Pascala Ramberta sam upoznala na prilično neobičan način, zato oboje još živo pamtimo taj susret. Avignon u ljeto 2011., jutro nakon festivalske praizvedbe predstave "Clôture de l'amour". Prijatelj me opskrbljuje njegovim brojem telefona, zovem i sastajemo se tog popodneva u Grand hotelu u blizini željezničke stanice. Prvo što čestitam na predstavi, a potom pitam - biste li je mogli režirati s hrvatskim glumcima u mom kazalištu, potom se još ispričavam da nisam možda u potpunosti razumjela tekst s obzirom na moje ne baš odlično poznavanje francuskog jezika. Taj se kratki monolog izrečen tog srpanjskog dana često anegdotalno prepričavao svih ovih godina na raznim festivalima kad bi Pascal pojašnjavao poznatim ili nepoznatim slušačima svjetski uspjeh predstave koja je doživjela četrdesetak lokalnih adaptacija, zahvaljujući mom prilično smionom prijedlogu izrečenom u avinjonskom Grand hotelu prije 12 godina.

"Ovo je kraj. Ja odlazim! Ne volim te više!", reći će u prvoj francuskoj verziji predstave Stanislas Nordey, a u onoj drugoj hrvatskoj, koja je premijerno izvedena pod nazivom "Zatvaranje ljubavi" u Zagrebačkom kazalištu mladih u rujnu 2012. godine, mladi i tad još ne toliko slavan glumac Goran Bogdan. Prve rečenice muškarac izgovara ženi. On je taj koji zatvara ljubav, kome pripada prvi dio predstave i mogućnost da objasni svoje razloge za kraj. Ona mirno stoji, sluša i plače te se pokrene samo u trenutku spomena djece. Kad se njegova priča završava, Audrey Bonnet, odnosno na zagrebačkoj pozornici Nina Violić, priča tu istu priču, ali iz svog ugla gledanja i s argumentima svoje istine, koji jednako snažno pokapaju tu ljubav. Iako se čini da On ostavlja Nju, na kraju će ona ostaviti njega ili u nekom obrnutom slijedu zajednički će zatvoriti tu ljubav koju je bilo gotovo nemoguće napustiti.

"Zatvaranje ljubavi" je svršetak priče - priče o rastanku, razdvajanju para koji nešto pokušava okončati: ponajprije njihovu zajedničku priču koju bi htjeli zauvijek zatvoriti. Pokreću ih bijes i krajnja nužda da se raziđu. Ali "Zatvaranje ljubavi" moglo bi biti i početak, jer zatvaranje također znači ograđivanje, a ovdje se ograđuje prostor posvećen duši, prostor koji pojedinca definira kao teritorij mesa i kostiju koji treba braniti, definitivno organski, pa i koreografski jezik, u kojem dvoje likova između sebe grade bodljikavu žičanu ogradu od riječi, neprestano i opsesivno ponavljajući izraze koji kao da im se vrtlože u tijelima. Dva monologa koji se međusobno nisu mogli prekinuti, dvije odvojene struje riječi koje ne prestaju teći... - zabilježeno je u programu davne predstave ZKM-a.

Pascal Rambert je kazališni, operni i filmski redatelj, dramski pisac i koreograf. Bio je deset godina ravnatelj Théâtre de Gennevilliers (T2G), i to od 2007. godine, u periodu kad je ta poznata pariška kazališna kuća postala mjestom suvremene kreacije i susreta kazališta, plesa, opere, vizualnih umjetnosti, filma i filozofije. Njegove predstave prikazivane su izvan Francuske, u većini europskih zemalja, Americi i Aziji. Tekstove (dramske, ispovjedne i poeziju) objavljuje mu Solitaires Intempestifs, a prevođeni su na engleski, ruski, talijanski, njemački, kineski, hrvatski, slovenski, poljski, portugalski, španjolski i nizozemski jezik. Nakon avignonske praizvedbe, dramski tekst "Zatvaranje ljubavi" izvođen je u Zagrebu, Moskvi, New Yorku, Rimu, Tokiju, Berlinu, Ljubljani, Milanu, Hong Kongu, Hamburgu, Madridu, Barceloni, Osaki, Yokohami, Sevilli, Kopenhagenu, Ateni, Aalborgu, Aarhusu, po Argentini i Kini, te se neprestance udvostručuju brojevi te planetarno poznate izvedbe. Samo je u Francuskoj do rujna 2018. godine izvođena više od 180 puta.

Posve udaljen od tradicionalnih narativnih prosedea, Pascal Rambert u svojim djelima pokušava razumjeti stvarnost. Trudi se dati joj glas i tijelo, obnavljajući forme i načine predstavljanja pred publikom. Bježeći od uobičajenih načina pisanja za teatar, stereotipâ u pripovijedanju ili režiranju, stvara predstave između performansa i instalacija, svojevrsne "transformacije stvarnosti". Duboko uronjena u suvremenu umjetnost i filozofiju, njegova su djela "bjeline" u koje su gledatelji pozvani upisati vlastite sadržaje. Tim je riječima Rambert predstavljen u tiskanom izdanju hrvatskog prijevoda "Zatvaranja ljubavi", koji je izdala Fraktura.

