točka ne. U Čehovu je toliko asocijacija, zraka, prostora za razmišljanje. I sam taj vrt, on ni ne mora biti vrtom i svakako ne samo vrtom. Evo, recimo, vrt je čovječanstvo ispred ogromnog svemira. Taj odnos našeg malog ljudskog prema svemiru - u tome vrt može biti i prošlost, ono što smo izgubili nepovratno ili ono što tek trebamo dobiti i maštanja o tome, o nepoznatoj budućnosti, o nevidljivom. To možemo pročitati u ‘Višnjiku’? Možemo. Hoću reći - taj vrt za mene ima neko značenje, ali ako vam ga kažem, ako vam ‘nacrtam’, ako vam nametljivo pokažem svoj vrt, vi ćete vidjeti samo moj vrt i nećete imati mogućnosti naći svoj vrt. Ovo je teži put, i za nas koji radimo i za publiku. Ali to je zanimljivo. Meni je to zanimljivije, volim se i sam uključiti, volim istraživati. I kad nešto ne razumijem, vraćam se i tražim dalje. U tome je užitak u kazalištu.

Express: Predstavu ipak postavljate u Zagrebu. Kako ste tu unijeli kontekst suvremenog, gdje pronalazite Lopahine i ‘Višnjik’ u hrvatskom društvu?

Ne pronalazim, jer ne tražim. A sigurno ih ima. S tim sam počeo probe. Pročitali smo tekst i dugo smo pričali o tome što bi mogao biti danas ‘Višnjik’ i što je taj vrt danas u Hrvatskoj. Bilo je tu puno različitih misli, puno asocijacija... Pričali smo o svakodnevnim događajima u Hrvatskoj, situacijama i ljudima koji na njih utječu, stvarno se puno toga može upisati u tu dramu. Zanima me hoćete li vi naći odgovor na ovo svoje pitanje, poslije vašeg ‘Višnjika’, koji ćete, nadam se, vidjeti kod nas. Svatko tu može nešto naći, ali iskreno, nije nužno da traži. Dovoljna je sama ta priča, taj jezik, ti ljudi...

Express: Rođeni ste u Skoplju, no veći dio života proveli ste u Rusiji. Otišli ste na studij u Moskvu, na prestižnu GITIS Akademiju. Nastavili ste tamo s djelovanjem, uglavnom postavljate ruske autore. Kako je došlo do toga, otkud taj interes za rusku kulturu?

To je bila čista slučajnost i velika sreća. Mislim da je sudbina da sam se baš tamo našao, u toj ekipi i tom vremenu, i baš kod Petra Naumovicha Fomenka, mog učitelja. To mi je potpuno preokrenulo život. A danas... Osjećam se ponekad kao Čehovljevi junaci koji se s tugom i blagoglagoljivo sjećaju prošlog, sa suzama nade, žudnje i skrivene sumnje gledaju na budućnost, a danas... danas, stisnuto između prošlog i budućeg, gotovo nestaje.

Express: Kad ste spomenuli sjećanje na prošlost, moram vas pitati. Kako je bilo jednom studentu iz Jugoslavije tad u Rusiji promatrati raspad države iz koje je otišao, a na kraju krajeva i one u kojoj se nalazi, s obzirom na to da se radilo o tektonskim pomacima u cijeloj istočnoj Europi?

Izvinite me, ali nemam sad koncentracije, vrijeme, a ni želju pričati o tome. I sigurno ne bih o tome kratko i jasno. Jedino što mogu reći je da sam dugo živio tako da osim kazališta za mene ne postoji ništa na svijetu. To sam mislio do trenutka kad se pojavila obitelj, naravno, tad sam shvatio da ipak postoji još nešto osim kazališta. Ne znam kako bih Vam drugačije odgovorio.

Express: S druge strane, onaj nesigurni pogled u budućnost - kako se s time nosite, s promjenama koje se događaju upravo i koje nam slijede? Na neki način se ponavlja to razdoblje, s novim oblicima polarizacije na svjetskoj razini...

