Najčuvenije dvije sekunde dokumentarca iz 1970. "Gimme Shelter" prikazuju stvarno ubojstvo: Pripadnik Hell' Angelsa Alan Passaro izbo je 18-godišnjeg Mereditha Huntera koji je bio u publici pred binom Rolling Stonesa na besplatnom koncertu. Debakl Altamonta, gdje je ubojstvo Huntera bio samo najgori od mnogih bajkerskih nasilnih incidenata tog dana 1969., dugo se smatrao kao tamna strana koncerta koji je održan u Woodstocku nekoliko mjeseci ranije.

Altamont je bio trenutak u povijesti u kojem se idealizam supkulture 60-ih sudario s mračnom prirodom čovjeka. Bio je to događaj koji se do te mjere poklopio s ikonografijom Rolling Stonesa kao "loših dečki" da su autori filma Albert i David Maysles, te Charlotte Zwerin, kada su kombinirali sate sirovog snimljenog materijala, isprva imali problema uopće uočiti gdje je taj trenutak sa snimkom ubojstva.

Nevjerojatno Nitko ne zna gdje se točno nalazila bina na Woodstocku

Bili su uvjereni, kao i svi drugi, da se to dogodilo dok su Stonesi svirali "Sympathy for the devil", pjesmu u kojoj Jagger pjeva o Sotoni u prvom licu. Hunter je zapravo izboden dok su Rolling Stonesi izvodili "Under my thumb". Kada sam film gledao iznova, a nakon čitanja knjige Saula Austerlitza "Just a Shot Away: Peace, Love, and Tragedy with the Rolling Stones at Altamont", uočio sam jedan isječak. Prije nego što je bend nastupio, filmaši su snimili pripadnike osoblja kako sklanjaju ženu s prazne bine.

"Želim vidjeti Micka Jaggera!", tulila je poput 2-godišnjaka u tantrumu dok ga odvlače iz trgovine sa slatkišima. "Ne! Ne! Ne!" U jednoj ranijoj sceni, dok bend izlazi iz helikoptera koji ih je dovezao 6. prosinca do altamontske trkaće staze u Sjevernoj Kaliforniji, jedan obožavatelj, muškarac, dojurio je do Jaggera i ničim izazvan ga je udario.

Ovo dvoje ljudi tijekom cijelog filma imaju svoje odgovarajuće verzije; lica bez imena koja zabljesnu preko ekrana – ljutiti, ekstatični, u plaču ili naprosto vrlo, vrlo fokusirani, ali svaki put na neki način gladni, oličenje žudnje dok se bore prići Stonesima koliko mogu bliže, posebno Jagger. Skoro 50 godina poslije Altamonta, djeca cvijeća pretvorila su se u sjedokose seniore, a i Rolling Stonesi ostarjeli su s njima, bez prevelike sličnosti s apokaliptičnom prijetnjom koju su nekoć utjelovljivali.

Unazad gledano, glupa i zbrkana tragedija kojom je okončan Hunterov život, bila je grozna, a opet sada se vidi sva bezbrižnost i naivnost koja ju je omogućila i kako se to sve moglo spriječiti. A ta lica, ona su sada najgroznija stvar na ekranu. Altamont se na jug preselio iz očitog razloga. Stonesi su završavali svoju prvu američku turneju u dvije godine, promovirajući svoj skori album "Let it bleed". Supkultura koja je doživjela vrhunac na Woodstocku unatoč bezbrojnim manjkavostima u planiranju i infrastrukturi, željela je to iskusiti još jednom.

Besplatan koncert na Zapadnoj obali, mjestu rođenja hipi pokreta, činilo se odličnom idejom. Predstavnici Rolling Stonesa prihvatili su savjet glazbenika s psihodelične scene San Francisca, posebno iz Grateful Deada, te su angažirali Hells Angels za osiguranje bine i držanje previše ostrašćenih obožavatelja na drogama na udaljenosti kako ne bi remetili koncert. U zamjenu su Hells Angelsi dobili 500 dolara u pivu. Ako vam to zvuči šašavo, trebate znati da su Angelsi imali dobre odnose s Grateful Deadom koji su ih koristili pri svojim besplatnim koncertima u Golden Gate Parku.

