Razigrana, ležerna, poetična: takva je, ukratko, nova predstava 'Tesla Anonimus' Filipa Šovagovića, koju je probrani komorni ansambl na kraju ove sezone izveo na 'Sceni 121' kazališta Gavella, smještenoj u atriju toga kazališta. Kazališni i filmski redatelj, dramatičar i glumac Filip Šovagović autor je iznimno uspjelog dramskog predloška za predstavu koja spaja scensku igru s glazbom, ali i poetsko-filozofskim dionicama koje nose odlični glumci.

U prvom redu mladi Marko Petrić kao Tesla, ali i ostali izvođači: Andrej Dojkić, Antonija Stanišić Šperanda, Natalija Đorđević, Tara Rosandić i Đorđe Kukuljica. Unatoč simboličnom utegu koji neosporno nosi tema lika i djela Nikole Tesle, Šovagovićeva predstava ne djeluje pretenciozno. Kako je od pretencioznosti javnog spomena na Teslu, strahopoštovanja i/ili pop - kulta Tesle, po kojem ključu ili žici, došlo do poetične humanosti Teslina lika u Šovagovićevoj drami?

Kamo nas sve može prebaciti razgovor o prometejskom teslinovskom duhu, koje teme dotiče kontekstualni trenutak Šovagovićeve predstave, saznajemo u razgovoru za Express koji s autorom vodimo u kazališnoj auli-klubu, skromno uređenom prostoru koji je naš sugovornik nedavno oplemenio postavivši, samoinicijativno, dvije lampe. Uskoro će zamijeniti i neugledan luster: "To je sljedeće što ću riješiti".

Jer Šovagović, očito, sve radi simultano, digresivno, višekanalno, zaobilazno, fokusirano, labavo, ozbiljno, asocijativno... I tako dalje. Pitamo, dakle, kakav je čovjek Šovagovićev Tesla?

"Tesla je zapravo (bio) jednostavan lik. Skroman, a živi u vremenu koje nije zrelo da definira stvari u tijeku vlastite radnje. I on sad ovako misli: u slučaju da ne patentiram sva istraživanja, napravit će to netko drugi. Jer sve što se događa u mojoj glavi, dogodit će se i u nekoj drugoj. Čitav život slušamo priče o čovjeku koji dolazi iz provincije u veliki grad i uspije jer je fascinantna osoba. To je ona konvencionalna priča o stvaranju svega iz ničega.

Ali je pitanje - što je tu uspjeh, od čega se uspjeh sastoji? Jer on uključuje i financijski bankrot i mračnu intimnu situaciju, u kojoj se čovjek ne snalazi. Nukleus drame plete se oko dvojbe u značenju uspjeha u Teslinu životu, napetosti oko te odluke da se povučeš kad je najvažnije", objašnjava Šovagović.

Naslov predstave, znači, sugerira anonimnost, ali i antikapitalističku poruku na razini aktivističkih Anonymousa. "Da, poigrali smo se naslovom i likom Tesle kao simbolom otpora svjetskom kapitalu. U srži Teslina rada je stav da su struja, voda i čisti zrak osnovne ljudske potrebe, svima dostupne. U namjeri da se tako razvija tehnološki svijet, Tesla nije uspio. Pravedan i skroman, on je za industrijske magnate predstavljao jedino zaradu, zbog čega je vrlo vjerojatno zaustavio razvoj velikog broja vlastitih patenata - da ne bi bili zloupotrebljeni.

Biografi, recimo, često navode da Tesla umire u siromaštvu, da ne nailazi na razumijevanje, da su mu stopirani svi projekti. Ali kad pogledate činjenice, vidite da je Tesla posljednjih deset godina živio u hotelu, imao je kaveze ptica o kojima se brinuo. Pitate se, kako je moguće da je umro u siromaštvu? Pa zaključujete da su sve biografske priče o Tesli plod naše mašte. Po meni, Tesla je umro uz jato ptica", kaže Šovagović.

U domaćoj percepciji, Tesla je jedino spomenik. U Zagrebu mu se ritualno nosi cvijeće na dva datuma godišnje: pretjerujemo? "Ne pretjerujete. Teslin spomenik je u centru grada, ha, ha. Ali u smjeru nepotrebne politizacije, evo sličica. Nedavno sam polagao neke ispite iz teorije kazališta na Akademiji, dopao me Brecht, gdje on kaže: 'Sve je politika'. Prevedeno na svakodnevicu, to znači da je cijenu kave koju sad pijemo odredila politička situacija u zemlji", počinje naš sugovonik, na što pripremamo kratko brehtijansko negodovanje.

