Kad se govori o suvremenoj hrvatskoj književnosti, nezaobilazno je ime Slobodana Šnajdera (1948.), pisca i dramatičara čije se knjige iščekuju, jer ne objavljuje često i ne objavljuje puno, no knjige Slobodana Šnajdera vrijedi i treba čekati. Njegovi romani nalaze svoje mjesto među čitateljima, ostaju dugo s njima, mada im nipošto ne podilaze. Pisac je to slojevitih i kompleksnih priča, takvih da bi svojom ukorijenjenosti u nesretnu povijest po svemu mogle biti opterećujuće - ali jezik Slobodana Šnajdera zavodljiv je i duhovit, pronicljiv i britak, i nikad nije bilo tako lako čitati o svim jadima ovoga društva. Autor je i više drama, njegov “Hrvatski Faust” uživa kultni status, objavio je zbirke pripovijetki “Knjiga o sitnom” i “505 sa crtom”, zbirku eseja “Umrijeti u Hrvatskoj” te romane “Morendo”, višestruko nagrađivan “Doba mjedi”, a prošle godine i “Anđeo nestajanja”. Tim povodom donosimo veliki razgovor sa Slobodanom Šnajderom - o pisanju i čitanju, obitelji i književnim uzorima, o životu pisca i životu u Hrvatskoj, i o jednoj Mariji kojoj možemo zahvaliti dosadašnje knjige, a o kojoj ćemo tek čitati.

BestBook: Prošlo je više od pola godine otkako je objavljen Vaš treći roman ‘Anđeo nestajanja’. Roman ste u više navrata nazvali svojim testamentom. Taj testament ima već svoj život među nasljednicima, odnosno Vašim čitateljima. Oni su svakako brojni za naše prilike - Vaše knjige čine ključne trenutke naše suvremene proze, mada će se nerijetko čuti i epitet “modernog klasika”. Rijetko je da autor ima priliku promatrati taj život svog testamenta. Kako se sad osjećate kad pogledate na roman?

Izraz “moderni klasik” upućuje na nešto kao drveno željezo, oksimoron. K tomu, netko tko je klasik spada u kanon. Njime se onda bave akademici, klasici u svojim područjima. Pa kakav sam ja onda klasik? Ja sam Vam nešto kao grgeč koji je upao u akvarij gdje plivaju književne ribice. Što sa mnom, kuda me staviti? Da nisam ispisao ta svoja dva romana, ostao bih netko tko je u prošlom stoljeću napisao jednu neigranu dramu. Što sam ih napisao tridesetak nije od interesa, ali mnogi su se, s mračnom zluradošću, bavili tom jednom. Tako je o meni pisano: autor jedne neigrane drame i to bi bilo to. Pa kad je već neigrana, kako je onda mogla biti uzrok tolikih ekskluzija? Što bi tek bilo da je odigrana? Neke su, te ekskluzije, trajale, kao ova sadašnja od protjerivanja iz ZKM-a, više desetaka godina. Što se u Hrvatskoj mora počiniti da se dobije tolika kazna? Jer ta je kazna zapravo zabrana obavljanja profesije; stariji će se možda sjetiti da sam ja nekoć bio dramatičar. Što bi rekla naprimjer Nataša Govedić da joj netko veli: Vi sad gospođo, 20 godina ne smijete više pisati kritike, tojest bit ćete na ledu. Što je dakle krimen za koji je zapriječena takva kazna? Ispisati neigranu dramu ili ubiti čovjeka i to na osobito svirep način? A Vi velite - suvremeni klasik, dakle, hodajući kanon? Toliko ću se napuhnuti u balon da ću se, kao Cyrano de Bergerac, morati hvatati za vrhove drveća da ne odletim na Mjesec. Umjesto da odletim na Mjesec, ja sam promijenio ruku i stao pisati romane. O užasa! Ali potpuno neovisno o mojoj malenkosti, dakle neovisno o pitanju kamo sa mnom, u koji pretinac, postoji u hrvatskoj književnosti problem periodizacije. Mi nemamo tako jaku književnu figuru kao što je Danilo Kiš koja bi onda bila neka razdjelnica. A sama ta uloga razdjelnice jako je nezahvalna. Polemike protiv Kiša bile su, ja bih čak rekao manjim dijelom, uvjetovane time što su mu otkrili da slabo haje za nacionalno. Te su polemike, naime, većim dijelom osporavale Kišovu književnost kao književnost, upravo njegovu krajnju ozbiljnost u književnom poslu. I naravno, novine koje je unosio u smislu književnih postupaka. Nisu mu opraštali njegov talent, a tek onda i njegovo europejstvo. Ne uspoređujem se, nemojte me krivo shvatiti. Samo redam teškoće koje proizlazi iz pozicije mrtvog a onda i još donekle “živog klasika”. One mogu biti različite, ali su uvijek teškoće.

