Drugi četvrtak u listopadu tradicionalno je dan kad Nobelov komitet objelodanjuje dobitnika Nobelove nagrade za književnost.
To je ove godine bjeloruska novinarka i spisateljica Svetlana Aleksievič.
Ovo je idealno vrijeme prisjetiti se jedinog književnog nobelovca poniklog na ovim prostorima, Ive Andrića, pogotovo stoga što upravo ovih dana pada 123. obljetnica piščeva rođenja (rođen je 9. listopada 1892. godine u Docu kraj Travnika) i 54. obljetnica dodjele Nobelove nagrade za književnost.
Nobelova nagrada i obljetnice su, nažalost, najčešći povodi bavljenja Andrićem.
Nedavno sam pročitao duhovitu primjedbu o tome kako su stotine pisaca na ovim prostorima unaprijed napisali govore koje će izreći pri dodjeli Nobelove nagrade. I to je dio fenomena Andrić.
Ili frustracija? Najviše “olovnih slova” posloženo je oko Andrićeve pripadnosti ovdašnjim nacionalnim književnostima. Po tom pitanju uistinu se više nema što pametno dodati.
Ukratko, Andrić (ne)pripada svima. Sa zagradama i ogradama, prvenstveno mentalnim, baratati po potrebi i tako u jednoj prostoj rečenici imate sve bitno što se ima reći (i što se govorilo) o Andrićevoj pripadnosti u ovim okvirima.
Osporavanja oko Ive Andrića traju i danas. Čak, u posljednje vrijeme, može se katkad čuti i ono obranaško “kontroverzni pisac”.
Zanimljivo kako se nikad u tim osporavanjima nitko nije usudio napisati rečenicu kako Andrić loše piše. A mnoge su, vjerujem, zasvrbjele ruke.
Napisati takvu blesavu rečenicu značilo bi zapravo ogoliti do besmislenosti “tešku artiljeriju” iz koje se pucalo na “Pisca”. Iz njegova djela uzimalo se samo ono što je, kao, potvrđivalo sumnjive teze.
Svesti, primjerice, “Travničku hroniku” na kuharski recept, iz kojeg uzimamo ono što nam treba i u potrebnim količinama, najsličnije je tom postupku. Rat u Bosni i Hercegovini na neki je način počeo i s Andrićem.
U Višegradu je oštećena piščeva bista, dok je ona u Sarajevu uklonjena s javnog prostora, iz parka ispred jedne od najvećih knjižara u bivšoj Jugoslaviji, skupa s bistom Branka Ćopića i još nekih pisaca.
Na istom fonu je i izjava bosansko-hercegovačkog akademika Muhameda Filipovića koji je Andrićevo djelo opisao kao “pripovijetke i romane koji su nanijeli Bosni i školstvu više štete nego sve vojske koje su rušile i palile po njoj”.
To je isti onaj akademik koji je vjerojatno svjetski rekorder u “okretanju ćurka naopako” (konvertitstvu), kako bi se to reklo u andrićevskoj maniri.
Taj čovjek je poltronski lutao u rasponu od Alije Izetbegovića pa do Milorada Dodika. Andrića je nemoguće jednoznačno odrediti, a sve te (besmislene) polemike i teze upravo računaju s Andrićevom jednoznačnošću.
Njegovo svođenje, na primjer, u Prokrustovu postelju “islamomrsca” (ili “bosnomrsca”), što ima svoj kontinuitet od Muhsina Rizvića pa do najnovijih “istraživanja”, je tragikomično.
To uglavnom ide po matrici po kojoj se stavovi Andrićevih likova transponiraju na njihova autora, što je diletantizam par exelance, odnosno postupak kojemu je sklona ideološka kritika, ali i “kritika” općenito.
Ilustrirat ću to na jednom primjeru. Prije godinu-dvije u dnevnom listu Oslobođenje, koji važi kao nekakvo liberalno glasilo u okviru BiH, kolumnistica tog lista, pišući o njemačkoj ministrici obrane Ursuli von den Leyen, majci sedmoro djece, napisala je sljedeće: “Andrićevski gledano, ona je neuništivi đavo... jer Andrićeva je teza kako u svakoj ženi ima đavo kojeg treba ubiti ili poslom ili rađanjem”.
Naravno, ne radi se ni o kakvoj Andrićevoj tezi, nego o lamentiranju frustriranog Andrićeva lika. Po novinarki Oslobođenja, Andrić je i ženomrzac te me ne bi začudilo da se njegovim “grijesima” dopiše i ovaj.
Ili onaj najpoznatiji sličan slučaj, a radi se o tezi s kojom je baratala Karadžićeva ratna propaganda u vrijeme najvećih pokolja u minulom ratu, o Andriću kao Max Levenfeldovu alter egu (i obratno), “autoru” teze o Bosni kao zemlji mržnje, što se poteže kao loša sapunica već dva desetljeća. Levenfeld je, naravno, Andrićev lik iz pripovijetke “Pismo iz 1920”.
Postoji i druga strana medalje.