Šovagović, međutim, ima liniju: "Smatram da nije i ne može sve biti politika. Da kava koju sad pijemo nekim nesretnim čudom raste u Hrvatskoj, plaćali bismo je još više. Drugim riječima, politikom se ne bi smjeli baviti svi", poentira. A najgora vrsta nepismenosti, dodajemo opet po Brechtu, jest politička nepismenost. Zbog čega Šovagović, svjež po ispitnom Brechtu, citira ili transponira brehtijanski: "Kao što kaže Brecht, nije sve politika - nešto je i muzika".

U tom smo slučaju u još većem problemu, kažemo malo ironično, s čime se Šovagović kratko i ljubazno slaže, ali nema ironije. Naglašava "smisao disonance", drugačijosti, slobode koja je pripadna muzici. Ton, šum, tonalno, atonalno: o tome politika nema što reći.

"Uvijek me je bilo strah velikih kolektivnih ideja, mase ljudi koja misli 'identično'. Drugim riječima, individualizacija nečijeg malog, običnog stava uopće ne mora biti ni kritička ni analitička: ona je po definiciji mimo ideologije lijevog i desnog. To je onaj prostor privatnog mišljenja koje unutar profesije želi napraviti sitne, ali prave pomake", tumači naš sugovornik. U širem obzoru struke nudimo zato analogiju nedavnog prosvjeda protiv manipulacije kurikularnom reformom: deseci tisuća ljudi, javna politika?

"Hm. Što se tiče tog prosvjeda, moglo bi se reći da sam u direktnom sukobu interesa, jer sam u prethodnom pokušaju promjene lektire u sklopu kurikularne reforme jedan od autora koji su uvršteni na popis, što nije naišlo na odobravanje jednog dijela stručne javnosti."

Riječ je o Šovagovićevoj drami "Ptičice", koja je uvrštena u novi popis pretpostavljene lektire. Zbrajajući činjenice shvaćamo da su "Ptičice" izgurale Marulićevu "Juditu" iz starog popisa, zbog čega je čitav proces kurikuralne reforme, između ostalog, stao...

"Je, je, tako ispada. Našao sam se u super kontekstu slova 'š' na lektirnom popisu. Išlo je: Šovagović, Štivičić, Štulić. E fakat sam se dobro osjećao u tom društvu. Bio sam ponosan, i moja je kći bila ponosna na mene! Ali sam shvatio da to neće proći. Da počinje borba oko značenja tog popisa. Važno je, naime, što znači takav kontekst, tko u njega može upasti", tumači nesuđeni lektirni autor koji je ovih dana, iz formalnih razloga (produljivanje radnog ugovora), morao konačno dovršiti studij.

"Eto, sad sam ga dovršio. Nakon 35 godina studija morao sam dokazati da nisam uzalud skupio najviše položenih ispita u povijesti Akademije. Jedino mi nije pošlo za rukom da nostrificiram marksizam. Ja sam znači prototip lika koji je besplatno studirao", kaže Šovagović, na što dopunjujemo: uhljeb iz socijalizma koji je besplatno studirao do pedesete.

"Jesam, ja sam uhljeb obrazovnog sistema socijalizma, rata i kapitalizma: sve sam prošao. Kao što se kaže na jednome mjestu u drami o Tesli: 'Granica mogućeg ne postoji. Mi određujemo što je nemoguće'." Što onda čovjek koji je studirao 35 godina misli o kurikularnoj reformi u državi? O obrazovanju?

"Da ne obrnem pilu pa pitam što kurikuralna reforma misli o meni koji sam studirao 35 godina, ha, ha. A mene obuzima strah da se klincima obrazovanje nametne, kao takvo. Ja sam izbjegavao školu pod svaku cijenu i crpio sam znanje svugdje." Sve je to bilo moguće uz liberalan odgoj, uskačemo: a mišljenja o odgoju se oduvijek razilaze...

