U Travniku su prije nekoliko tjedana, 26.10.2018., jednim iznimnim događajem obilježene dvije važne obljetnice, koje, svaka za sebe, spadaju u red najvažnijih datuma u povijesti pisane riječi na ovim prostorima: točno pedeset i sedam godina od dana kad je objavljena vijest o dodjeli Nobelove nagrade Ivi Andriću (26.10.1961.) te stota obljetnica prvog izdanja Andrićeva "Ex Ponta", njegove prve objavljene knjige (Književni jug, Zagreb, 1918.).

Naime, tog dana je u Travniku pred pedesetak posjetitelja predstavljeno bibliofilsko izdanje "Ex Ponta", po zamisli Enesa Škrge, kustosa Rodne kuće Ive Andrića, s kratkim esejem Ivana Lovrenovića "Andrić i poezija" umjesto predgovora. Nisam naišao na informaciju u medijima da je stota obljetnica "Ex Ponta" na bilo koji način obilježena u Hrvatskoj, a ništa nije bolja situacija niti u ostatku BiH, iako je, pored "Ex Ponta", i druga Andrićeva zbirka lirskih zapisa, "Nemiri", također premijerno objavljena u Zagrebu, a uz to, ove dvije knjige godinama su predstavljane kao krunski argument pri uključivanju Andrića u kanone hrvatske književnosti.

Oblak boje kože Romska sreća je, nažalost, incident, a ne pravilo

Reakcije i osvrti na Andrićevo, danas stoljetno djelo, ne prestaju ni danas, pogotovo kad je riječ o njegovom (ne)svrstavanju u okvire nacionalnih književnosti. Nedavno je u hrvatskoj predstavljena znanstvena studija Nebojše Lujanovića "Prostor za otpadnike: Od ideologije i identiteta do književnog polja", koja govori ponajviše upravo o tome, i to na potpuno nov način, koristeći kao model koncept književnog polja.

Lujanović pisce poput Ive Andrića, nasukane između dva kulturna kruga, hrvatskog i bosanskohercegovačkog u ovom slučaju, smješta u zasebno književno polje koje pomalo ironično naziva "prostorom za otpadnike", zbog marginaliziranosti sličnih pisaca u uskogrudnim nacionalnim kanonima, tematskih poveznica i korištenja određenih karakterističnih motiva, fatalizma, primjerice. Pored znanstvenih studija, danas postoji cijela jedna biblioteka "andrićevskih", odnosno "protuandrićevskih" knjiga.

Tako je nedavno u Beogradu objavljena knjiga Zorana Milutinovića, profesora južnoslavenskih književnosti na Sveučilišnom koledžu London (UCL), "Bitka za prošlost", podnaslovljena kao "Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam". Knjigu je objavila beogradska Geopoetika. Odmah po izlasku knjiga je izazvala polemike, i to isključivo na polu "proandrićevaca", između uglednih znanstvenika i književnih teoretičara, među koje nesumnjivo spadaju sva trojica polemičara: Zoran Mulutinović, Davor Beganović i Enver Kazaz.

Najprije su se sukobili autor "Bitke za prošlost" i ugledni slavist Davor Beganović. Zatim se u polemiku uključio i Enver Kazaz, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Milutinovićeva "Bitka za prošlost" podijeljena je u devet poglavlja, s tim da je težište knjige stavljeno na dva najduža: "Trijumf proizvoljnosti: Na kauču kod doktora Rizvića", koje se bavi knjigom Muhsina Rizvića "Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu" (NIPP Ljiljan, Sarajevo, 1995.), te drugo, "U zemlji akademskih čuda", u kojoj Milutinović piše o knjizi Rusmira Mahmutćehajića "Andrićevstvo - Protiv etike sjećanja" (Clio, Beograd, 2015.).

Dakle, Milutinović se u svojoj knjizi prvenstveno bavi s ove dvije, danas svakako najpoznatije "protuandrićevske" knjige. Milutinović se također osvrće na još neke starije tekstove, primjerice na tekst Šukrije Kurtovića iz 1961. koji je po mnogo čemu poseban: to je prvi napisani tekst ovoga tipa, a došao je uz to s drugog ideološkog pola u odnosu na većinu tekstova koji su potom uslijedili.

"Polemička knjiga, ma koliko inteligentno sačinjena bila, neće moći razuvjeriti sljedbenike bošnjačko-muslimanske recepcije našeg jedinog nobelovca a onima drugima sve je jasno i bez nje. Pa čemu onda trud?" napisao je Davor Beganović u svom polemičkom tekstu. Beganovićeva logika je jasna i, nažalost, apsolutno utemeljena, te bih se u potpunosti složio s njom, ali samo kad je riječ o Rizvićevim i Kurtovićevu tekstu, jer je o njima dosad toliko toga napisano da je vrlo teško reći išta novo.

Jedini nobelovac Diletanti ni nakon 54 godine ne mogu Andriću oprostiti Nobela

To je, po mojem sudu, ponajbolje napravio Tarik Haverić u svojoj knjizi "Kritika bosanskog uma", u kojoj je dobar dio prostora posvetio "metodologiji" Muhsina Rizvića, koja je u principu vrlo jednostavna: Andrićevi tekstovi najčešće služe kao pokriće za unaprijed konstruirane teze, one o Andriću kao "islamomrscu" ili čovjeku koji daje "iskrivljenu sliku" svega onoga što ima veze s bosanskim muslimanima. Kad je riječ o Mahmutćehajićevu "Andrićevstvu", čini mi se kako ova Beganovićeva konstatacija ne vrijedi.

Ono što primjećuje Milutinović, i što je u biti točno, je to da se Mahmutćehajić ponajmanje u ovoj knjizi bavi Andrićem. Knjiga je objavljena u Beogradu, što je svojevrsni kuriozitet, a njeni recenzenti su Ivo Banac i Slobodan Prosperov Novak, obojica iz Hrvatske.

