U starom režimu mudriji su se ljudi znali služiti “čitanjem između redaka” - pažljivom analizom članaka, opreme, izrečenog i neizrečenog, ali i otkrivanjem položaja nekog teksta u listu pokušavali su doći do istine. A istina, odnosno pravo novinarstvo (jedni tu tvrdnju pripisuju Randolphu Hearstu, drugi Georgeu Orwellu) je sve ono što vladajući ne žele čuti. Sve drugo je PR, public relations, propaganda...

Članke Sanje Modrić, sad prikladno ukoričene u knjizi “Igla, pila, ravnalo (gdje smo i kamo idemo, špajza novinskih priča)” ne morate čitati između redaka. Tamo sve piše jasno, oštro, precizno i ubojito, bez brnjice. Za to je potrebna velika hrabrost. U sredini gdje svatko svakoga zna i svi se susreću na svakom koraku nije baš lako imati kiosk na kojemu nikad ne piše “popust”. To su ovi tekstovi iz špajze, u kojima se popu kaže pop, a bobu bob. Napisi Sanje Modrić su dijakronijska slika nekoliko zadnjih godina tihog, ali dugog i ustrajnog propadanja jedne zajednice koja je, svojedobno, obećavala. Hrvatska je kasnih osamdesetih bila druga, možda treća zemlja socijalizma, po svim pokazateljima (prva je uvijek bila Slovenija), da bi je danas mnoge zemlje koje su nam gledale u leđa stigle i prestigle. No treba biti pošten pa reći - da nije bilo hrvatskog novinarstva, odnosno njegovih boljih dijelova (a oni su uvijek bili, ako možemo procijeniti, utjecajniji i nadmoćniji), Hrvatska bi danas bila puno gore mjesto za život. Nema, praktički, afere, nema muljaže koju hrvatski novinari nisu raskrinkali, uz razmjerno visoku cijenu. Od privatizacijskih do ratnih zločina, od menadžerskih kredita do nezakonitog mrčenja EU novca, sve je to manje više procesuiralo naše novinarstvo, za kojim su nadležne službe, po logici oportuniteta, uvijek kaskale, više ili manje, a uglavnom više nego manje. Probajmo zamisliti kako bismo danas izgledali da su hrvatsku javnu scenu oblikovali državni i paradržavni, obavještajni i paraobavještajni listovi, kakvih je uvijek bilo u izobilju? Kome to nije jasno, neka pogleda Srbiju, sve će mu se samo kas’ti. Sanju Modrić, kako bi se reklo, ne treba posebno predstavljati. Novinarka Novog pa Jutarnjeg lista, danas Telegrama, kaže kako je dosadašnje ponude da sastavi knjigu od kolumni uvijek odbijala jer je prema takvom ukoričavanju dnevne robe imala posprdan stav, ali je vremenom od “neću” preko “ma štojaznam” došla do “ajde može” pozicije, čemu možemo zahvaliti tiskanje ove “špajze”. To je prikladan, autoironijski disclaimer (hrvatski rečeno: odricajnica) od kvarljivosti dnevne robe, koja se prodaje kao trajna. Stvar ipak ima smisla. Ovdje na jednome mjestu možete naći puno sličica, fragmenata iz života antijunaka našega doba - koje, zapravo, vrvi antijunacima. Danas, dok ih gledate na TV-u, uživo, pa se s prodavačicom iz Sanjina dućana pitate “zar ih nije sram”, stvar možda zvuči manje atraktivno, ali za deset, dvadeset godina, kad naša djeca i unuci budu tražili razloge naše propasti (koju, čini se, ništa ne može zaustaviti), više će elemenata duha epohe naći ovdje nego u masi drugih izvora i podataka, tim prije što je spisateljski stil Sanje Modrić blizak mišljenju i govoru običnog čovjeka - običnog, ali kritičnog i mislećeg.

“Vjerujte, samo zbog takvih kao ona mi nismo propali, potonuli u divljaštvo. Novinari poput moje stare drugarice Sanje Modrić istinski su čuvari naše normalnosti, žarki žišci svjetla u mraku prostaštva, sebičnosti i pohlepe”, piše u pogovoru Ante Tomić.

Toliko od Tomića, a mi prisnažujemo svakoj riječi koju je napisao.