BestBook: Kad smo već kod toga, tko su bili i tko jesu Vaši klasici? Sjećate li se svojih književnih početaka?

Kao i moja Anđa Berilo (pred smrt), volio sam knjige o geografskim otkrićima dotad nepoznatih krajeva, a uvrstiš li planete i zvijezde namjesto krajeva, to je onda SF. Gutao sam sve do čega sam mogao doći. Neopisivo sam bio začaran “Crnom strijelom” Roberta Louisa Stevensona, i to u vidu stripa u Plavom vjesniku. Da se pisac tako zvao, mene kao dijete nije zanimalo. Prvi put sam to otkrio sada, dok ispisujem odgovore na Vaša pitanja. Kako je moja majka radila u novinama i često se kasno noću vraćala iz tiskare (tada rotacije u Masarykovoj), imao sam privilegiju dobiti Plavi vjesnik pravo iz stroja, vruć kao burek. Bio sam kralj! A kad to nije išlo, čekao sam u repu na kioscima, kao i svi drugi mali podanici. Danas, kada je sve na tipku, to je nepojmljivo. Kasnije sam čitao Zane Greya; uz rasističke momente u tim knjigama, one najbolje su o odrastanju (kao naprimjer “Karavane se bore”). Obožavao sam Vernea koji danas djeluje tako secesijski-romantično. Itd. Znam da sam Vas razočarao. Vi ste očekivali Tolstoja, Krležu...eventualno Kamova, koji nam je uistinu bio otkriće kasnih sedamdesetih. No to se podrazumijeva. U novije vrijeme stao sam iznova čitati roman “Crnu strijelu”. Ne treba to činiti. Stari zanosi to ne opraštaju, jer ne podnose izdaje. Od novijih, čitao sam naprimjer Vasilija Grossmana. Nije mi bilo nedrago u francuskim novinama pročitati da sam novi Grossman, premda se naravno radi samo o tome da inozemni kritičari svladavaju novinu koja dolazi iz slabo poznate književnosti na taj način da je stave u neku policu. To zna biti i sasvim doslovno: Moje knjige u Francuskoj često stoje u istom pretincu gdje su i ruske. Nijemci su u tome pažljiviji. Grossmanu je jedan Staljinov komesar rekao da njegov roman neće u Rusiji biti štampan ni za 250 godina. Podsjeća li Vas to na nešto? No Vas vjerojatno zanimaju književni uzori, prvenstveno naši pisci. Jedini naš pravi kanon jest naravno Krleža. U “Dobu mjedi” nećete, međutim, naći Krležinu baroknu rečenicu, s prijevojima, meandrima, skrivenim eksklamacijama, i drugim iznenađenjima... Nju obožavam, ali ona bi za taj roman bila naprosto prespora. Kanon je tu da ga se preispituje, pa i ruši. Kad bih ja bio kanon, onda bih se neprekidno imao spoticati o samoga sebe. Ima, međutim, jedan zaboravljeni autor, francuski, koji mi veoma imponira i htio bih pisati kao on: Roger Martin du Gard, i njegova “Obitelj Thibault”: Veličanstvena literatura! S Beckettom pak, tako važnim Kišu, ja ne znam što bih započeo. To su eto opoziti, ja se unutar njih opredjeljujem i uzimam ono što mi koristi.

BestBook: Puno je toga ‘klasičnog’ (u onom izvornom smislu) u sudbini Vaše junakinje Anđe Berilo, nahočeta, služavke, ilegalke i onda na jedan uzvišen i čist način pravednice i mučenice od strane sustava i naroda koji ne dijeli njezinu dosljednost idealima. U nju ste upisali živote velikog dijela zagrebačke ilegale za vrijeme NDH, živote mahom nepoznate kako većini Zagrepčana, tako i prešućene u historiografiji. ‘Ne kaže narod utaman za potpunu tišinu da je grobna.’ Gdje se dogodio taj propust, pa je nastala ta tišina? Iz koje je, bilo osobne bilo književne Vaše potrebe nastala Anđa Berilo?

