Neki ljudi ostaju svoji, unatoč promjenjivim vremenima, a jedan takav je Filip David, kojeg je vrijeme učinilo jednom od moralnih vertikala, ne samo u matičnoj mu Srbiji nego i šire.
Ovaj se pripovjedač, esejist, dramaturg i scenarist u vrijeme Miloševića žestoko, po cijenu stalnog šikaniranja, jasno i glasno opirao velikosrpskom nacionalizmu, pozivajući, umjesto na mržnju i nesnošljivost radije na ono što ljude spaja. Taj neumoljiv humanizam izvire iz svega što radi pa tako i iz njegove najnovije knjige “Kuća smeha i zaborava”, koja je osvojila mnoge čitatelje i učinila ga književnim rekorderom ovih prostora, koji opet, svom uspjehu, nagradama i hvalama unatoč, ostaje skroman.
Pisanje je, rekli ste, posao u kojem iskustvo ne znači mnogo? Kad započnete pisati novu knjigu, iskustvo ne mora ništa značiti. Naprotiv, može vam nametnuti određene šablone i stereotipe u pisanju. Zapravo, svaki put morate tražiti i pronalaziti nove načine da ispričate neku priču u okviru određene tradicije, žanra, ostajući istodobno dosljedni sebi i svojoj poetici. Nema pouzdanog udžbenika kako se piše dobra priča, dobar roman, poezija ili drama. Poznavati teoriju ne znači biti uspješan u praksi.
Kao netko tko se žestoko protivio politici Slobodana Miloševića, kako gledate na taj suvremeni revizionizam prošlosti, na to da se danas na razne načine rehabilitiraju četništvo i ustaštvo? Što nam to govori, što možemo očekivati?
Moje protivljenje Miloševićevoj politici nije potjecalo iz određenoga ideološkog stava, ono je bilo moralne naravi - protiv režima ogrezlog u manipuliranom nacionalizmu, laži, korupciji, nepravdi, nasilništvu. Ali ako smo očekivali da će padom toga režima doći do temeljitih društvenih promjena i uspostavljanja novih vrijednosti, prevarili smo se. To su očito dulji i složeniji procesi. Osvještenje i pomirenje još nismo dočekali. Niti je došlo do stvarna suočavanja sa zločinima koji su počinjeni i u naše ime. Umjesto toga, kako se čini, vraćaju se stare mržnje, dobijajući novi zamah. Sve to poticali su zastupnici povijesnog revizionizma koji pobjednike u Drugom svjetskom ratu proglašava poraženima, a poražene pobjednicima. To vrijedi i za događaje u bliskoj prošlosti. Tako se nastavljamo vrtimo u krug, gubeći osnovni smisao za realnost i vlastito dobro.
Srbija je, evo, na putu prema Europskoj uniji. Što bi joj to moglo donijeti - u nekom najboljem slučaju? Inače, kako komentirate aktualnu vlast u svojoj državi?
Nekadašnji radikali, sadašnji ‘naprednjaci’ preuzeli su od demokrata proeuropsku vanjsku politiku i tako praktično počistili demokrate s političke scene. Srbija je danas bez ozbiljne opozicije. Vlast se javno izjašnjava za pristupanje Europskoj uniji, ali istodobno mediji koji su pod kontrolom te iste vlasti zauzimaju uglavnom antieuropski stav. Mnogo im je bliža i draža Rusija. Velika je konfuzija u glavama ljudi. Ništa nije stabilno, ni institucije, ni moral, ni ekonomija, ni financije. Neoliberalni koncept ovakav kakav jest na djelu, s pravom je nazvan ‘pljačkaškom tranzicijom’ i više je nalik na nekakvu karikaturu i grotesku liberalizma. Manje-više kriminalci i mafijaši u sprezi s kriminalnim dijelovima vlasti pokupovali su sve što je vredno. To je već toliko poznato da je već dosadno spominjati. Otežavajuća okolnost u toj ionako teškoj situaciji je i svjetska kriza koja u valovima dopire i do naših granica. Poslije financijskog kolapsa sada je tema dana seoba naroda s Bliskog istoka koja dobiva apokaliptičke razmjere. Čini se da je Europa nemoćna pred tako velikim izazovima.
A srpsko-hrvatske veze, političke i kulturne, prije svega? Kako vam se čini, ima li tu napretka ili stagniramo, nazadujemo, možda, tako se vrlo često čini?
Uspostavljaju se teško, sporo, s mnogo nedoumica i nerazumijevanja, bez iskrene političke volje, pod vanjskim pritiskom.
Vaš posljednji roman ‘Kuća sećanja i zaborava’ objavljen je u 43.000 primjeraka, a za samo tri mjeseca prodano je više od polovice te naknade, što je sve skupa za ove krajeve nevjerojatna cifra. Kako tumačite tako dobar prijam, uspjeh toga vašeg djela?
To je za naše uvjete zaista nevjerojatan podatak. Ali to je nešto što prije svega treba pripisati Ninovoj nagradi koja još ima moć da knjizi daruje takav publicitet i takvu nakladu. To je, kako mi se čini, a ne znam objasniti zašto je tako, jedino priznanje na ovim prostorima koje je očuvalo aureolu stare slave.
Prijateljevali ste i surađivali s Mirkom Kovačem. Čega se najradije sjetite u vezi s njim? A Kiša?
Teško je iskreno, dugogodišnje prijateljstvo svesti samo na neki događaj ili neko sjećanje. Tek sada, kada su otišli i Mirko i Kiš i Pekić, u punoj mjeri, znam i osjećam koliko mi je to prijateljstvo značilo. Posebno s Mirkom. U tom prijateljstvu i druženju sadržan je čitav jedan život, zapravo najbolji dio mog života.
Kako komentirate suvremenu književnu scenu, u Beogradu prije svega, a zatim i u ostaloj regiji?
Nestali su veliki izdavači poput Prosvete, BIGZA, Nolita. Privatni izdavači među kojima ima i veoma uspješnih, u trajnoj su borbi za opstanak. Kultura u manjim državama kao što je Srbija teško opstaje bez pomoći države. Ta pomoć nije dovoljna ili sasvim izostaje. Inače, u postojećim uvjetima gotovo je nemoguće kontinuirano pratiti događanja na ovim našim kulturno i jezičko bliskim književnim scenama. Knjige iz jedne sredine su još uglavnom nedostupne u drugim sredinama. Ni do časopisa nije lako doći. Povremeno dođe poneka pošiljka koja me razveseli i uvjeri da ima veoma zanimljivih knjiga ali i filmova. Ali to je površno poznavanje situacije bez potpuna uvida. Inače, ja sam veoma zadovoljan što u Hrvatskoj imam takvog vrijednog i uspješnog izdavača kakav je Seid Serdarević sa svojom Frakturom.