Nedavno sam na jednom ovdašnjem regionalnom portalu pročitao tekst o Andriću s naslovom “Ujedinjeni u mržnji prema Ivi Andriću”.
Tekst vrvi općim mjestima i brani beskompromisno Andrića od sve te višedesetljetne buke i bijesa. Treba razgraničiti jedno, polemike oko Andrića ne vode se toliko nad njegovim djelom koliko nad stereotipima koji su izgrađeni oko njegova lika.
Autor članka secira taj galimatijas oko Andrića, ali, nažalost, dozlaboga tupim alatom. U tekstu se generalizira, Andrića mrze svi redom, a zaboravlja se cijeli jedan svijet koji živi neovisno od ovog prvog, mrziteljskog, koji Andrića promatra isključivo kao književnika koji je dao nemjerljiv doprinos jeziku na kojem je pisao, bez obzira na to kako ga nazvali.
Postoje jedni, ali postoje i drugi, i to dvoje je u svakom tekstu vrlo važno naglasiti.
Iz teksta bi se zlonamjernim konstrukcijama moglo doći do zaključka, primjerice, kako Bošnjaci mrze Andrića što je, naravno, čisti idiotizam, stavljanje u istu rečenicu, primjerice, već spomenutog Muhameda Filipovića i Midhata Begića, jednog od najvećih bosanko-hercegovačkih esejista koji je, među ostalim, pisao i o Andriću.
Ivu Andrića je kao pisca obilježilo nekoliko bitnih motiva. Po meni, najvažniji su šutnja, most i dug. O suodnosu šutnje i govora kod Andrića sjajno je pisao Ivan Lovrenović u nagrađivanom eseju “Ivo Andrić, paradoks o šutnji”.
Taj motiv provlači se kroz cjelokupno Andrićevo djelo, a najeksplicitnije je izražen kroz devizu vezira Jusufa u pripovijetki “Most na Žepi”: “U šutnji je sigurnost”. Šutnja i govor o njoj se isključuju. Na kraju pripovijetke vezir Jusuf prekriži na kronogramu tu devizu koja je trebala biti uklesana na most. Simbolički je, zapravo, prekrižio govor o šutnji.
Jako je zanimljiv motiv duga koji je jedna od rijetkih spona između Andrićeve biografije i njegova djela, čega se on tijekom života užasavao. U svojim veličanstvenim “Znakovima pored puta” Andrić piše: “Mnogo, isuviše mnogo se govori o autobiografskim podacima u piščevom delu....
Dokoni kritičari uvlače se kroz svaku rupu u piščev život i to njegovo delo, i obično izvode pogrešne zaključke....”. U priči “Dug”, objavljenoj posthumno, koja se po popratnim bilješkama trebala naći u “Enciklopediji mrtvih”, veliki Danilo Kiš prikazuje slavnog pisca na samrtnoj postelji.
Mada to eksplicitno ne navodi, odmah na početku priče jasno je da je njegov junak upravo Andrić. U toj priči “veliki pisac”, u posljednjim trenucima života, simbolički dijeli Napretkovu stipendiju od dvjesto kruna osobama kojima je na neki način dužnik.
Ta raspodjela je u stvari svojevrsni životni rezime u tipičnom Kišovu stilu. Andrić je jednom zapisao da je mnogo važnije “koliko pisac od onoga što piše, što posmatra i o čemu razmišlja - unosi u svoj život”.
Ovom rečenicom Andrić, obrnutim redom stvari, kao da pomalo otvara vrata pristupu ovoj tematici, biografiji.
Znači nije toliko legitimno uključiti vlastiti lik u fikciju koliko je legitiman inverzan postupak: da vlastiti fiktivni lik utječe na svojega autora, odnosno na njegovu biografiju. Slijedom ovoga možemo postaviti pitanje koliko je literarni vezir Jusuf svoje stavove transformirao na svojega tvorca.
Čovjek treba vratiti dug zavičaju, misao je koja se rađa u glavi vezira Jusufa u trenucima dok mu oko glave lebdi svileni gajtan. Isti osjećaj duga postoji i kod Andrića.
I Andrićevo djelo, kao i vezirov most, možemo shvatiti kao grandioznu zadužbinu. I jedan i drugi sumnjaju u njihovu veličinu. Ivo Andrić je, naime, bio jako skeptičan prema svemu što je napisao.
Cjelokupni novčani dio Nobelove nagrade poklonio je za opremanje biblioteka po BiH.
Taj plemeniti čin ima ishodište i u vlastitim žudnjama. Jedna od upečatljivijih slika iz Andrićeva djela je slika gimnazijalca koji stoji pored izloga knjižara i zaneseno promatra izložene knjige, osjećaj koji je upravo Andrić mnogima pretvorio u stvarnost.
I to se savršeno uklapa u mehanizam književnih dugova. Nije teško zamisliti nekog budućeg pisca koji o svojem suvremeniku piše sličnu priču kao što je to napravio Kiš s Andrićem. U toj priči mogao bi stajati, primjerice, sljedeći pasus:
“Ivi Andriću, koji je po bosanskim zabitima posijao svjetlo knjige, dvije krune, marke, dva eura...”.