Meni su oduvijek predbacivali acidnu kritičnost. Naravno, moja je generacija čitala Sartrea kad je za to bilo vrijeme. Nije li on rekao: “Tko bi nam smio predbaciti i kad bismo cijeli život utrošili na kritiku?” Nietzsche pak razlikovao je pasivni i aktivni nihilizam. Moj bi bio aktivni. Ali onda, postoji i potreba za čistoćom; jedna podvarijanta onoga hominem quero, pa tražim one koji su vjerovali, suprotno Hegelu, da revolucija, uz to što mora rušiti, može i graditi nešto što bismo mogli označiti kao pozitivum. Jednostavnije ću reći: izboriti napredak u ljudskim stvarima. Ja sam Anđu Berilo stvorio ni iz čega: postoji doduše selo kod Drniša koje zove Anđe. No već je prezime nalijepljeno u drniškoj žandarskoj postaji, i dakako, sve je to imaginirano. Anđa ima samo jedan krsni list, samo jednu ovjeru svojega postojanja, a to je moj roman. Nisam je isklesao iz jednog kamena, već iz mnogih šljunčića, a ipak se za me može reći da mi se desilo isto što i Pigmalionu: da sam se zaljubio u svoju utvaru. No ipak ne u roboticu od gume. Bilo je takvih u našoj povijesti, zar ne? Bilo je prezrenih, isključenih, pa i smaknutih, nije li? Piše na koricama moje knjige da je Anđa nastavila vjerovati u ideale kad su oni izgubili svaki sjaj i da je u tome njezina dosljednost. To je možda netočno. Evo u kojem smislu: Krleža jednom se obrecnuo na šezdesetosmašku generaciju koja je izašla na ulice: da se tu radi o mladom svijetu, reče on, kojima će njihovi roditelji ostaviti akcije, dionice u kućnim trezorima. Dakle, starinski bi se reklo, o buržoaziji, dobrostojećoj, čim studira, ne briga za kruh svagdašnji, a paternoster moli u burzama. Ali nama nije nitko ostavio nikakve dionice, iako je točno da je među nama bilo srazmjerno malo radničke djece. Na neki čudan način nas je Krleža “učitao” u kapitalizam. Mi smo svoju pobunu “uvezli” sa Zapada, kao i Beatlese. To je bio i stav Partije. Ima, međutim, još jedna rečenica, Krležina, doslovno: “I oni će, doživjeti ispunjenje svojih ideala.” Ta je rečenica svima promakla. Znači li to da je Krleža već doživio ispunjenje svojih ideala, pa govori iz vlastitog iskustva? Mene je ta rečenica zapekla, pa sam, u jednoj skici koja ima zapravo antikrležinski impuls, a naslovljena je “Dijalektički Anticolumbus”, negdje 1970, napisao: “Posao je ideala da se ne ispunjuju.” Davno je to bilo. Trebalo je više od pola vijeka da u mojemu romanu osvane Anđa Berilo čija misao bi to mogla biti. Imao sam dva susreta s bardom, bez svjedoka. Samo on, gdje je da je, i moja malenkost, znademo što se tom prilikom izreklo (ja sam uglavnom slušao). Krleža nije ničim dao znati da je poznavao taj moj tekstuljak, iako mislim da jest, jer su Krležu na mene upozorili tada još dobronamjerni moji čitatelji. Zuppa je davno primijetio da se ja zaljubljujem u svoje heroine. A on sam bio je vrlo zaljubljiv. Sigurno sam se zaljubio u nesretnu Gemmu Boić, Zagrepčanku, koja je “odbjegla u Njemačku”, kao i ja, te je na strani napravila karijeru glumice, kakva se, jedino može usporediti s onom Milke Trnine. Ubila se u tridesetoj, na kraju prve godine Velikog rata, u Beču. Ništa se o njoj kod nas ne zna, postoji jedino moja drama. Uzgred, naravno da sam tajno ljubovao s Agnezom Benessom, vlasteoskom kćeri koja je zatvorena u samostan protiv svoje volje, a po volji obitelji koja nije mogla platiti miraz (prćiju). U drami Enciklopedija izgubljenog vremena najviše sam volio Smrt. U hrvatskom to je Žena. Itd. Anđa Berilo odlazi umrijeti na partizansko groblje mirogojsko, ono koje se, u smislu prostornom, a još i više, u smislu simboličkom, nalazi na istočnoj strani groblja, suprotno od naše vječne arkadije. Anđa Berilo jest ono njoj, toj hrvatskoj arkadiji, suprotno, i to je sve što u odgovoru na Vaše pitanje mogu reći.

BestBook: ‘Anđeo nestajanja’ svojevrsna je balada, spjevana i glasom iličke dvokatnice koja dočekuje i ispraća svoje stanare kako ih povijest i političke okolnosti donose i odnose, uistinu najtužnijim glasom koji bi mogao progovoriti o Zagrebu - možda nakon onih ‘drvenih kuća uz potok koje su drvene kako bi svakih desetak ljeta izgorjele’. Ipak, puno je ljubavi u tom glasu i rekla bih, puno je ljubavi potrebno za napisati ovakav spjev od romana o jednom gradu. Što se to od Zagreba toliko usadilo u Vas da mu posvećujete ovakav tekst?

