Poljska je užasna zemlja. Fasciniran sam da to možemo podnijeti. Imam prilično udoban život jer mogu putovati svijetom. Zato što imamo stvarne probleme, ne moramo tragati za izmišljenima. Poljska je zemlja napaćenih ljudi čiji su životi bili vrlo teški. S druge strane, to je vrlo inspirativno. Ekstrem našeg dnevnog života čini svakog iznimno nervoznim. U velikoj smo boli, kao osoba koja je pala niz stepenice i sad je sve boli. Svaki dan padamo s tisuća stepenica i sve je vrlo kompleksno. Suočeni smo s poniženjem. Uvijek osjećamo da živimo u zemlji kojom se loše vlada i ne onako kako bismo mi željeli, riječi su velikog poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog, kojemu je ove godine 80. obljetnica rođenja. Kieslowski nije poživio dugo nakon pada socijalizma, tek toliko da vidi kako izgledaju početne godine liberalne ekonomije i slobode kretanja, nije osjetio novu Poljsku, a malo je vjerojatno da bi mu se ova današnja uopće svidjela. Redatelj je umro prilikom operacije srca, samo nekoliko godina nakon što je snimio trilogiju “Tri boje” i nakon što se službeno umirovio. Pričalo se, međutim, da ima još jedan projekt, još jednu trilogiju na kojoj je počeo raditi, koja se trebala baviti idejom raja, čistilišta i pakla, no nikad se nije ostvarila u njegovoj režiji.

Kieslowski ostaje središnje ime poljske kinematografije, precizan i intuitivan majstor ljudskih emocija, sudbonosnih zaokreta, slobode izbora, tegobne egzistencije i političke opresije. Njegovi likovi povezuju se na nesvakidašnjoj, duhovnoj razini, s malo izgovorenih riječi, u onome što je moglo biti među njima da se okolnosti nisu ispriječile. No ono što je najvažnije, njegovi filmovi na najiskreniji način uspijevaju dirnuti u srce gledatelja, koji vjerojatno i ne znaju da im trebaju te slike, da im je potreban osjećaj da svijet može biti i takav, ali jednom kad to osjete, preplavit će ih zaljubljenost prema toj poetici, prema tome svijetu, prema ljepoti i ljubavi koja trijumfalno niče iz škrte zemlje da bi se pretvorila u nešto prekrasno. Kad bi se svi filmovi Krzysztofa Kieslowskog sabili u jedan kadar, u njemu bi se našao susret dvoje stranaca, koji egzistiraju u sasvim beznačajnom trenutku u vremenu, no koji u tom trenutku uspijevaju podijeliti nešto dubinski misteriozno i lijepo, nešto što nije s ovog svijeta. I što im nijedan totalitarizam i nijedno siromaštvo ne mogu uzeti. Svemir je to koji se dodiruje s onim Terrencea Malicka i Jonasa Mekasa, koji je isti efekt postizao svojim dokumentarnim i poetskim esejima došavši u New York nakon Drugog svjetskog rata. Iako je najpoznatiji po svojim filmovima o unutarnjim previranjima i liričnim promišljanjima bratstva duša, Kieslowski je snimao i mnoge dokumentarce te kratke filmove, osobito o radničkoj klasi ‘60-ih i ‘70-ih, kojima je i počeo karijeru, a na prvi dugometražni igrani film (“Ožiljak”) odvažio se 1976. godine. 

Trilogija “Tri boje” snimljena je unutar deset mjeseci 1993. i 1994. godine te je posljednji redateljski rad koji potpisuje Kieslowski. Sva tri filma postigla su velik međunarodni uspjeh: “Plava” je osvojila Zlatnog lava u Veneciji, “Bijela” Srebrnog medvjeda na Berlinaleu, a “Crvena” je bila nominirana za Oscara u tri kategorije. Iako nijedan od tri filma nije političan, na simboličkoj razini predstavljaju Europu novih mogućnosti, ujedinjenu u zajedničkim vrijednostima nakon pada komunizma, koja u novom ruhu hrli prema kraju stoljeća. 

