Nikola Leskovar je 2016. godine dobio nagradu Prozak, koja se dodjeljuje najboljem proznom rukopisu autora do 35 godina i nešto poslije pojavio se roman "Tijelo od soli". Leskovar je tad radio kao novinar, ali njegovo ime nije bila nepoznanica ni u književnom svijetu. (Recimo, 2012. uvršten je u antologiju "Bez vrata, bez kucanja" Andreje Milanko i Roberta Perišića, što je bio signal kako se radi o prepoznatoj "mladoj nadi". Inače, digresija, zanimljivo je danas zaviriti u taj izbor i provjeriti kako se tko od uvrštenih dalje razvijao.)
Leskovarova biografija - koja nije nebitna za ono o čemu i kako piše pa nije naodmet spomenuti neke njezine detalje - jedna je od onih, nimalo rijetkih na ovim prostorima, kod kojih govorimo o hibridnim identitetima, djetinjstvu obilježenom traumom i ratom, promjenama mjesta boravka, svemu onome što je užasno u stvarnom životu, ali za književnost može biti inspirativno. Leskovar je, naime, rođen u Mostaru, živio u Tuzli, odakle se tijekom rata seli u okolicu Varaždina, u kojem završava srednju školu, da bi potom studirao u Rijeci i bio vrlo aktivan u tamošnjoj i tadašnjoj književnoj udruzi Katapult. Potom slijedi novinarska faza u tjedniku Varaždinske vijesti, a nakon Prozaka povukao se sasvim iz javnog života i živio na selu u okolici Varaždina. No to nije sve, biografija na koricama knjige bilježi kako trenutačno živi i radi u Stuttgartu.
"Tijelo od soli", roman od fragmenata baš kao i "Mjesec sja kroz napukla rebra", vezan je uz jedan od njegovih gradova, Tuzlu, fokusiran na odnose jedne obitelji, vrlo zamagljeno miješajući fikciju i elemente biografije i sjećanja te funkcionira kao neka vrsta bildungsromana koji se uklapa u onu dionicu proze u kojoj se o ratu progovara iz dječje perspektive. Dječak Nenad, iz čije je vizure roman pripovijedan, svjedok je mentalitetske, jezične i kulturne prilagodbe na novu sredinu. Da bi stvar bila još mračnija, Nenad je sin bivšeg oficira JNA, i njegova selidba iz urbanog u ruralno je šokantna, no ono što je ovaj roman izdvajalo iz vreće naslova slične tematike svakako su specifičan stil i jezik te umješnost spajanja fragmentiranog pripovijedanja, kao i podtekst u kojem se, osim specifične bolesti (vezane uz naslov), pronalazi i mnoštvo književnih asocijacija i referenci. Teški fizički poslovi na farmi u kombinaciji s čitanjem Dostojevskog, spajanje nespojivog, dječaka izdvaja iz mračne i tjeskobne sredine tamnih devedesetih, ali to ne donosi ništa dobro.
Za prvi Leskovarov roman mogli bismo reći kako je bio relativno zapažen, uostalom i proizašao je iz nagrade, no kao i svaki prvijenac donio je tek prvu informaciju o piscu koji se još treba dodatno dokazati sljedećim knjigama. "Mjesec sja kroz napukla rebra" to bi mogao promijeniti jer je riječ o romanu koji temi o kojoj je već dosta pisano prilazi iz drugačijeg kuta i pri tome iznenađuje i dominira svojom rafiniranom formalno stilskom izvedbom.
Pripovijedanje je nelinearno, ali smisleno - čitatelj će na početku morati povezati konce, šaltati između više likova i vremenskih skokova, rata i poraća, djece i odraslih, živih i mrtvih, Bosne i Hrvatske, žrtava i krvnika, unutar tog neobičnog mozaika građenog od monoloških ispovijedi, pripovijedanja i lirskih pasaža, da bi se na kraju sve povezalo u cjelinu. Atmosfera mraka, straha i tjeskobe kakva je dominirala prvim romanom, prelit će se i ovdje, možda i jače i žešće, onako kako to na jednome mjestu u romanu i stoji kao imperativ - "Pričaj priče koje si iskopao iz tame".
