Vidjela sam taj nastup nebrojeno puta, često mi se uvuče u koji god kasnonoćni YouTube autoplay, automatsku reprodukciju, kako bilo. Malo je pjesama koje započinju tako monumentalno, kako je otvara taj “Dans le port d’Amsterdam” gdje “mornari pjevaju/o snovima što ih progone” i kao da brod zaista pristiže u luku, zasigurno u noći, možda u ono doba kad samo što se ne razdani, a more uz dokove tad može biti jedino tek zamalo nemirno, tako zvuči “Amsterdam” Jacquesa Brela izveden te 1966. godine na oproštajnom koncertu u pariškoj Olympiji.

U toj koncertnoj dvorani više nalik kazalištu, na točno takvoj pozornici, u jednom je kutu zbijen sastav - koncertni klavir, harmonika, bubanj, kontrabas, ispod pozornice je orkestar kuće. U sredini, osvijetljen tek jednim reflektorom, Jacques Brel proživljava pred publikom nešto teško opisivo, nešto daleko veće od samog nastupa. U publici je moglo biti svega dvije tisuće ljudi. Pljesak je na kraju bio takav da se, kažu, Brel sedam puta vraćao pod taj reflektor. Vidjela sam snimke s tog nastupa dakle puno puta, sigurno najviše upravo pjesme “Amsterdam”, a sjedila sam ipak pred ekranom u centru Bruxellesa ovo ljeto i kao da ga prvi put u životu vidim, tako gledala istu snimku, isti nastup. U središtu Bruxellesa, nedaleko od Grand Placea, u svega tri sobe, uređen je muzej Jacquesa Brela koji vodi zaklada s njegovim imenom. Mala projekcijska dvorana za prikazivanje njegovih filmova, ta soba s četiri ekrana na kojima se izmjenjuju snimke tog posljednjeg nastupa u Olympiji i intervjua koji je dao tim povodom, te soba s bogatom i detaljnom dokumentacijom - obiteljskim i privatnim fotografijama, osobnim dokumentima, rukopisima, bilježnicama, scenarijima i valjda svime što je Brel za života uopće dotaknuo. Ali taj koncert, u maloj i zamračenoj prostoriji, dok je kraj nas tek jedan čovjek koji, čini se, možda i zanesenije sluša. Kako sam ga mogla vidjeti toliko puta, a ne primijetiti da je baš toliko, u toj mjeri nenadmašan?

Gledala sam iznova i iznova tamo kako se grči, kako beči oči, obliven znojem, kako odlazi negdje daleko, svakim djelićem lica, svakim pokretom ruke, svakim padom golemih šaka uz tijelo pognuto nad mikrofon, ima u tome i neke nadljudske slobode i potpune sputanosti, pomislila sam, kao i ono što mi je od svega najviše mrsko pomisliti da nikad više takve muzike i takvog nastupa. I ne treba nametati nostalgiju za glazbenim stvaranjem prošlosti, pa kakva god bila, ali šansone kao da i jesu pisane već s nekom idejom buduće nostalgije. Mogla bih u tančine razlagati zašto je tako, ali najkraće rečeno, pisane su tako pametno, s punom svijesti o riječi, zvučnosti, ritmu, muzici i simbolici, s osjećajem za isto, pisane su kao po nekoj davnoj uputi “za čovjeka” i kao što ih se uglavnom i izvodi, za jednoga čovjeka, kao samoga na svijetu. Dobri šansonijeri srećom nisu malobrojni, ali zaista je jedan bio Jacques Brel. Jedan od predvodnika “francuske šansone” zapravo je Flamanac, rođen 1929. godine u Bruxellesu. Obitelj prisvaja francuski jezik i kulturu, da bi se približili željenom građanskom sloju. Izložene obiteljske fotografije - sama količina tih fotografija - upućuju na to da je obitelj živjela ugodnim građanskim životom, takvim da se odlazilo na ljetovanja, vikend-izlete i zabave.