Sam izraz "andrićevstvo" Mahmutćehajićev je ideološki konstrukt koji se, dakle, ponajmanje bavi samim Andrićem i njegovim djelom, već je Andrić tu poslužio kao idealan medij preko kojeg je najjednostavnije nametnuti taj konstrukt široj javnosti, kako zbog Andrićeva lika i djela, ovjerenog Nobelom, tako i zbog cijele biblioteke tekstova o jednom pomno iskonstruiranom, paralelnom Andriću na koje se moguće osloniti.

Središnji dio Milutinovićeva teksta o "Andrićevstvu" odnosi se na genezu bošnjačkog nacionalizma koji je programatski uobličen u "Islamskoj deklaraciji" Alije Izetbegovića.

Milutinović povezuje Mahmutćehajića s Reneom Guenonom, filozofom-šarlatanom, koji je, nakon što mu je odbijena doktorska teza na Sorboni, konvertirao na islam, osnivačem takozvanog tradicionalizma, na koji se Mahmutćehajić često poziva u svojim tekstovima, a čiji su najpoznatiji sljedbenici na europskom tlu uoči Drugog svjetskog rata i tijekom njega promovirali fašističku ideologiju prožetu kvaziteološkim elementima, poput mladog Mircea Eliadea, rumunjskog književnika i kulturnog povjesničara svjetskoga glasa.

Mahmutćehajićevo predstavljanje povijesti bosanskih muslimana, Milutinović je pojasnio jednim kratkim odlomkom iz Andrićeve "Travničke hronike": Jednom prilikom, pre nekoliko godina, kad je Sulejman-paša Skopljak išao sa vojskom na Crnu Goru i popalio Drobnjak, Hamzi je naređeno da objavi veliku tursku pobedu i da viče da je sto osamdeset crnogorskih glava odsečeno. Neko od onih koji se uvek sakupljaju oko telala upita glasno: "A koliko je naših poginulo?"

"E, to će vikati onaj telal na Cetinju", odgovorio je mirno Hamza i produžio da viče što mu je naređeno. Andrić, ukratko, u percepciji bošnjačkih nacionalista ima ulogu "cetinjskog telala", onoga koji "izvikuje neugodne istine". Ipak, nije sve u ovoj knjizi idealno, počevši od zamjerki na koje su u svojim polemičkim tekstovima argumentirano ukazali Enver Kazaz i Davor Beganović, a najspornije je uvodno poglavlje, "Bosanski Ruždi", koje je po mojemu mišljenju nepotrebno.

Bosanski lonac Akademska rulja šutira Andrićev leš: Hitler, pa četnik

Milutinović u njemu Andrića predstavlja kao "bosanskog Rsuhdieja", iako je analogija koju povlači održiva: Andrića i Salmana Rushdieja povezuje to što ih u principu osuđuju i napadaju uglavnom oni koji njihovo djelo nisu čitali, ili su ga "krivo čitali".

Međutim, s pojmom "bosanski Rushdie" treba oprezno, jer je ta sintagma danas usko definirano opće mjesto, a odnosi se na pisce koji su zbog svojeg pisanja "osuđeni na smrt", tako da je dovođenje Andrića u ovaj kontekst pomalo promašeno (posljednji slučaj kojeg se mogu sjetiti je slučaj talijanskog pisca Roberta Saviana, "talijanskog Rushdieja", kojega je napuljska Camorra 2006. "osudila na smrt" zbog njegove knjige "Gamorra").

Također, više je nego sporno u jednu ovakvu knjigu uključivati opskurne likove poput nesretnog Murata Šabanovića, što Milutinović čini u istom poglavlju.

Šabanović je u Višegradu početkom '90-ih po nalogu iz SDA bacio u Drinu Andrićevu bistu, a u nekoliko je navrata davao kontradiktorne izjave o tom činu. Najprije 2007., a tim iskazom barata Milutinović, kad je izjavio da je čekićem odvalio "Andrićevu glavu" i bacio je u Drinu, da bi 2013. za jedan beogradski dnevnik izjavio da je u Drinu bacio kompletnu bistu.

U srpskom nacionalističkom diskursu Murat Šabanović ima poseban značaj, gotovo mitski, dok je u preostala dva gotovo zaboravljen, a njegov čin često služi kao izlika za krvavi pir koji se dogodio na obalama Drine u godinama koje su uslijedile. Međutim, Milutinović na jednome mjestu piše: "A budući da je već dugo mrtav, teško ga je osuditi na smrt, pa je jedino što se može učiniti simboličko ubistvo tradicionalnim odsecanjem glave spomeniku i bacanjem s mosta u Drinu."

Ovo je po mojemu mišljenju najspornija rečenica u cijeloj knjizi. Može se Andrićevim oponentima pripisati štošta, od loših namjera pa do još lošijih artikulacija istih, ali im imputirati simboličko ritualno pogubljenje Ive Andrića ipak je previše i u najmanju ruku djeluje bizarno. Da iskarikiram: onoliko koliko su odgovorni Muhsin Rizvić ili Rusmir Mahmutćehajić za čin Murata Šabanovića, toliko je, onda, istom logikom, Zoran Milutinović odgovoran za zločine Željka Ražnatovića Arkana u Bijeljini, na primjer.

Jedno potpuno nepotrebno poglavlje bez kojeg bi ova sjajna knjiga bila neusporedivo bolja, a koja još jednom, da rezimiram, pokazuje kako je svako bavljenje Andrićem iz perspektive Rizvića, Mahmutćehajića i sličnih u načelu neka vrsta revizionizma, odnosno bitka za bolju prošlost.