Lijepo ste formulirali to o dvokatnici, vidi se da ste i sama spisateljica. Lako za djetinjstvo: Johann Jakob Bachofen je u “Pravu majke” pisao da na djetinjstvo uvijek pada lirska rasvjeta. Djetinjstvo bez oca sam imao, odgojen sam u posve ženskoj obitelji, ali ono je ipak bilo sretno. Živjeli smo u naselju koje još nije bilo grad a više nije bilo selo. Opjevao sam obližnje selo – Čučerje – u slabo čitanom romanu “Morendo”. No tko će ga znati, književna pravda, osim što je nema, zna imati čudnovate pute. Tko zna kako će buduće generaciji suditi o tom romanu. Uostalom, on je, formalno uzev, najhrabriji. U djetinjstvu sam igrao nogomet i bio posve sretan. I sve drugo dobio sam u Zagrebu i od njega. Najmanje možda govor, za koji je najodlučnija moja baka Slavonka i njezina štokavica. To je bila moja baka Goričanec, ona Krležina, zaslužna za “Balade”. Dakle, ta je žena Marija bila velika matrijarka, podnijela je mnogo toga, pa i ono najgore: sin joj se nije vratio iz Mauthausena. Jednom smo ona i ja uzeli razmatrati svjetonazorna pitanja. Bio sam već počeo studirati, politički se na Filozofskom živjelo dinamično i žustro su odmjeravani stavovi. I ja sam pitao tu ženu Maru, svoju baku, kako to stoji s Hrvatima i Srbima, na što će ona: “Sačuvaj me Bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture!”. Eto, tako je to bilo: Rečenica je ušla u dramu “Hrvatski Faust”. U svim dopuštenim izvedbama na tu se rečenicu prolamao aplauz. Oni koji su o drami pisali tvrde da je ta misao Krležina. Možda je on izrekao sličnu misao kritikom malograđanskog hrvatstva naprimjer. Ali u tako pregnantnom obliku nje kod Krleže nema. To je bila mudrost Marina, sažeta mudrost puka koji sve snosi i podnosi. U Zagrebu sam išao u dobre škole, u izvrsnu gimnaziju, poslije sam derao klupe u Praxisovim seminarima i nije mi žao.

BestBook: Već neko vrijeme u Zagrebu ne živite. Kakav odnos imate prema gradu danas, kada svjedočimo jednoj urbanističkoj, pa i kulturnoj degradaciji? Kako je promatrati ga iz neke vrste prikrajka?

Ne žalim se ja, promatrati sve to iz prikrajka može izoštriti svijest o toj posvemašnjoj degradaciji. Što se pak tiče moje malenkosti, najprvo su Tuđmanovi derviši odlučili da imam biti na ledu, pak sam zaleđen preživio deset godina, istina u nekim razdobljima u klimi koja je za oblik života kakav ja predstavljam bila povoljnija, u Berlinu ili Beču. Onda mi se učinilo da dolazi do otapanja, zvalo se to Trećesiječanjska koalicija koju je vodila socijaldemokracija. Ne treba zaboraviti da je u to spadalo i takvo spadalo kao što je stanoviti Bandić. Pokušao sam četiri godini nešto petljati u ZKM-u, ali od prvoga dana imao sam dojam da grebem rukama po smrznutom tlu. Ono što se poslije dogodilo ne bi bilo moguće da kriteriji nisu tako temeljito porušeni.

BestBook: Zagrebački Gornji grad, taj površinom maleni prostor od svega kvadratnog kilometra, od ugla na kojemu će biti izgrađena zgrada s bocom Elsa-fluida na uglu (kasnije zamijenjena plošnom behrensovkom kvazi-modernom utjehom) do obronaka Medvednice, bio je poprište nekih od ključnih povijesnih previranja, mjesto rađanja (i umiranja) ideala. Zašto ste se tek sada odlučili pisati o njemu?