Zbog toga se jedna od priča odvija u Parizu, druga u Varšavi, a treća u Ženevi. Tri boje predstavljaju francusku zastavu i poznati slogan “Liberté, Egalité, Fraternite” (sloboda, jednakost i bratstvo), proistekao iz Francuske revolucije, ili bolje rečeno postavljaju pitanje: što krajem 20. stoljeća u Europi znači sloboda, što znači jednakost, a što znači bratstvo? Naslovnu ulogu u “Plavoj” igra Juliette Binoche. Unatoč tome što nakon smrti muža i malene kćeri protagonistica ostaje udovica, njezino ophođenje nije onakvo kakvo bismo pridali ucviljenoj udovici. Ne leži u krevetu i ne plače nego se odmah rješava materijalnih bogatstava: prodaje luksuznu kuću te se useljava u stan u anonimnoj pariškoj ulici, gdje je nitko ne poznaje. Nosi sa sobom samo jedan predmet: luster s plavim kristalima koji je visio u sobi njezine petogodišnje kćeri. Plava je simbol tuge te se ta boja provlači kroz cijeli film, od prve scene kad se djevojčica igra s plavim papirićem, pa do vode u bazenu u kojem Julie pliva. Prenosi poruku da nas bez obzira na sve, pa čak i na tragediju ili krive procjene, ništa ne sprečava da budemo slobodni, da živimo život kako ga želimo živjeti, sve dok ne štetimo drugima. “Plava” se bavi pronalaženjem valjanih razloga za život, onog minimuma i držanjem za taj minimum, kako bismo preživjeli. 
Poslije “Plave” uslijedila je “Bijela”, vjerojatno najslabija točka trilogije, koja se većim dijelom odvija u Poljskoj. Bijela u triptihu predstavlja jednakost, što se ostvaruje kroz parodičan moment bračne osvete, no u fokusu ima i to kako društvene okolnosti utječu na drukčije poimanje svijeta. Kao i u “Dvostrukom Veronikinom životu”, kojeg je Kieslowski snimio tri godine ranije, snažan je naglasak na poljskoj socijalnoj klimi ‘90-ih, bilo da kamera zahvaća interijere ili eksterijere. Prizori su zimski, tako da ekranom dominiraju sive socijalističke zgrade, ljudi koji depresivno tumaraju gradskim krajolikom, a interijeri prikazuju skromno uređene stančiće, također prepune relikvija iz vremena socijalizma. Iako na početku ima ozbiljan ton, “Bijela” vrlo brzo prerasta u donekle humorističnu priču o osveti dvoje bivših supružnika, Poljaka i Francuskinje. Iako on natuca francuski, a ona ne govori poljski, upoznali su se na nekom natjecanju za frizere i vjenčali, no ona ga napušta kad se ispostavi da je impotentan. Posljednji i najdojmljiviji dio trilogije je “Crvena”, ultimativni film o sudbonosnom susretu stranaca i dubinskom prepoznavanju duša. Crvena je boja ljubavi i smrti, a u triptihu predstavlja bratstvo. Film je ovo kojem je tematski prethodio “Dvostruki Veronikin život”, no i “Kratki film o ljubavi”. U prvom postoji slutnja da negdje u svijetu postoji netko poput nas, koji u sebi nosi jednako nijansiran unutrašnji svijet, dok se u drugome rađa ljubav na relaciji mladog voajera i žene u ranim 30-ima koju voajer iz svoje sobe promatra teleskopom. Iako ona njega ne poznaje, on je uvjeren da je voli. Pitanje koje se nameće nakon “Crvene” ujedno je strah da se cijeli svoj život, posredstvom sudbine, mimoilazimo sa svojim srodnim dušama. Svijet je toliko velik i star da ih je sasvim sigurno moralo biti više. I nismo li bolno ograničeni u promatranju skučenog svijeta oko sebe, eliminirajući i pomisao da je netko za nas mogao postojati na drugom kraju svijeta prije sto godina ili će postojati za sto godina, ili živi u drugoj ulici, a mi se mimoilazimo s njim. Protagonistica ovog filma je studentica i manekenka Valentine (Irene Jacob), koja jednu večer automobilom udari njemačkog ovčara. Ubrzo pronađe vlasnika, no on je umirovljeni sudac koji svoju svakodnevicu posvećuje prisluškivanju susjeda i u tome pronalazi ponešto ciničnog zadovoljstva. Unatoč mizantropskoj prirodi ovog starog muškarca, između njega i Valentine rađa se posebno prepoznavanje, djevojka uspijeva probuditi uspavanog i ciničnog suca, zacijeliti mu rane te ga podsjetiti da je i on nekoć živio među ljudima, da je postojala žena koju je volio. Neće poželjeti nešto romantično s Valentine, nego će pomisliti, ali i naglas izreći: što bi bilo da je Valentine žena od 50 godina. Onda bi možda  bilo vremena za njih. 