- U Moskvi sam radio 'Zatvaranje ljubavi' i razgovarali smo o tome kako bi bilo dobro da napravim novu predstavu, napisanu za glumce Moskovskog hudožestvenog akademskog teatara. Namjera je bila pokazati moju veliku ljubav prema kazalištu, jer većina mojih komada govori upravo o ljubavi. Autorski nemam veliki raspon tema i to je, mislim, prekrasno - imati maleni raspon i po njemu kopati. Ljubav, potreba za njom, njen gubitak, početak i kraj, prvi put, vaša prva ljubav ili prvi put da vam se u životu dogodi nešto ključno, smrt, smrt onih koje volimo, bolest, to su stvari koje me zanimaju. Kako ljudi stare, to se više i pitaju što im je u životu bilo važno, a ja vjerujem da nakon čitavog tog putovanja naprijed-natrag, rada, upoznavanja ljudi i upadanja u nevolje shvate da je ljepota svega upravo u tome što su nekoga voljeli, barem jednom, i što je netko volio njih. Jer što je, na kraju, važnije od toga? Sigurno ne novac i slava što mnogi priželjkuju... - rekao je Pascal Rambert u jednom razgovoru za naše medije, kad je ponovno boravio u Zagrebu i postavljao svoje novo djelo.

Bilo je to u zimu 2019. godine, kad je s ansamblom Drame zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta postavio "Glumicu" s Almom Pricom u glavnoj ulozi. "Glumica" je priča o velikoj divi ruskog teatra koja će nenadano umrijeti. Dok leži na samrti, uz postelju se izmjenjuju ljudi iz njenog osobnog i profesionalnog života. Kolege iz kazališta, prijatelji, njena djeca, sestra, roditelji, ljubavnici, njezin muž, dolaze joj u posjet, svatko sa svojom tiradom o životu ili umjetnosti. Soba u kojoj leži pretrpana je buketima cvijeća kao s izrazom apsolutne ljubavi. Početno, bio je to dramski komad pisan za glumce Moskovskog hudožestvenog akademskog teatara, onoga u kojem je praizveden Čehovljev "Galeb" te se sjena Čehova nadvila nad kazalištem u melodrami ruskog ugođaja, s mnogo suza i cvijeća, iskaza o kazalištu i životu... Bila je to Rambertova posveta ljubavi prema kazališnoj umjetnosti kroz koju se provlači ideja o svijetu koji se približava svom kraju.

Četiri godine kasnije, nakon traumatičnog vremena pandemije te raznih usputnih kolektivnih i osobnih katastrofa, ove sam veljače u Parizu ponovno srela Pascala Ramberta, u blizini jedne druge željezničke stanice, u nekadašnjem Brookovu kazalištu, Theatre Buffes du Nord, gdje su se upravo po posljednji put u nizu izvodila dva njegova dramska monologa. Prepuno gledalište, dvije posve različite priče isti osjećaji neke dubinske teatarske istine koju je danas tako teško prepoznati u europskim kazalištima. Prva je gotovo simboličkog naslova "Izgubila je torbu" u interpretaciji danas jedne od najperspektivnijih francuskih filmskih glumica alžirskog podrijetla Lynae Khoudri, koja iz sebe već ima nagrade Orrizonti s Venecijanskog festivala te prestižnu francusku nagradu Cesar za mladu glumicu. Ona je u Rambertovu tekstu čistačica prozora koja je netom završila fakultet te ispred izloga koji briše na Petoj newyorškoj aveniji evocira svoju nesigurnost, svoj revolt na kapitalistički svijet u kojem je njezinoj generaciji nemoguće izboriti se za budućnost, na roditelje koji nisu predvidjeli prostor za svoju djecu i na društvo koje na njih ne računa. Društveni determinizam postoji, vratite se u svoje niše i koliko god mislili da se penjete na društvenoj ljestvici, uvijek ćete biti djevojka koja zaspi ispred kabelske odjevena u Mickey majicu, piše Rambert u castingu bez interpunkcija za predstavu koja je ove veljače premijerno izvedena u pariškom u Théâtre des Bouffes du Nord, nakon što je prikazivana u Tangeru, Rabatu, Casablanci i Rennesu.

Drugi dramski monolog također prilično simboličkog naziva "Ranger" (Uredan) Rambert je ciljano pisao za jednog od najtraženijih francuskih glumaca, Jacquesa Webera, kojega i naši gledatelji pamte iz Bunuelovih, Gavrasovih, Lelouchevih, Bellochiovih... filmova. Na pozornici on posprema svoje stvari, svoj život prije nego što nestane u unajmljenoj hotelskoj sobi, negdje u vrevi Hong Konga, u kojoj se tako lako osjetiti posve osamljenim. Pospremajući za sobom svoju bol i radost, tugu i ljubav, taj slavni pisac iz Rambertove mašte, kojemu je prije godinu dana umrla žena s kojom je gotovo cijeli život živio, prije nego što legne, ostavlja otvorena vrata kako bi što lakše zauvijek zaspao. Taj je uzvišena scenska partitura hommage braku njegovih roditelja koji je trajao više od pet desetljeća i teatarska ostavština njihove bezuvjetne ljubavi.

Kad je ljubav u pitanju, Pascal Rambert se uvijek u razgovoru vraća Zagrebu i svojoj vezanosti za taj grad. Nekoliko ljeta zaredom putovao je ovim dijelom Europe i na neobičan način su mu postali bliski krajolici od Mljeta, Sarajeva, nekih dijelova Crne Gore, Makedonije... Nešto je u tim prostorima jako teatralno, nešto što pojačava dramatičnost i umnožava značenja, nešto što me nikad ne ostavlja ravnodušnim i što me poziva na povratak, kaže Rambert u pauzi između svojih dviju predstava i tko zna kakvih novih kazališnih putovanja.