Kako već biva s takvim ljudima, nije se posebno iskazao u školi, osim što je briljirao u povijesti i francuskom jeziku, koji mu je ležao više nego nizozemski. Tad piše prve priče i pjesme, počinje svirati gitaru, no malo ga toga drugog zanima. Zato nakon srednje škole odlazi raditi kod oca u tvornicu kartonske ambalaže. Na nagovor roditelja učlanjuje se u katoličku mladež, sudjeluje u dobrotvornim akcijama, a tamo i upoznaje buduću suprugu Thérèse Michielsen. Već oženjen i otac jedne kćeri, još zaposlen u tvornici, počinje izvoditi svoje pjesme pred obitelji i prijateljima. Ne nailazi na pretjerano oduševljenje. Počinje zato nastupati po cabaret klubovima u Bruxellesu. Velika je godina 1953. u njegovu životu: snima prvi studijski album, rađa mu se druga kći i stiže mu poziv da se preseli u Pariz. Tamo živi u jeftinom hotelu, daje poduke iz gitare, neumorno nastupa po klubovima. U nekom trenutku mu se pridružuje i supruga s obitelji, mada se ubrzo vraća u Bruxelles, dok Brel živi između dva grada, srcem ipak bliži Parizu. Na prvom natjecanju šansonijera na koje se odvažio završava kao 27. od ukupno 28. Doduše, ne za Juliette Gréco, tada već francusku zvijezdu, koja će prepjevati njegovu pjesmu i dovesti ga prvi put na pozornicu pariške Olympije. I to je bio početak.

Već sljedeće godine nastupa po Europi, slušaju ga i u frankofonoj Africi. Na drugom studijskom albumu, nazvanom po Brelovu prvom hitu “Quand on a que l’amour” (Kad ništa osim ljubavi nemaš), kao dirigent sudjeluje i Michel Legrand, možda i najveći francuski filmski skladatelj, onaj koji je filmove Jacquesa Demyja učinio upravo čarobnima. Kakvo doba za glazbu koja će nastati! A nastaju uskoro “Madeleine”, “La chanson des vieux amants”, “La valse a mille temps”, pozornice dijele Jacques Brel i Serge Gainsbourg, pa Charles Aznavour, Phillipe Clay... Nastupa uskoro i u SSSR-u, Egiptu, Kanadi i SAD-u, gdje zadobiva nevjerojatnu popularnost i naklonost te postaje uzorom brojnim američkim glazbenicima koji će tek svoj izričaj temeljiti, između ostalog, i na belgijskom šansonijeru izražene, ujedno bolne i humorne grimase. Među njima su i Frank Sinatra, Andy Williams, John Denver, Scott Walker, koji je na engleskom obradio većinu njegovih pjesama, i vjerojatno jedina koja mu je mogla parirati izražajnošću nastupa - Nina Simone. Nešto je u njezinu nastupu u Montreauxu 1976. čega je bilo, svakako drugačijeg i iz potpuno druge duboke jame, ali ipak nalik, tek onda u Olympiji 1966.

Početkom šezdesetih Brel počinje niz svojih nastupa na toj pozornici i sasvim je sigurno, da se upisuje u glazbenu povijest. Sjedim pred ekranom u zamračenoj sobi, sa slušalicama na ušima - svi su ekrani upaljeni istovremeno, svaki posjetitelj bira kanal koji će slušati. Soba je inače tiha, a Brel se odasvud napinje i raspada u zanosu. Onaj čovjek s kojim dijelimo tu sobu gleda i sluša, prepoznajem po titlu, izvedbu “Mathilde” s istog koncerta. Silna i silovita pjesma, ne može biti toliko nijema, koliko vrišti to bunilo od očaja. Meni nakon “Amsterdama” slijedi, a što nego “Ne me quitte pas” (Ne ostavljaj me). Lice u krupnom planu, obliveno znojem da ne bude suzama, sve uprto da donja usnica, već drhtureći, ne zatitra previše - na trenutke nešto kao osmijeh, mučan, sjetan, pomirljiv ako takvim smije biti. Ta “šansona nad šansonama”, barem jedna od, nastala je kao isprika Suzanne Gabriello, pjevačici i glumici, jednoj od posljednjih komičarki tog tipa, koje su u prve televizijske programe unijele “entertainment” u pravom smislu, zbog čega joj je i pristajao nadimak Zizou. I kad je vidi, nitko ne bi pomislio da ta nedvosmisleno i jedino tužna pjesma govori o njoj. Godinama su bili ljubavnici, Gabriello i oženjeni Brel, koji joj je na njezinu vijest da je trudna odgovorio kako neće priznati dijete. Gabriello je naposljetku pobacila, a Brel napisao, kako je sam tvrdio, himnu slabim i kukavnim muškarcima. Navodno su još neko vrijeme ostali zajedno. Treba preskočiti svaki komentar o moralu i oprostu. I da postoji samo u toj pjesmi napisana, zbog te je ljubavi svijet malo bolje mjesto.

