Može li dostojanstvenost braka živjeti uz najbesramniju pohotu? Ili jedno kudikamo prozaičnije pitanje: može li ne propasti trgovina skupim, finim namještajem ako postoji IKEA? Bilo da se radi o ovom potonjem, dekonstrukciji popularnih mitova kapitalističkog društva, ili, prvom, refleksijama o univerzalnim pitanjima, polazišna točka svega su ljudi. A zašto svi oni lažu? cinički se na jednome mjestu pita Irene Marquez, antijunakinja romana "Mi" Manuela Vilasa, jednog od najcjenjenijih suvremenih španjolskih prozaista i pjesnika.
No tko je, zapravo, Irene? Nakon što je prodala madridsku trgovinu namještajem "Namještaj za sve", koju je imala s mužem, Irene u kabrioletu marke BMW 840 putuje po Mediteranu, tom, kako kaže, "moru svih mora". Ona odsjeda u skupim hotelima i upušta se u kratke afere. Za nju su fini namještaj, kao i, recimo, skupi auti, hoteli ili satovi mjerilo luksuza. Novca joj, naime, nikad nije nedostajalo, a on joj je omogućio da mašta, i u tom procesu dostigla je gotovo umjetničku razinu. Inače, ona je jedna besramno pohotna žena koja bez grižnje savjesti seksualno iskorištava muškarce i žene, pod izlikom da to nije bio užitak sam po sebi, nego onaj koji je prizivao muškarca kojega je voljela i kojega voli, a kojega više nema.
Kroz jukstapozicije materijalnog i duhovnog, koji se međusobno isključuju, ali i, paradoksalno, omogućuju, miješajući prozu i poeziju - lajtmotiv romana je ljubavni sonet "Ljubav koja onkraj smrti traje" pjesnika španjolskog zlatnog vijeka Francisca de Quevede - Vilas nam pripovijeda o vestalki nedjevici Irene. Ona, postupno doznajemo, zbog nepodnošljive boli zapravo živi u kuli od bjelokosti. Ako si dozvolimo moguću primjesu nevjerice (jer zašto bi netko stvarno kupovao skupi namještaj za sve ako postoji IKEA?), ta Irene nas surovim, melankoličnim ili nostalgičnim izljevima iskrenosti lako uvlači u svoj svijet u kojem priča paralelne verzije sebe i svojeg hipererotiziranog odnosa s nesretno preminulim suprugom Marceom. U ovoj posljednjoj je to duga bolest, kroz koju se s njim oprašta.
Radnja romana "Mi" uglavnom je ravnolinijska, ali s čestim skokovima u prošlost. Ta prošlost su, recimo, sjećanja na neka idilična vremena, poput Fellinijeve epohe u Cinecittà studijima ili glazbu Nine Rotte. Autor svako toliko postavlja neka vječna pitanja, često nudeći gorke odgovore, poput: "ljubav je fašizam srca, ugovor o isključivosti", "temelj vulgarnosti je poniženje" ili cinične konstatacije: "Bili smo dvoje idiota... dvoje potpunih idiota, i jedan je mrtav, a druga ne zna što da napravi s novcem".
Na jednoj razini ovisnost, seks, bol, samoća ili ludilo su samo Ireneine bolesti, no to su isto tako česte bolesti 21. stoljeća. Po tome je Vilas "ueber" suvremeni pisac, s tim da su navedene teme naglašeno poetski upletene u narativnu strukturu ovoga romana, koji na momente ima i elemente trilera. Vrlo iskren, nesputan portret isto toliko nesputane žene koja je metafora za nešto dublje promišljanje života općenito.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Vidimo se u kolovozu 2