Upitan zašto su Hrvati toliko nisko rangirani na ljestvicama europske sreće, psihijatar Ante Bagarić odgovara kako smo opsjednuti ambalažom i PR-om, licemjerjem i tračom te da ne možemo ni o čemu ozbiljno razgovarati bez laži. Možda baš zato u našim kazalištima tako dobro prolaze dijagnoze šire patologije, koje su usput i dijelom kanona naše književnosti, poput Krležine “Gospode Glembajevi”. 

Iako smo nemali broj puta čuli vapaje kako se Krležu nedovoljno postavlja, u protekle smo dvije godine, primjerice samo spomenute “Glembajeve”, mogli pogledati tri puta.

U Svibenovoj režiji na Dubrovačkim ljetnim igrama, u baletnoj inačici Lea Mujića u zagrebačkom HNK-u i u Brezovčevu čitanju gdje barunicu igra muškarac u produkciji Eurokaza i KIC-a.

Zlatko Vitez 'Nosio sam glavu u torbi da me neki idiot od BBB-a ne ubije!'

Sva su ta čitanja, ako izuzmemo balet, ostala pod težinom velike riječi, svojevrsna kompleksa čiji svaki interpretativni put ne završava otklonom, nego hrpom tih stiliziranih, dugačkih rečenica koje se tek na pokojim mjestima krate ili ponavljaju.

Uvjetno se možda jesmo “nagledali” Krleže, no postavlja se pitanje kakvog. Pokušavamo li izvedbeno graditi mauzolej ili tog našeg najgrađanskijeg pisca učiniti suvremenim? Je li napokon došlo vrijeme za prestanak borbe s mrtvacima?

Bilo je doduše relativno nedavnih pokušaja redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića Matthisa, između ostalog baš i u Gavelli, no oni su ostali na razini traganja.

U takvoj atmosferi stoga ne iznenađuje što je najveća drama oko “Gospode Glembajevi” u Gavelli bila - izlazak Zlatka Viteza, za kojega je pokojna Mani Gotovac zapisala da mora igrati Nacija Glembaya dok ga god noge služe. 

Sve te glembajevske laži, manipulacije, bešćutnost i krvožderstva potpuno je umrtvila režija Miroslava Međimorca, poznatijeg u poraću kao generala, diplomata i romanopisca.

S nepunih trideset godina, na nagovor Koste Spaića, u čemu piše u autobiografskoj prozi “Kostino pismo (Svrha od slobode)”, Međimorec na Dubrovačkim ljetnim igrama 1971. u jeku Hrvatskog proljeća postavlja Ivana Kušana, prvog suvremenog hrvatskog pisca koji je uopće tamo predstavljen.

Ta cirkusko-akrobatska lakoća, igra bez šablona koju je pratila ludistička scenografija Zvonka Šulera, ima posljedice. Predstava je proglašena nepoćudnom i opasnom, Spaić se ograđuje, cijena postaje previsoka i slijedi dugogodišnja kreativna pauza.

Zadnje režije Međimorca posljedično su programatski konvencionalne, čemu svjedoče, primjerice Kušanova “Domaća zadaća” (2015.) u Trešnji ili “Hrvatski emigranti” (2015.) u GK Joza Ivakić iz Vinkovaca. 

Glembajevi su dio našeg kulturnog koda, opće mjesto koje traži i zahtijeva nova iščitavanja, a ne upadanje u vremeplov jednolične intonacije i mirnoće zbivanja kao da nitko tu nije povampiren.

Ali nema predaje "Ustaštvo u RH? Već smo otišli u tri krasne..."

Ta ukočenost, drvenost čitave izvedbe daje naslutiti sve ono što nas čeka u repertoaru bez imalo rizika, za škole i gledatelje koje takve lektire neće zaobići. Sama vizualnost predstave je prašnjava u scenografiji Zlatka Kauzlarića Atača - stube građanskog salona sa svijećnjacima i pozadinskim sjenama te portretima s jednim raskošnijim naslonjačem u sredini zaokružuju kompoziciju bez ikakvih uzbuđenja. Odar će, naravno, biti u sredini.

Glazba Mateja Meštrovića jednako je anakrona i podcrtava tu monotoniju. Kostimi Marite Ćopo su tipizirani, ni po čemu zamjetni u odijelima, te u slučaju barunice Castelli posve predvidivi u kontrastu crveno-crno.

Svu tu tromu dinamiku te nedovoljno redateljevo promišljanje aktualizacije same drame i odnosa, jer kazalište za razliku od svih drugih umjetnosti jest duboko uronjeno u trenutak, prati i ne suviše uvjerljiva gluma.

Teško je povjerovati u nekadašnju kemiju, eros i žudnju, između barunice Castelli (Nataša Janjić) i Leonea (Amar Bukvić), kad je njihovo partnerstvo na sigurnoj distanci. S jednakim je mehaničkim nabojem oblikovan odnos između oca (Darko Stazić) i Leonea - njegova težnja za priznanjem, za onim “ja jesam”, ne nosi potrebnu egzistencijalnu težinu.

Stoga kao olakšanje dolazi upisivanje humora u lice Pube Fabriczyja, kojega igra Ozren Grabarić. Njegov cinizam i izmicanje toj pravocrtnoj, ali “wirklich überspannt” kompoziciji napokon samoj drami daje nešto mesa. 

Gospoda su tu iza vela neznanja, opsjenarski prikaz nekih drugih života, nekih drugih rečenica i danas nepostojećih građanskih salona. Njihove rečenice pršte od citata i referenci, naše su sve praznije i kraće.

Zvijezda Berlinalea "Po ratnim zločincima se vidi da Jugoslavija još živi"

No nije problem ove predstave poistovjećivanje ili otvara li ona političko i estetsko pitanje, nego posvemašnji nedostatak osobne i društvene refleksije što sve ti “Glembajevi” danas mogu biti.

Je li uopće kritika korupcije moguća iz udobnih fotelja? Jesu li ti naši skorojevići samo oni koji su poput Todorića bili na vrhu ili su to svi “vizionari” s nešto plićim džepom, koji izgrađuju i gaze zato što mogu u društvu bez odgovornosti?

Ne, Krleža nije mrtav pisac. No naše ga kazalište uredno umjesto hrabrih otklona trpa u posve lažne ladice.