"Ma djecu treba samo malo pogurnuti, dati im motivaciju, uputiti ih na zamke koje ih čekaju na uglu", kaže Šovagović, za kojega u Wikipediji piše: "U početku poznat samo kao sin renomiranoga glumca Fabijana Šovagovića". Arhetipski glumac, mrkog pogelda, djelovao je kao strogi tip?

"Da, djelovao je strogo, ali samo na TV-u. Sestra i ja smo ga se kao klinci bojali, ali smo ubrzo skužili da je zapravo glumac, pa smo se prestali bojati. A meni je stari pružio slobodu u maksimalnom smislu riječi. Radio sam uglavnom ono što sam htio. Sjećam se kad mi je kupio prve Led Zeppeline, a već 1975. sam imao najbolje zvučnike koji su se mogli nabaviti u Jugoslaviji, SANSUI ES-207, kupio ih je u Poljoopskrbi: što danas komično zvuči današnjoj djeci", govori Šovagović i uz vlastito uvjerenje o dobrobiti cjeloživotnog obrazovanja nastavlja skepsu prema sistematizaciji školstva.

"Problemi obrazovanja su identični problemima politike. Strana mi je moralizacija o politici, pa tako i o reformi školstva. Tesla je, podsjećam, bio u problemu sa svakom školom: iz čega jedino slijedi pouka o individualizaciji pristupa obrazovanju", tumači naš sugovornik nastavljajući mišljenje o posljedicama reformi za društvo. "Bojim se da će naši klinci odrasti u društvu koje pretendira na švicarski način života". Mislite na ciljani model izvrsnosti i administrativne točnosti kao tekovine obrazovanja, pitamo.

"Na to, ali i na činjenicu prisvajanja beskrajne građanske letargije u kojoj se s jedne strane ne događa ništa, ali 'nasilje' jednog slučajno razbijenog prozora može dovesti vojsku na ulice. To je, znači, zemlja u kojoj se, poput Hrvatske, na jednoj razini neće desteljećima događati ništa značajno. To je također zemlja, poput Hrvatske, koja ima nemjerljivo vlastito povijesnopolitičko iskustvo posljednjih desetljeća, ali ga namjerno prešućuje, zaboravlja i ništa iz njega ne uči. Nikakva reforma formalnog obrazovanja ne može pomoći takvoj zemlji."

Znači, pesimizam po političkom ključu? "Naprotiv, optimizam treba graditi na pogreškama demokracije. Mislim da, zapravo, imamo golemu, povijesnu šansu u ovoj zemlji. Šansu koja se nudi već iz povijesne zadatosti, iz političkih okolnosti. Ali ako smo izgubili gušt stvaranja novoga te postali defetisti i pesimisti - pri čemu ne mislim na logičnost takvog stanja u dnevnopolitičkom ritmu, nego na općenitost svakodnevnog života, jasno je da moramo nešto mijenjati", misli Šovagović.

Možda je riječ o generacijskom ključu, pri čemu su oni odrasli u socijalizmu imali slobodniji pristup obrazovanju, ali i odgoju u obrazovnom sistemu? "Tako je. Jer suvremena djeca neće prolaziti kroz onaj dvostruki kod obrazovanja poput nas. Mi smo bili maturanti kad je bilo jasno da se komunizam raspada, ali smo sjedili i učili teoriju i praksu samoupravnog socijalizma. Koliko je to imalo smisla, bilo je jasno jedino onome kome tadašnji obrazovni sistem nije bio jedina životna opcija.

A nove, mlade generacije se kod nas moraju prikačiti na termin optimizma. Svi procesi kapitalizma koji su kod nas aktualni dogodili su se ranije negdje drugdje: reklo bi se, ništa mudro. Važno bi bilo jedino prihvatiti racionalnost suvremenog stanja, u kojemu se može postići skroman, ali zadovoljan život. A to je tek ambiciozno, ne?

 Na nedavno završenom natječaju HAVC-a, Šovagović nije dobio sredstva za snimanje filma prema "Gloriji" Ranka Marinkovića, gdje je scenarij poptisao s Ivicom Đikićem. "Da, prate nas neuspjesi", kaže i citira Teslu: "Za svakoga je najgore ako uspije, tad nestaje glad za istraživanjem". Istodobno, ovih dana, priprema objavljivanje zbirke svojih pjesama, scenarij za film prema svojoj drami "Cigla" i objavu demo snimaka tri benda u kojima svira.