Moramo imate nade. Kako kaže jedan od likova u ‘Višnjiku’ - ‘nikad ne gubim nadu’. Ne možemo ići dalje ako se ne nadamo. Tako da se ja nadam da će biti sve manje te polarizacije. Ako se nakon ovog, kako vi kažete, ‘pojave nove polarizacije’, to je onda još katastrofalnije nego što je sad. Možda sam pod utjecajem Čehova, koji kaže da ako ne mi, onda će sigurno oni za sto godina živjeti bolje. Sto ili dvije stotine godina, nije bitno, mi moramo sad raditi na tome da nekome u budućnosti bude bolje. Da, to je zanimljivo, ali s druge strane, mislim da samo vjerojatno genijalci mogu to razumjeti i misliti o tome. Ja sam jednostavan čovjek i mene ipak brine moje ‘danas’ i danas i sutra moje djece.

Express: Postavljate Čehova, u doba kad uslijed ratnih zbivanja imamo pojavu otkazivanja ruske kulture i umjetnosti zbog politike. Kako ste to doživjeli, može li se kultura oduprijeti tome?

To su gluposti. Sama činjenica da ja postavljam Čehova, da je on i dalje aktualan danas, da je potreban, čak neophodan, dokazuje kako su to naši duhovni učitelji koje se ne može staviti u neke ladice. Bilo koje veličine koje pripadaju čovječanstvu, na kojima čovječanstvo stoji i od kojih ozdravlja, hrani se i cvjeta, razmnožava se i stoljećima daje kisik i nove plodove u raznim kulturama - pa kako se to može iskorijeniti? Koje su to budale koje bi to htjele uništiti? ‘Rukopisi ne gore’.

Express: Čehova ste dugo odgađali. Postoje li još neki autori koje biste htjeli raditi, a možda niste?

Ima tako puno toga interesantnog i velikog. Nisam originalan, ali Shakespearea. Dvaput sam ga radio, no sigurno ću ga opet raditi. Volio bih raditi i Tolstoja, dugo maštam i o Ibsenu, Peer Gynt, Meterlink... Pa onda Goetheov ‘Faust’, Dante, Sofoklo ‘Kralj Edip’... Ima se tu mnogo o čemu razmišljati.

Express: Osim dramskih tekstova, postavljali ste i opere, pa i meni osobno možda najdražu ‘Princ Igor’. Kakvo Vam je iskustvo rada na operama u odnosu na drame?

Jako volim operu. To mi je čudno, jer u početku uopće nisam imao afinitet prema tome. Prvu sam operu postavio 1997. godine, bio je to ‘Evgenij Onjegin’ u Francuskoj. Isprva sam to odbijao, mislio sam da ne znam raditi operu. Tadašnji intendant mi je rekao da je to kao poetsko kazalište koje ja radim, samo što glumci ne govore stihove, nego ih pjevaju. Gledao je moje predstave i rekao mi da je to ustvari opera. Postavio sam desetak opera, zadnju sam postavio u Boljšoj teatru. Imam već i klasu studenata, prva je završila, sad sam upisao i drugu klasu opernog pjevanja i operne režije. Mislim da je to zaista vrhunac scenske umjetnosti, taj spoj dramske glume ljudi koji imaju i te nevjerojatne pjevačke sposobnosti. To je teško naći. A onda je tu i usklađivanje redatelja i dirigenta, često nema vremena za dogovor i zajedničko rješenje, kratki su rokovi, brzina i pare - uvijek te pare!

Express: Da se vratimo na ‘Višnjik’. Zadnja Čehovljeva drama, koju je on smatrao komedijom. Stanislavski kaže da je ‘plakao kao žena’ te kako se radi o komadu koji je ‘za običnog čovjeka tragedija’, ma koliko mu autor to zamjerao. Čehov pak kaže da su likovi na rubu suza, ali nikad ne zaplaču. Gdje je Vaše čitanje po tom pitanju?

Ako pogledate moje današnje trenutačno stanje... Moji najbliži prijatelji suosjećaju, malo dalji ne razumiju, oni još dalji ne ulaze, ne vide, prolaze pored. S velike daljine vremena i prostora to bi sigurno trebalo biti smiješno. Čehov gleda na ljude iz velike razdaljine vremena i prostora, ali gleda s potpunim uvećanjem dubokog pronicanja unutra.