Jer je to tako praktično: na tom kvadratnom kilometru sanjane su, oblikovane, izdane sve ideje koje su oblikovale naš prostor, a taj je od šestog Bezirka u Beču do Bitole. Da ne velim, od Triglava do Vardara. Tu se, dakle, rođene sve ideje koje su uredile, ili uneredile taj naš prostor. Tu je naš matrix. Moja silno pametna dvokatnica izmještena je, međutim, na Ilicu, to nije slučajno. Moj Marko Gavranić odlazi liječiti se, i misliti, na Sljeme, u Brestovac... Žarište kulture i politike valja tražiti na Gornjem gradu gdje su odsjedali i kraljevi, gdje je živjelo naše plemstvo, naše prvo građanstvo, itd. Ali moja knjiga nudi vizuru onih koji tu nisu spadali. Sve troje protagonista, Anđa Berilo, Magus, Magda, a onda i Gavranić, ne da su iskorijenjeni, već uopće nemaju nikakav korijen u društvenom smislu, sve nahočad. I baš se oni domognu najjasnije svijesti i o pripadanju, o nepripadanju, o revolucijama, njihovim udesima, a i samoj onoj veličanstvenoj nadi koja je resila Titov pokret. To je nešto za roman možda najvažnije: oni koji su ništa sanjaju najljepše utopijske snove: to su oni koji putuju nošeni kozmičkim jedrom na samom kraju knjige, po tangenti. Tangete volio je Krleža, ali se na kraju ipak odlučio za kružnicu. Ne bi trebalo zaboraviti da je dobar dio romana replika na veličanstven Mannov “Čarobni brijeg”.

BestBook: Iz onog osobnog i najintimnijeg uspijevate zahvatiti široku društveno-povijesnu sliku, polazeći od ‘vlastite krvi’ - u ‘Dobu mjedi’ i doslovno, ovdje više metaforički, iako zagrebački potoci mogu podsjetiti na krvotok - načiniti jednu krvnu sliku društva. Što Vam, osim godina i iskustva, daje taj odmak od praznog sentimenta?

Ma da, godine koje se čovjeku nakupe donose i ponešto dobroga. Tako su mislili Stari, naprimjer Seneca. Ali takvih je malo. Mnogo ih je više koji su tražili čarobni napitak za vječnu mladost. Treba zaći u dob eda bi se shvatilo da ta Faustova priča o čarobnom napitku ne vrijedi; da je Faustov ulog u okladi sa Sotonom sam njegov život. (Uostalom, uvijek sam mislio da je Mefisto na kraju Drugog dijela Goetheova Fausta na najbjedniji način prevaren!, i da je imao puno pravo odnijeti Faustovu dušu te je pokazivati na svojim sabatima kao trofej.) Treba zaći u dob da bi se pojmilo kako u povijesti ne agiraju bijeli i crni anđeli, a da ona, napose naša povijest, ima u sebi daleko više od tek nekoliko nijansi sivoga, ostajući sa svim svojim perverzijama, takoreći nasamo. I još, treba nositi snijeg na glavi da bi se shvatilo sljedeće: Ne mogu se osporiti iskustva drugih ljudi samo zato što ta iskustva ne možemo dijeliti. To se, naprimjer, u romanu odnosi i na religiozno iskustvo, treba u tom smislu pratiti tok koji opisuje sudbinu Magde, Anđi otetog nahočeta, kasnije sestre paulinke. Crkva je nešto drugo. Za nju u romanu stoji Stepinac, i nastojao sam reći ponešto zaključno o njemu. Dakako, i jedno i drugo, i slijeva i zdesna, neće dobro sjesti. Otud velim da ću još jednom postati “lijevi drug s desnim skretanjem”, ostajući “desni drug s lijevim skretanjem.” Molim, čitajte roman. Borite se za moju dušu! Anđa Berilo će razumjeti. S cijelom preostalom, a tako pomno probranom posadom dvokatnice koja postaje kozmički brod ide i Mile Drenjak, kojega u dosadašnjim recenzijama nitko nije spomenuo. Bio bih sretniji da ga možemo previdjeti, ali ne možemo.

BestBook: Georg Kempf bio je žrtva povijesnih okolnosti, čovjek koji se upravo zbog te krvi našao na krivoj strani povijesti, njegova je priča u ‘Dobu mjedi’ prikaz jednog otiska tih mračnih zbivanja na nedužnog čovjeka. Anđa Berilo s druge strane odbija biti žrtva ičega u svom životu, odbija biti i podobna - ona sve svoje odabire. U nekom su se trenutku u poslijeratnom Zagrebu možda mogli i sresti, možda najizglednije oko Maksimirskog parka... Jeste li pišući Anđu imali na umu tu antitezu svom liku iz prijašnjeg romana, kojeg je u jednom dijelu Vašeg života utjelovljavao i Vaš otac?