A i Rolling Stonesi su ranije te godine u Hyde Parku angažirali tamošnju skupinu istog naziva, Hells Angels, kako bi im osiguravali besplatan koncert, te je sve prošlo glatko. Mjesto održavanja koncerta u Kaliforniji mijenjalo se nekoliko puta iz različitih razloga, sve dok Altamont nisu dogovorili manje od 48 sati prije početka koncerta. Dobar dio Gimme Sheltera bavi se Melvinom Bellyjem, odvjetnikom slavnih iz San Francisca koji pokušava sve dogovoriti.

Nečuveno! Sedam stvari o Stonesima za koje teško da znate

Za tu priliku sve oko oronule trkaće staze 90 kilometara istočno od San Francisca bilo je nedovoljno; od nedostatka zahoda, medicinske opreme, trgovaca s koncesijom, pa do same konfiguracije terena. 300.000 ljudi trebalo se natrpati u lokaciju poput nekakve zdjele sa sićušnom binom u sredini. Parkirnih mjesta bilo je malo, javnog transporta nije bilo. Nitko nije bio baš siguran tko tu zapovijeda. Menadžer Stonesa je trebao uraditi posao s onim što Austerlitz naziva "kosturom posade sastavljenim od članova tehničara Stonesa, članova sindikata i neplaćenih volontera".

Cijelu stvar je trebalo odgoditi ili otkazati, ali je isti takav tip slučajnih priprema savršeno funkcionirao na Woodstocku. Svi su htjeli vjerovati da će prevladati stanje uspavanog anarhizma. Austerlitz je napisao: "Zvijezde su računale da će publika popuniti sve praznine u pripremama svojim entuzijazmom i dobrohotnošću." Fanovi su to isto očekivali od sebe. Nisu oni bili ni prva posljednja generacija koja je sebe smatrala jedinstveno staloženom za premostiti pogreške svojih predaka.

Okupljanja poput Woodstocka bila su više od pukih koncerata. Ona su bila zamišljena, piše Austerlitz, kako bi izrazila supkulturnu "duboku vjeru u jednu stvar iznad svih: jedan u drugoga". Ta oholost pokazala se najfatalnijom u pogledu Hells Angelsa. Hipiji su voljeli vjerovati da ih njihov zajednički status izbjeglica iz "uređenog" društva čini njihovim prirodnim saveznicima. Hells Angels tada još nisu bili tako duboko uključeni u trgovinu drogom kao što će postati u 70-ima i svojim piratskim šepurenjem samo su ohrabrivali takvu iluziju.

Ali, kako navodi Austerlitz, bajkeri su bili prethodnica gnjevnih masa bijele radničke klase koja će podupirati Nixona, Reagana i na kraju Trumpa. Mnogi su bili veterani koji su ispoljavali kruti patriotizam, pa su tako već 1965. napadali i batinali antiratne prosvjednike u Berkeleyju u Kaliforniji. Oni su slijedili nasilni kodeks časti koji su miješali s muškošću i imali su malo doticaja s retorikom mira i ljubavi i androginog sjaja hipijevštine.

Bili su, usto, i rasisti, posebno ogranak u San Franciscu čiji se vođa prošetavao kroz hipijevsku četvrt Haight-Ashbury s bedžom Hueyja Newtona, suosnivača Crnih pantera, u koji je urezivao po jednu liniju za svakog crnca kojega bi napao. Pripadnici ogranka iz San Francisca napali su trojicu crnaca samo zato što su se našli ispred njihovog kluba i pitali: "Što ima unutra?" Hunter jest bio crnac, ali su Angelsi, kako je raspoloženje odlazilo prema sve goremu, sve češće u Altamontu napadali i bijelce. Hunter je bio jedini na koncertu koji je ubijen, ali je i jedini koji je pritom povukao pištolj.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Passaro je na sudu oslobođen zato što su Angelsi tvrdili da je Hunter mahao pištoljem i da je možda htio ubiti Jaggera. Austerlitz u to ne vjeruje i nije jedini. Nošenje pištolja na ionako nabrijane Angelse bio je nevjerojatno budalast potez, ali je isto tako mogao misliti da će mu oružje trebati na većinski bjelačkom događaju na koji je otišao sa svojom djevojkom bjelkinjom.