Zanimljiviji dio stvaralaštva Krzysztofa Kieslowskog počinje filmom “Bez kraja” iz 1985. godine, koji se bavi dvjema temama: opresivnom političkom situacijom u socijalističkoj Poljskoj te traženju načina da se preboli smrt voljenog bračnog druga. Te godine Kieslowski počinje suradnju s čovjekom koji će svojim muzičkim darom staviti ključan pečat na njegovu estetiku te će se slika i zvuk sastati na frekvenciji koja pobuđuje duboke sentimente. Radi se o skladatelju Zbigniewu Preisneru, koji je nakon smrti Kieslowskog skladao dirljiv i emotivan muzički komad: “Rekvijem za moga prijatelja”. Ovaj film smatra se najpolitičnijim filmom koji je snimio Kieslowski jer se izravno referira na prijeki sud koji je 1981. godine stupio na snagu u Poljskoj, a Kieslowski donosi priču o muškarcu kojemu se sudi po brzom postupku jer je organizirao politički motiviran štrajk. Kritizirala ga je i vlast i Crkva nakon izlaska, no redatelj nije prezao od toga da prikaže kako se država grubo odnosi prema političkim neposlušnicima, ali i koliko prezire totalitarne režime. “Kratki film o ubijanju” također se kritički referirao na smrtnu kaznu u Poljskoj, donoseći na filmsko platno dva brutalna i sirova ubojstva, koja su toliko snažno djelovala na opću percepciju smrtne kazne, da je ona uskoro u Poljskoj i ukinuta. U tri godine, između “Kratkog filma o ubijanju” i “Dvostrukog Veronikinog života”, Kieslowski je snimio desetodijelni filmski serijal naziva “Dekalog”, koji je inspiriran s Deset Božjih zapovijedi i koji je financirala poljska televizija. U svakom filmu autor je fokusiran na jedan od temeljnih grijeha u životu običnih građana, iako gledateljima često nije jednostavno razaznati na koju se zapovijed priča odnosi. Svih deset filmova snimljeno je u istom predgrađu u Varšavi, dok su dva, spomenuti “Kratki film o ljubavi” i “Kratki film o ubijanju” pretvoreni u dugometražne. Kieslowski je, što je pomalo bizaran podatak, bio poznat po tome što gotovo i nije jeo. Cijeli dan pušio je cigarete i pio kavu, a navečer bi pojeo tek nešto iz McDonald’sa. Manjak interesa za konzumaciju hrane podudarao se s manjkom interesa ovog umjetnika za davanjem intervjua i pojavljivanjem na filmskim festivalima. Što nije sasvim teško razumjeti kad se sagleda njegov cjelokupan opus. Nekoga tko je bilo toliko udubljen u mistično i metafizičko, teško da je moglo zanimati nešto poput fotografiranja i površnog druženja na festivalima.