Pratim Vas kako dopisujete moj roman, to je zabavno. Kako bi bilo zanimljivo da se Hamlet i stari, ubijen kralj, njegov otac, sretnu na onom svijetu, pa da mu potonji očinski veli: - “Dobro si im zapaprio, ali nisi se baš morao dati probosti!” Proklet da je pisac i njegova mašta! Antipod Kempfu bila bi Vera, kasnije Kempf, koja je nadgledala svoj život čak i u uvjetima koncentracionog logora. Kempf je list na vodi, Vera je rijeka koja nastoji izbjeći meandre i ići pravocrtno, svojom linijom. Ali ja nastojim naći razumijevanje i za jedno i za drugo. Briga Nerođenog je ona najmučnija za ljudsko biće: da neće biti rođen, a toliko je toga radilo na tome da je ta briga, kako je u etapama opisana, bila umjesna. Izašlo je sretno, što omogućuje ovaj intervju. Moj je otac umro u krevetu, a u životu imao je možda 1 posto šansi za takav ishod. Možda bih ja trebao igrati lotto? No Anđa i on prije su se mogli sresti na Mirogoju, oboje su rado šetali tom zadnjom postajem naših smrtnika, a i besmrtnika.

BestBook: U oba ste romana prikazali uspon totalitarnih režima u Europi. ‘Hitler je jednako Europa kao Johann Sebastian Bach’, isto kao što je i Ivan Dežman nažalost jednako Hrvatska kao i Maks Luburić. Dežmanov Brestovac odavno je propao, bez izgleda da će se ikada obnoviti. Luburićev logor više ne radi, no ona slova U koja i Anđa vidi po zakutcima grada ne da su preživjela, već su posve nova, svježa i novog datuma. Kako gledate na te procese danas - uspon desnice, odnosno potpuno slabljenje i rascjep ljevice koja se ne uspijeva prilagoditi potrebama novog doba?

To je stvar onih koji su danas mladi, mi smo uprskali što smo mogli. O njima se njima radi, za nas je svejedno. Da je historija magistra, to jest učiteljica života, izašlo je kao neizvjesno, pogotovo u sustavima “usmjerenog obrazovanja” kakvi su bili skoro uvijek, a osobito su to danas. Pogledajte što sve stoji u udžbenicima!

BestBook: Vjerujem da nije slučajno da u jedan sanatorij smještate svog Marka Gavranića - pa onda to zdravstveno utočište nastalo na najvišem od svih humanizama, na istinskoj ljubavi, postaje i intelektualno utočište... U Brestovac ste smjestili i polemiku o odnosu Srba i Hrvata. Kako to čitaju Vaši čitatelji u Srbiji? Tamo su, koliko mogu pratiti, Vaše knjige vrlo čitane. Koliko oni korespondiraju s našom ‘zagrebačkom tugom’?

Polemiku o posvađanim plemenima izmjestio sam na Brestovac zato što ona mlade komuniste, inteligenciju i radnike, nije osobito zanimala. I to je valjda bilo ono najbolje u Titovom pokretu, a tako jednostavno: Nije važno kako se tko krsti, iz kojeg je krila ispao, imamo jednog neprijatelja! Već sam znao naglasiti da je “Anđeo nestajanja” teška knjiga, pa da ne putuje na skijanje ili plaže. Postoje u njoj momenti koji su nekako objektivno teški. Pa i neki specifično teški za srpske čitatelje. Nije to knjiga koja bi lako pomirivala opreke, to jest, njezina čežnja za pomirdbom opozita ostaje utopijska. Ali ništa loše o utopijama! U Srbiji se događa nešto što me posebno veseli: Postoje grupe na Instagramu koje se bave mojim knjigama. “Anđeo” čitaju i mlađi, pa i sasvim mladi. Jer moja generacija, koja me obilno prati, ne petlja se u igre milenijalaca i generacije Z (ja spadam u generaciju ŽLJ!), pa je izvjesno da se radi o mladom svijetu.

BestBook: Imamo li gdje danas potražiti ‘Dežmanov Brestovac’?

Bit ću dokraja ciničan: Možda je Dežmanov Brestovac, ta nada siromašnih, ali i mjesto gdje su intelektualci sklanjali svoje sumnje, danas nemoguć. Nada siromašnih - velim zato što su tamo liječeni oni za koje je plaćala Radnička blagajna, dakle, u neku ruku, to su bila sredstva socijale. Socijalna država danas posvuda uzmiče, skupa s ljevicom. Evo što je cinično: Možda je Putinova palača, kakva spada u osmo čudo svijeta, opisana po Navaljnom, jedna prefiguracija takvog jednog utočišta: građena za Moć koja radi na svom obesmrćivanju. To su žudjeli faraoni: oteti svoju vječnost. Radom robova! U liku Oligarha, na kraju mojega romana, govori jedan Putin. Ime je tu zapravo nevažno, on je sam pojam zla koji je spreman uništiti cijeli svijet, ali ostaviti taj kut, taj zamak, gdje kani izbjeći put svega živoga. Zar to da bude sukus cijele povijesti ljudskog roda na Zemlji? Je li to ostatak ostataka Velikog Oktobra? Onoga kojemu je Krleža pjevao ususret ovim stihom “Krvavo će jutro svanuti?” Pa ono i jest svanulo: jutro, dan, noć i godine.