Ono što je bio problem Angelsima bio je pritisak tijela na prednji dio bine, što je djelomično bilo posljedica takvog terena koji se spuštao nizbrdo prema toj točki, nabijajući masu prema središtu. Djelomično je bilo posljedica i takve publike s kakvom Hells Angelsi nisu imali iskustva. Grateful Dead i Jefferson Airplane su imali ogromne skupine obožavatelja, ali su oni bili poznate pojave po gradu za razliku od Rolling Stonesa koji su bili rokerske superzvijezde, udaljene od života svoje publike i nabijeni erotskom moći pojačanom svojom nedostupnosti.

Margaret Trudeau Majka popularnog premijera: Droge, seks sa Stonesima, afere...

Fanovi Jerryja Garcije mogli su ga voljeti, ali nisu bili voljni verati se i grebati jedni preko drugih samo kako bi ga se domogli. Nitko iz organizacije Altamonta nije bio svjestan toksičnosti slave Stonesa i potencijala da to nadvlada hipijevsku mirnoću, tipičnu za besplatne koncerte u Golden Gate Parku. Povrh svega, nekakav idiot rekao je Hells Angels da svoje Harley-Davidsone parkiraju uokolo bine, pa kad je masa ruknula prema motorima, neizbježna je bila određena količina nasilja.

Nepotrebno je reći da su skoro svi tamo, uključujući i Angelse, bili ili pijani ili drogirani. Austerlitz nije baš vješt u opisivanju, pa čini najmanje jednu veliku pogrešku, pripisujući kritike na račun Angelsa glavnom gitaristu Airplanea Jormiju Kaukonenu, iako se u dokumentarcu jasno može vidjeti da Paul Kantner daje izjavu o tome.

Austerlitz ipak jako pridonosi svojim pisanjem o Altamontu opisujući Huntera i njegovu obitelj, slijedeći ih od Teksasa do Kalifornije u potrazi za boljim životom i posljedicama po Huntera i njegovu braću i sestre zbog toga što im je majka oboljela od shizofrenije. Ono gdje njegova knjiga briljira jest istraživanje kako ljudi – oni koji su bili tamo, novinari, urednici, kritičari, čak i filmaši – nastoje dodati neki smisao Altamontu. Prvi izvještaji uopće ga nisu navodili kao promašaj.

"Da je to bilo kraljevstvo mladih ljudi kao što sugerira jedna pjesma, bilo bi ono civilizirano i zabavno. Publika je tijekom koncerta skandirala: 'Mi ovo činimo skupa'", pisao je sljedećeg dana San Francisco Examiner. Austerlitz ističe da je ozvučenje bilo tako loše da većina publike koja je bila čak i relativno blizu bini, nije imala pojma što se događa ispred nje.

Tek Rolling Stoneov izvještaj o koncertu od 15 stranica 21. siječnja 1970. donosi ozbiljnu reportažu, zauvijek cementirajući taj koncert u povijesti kao supkulturnu noćnu moru. Greil Marcus, novinar, dotle je bio pogođen doživljenim u Altamontu da godinama poslije nije bio sposoban slušati rok muziku.

Kada je Gimme Shelter objavljen 6. prosinca 1970. godine, na prvu godišnjicu koncerta, recenzenti poput Pauline Kael i Vincenta Canbyja doživjeli su film kao prikaz bjesomučnog utjecaja Jaggerove osobnosti na njegove lakovjerne mlade obožavatelje. Film je u takvom obliku dovršen tek nakon što je Zwerin odlučila da moraju dodati scene članova grupe i njihove reakcije kada gledaju snimku ubojstva.

