Razigrana, ležerna, poetična: takva je, ukratko, nova predstava 'Tesla Anonimus' Filipa Šovagovića, koju je probrani komorni ansambl na kraju ove sezone izveo na 'Sceni 121' kazališta Gavella, smještenoj u atriju toga kazališta. Kazališni i filmski redatelj, dramatičar i glumac Filip Šovagović autor je iznimno uspjelog dramskog predloška za predstavu koja spaja scensku igru s glazbom, ali i poetsko-filozofskim dionicama koje nose odlični glumci.
U prvom redu mladi Marko Petrić kao Tesla, ali i ostali izvođači: Andrej Dojkić, Antonija Stanišić Šperanda, Natalija Đorđević, Tara Rosandić i Đorđe Kukuljica. Unatoč simboličnom utegu koji neosporno nosi tema lika i djela Nikole Tesle, Šovagovićeva predstava ne djeluje pretenciozno. Kako je od pretencioznosti javnog spomena na Teslu, strahopoštovanja i/ili pop - kulta Tesle, po kojem ključu ili žici, došlo do poetične humanosti Teslina lika u Šovagovićevoj drami?
Kamo nas sve može prebaciti razgovor o prometejskom teslinovskom duhu, koje teme dotiče kontekstualni trenutak Šovagovićeve predstave, saznajemo u razgovoru za Express koji s autorom vodimo u kazališnoj auli-klubu, skromno uređenom prostoru koji je naš sugovornik nedavno oplemenio postavivši, samoinicijativno, dvije lampe. Uskoro će zamijeniti i neugledan luster: "To je sljedeće što ću riješiti".
Jer Šovagović, očito, sve radi simultano, digresivno, višekanalno, zaobilazno, fokusirano, labavo, ozbiljno, asocijativno... I tako dalje. Pitamo, dakle, kakav je čovjek Šovagovićev Tesla?
"Tesla je zapravo (bio) jednostavan lik. Skroman, a živi u vremenu koje nije zrelo da definira stvari u tijeku vlastite radnje. I on sad ovako misli: u slučaju da ne patentiram sva istraživanja, napravit će to netko drugi. Jer sve što se događa u mojoj glavi, dogodit će se i u nekoj drugoj. Čitav život slušamo priče o čovjeku koji dolazi iz provincije u veliki grad i uspije jer je fascinantna osoba. To je ona konvencionalna priča o stvaranju svega iz ničega.
Ali je pitanje - što je tu uspjeh, od čega se uspjeh sastoji? Jer on uključuje i financijski bankrot i mračnu intimnu situaciju, u kojoj se čovjek ne snalazi. Nukleus drame plete se oko dvojbe u značenju uspjeha u Teslinu životu, napetosti oko te odluke da se povučeš kad je najvažnije", objašnjava Šovagović.
Naslov predstave, znači, sugerira anonimnost, ali i antikapitalističku poruku na razini aktivističkih Anonymousa. "Da, poigrali smo se naslovom i likom Tesle kao simbolom otpora svjetskom kapitalu. U srži Teslina rada je stav da su struja, voda i čisti zrak osnovne ljudske potrebe, svima dostupne. U namjeri da se tako razvija tehnološki svijet, Tesla nije uspio. Pravedan i skroman, on je za industrijske magnate predstavljao jedino zaradu, zbog čega je vrlo vjerojatno zaustavio razvoj velikog broja vlastitih patenata - da ne bi bili zloupotrebljeni.
Biografi, recimo, često navode da Tesla umire u siromaštvu, da ne nailazi na razumijevanje, da su mu stopirani svi projekti. Ali kad pogledate činjenice, vidite da je Tesla posljednjih deset godina živio u hotelu, imao je kaveze ptica o kojima se brinuo. Pitate se, kako je moguće da je umro u siromaštvu? Pa zaključujete da su sve biografske priče o Tesli plod naše mašte. Po meni, Tesla je umro uz jato ptica", kaže Šovagović.
U domaćoj percepciji, Tesla je jedino spomenik. U Zagrebu mu se ritualno nosi cvijeće na dva datuma godišnje: pretjerujemo? "Ne pretjerujete. Teslin spomenik je u centru grada, ha, ha. Ali u smjeru nepotrebne politizacije, evo sličica. Nedavno sam polagao neke ispite iz teorije kazališta na Akademiji, dopao me Brecht, gdje on kaže: 'Sve je politika'. Prevedeno na svakodnevicu, to znači da je cijenu kave koju sad pijemo odredila politička situacija u zemlji", počinje naš sugovonik, na što pripremamo kratko brehtijansko negodovanje.
Šovagović, međutim, ima liniju: "Smatram da nije i ne može sve biti politika. Da kava koju sad pijemo nekim nesretnim čudom raste u Hrvatskoj, plaćali bismo je još više. Drugim riječima, politikom se ne bi smjeli baviti svi", poentira. A najgora vrsta nepismenosti, dodajemo opet po Brechtu, jest politička nepismenost. Zbog čega Šovagović, svjež po ispitnom Brechtu, citira ili transponira brehtijanski: "Kao što kaže Brecht, nije sve politika - nešto je i muzika".
U tom smo slučaju u još većem problemu, kažemo malo ironično, s čime se Šovagović kratko i ljubazno slaže, ali nema ironije. Naglašava "smisao disonance", drugačijosti, slobode koja je pripadna muzici. Ton, šum, tonalno, atonalno: o tome politika nema što reći.
"Uvijek me je bilo strah velikih kolektivnih ideja, mase ljudi koja misli 'identično'. Drugim riječima, individualizacija nečijeg malog, običnog stava uopće ne mora biti ni kritička ni analitička: ona je po definiciji mimo ideologije lijevog i desnog. To je onaj prostor privatnog mišljenja koje unutar profesije želi napraviti sitne, ali prave pomake", tumači naš sugovornik. U širem obzoru struke nudimo zato analogiju nedavnog prosvjeda protiv manipulacije kurikularnom reformom: deseci tisuća ljudi, javna politika?
"Hm. Što se tiče tog prosvjeda, moglo bi se reći da sam u direktnom sukobu interesa, jer sam u prethodnom pokušaju promjene lektire u sklopu kurikularne reforme jedan od autora koji su uvršteni na popis, što nije naišlo na odobravanje jednog dijela stručne javnosti."
Riječ je o Šovagovićevoj drami "Ptičice", koja je uvrštena u novi popis pretpostavljene lektire. Zbrajajući činjenice shvaćamo da su "Ptičice" izgurale Marulićevu "Juditu" iz starog popisa, zbog čega je čitav proces kurikuralne reforme, između ostalog, stao...
"Je, je, tako ispada. Našao sam se u super kontekstu slova 'š' na lektirnom popisu. Išlo je: Šovagović, Štivičić, Štulić. E fakat sam se dobro osjećao u tom društvu. Bio sam ponosan, i moja je kći bila ponosna na mene! Ali sam shvatio da to neće proći. Da počinje borba oko značenja tog popisa. Važno je, naime, što znači takav kontekst, tko u njega može upasti", tumači nesuđeni lektirni autor koji je ovih dana, iz formalnih razloga (produljivanje radnog ugovora), morao konačno dovršiti studij.