BestBook: Ne mogu izbjeći spomenuti Magusa, te jedne svevideće dječje oči kao pripovjedno sredstvo - na nešto drugačiji način to je bio i Nerođeni u prošlom romanu. Odakle dolazi taj dječji glas u Vama? Više je tu siročadi čije glasove nas navodite pratiti... Magus, Anđa, Magda. Ne mogu se oteti pomisli da je i sam Zagreb jedno posvojče na brizi nekih ‘većih’ kulturnih i civilizacijskih krugova, na kraju uvijek ipak ostavljeno...

To je moguće gledanje na jedno teško nasljedstvo. Svi smo nekako osirotjeli. Ali ipak ima jedno ipak! Mladi ljudi koji su se oduprli! Glumci koji su prezreli građansku udobnost (Afriću su ženske ljubile stope, bio je, danas bi se reklo, mega popularan), a ipak je otišao u Šumu... Hrvatski je Mefisto obješen na cesti koja vodi u Remetinac... itd. Još do prije neku godinu, bilo je dovoljno podići pogled pa vidjeti na fasadama neki trag, spomen-ploču, koja je podsjećala na borbu zagrebačke ilegale, često s tragičnim ishodima... Lanjski snijezi? Ma to je ono najbolje u povijesti našega grada koji je uistinu svašta vidio i podnio. A Magus jest bačen kroz prozor, o tome postoji vijest u vezi jedne od zadnjih racija protiv Židova u Zagrebu. Velite: dječje oči? Da, vrlo pronicljive. Izmislio sam tog putnika kroz vrijeme, opskrbio ga besmrtnošću, možda samo zato da pokušamo skupa zamisliti nezamislivo: Ono što se uistinu događalo unutar plinskih komora. To je i priča o dječaku na ulazu u nju koji pita majku, zašto su pogasili svjetla, kad je on bio dobar. Čuo sam o tome na jednom predavanju u Židovskom centru u Parizu. Možda je sve što sam ikad napisao napisano za tog dečkića, dakle za taj dječji glas.

BestBook: Uhvatili ste se ukoštac i s mnogim velikim sudbinama koje su obilježile 20. stoljeće ovih prostora. Ističe se ipak možda ona ‘čovjeka koji stoji miran, zatvorenih očiju kad ga pronađe sunčeva zraka’ - Andrije Hebranga starijeg...

Kao što u antičkoj tragediji sve na kraju određuju višnji bogovi na Olimpu, tako je sudbinu Andrije Hebranga odredio Bog politike. Međutim, on u romanu stoji za jednu visoku mogućnost partizanstva. Pomno sam opisao jedan nemogući susret - onu fascinaciju Anđe Berilo i njezina prvog iskustva sa Šumom u vidu “Hebrangove države” nadomak ustaškom Zagrebu. Uza sve, bio je veoma hrabar, pružio je otpor svom hapšenju, računao je dakle sa smrću... 
Nešto kod njega, premda izdaleka, podsjeća ne Kocbeka. No za razliku od potonjega, Hebrang bio je komunist. Baš kao takav on je tragična figura. Kad su Krležu pitali nešto o Hebrangu, tada već zatočenom i mučenom u Glavnjači, on je pogledao na drugu stranu. Nije se usudio. Pustio je tu stvar Partiji koje je, međutim, bio istaknuti član. Pa nije valjda s Titom igrao jedino šah?

BestBook: S Anđom u romanu odlazimo u šumu, na Kozaru, na Goli otok... Ali važan je i jedan odlazak unutar samog grada. Ona prati širenje svog Zagreba i iz Ilice odlazi na Trnje, tek da bi u šetnji Savskim nasipom saznala da iza tih vrbika leži pobijen svijet. ‘Plitko je zakopano’, reći će gnom - je li ikad ‘otkopano’? I gdje sve danas vrijedi zabosti lopatu u našem gradu, pa i našoj državi?

Već u pogovoru u “Hrvatskom Faustu”, otprije četrdeset i kusur godina, imate rečenicu o tome da gdje god staneš kopati, proviri kost. Ubijalo se, i pokapalo, najčešće na brzinu. Naša je povijest zasuta krečom.

BestBook: Spomenuli ste i sami - imate veliki dramski, a nešto sažetiji prozni opus. Na svojim knjigama radite za današnje pojmove dugo, k tome minuciozno. Imate li određen raspored, neku vrstu rutine?