Premda su protagonisti romana oni koji su preživjeli, to nimalo ne umanjuje njihov status žrtve. Dapače, rat je ovdje konstantno prisutan, kao pritisak na život onih koji su preživjeli ili svjedočili užasima, što je čitav njihov budući život pretvorili u košmar i kaos, a upravo o njima u romanu čitamo. On će neke od njih pratiti u teškom odrastanju na farmi gdje su pronašli navodno utočište od rata, pratit će ih tijekom školovanja, obilježiti ih autodestrukcijom, sklonošću alkoholu i drogama, ponekad gurnuti prema umjetnosti, prosvjedima i aktivizmu.
Mučne epizode ratnih stradanja, silovanja, logora i svih ostalih ratnih užasa povremeno su posve uronjene u stvarnost devedesetih u kojoj se pojavljuju jurišnici smrti okupljeni oko Belih orlova, Kiša jesenjih i Crnih labudova, a ponekad su upakirane u jake, dramatične slike na rubu lirskog i nadrealnog. Dominacija zla u jednom vremenu, koja se prelijeva na njihove daljnje živote, sve likove čini tužnima i izgubljenima, traumatiziranima, strancima u društvu i vlastitom životu u kojem im je živjeti, ponekad i bizarnim, i pri tome je prepoznatljivo kako su i ovdje vjerojatno također korišteni biografski detalji, preciznije rečeno njihov cjeloživotni teret.
Na trenutke, ali doista samo na trenutke čitajući sam prepoznavala otiske knjiga Bekima Sejranovića i njegove "nigdje, niotkuda" pozicije, no vrlo brzo bi se taj trenutak prekinuo zbog specifičnosti jezično-stilske razine Leskovarova pisanja. U nekom drugom trenutku, pred kraj romana, kad se pojavi ime Andreasa Bana kao pisca po čijoj se knjizi u kojoj je lik slikar židovskog podrijetla Konrad Kroše izvodi drama, prisjetila sam se i Daše Drndić. Mnoštvo je u ovom romanu, naime, tih ispodtekstualnih mrvica koje treba skupiti sa stola ove knjige koja se na svim razinama odmiče od onoga što smatramo i prihvaćamo kao književni mainstream ili dominantan poetički model kad se piše o traumi, ratu i postratu.
Znakovita je i gotovo poentirajuća ona dionica koja pripada Suadu, na nekoliko mjesta u romanu uobličena s različitim naslovima - načelo, poučak, dogma i presuda. (Potencijalni) bombaš samoubojica, čijim fragmentom roman i završava, ponovit će nekoliko puta ključne rečenice: "Spektakl je jedino što su vaše generacije mogle ponuditi svojoj djeci. Snosite krivnju, a ne prihvaćate posljedice za to što ste srušili, a niste ponovo znali stvoriti društvo u kakvom ste sami živjeli". Njihovo lajtmotivsko ponavljanje i gradacija od načela do presude daje ovom romanu i tu dimenziju čak generacijskog prozivanja, aktivizma, stava o stalnom, permanentnom ratu koji se vodi dugo nakon što pravi Spektakl utihne, zbog čega svaki pokušaj iskoraka postaje besmislen i prije nego što se dogodi.
No prava energija ovoga romana, kaleidoskopa likova i emocija, u slučaju Leskovarova romana ne proizlazi iz onoga o čemu (iako je i to važno), nego kako piše. A piše tako da čitatelja/icu već od same ilustracije na naslovnici uvuče u vrtlog, baca između različitih diskursa i glasova, uznemiruje i zabrinjava, ali joj je on/a na kraju na tome vrlo zahvalan/a.