“Ne ostavljaj me”, pjeva na početku, da bi kao iz nemoći prešao u recitaciju, kao da hvata dah, pa izvuče iz grla da će joj “donijeti kapi kiše/iz zemlje/u kojoj ne kiši”, skinuti joj dakle zvijezde s neba, učiniti sebe kraljem, a nju kraljicom, sve ono što nije i nikad neće. Refren od svega četiri ponovljena stiha, četiri puta “ne ostavljaj me”. I pred sam kraj, gotovo šaptom izrečeno: “Dopusti mi da budem/Sjena tvoje sjene/Sjena tvoje ruke/Sjena tvoga psa” - može li čovjek biti niže, ponizan, a ponižen, nego da bude sjena nečijeg psa?

Branio se da ne piše poeziju, već pjesme. Nakon što prestaje nastupati okreće se filmu: kao glumac debitira u “Les risques du métier” (Riskantan posao). Dočekuju ga pozitivne kritike za ulogu profesora s optužnicom za silovanje učenica. Ostvaruje relativno uspješnu glumačku karijeru, za filmove u kojima glumi redovito radi i glazbu. Zanima ga i režija, pa će se i u to, kao u sve dosad, također upustiti. Režirao je dva filma: nezapaženu ljubavnu dramu “Franz” i humornu posvetu snu o američkom vesternu “Le Far West”, koji je 1973. godine bio nominiran za Zlatnu palmu. Tad je već znao da boluje od raka pluća.

Posljednje godine provodi na moru. Dijete briselskih ulica, kabarea, pariških podruma, hotela, pa i koncertnih pozornica, na svom kraju postaje čovjek mora. Nakon što oporučno ostavi sve supruzi, kreće na planirani trogodišnji put oko svijeta s mlađom kćeri i tadašnjom ljubavnicom, glumicom Maddly Bamy, na jedrilici tipa Askoy II. Nakon nekoliko nužnih povrataka bilo u Pariz, bilo u Bruxelles, naposljetku s Bamy stiže do Markižanskog otočja - tamo gdje je posljednje godine proveo Paul Gauguin, provest će, tako odlučuje, i on sam. Par se nastanjuje na otoku Hiva Oa, a Brel se, unatoč uznapredovaloj bolesti, vraća mladenačkoj ljubavi, ne drugoj ženi već avijatici, pa kupuje mali, priručni avion. Kad ne bi pisao ili dočekivao prijatelje što su ih rado posjećivali, služio je kao dobrovoljna taksi služba i prijateljima i lokalcima, kad je trebalo otići do Haitija, nije malen ni broj hitnih slučajeva koji sreću duguju Brelovoj ekshibiciji. Svijet nije obišao, no stigao je, u to je lako povjerovati, taman daleko. Jedrilicu je za sitne pare prodao jednom američkom paru da ih spasi od nastavka putovanja kruzerom. Vratio se s Bamy u Francusku, na Rivijeru, uz more. Ujesen 1978. godine hitno je odvezen u bolnicu u Pariz, gdje je preminuo od plućne embolije, u dobi od 49 godina. Pokopan je groblju na otoku Hiva Oa. Prema njegovoj želji, kuća u kojoj je živio na otoku je srušena, da bi ga sačuvao od turista, ostavio nakon sebe istim kakvim ga je zatekao. Uspjeli su ipak napraviti muzej i njemu i Gauguinu. Svijet svakako nikad više neće biti takvim, da u njemu može nastati nešto poput šansone.

Nakon “Mathilde” na drugom ekranu, pjesma koju ne čujem je “Bruxelles”, već u to vrijeme sjeta za gradom kakvog više nema, sanjivim, raspjevanim Bruxellesom nijemih filmova i krinolina, Bruxellesom nekog drugog i davnog kolonijalizma. S kretanjem i mimikom vodviljskih glumaca, dok pjeva o rodnom gradu, Jacques Brel je načas razdragano dijete, načas klizi u fantastičnu parodiju.

Još jednom slušam i gledam “Amsterdam” u Olympiji. Još jedna slika grada kakvog nema, ali onda se sjetim svoje nesanice jedne zime u Amsterdamu i šetnji koje bi počinjale u 6 sati ujutro, a Amsterdam, kao i mnogi sjeverni gradovi, u to je doba poput Zagreba u otprilike 4 sata, nema naznake dana i ne znam zapravo jesam li ikad vidjela ijedan grad tako pust, jer u to doba se raspiruje lišće i peru se ulice i baš ništa osim toga, šetala sam među momcima u žutim prslucima, uz zvukove kamiona i mlaznica. I Jacquesa Brela. Kakav je to klišej, skoro da bih se posramila. Ali tako pisati pjesme, treba znati tako pisati pjesme.