Jedna od obožavanih teorija po kojoj je za Altamont kriv Jagger, svoj vrhunac doživljava u pjesmi Dona McLeana "American Pie", gdje navodi: "... Jack be nimble, Jack be quick...", pri čemu je Jagger "Jumpin' Jack Flash", što onda kulminira ljudskim žrtvovanjem. Rolling Stonesi su 1969. bili u svom vrhuncu nastupa na koncertima, a Jaggerova karizma činilo se da remeti razmišljanja sviju o Altamontu, poput crne rupe čija gravitacija usisava svaki planet koji se nađe u blizini.

Pet desetljeća poslije pretenciozne tvrdnje da je nekako pjesma "Sympathy for the devil" izazvala nasilje u Altamontu, čine se smiješnima. Hells Angelsi koje nije bilo briga za Rolling Stonese i koji su Jaggera smatrali feminiziranim umjetničkim školarcem, što nije bilo sasvim bez osnova, oni su bili izvor nasilja. Stonesi i njihovo osoblje za fijasko su bili odgovorni ne zato što bi hvalili "zlo", čak i sa svojom afektacijom s ruba, nego zato što su bili naivni kao i njihovi obožavatelji i bendovi iz San Francisca, vjerujući da će maglovita moć "mira i ljubavi" nadići loše vibracije i nikakvu logistiku.

1989. Jagger je rekao u jednom intervjuu: "Bila je to potpuna zbrka, a mi smo za to bili djelomično odgovorni jer nismo provjerili. Očekivali ste da će sve u San Franciscu, zato što su svi bili tako blagi, dragi i organizirani, biti tako i ovdje. A nije bilo." Puno se pisalo o bezosjećajnosti Jaggerovog lica dok je promatrao izvornu snimku Altamonta u Gimme Sheltera. Jedan je kritičar napisao da je to lice dilera teškim drogama dok gleda narkomana kako umire.

plemkinja i kurva "Nemam pojma kako sam preživjela vezu s Jaggerom"

Jagger koji se pojavljuje u ranijim scenama filma, snimljenima u Madison Square Gardenu, on je besprijekorni izvođač, ali očekivati od njega da pred kamerom da pripadajuću reakciju na tragediju, nije na mjestu. On nije osoba koja može dati smisao kaosu u Altamontu, iako jest bio objekt požude i obožavanja. On je naprosto bio na bini, a kaos se događao među onim čudacima oko bine. Ludilo u zraku na Altamontu bilo je posljedica gomile oko bine, fanova koji su se gurali ravno na pesnice i palice Hells Angelsa.

U klimaksu na bini u "Gimme Shelteru" Jagger izgleda izgubljen i zbunjen, piše Austerlitz, očekivao je festival mira i ljubavi. A i njegovi pokušaji u filmu da s bine smiri stanje djeluju glupo i sablasno. Ali, je li čudovište s kojim se on suočio "tamna strana supkulture", žila zla i kaosa koja se pružala kroz hipijevski san ili je bilo nešto puno rasprostranjenije? Jednostavno se dogodilo to da je moć anti-establishmentskog bratstva pokušala nadići nasilnu prirodu Hells Angels, što je dovelo do katastrofe, a to nije bila ni jedino.

Jedan slušatelj koji je nazvao lokalnu radio stanicu dan poslije prozvao je još jednu stvar: slavu. Neobuzdano mnoštvo u svom guranju da se Stonesima što više približi, pokazala je da je protukultura, koja se ponosila svojim egalitarijanstvom, bila podjednako podložna tzv. Holivudskoj kulturi. Kad bi Gimme Shelter bila samo priča o lošem planiranju, hipijevskoj gluposti i buntovnicima, ona se ne bi hladila već pola stoljeća nakon tog događaja.

Preuzeto sa Slate.com.