Nema u mom privatnom životu ničeg zanimljivog. Molim da me se ne miješa s grupacijom u koju spadaju “naši poznati”. Ja sam naš nepoznati. Imam, dakako, svoje rituale kao i svi pisci. Mi smo vam pisci jako različita čeljad. Za Moraviju se govori da je pisao u mljekarstvu. Proust dao je svoj pariški stan izolirati plutom. Krleža pisao je u zoru, tintom. Zamislite: Ispisati “Zastave” rukom! Na otoku živim kao monah, otočani nemaju pojma što ja stvarno radim i bolje je za njih tako.

BestBook: Kakav ste kao čitatelj? A kako ste zadovoljni onime kako čitaju Vas, kako o Vama pišu?

Ja Vam uvijek ili čitam ili pišem. Kad radim veći projekt, čitam strogo utilitarno. Kad to nije slučaj, čitam suvremenu prozu, ali ne tako pomno kao moj otac koji je u nekim godištima čitao apsolutno sve što je napisano hrvatski i o mnogim naslovima je i pisao. 
Osobito o krugovašima, za koje je, kao nešto stariji čovjek od većine njih, obavio i maieutičku, tojest primaljsku funkciju.
Od novijih književnih prinosa istaći ću u ovoj prilici tri publicističke knjige: “Naš život s njima” Nenada Popovića. On je ispisao nešto kao suvremenu karakterologiju, on je naš Teofrast. Pretežu negativni karakteri, ali tako je već kod Teofrasta. Popović je naš Teofrast, i unutra je cijela tipologija karaktera naših revolucija, napose involucija. Šteta je što je Popović tako samokritičan, što ne piše više. Druga je knjiga ona Vjerana Zuppe, tog majstora epigramatskih formulacija, koji je, međutim, ispisao cijelu studiju o intelektualcu kao takvom, kao o čovjeku u pitanju, a i sam je bio jedan zapitan čovjek. 
Da sam mogao čitati tu knjigu prije no što sam dovršio svoju zbirku eseja “Umrijeti u Hrvatskoj”, mnoge bi formulacije bile plastičnije, osobito ono što sam napisao o odnosu krugovaša prema Krleži. Ali i o drugim stvarima, pojavama i osobama. Knjigu Snježane Banović o “roaring eighties” čitao sam u raznim fazama nastajanja i nije mi žao. Prva je naklada planula u dva mjeseca. Knjiga je, zaslužena, došla u žižu medijske pažnje. Čudni smo mi ponekad: Najprije se žalimo da su kulturne rubrike u preostalim novinama sparušene do nestajanja; a onda, kad neka knjiga doživi takvu javnu promociju kao njezina, to je odjednom suspektno, pa a vrebajuća svijest kritičara traži svuda razloge što se do dogodilo, osim u tome da je ona možda dobro napisana. 
No to smo mi. I dakako, oduvijek sam čitao i čitam Boru Ćosića, tu mudru sovu koja iz svoje duplje sve prati i nadgleda, a napravljena je ta duplja od samih riječi, riječi, riječi, no to sigurno nisu onakve na koje misli Hamlet odgovarajući Poloniju na pitanje što čita. 
Eto, ja već godinama, pa i desetljećima, čitam te Borine words words words... On je riješio tajnu vječne mladosti. Kako? Prema onoj staroj “nulla dies sine linea”, to jest svaki dan napiši barem nešto. 
Odgonetka tajne vječne mladosti je u pisanju. Le chapeau bas, Meštre! Dakle, kako sam ja zadovoljan glede onoga kako o meni pišu?
“Doba mjedi” svakako je izbjegla zamke generacijske kritike, da ne velim falangi. O toj je knjizi mnogo pisano, i kod nas i na strani. Za novi roman još ćemo vidjeti. Ne ispišem li na njegovim marginama svoj “Sat anatomije”, bolje da ga nisam ni napisao.

BestBook: Treći i posljednji dio ‘Anđela nestajanja’ dovodi nas do 1991. godine, čime se primičemo i vremenu Vašeg prvog romana, ‘Morendo’. Možda je nategnuta pomisao o zatvorenom krugu, no ono što zapravo želim pitati je - što slijedi dalje? Možemo li očekivati aneks na testament?

Kanim napisati kraći, kompaktniji roman koji će se zvati naprosto “Marija”. O kome se radi rekao sam Vam u ovom intervjuu. Bila bi to onda s “Dobom mjedi” i “Anđelom nestajanja” jedna trilogija. Sretan je dakako onaj smrtnik koji svojemu testamentu može dopisivati anekse.